Nekada se čini: sve se obrnulo. Klinci odrastaju brže, ali sporije postaju odrasli. Svijet je vruć krumpir, tridesete su nove osamnaeste, a velike priče o odgovornosti predane su sve, samo ne odgovorno – i treba plesati što dulje – ili tako barem u jednom novozagrebačkom naselju izgleda Emiru, Iliji i Fricu, a najviše onome oko koga se sve vrti, Mladome Piscu, bezimenom junaku novog romana Svena Popovića.
A o čemu Popovićev mladi pisac piše? Uglavnom, o onome što živi. O ljubavi i djevojkama, o izlascima i lutanjima, o poslu koji se odrađuje i prijateljstvu koje se stavlja na kušnju, o sanjarenju i životarenju, o nikada prvima, ali uvjerljivo drugima, o svoj sili bendova čija je glazba soundtrack uz koji se lako može zaboraviti i(li) otplesati život. Naravno, Popovićev pisac piše i o pisanju.
Ako i nije generacijski, "Uvjerljivo drugi" roman je koji od prvog do zadnjeg retka govori o sada, tjerajući nas da se zamislimo nad onim što će nas, i naše klince, u zemlji u kojoj živimo dočekati sutra. Poetična i duhovita, brza i samoironična, Uvjerljivo drugi uvjerljiva je (i) druga knjiga jednoga od najzanimljivijih glasova nove hrvatske književnosti.
Biografija Sven Popović rođen je 1989. u Zagrebu, tadašnjoj Jugoslaviji. Diplomirao komparativnu književnost te Engleski jezik i književnost i amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Piše glazbene i književne kritike za zato specijalizirane časopise i portale. Prozu objavljuje u Quorumu, Zarezu, Fantomu slobode, časopisu Nova riječ, časopisu Script, zborniku „Record Stories“ (Aquarius Records), antologiji mladih prozaika „Bez vrata, bez kucanja“ (Sandrof) te raznim internetskim portalima. Književni prvijenac „Nebo u kaljuži“ (Meandarmedia) objavljuje 2015. Jedan je od osnivača „TKO ČITA?“, programa namijenjenog mladim autorima. Također je jedan od urednika zbornika „TKO ČITA?“ za sezone 2015./16 i 2016./17. Priče su mu uvrštene u „Best European Fiction 2017“ (Dalkey Archive Press) i prevedene na engleski, njemački, poljski i rumunjski.
Biography
Sven Popović was born on September 19, 1989 in Zagreb, now located in Croatia, but back then in Yugoslavia. His short stories were published in the anthology of young Croatian writers („Bez vrata, bez kucanja“, Sandorf 2012), in a collection of short stories „Record Stories“(Aquarius Records, 2011) and various magazines and webzines like Quorum, Zarez and Arteist. He contributed as a freelance journalist to a number of magazines such as Zarez, Aktual and the Austrian leftist magazine Wespennest, as well as writing literary and album reviews for various webzines. His collection of short stories, “Last Night” (Meandarmedia) came out in 2015 and received excellent reviews. Several of his stories were included in “Best European Fiction 2017” (Dalkey Archive Press). “Last Night” is to be published by Dalkey Archive Press.
Onako, ne mogu reći da je loše jer nije. Štaviše, na momente i vrlo kvalitetno, ima nekoliko vrlo snažnih i upečatljivih dijaloga i svakako posjeduje neosporan potencijal. Bavi se vrlo važnim temama kao što su nezaposlenost mladih ljudi, život sa roditeljima nakon tridesetih, nesamostalnost i produžena adolescencija. Međutim, nije me kupila, ili sam u međuvremenu postala baba ili je generacijski jaz ogroman. Dakle, ima neki šmek i sigurna sam da će ga mnogi cijeniti. Nažalost, meni je priča o slomljenom srcu nekako nezanimljiva, a i taj prepotentni ton iza kojeg se krije velika ogorčenost mi je uglavnom odbojan.
Neimenovani (anti)junak romana je mnogošto, ali iznad svega lantetni je slušač Coldplaya. Štoviše, nakon pročitane knjige, vidim ga kako ih pjevuši ispod tuša, i to često.
Neloše pisano, tekst klizi pri čitanju. No kako je ovo roman koji govori o mojoj generaciji, nisam mogla ne ''čuti'' iz retka u redak da je autor studirao komparativnu književnost. Vidi se izdaleka. Što nije nužno loše, no uvelike me podsjeća na nekolicinu kolega s faksa koji su uvijek pretenciozno vrtili očima na sve koji nisu na njihovim razinama pa mi je cjelokupni dojam isto takav nekakav, neverbalno izraženo - žblj.
"Toliko razmišljaš o bijegu, a postoje dani kada se jedva izvučeš iz stana."
Neki su me dijelovi zabavili, neki su me dijelovi... iziritirali. Ne bih znao reći koji... prevag(i)njuju, ali jedno je sigurno: naslovnica je... o-čaj-na. There, I said it. Sue me.
Mislin da san se ovako osićala kad san otkrila Bukowskog i Bekima S. Generacijski roman za sve one zarobljene u limbu između očekivanja društva i prilika koje nam (ne) pruža, te osobnih želja. Dugo nisan kupila knjigu, ovu hoću.
Nedavno sam bio na koncertu Repetitora i još uživam u onom post-koncertnom dojmu kad ponovno preslušavanje pjesama ima novu čar, odnosno kad se dobije prošireni doživljaj u usporedbi na vrijeme prije koncerta. Usput sam i čitao (proživljavao?) još jedan tekst ovog autora koji se svako malo pobrine da se između redaka nazire soundtrack romana (koji mi žanrovski baš odgovara), te na taj način stvara dodatnu draž tijekom čitanja. Iako mi je, moram priznati, njegova prva knjiga bolje sjela, na kraju je uspio zadovoljiti moje kriterije i očekivanja (sa strane mi stoji primjerak Aurelijevih Meditacija pa se trudim ne imati očekivanja, ali to je opet druga priča), pogotovo u završnici gdje je odlično opisao angst generacije milenijalaca kojoj i sam pripadam. Možda sam pristran zbog istog prezimena pa sam dao visoki rating, ili opet zbog prikazanih iskrenih dijaloga nabijenih dozom poetičnosti (kakve nemam prilike upražnjavati u stvarnom životu, no zato nam na kraju trebaju knjige, zar ne?), ali vjerujem da prezimenjak ima potencijala i da može/će napisati nešto za odličan uspjeh na kraju :)
Glavni lik na nevidljivoj, a vrlo jasnoj granici balansira izmedju svojevrsne stagnacije (kao sigurne utrobe optocene muzikom, prijateljstvom, bezbriznoscu, sjecanjima na djetinjstvo...) koja mu u jednakoj mjeri stvara ugodu i strah, te ulaska u 'odraslost' kojoj pridaje skup krutih pravila, nasilno zrenje, ozbiljnost i prihvacanje razlicitih odgovornosti. Prijelaz iz jednog u drugog stanje predstavlja mu gotovo bolno budjenje iz dubokog i utjesnog sna koji ne poznaje bridove realnosti, ali situacije, emocije i intuicija ga na neminovno tjeraju na nekakav, barem formalan 'pomak'. U zavrsnih par poglavlja romana (koji su mozda i najuspjesniji), on, cini mi se, vrlo njezno otpusta ideju da 'odraslost' kao i 'zrelost' ili 'ulazak u zivot' imaju jednoznacne i krute definicije te shvaca da moze prijeci iz stanja mirovanja u stanje kretanja i kroz utiranje sasvim osobne staze omedjene vlastitim nastojanjima i potencijalima, te da je posve nebitno u kojem smjeru, kojom brzinom i s kojim ciljem se njome krece dok god sa sobom nosi nesto blagosti, nesto vise topline i mnogo sna.
Unatoč tome što je tematski blizak jednom Popoviću iz 80ih i određenoj uobraženosti studenta FFZG-a koja mi je uvijek išla na živce, mislim da Svena možemo smatrati predstavnikom naše generacije 89/90 +- Uvjeren sam da ćete se u određenim promišljanjima protagonista prepoznati više puta. Pročitao sam i prethodnu knjigu i zanimljivo je pratiti sazrijevanje ili nesazrijevanje autora kroz godine, prvenstveno zbog toga što je paralelno s mojom karavanom prema tridesetima. Knjiga je i svojevrsni glazbeni almanah pa čitajući možete nadoknaditi sve dobre bendove koje ste propustili na klupicama u parkiću. U određenim dijelovima naš mladi autor spominje zasićenost gradom pa mu ja ovom prilikom predlažem da pokuša prezimiti ili dapače- provesti godinu na jednom od naših otoka. Totalno me zanima tok misli ovog mladog urbanog pisca pritisnutog otočkom zimom i ruralnim krajem općenito.
"Mislim da se trudimo strpati sebe u priču. Ti pogotovo. A uglavnom sjedimo i uzdišemo i ništa ne postižemo. Kao, prepametni, presjajni za ovaj svijet. I ništa, propadamo. Međusobno se nagrizamo. Sagorijevamo s cigaretama, iščezavamo sa svakim novim mamurlukom. Ti bi najradije vozio Mustang američkim cestama. Naočale, bijela majica i traperice. Na radiju kaubojski i odmetnički bendovi. Toliko razmišljaš o bijegu, a postoje dani kada se jedva izvučeš iz stana. Ti bježiš samo od vlastite sjene. Tako si nemiran. Znaš li da ne možeš ubiti sjenu?"
Negdje taman između 3 i 4, da pročitati svakako pa sami prosuditi, svatko od nas će se negdje pronaći.
Navodno generacijski ustvari (autoironično?) mačistički i blago homofobno, urbana avangarda koja se međusobno naziva "pederima". Šteta, jer je na mahove i pri kraju zbilja dobro.