Poetski rukopis Marka Pogačara iznimno je kompleksan ili, kazano njegovim riječima: pjesma je gusta stvar. zavjesa s uzorkom. Misao mu se račva u raznim smjerovima, razvija se fragmentarno, okružena je spletom aluzija i asocijacija, retoričkim vatrometom govornika koji nudi i skriva tragove, koji se umješno kreće između izgovorenog i prešućenog, teksta i svijeta, poetike i politike. — Krešimir Bagić
Zavodljivo je ono što je barem mutno, nejasno pa i tamno, a Pogačar je majstor zavođenja. M. Pogačar je, naravno, opet napravio dobru knjigu, bitno izvan pisma generacije i njenog trenutačnog dosega. — Branko Maleš
Pogačarova poezija je originalna, slojevita, čita se i interpretira na više razina, bogata je referencama. (…) Kao Brodsky, Pogačar se u svojim pesmama okreće istoriji, ali u tom toku svesti ponekad više podseća na Johna Ashberyja i veselu ludost pesništva Tomaža Šalamuna. — Martín López-Vega
Marko Pogačar pesnik je ekspresivne snage i egzaktnosti. Uspeva u gotovo svakoj pesmi da budebiti bilo intenzivan i frapantan do „skandala“, bilo sumoran i inteligentan, bilo da miješa sve te odlike u poetskim vrtlozima s kojima nema šale. — Claudiu Komartin
Pogačarove pesme su masivne, no nikad izdeljane iz jednog komada. Nalik granitnom bloku iznova sastavljenom iz krhotina. — Mario Osterland
Marko Pogačar rođen je 1984. godine u Splitu. Objavio je četiri knjige pesama, tri knjige eseja te knjigu kratkih priča. Urednik je u književnom časopisu Quorum i dvonedeljniku za kulturna i društvena zbivanja Zarez. Bio je stipendista fondacija Civitella Ranieri, Passa Porta, Milo Dor, Brandenburger Tor, Internationales Haus der Autoren Graz, Récollets-Paris, itd. Nagrađivan je za poeziju, prozu i esejistiku, a tekstovi su mu prevođeni na tridesetak jezika.
"nauči jezike koje ne znam, govori mi. pobjegni s mačkom u knjižnicu, popij previše kave, usvoji obične riječi. reci mi ništa na francuskom, smrt mi kaži na poljskom: govori i ništa neće biti kako je bilo još jednom sve će biti drugačije."
Sve. sve bi trebalo biti pod vodom. mislim skidajući sa sebe odjeću, polažući je poput privremenog posmrtnog pokrova preko oblutaka bijelih od sunca, oblih od vode. sve. sve ih selim pod površinu. sunce se sveti svijetu, iz sata u sat sve strože, sjajnije. i ja nastavljam: cipele, sadržaj džepova, knjige koje sam donio, knjige koje su donijeli drugi, češalj, staklenka kompota, mačka i moje meso. jer sve. sve hitno mora pod more. jednom pod površinom, uz neizbježan lom svjetlosti, svijet se odjednom čini većim: cipele kao čamci, Pogačar kao Čehov. takve nas, najednom ogromne, snažne ugleda sunce, i prestraši se. tako se prepadne novog, velikog svijeta da se uvuče u sebe, pokunji, naglo ostari: sunce od srama pocrveni i zatim potone u crninu. eto. riješili smo se sunca i čekamo. netko će već upaliti svjetlo, netko će doći, zaronit će: napokon netko će nam to reći u lice.
nauči jezike koje ne znam, govori mi. pobjegni s mačkom u knjižnicu, popij previše kave, usvoji obične riječi. reci mi ništa na francuskom, smrt mi kaži na poljskom:govori i ništa neće biti kako je bilo još jednom sve će biti drugačije.
Knjiga pjesama koja nije imala očekivan početak, sredinu ni kraj. Dovoljno dobra da ju želim imati u svom vlasništvu na polici i uzeti ju u ruke i pročitati tu i tamo. Na sve to, naslovnica je iznimno lijepa i odgovara sadržaju.