What do you think?
Rate this book
Samuel Gide
Trajala je zimska noć te 1926. godine kad je šestogodišnji Samuel Gide probuđen noćnom morom pošao lutati hodnicima svoga sirotišta, i snijeg je te noći nad Parizom padao kad je u jednom od tih hodnika on susreo uplakanu, četverogodišnju Joanne Beckett.
Taj susret bio je početak jedne ljubavi.
Taj susret, godinama već, tek je sjećanje u umu Samuela Gidea, čovjeka kojemu je usud uzeo sve, a sada mu pokušava otrgnuti i tu najdragocjeniju uspomenu.
Vječnost se čini da je prošla otkako je djetinjstvo nestalo; Joanne iz sirotišta pobjegla a on stasao i završio na fronti. Gdje je ona sada? Zašto je pobjegla? Hoće li se ikada vratiti?
Koliko dugo osoba može za nečim tragati prije nego izgubi samu sebe?
Gdje je limit čovjekova čekanja?
Ova knjiga promatra osobu koja se probija na granici između toga; onoga, naime, što ju čini, i onoga bez čega ne može. Ona promatra čovjeka koji čeka, čeka i čeka osobu koju misli da voli, a u čekanju se od nje sve više udaljava.
Djelo ovo introvertne naracije refleksija je traga jednog propadanja, zenita čovjekove psihe kao produkta godina provedenih u involuntarnu, repetitivnu i sve umorniju pokušavanju razumijevanja sebe, svoje okoline i samog bivanja, sve uzrokovano naizgled benignim ali neodgovorenim pitanjima iz djetinjstva.
Razmišljanje kao kompulzija, kao mučenje pred onime o čemu je razmišljati nemoguće...
Samuel Gide ljubavni je, psihološki i filozofski roman.
U jednu ruku, pročitati ćete ga u jednom dahu.
U drugu ruku, čitati ćete ga čitav život.
Ali Samuel Gide roman je koji je pogreška ne pročitati.
Taj susret bio je početak jedne ljubavi.
Taj susret, godinama već, tek je sjećanje u umu Samuela Gidea, čovjeka kojemu je usud uzeo sve, a sada mu pokušava otrgnuti i tu najdragocjeniju uspomenu.
Vječnost se čini da je prošla otkako je djetinjstvo nestalo; Joanne iz sirotišta pobjegla a on stasao i završio na fronti. Gdje je ona sada? Zašto je pobjegla? Hoće li se ikada vratiti?
Koliko dugo osoba može za nečim tragati prije nego izgubi samu sebe?
Gdje je limit čovjekova čekanja?
Ova knjiga promatra osobu koja se probija na granici između toga; onoga, naime, što ju čini, i onoga bez čega ne može. Ona promatra čovjeka koji čeka, čeka i čeka osobu koju misli da voli, a u čekanju se od nje sve više udaljava.
Djelo ovo introvertne naracije refleksija je traga jednog propadanja, zenita čovjekove psihe kao produkta godina provedenih u involuntarnu, repetitivnu i sve umorniju pokušavanju razumijevanja sebe, svoje okoline i samog bivanja, sve uzrokovano naizgled benignim ali neodgovorenim pitanjima iz djetinjstva.
Razmišljanje kao kompulzija, kao mučenje pred onime o čemu je razmišljati nemoguće...
Samuel Gide ljubavni je, psihološki i filozofski roman.
U jednu ruku, pročitati ćete ga u jednom dahu.
U drugu ruku, čitati ćete ga čitav život.
Ali Samuel Gide roman je koji je pogreška ne pročitati.
160 pages, Paperback
First published January 1, 2018
1 person is currently reading
8 people want to read
About the author
Ivan Baran
11 books8 followersAutor Ciklusa Crnih Knjiga i još nekoliko drugih.
STRANICE:
Mail: ivan.baran2015@gmail.com
Facebook: www.facebook.com/ivanbaran0
Youtube: https://www.youtube.com/ivanbaran
Web stranica: https://www.ivanbaran.com
STRANICE:
Mail: ivan.baran2015@gmail.com
Facebook: www.facebook.com/ivanbaran0
Youtube: https://www.youtube.com/ivanbaran
Web stranica: https://www.ivanbaran.com
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 9 of 9 reviews
September 28, 2018
Joj.
Kao prvo, ja stvarno nisam neki književni snob. Ne tražim namjerno "greške" u knjigama kako bih ih popljuvala i rekla da ništa dobro nije bilo napisano nakon Don Quijotea. Mislim da knjiga prvenstveno pripada piscu, a tek onda čitatelju i da, sukladno tomu, pisac s knjigom može raditi što želi.
Ali pisac ipak ovisi o čitatelju; ako nema čitatelja, nema ni pisca (osim ako sve koji pišu dnevnik, recimo, smatramo piscima). I zbog toga se nadam kako me Ivan Baran, ako ovo uopće pročita, neće baš zamrziti.
Knjiga je najavljena kao "filozofski, ljubavni i psihološki roman". Ok, roman jest, s tim se slažem.
Na samom početku upoznajemo se sa šestogodošnjim Samuelom. Samuel živi u sirotištu, a za njega se brine svećenik koji je zaslužan za njegovo obrazovanje. Samuel zna čitati, ali ne slikovnice i knjige primjerene za svoju dob, ne, Samuel čita Danteovu Božanstvenu komediju. Samuel zna i fiziku i matematiku. Zna i filozofiju. Pravi je homo universalis! Sa svojih šest godina!
I onda se, nekoliko rečenica nakon što je predstavljen kao čudo od djeteta, Samuel ne može sjetiti riječi poput "privrženosti". Kad lika predstaviš kao jako neobičnog šestogodišnjaka, karakterizacija koja odgovara prosječnom šestogodišnjaku izgleda dosta traljavo i nepromišljeno.
Ali, da je to jedina zamjerka, ne bih se ni trudila pisati review.
Ono što će vas zgrabiti (vrlo neugodno zgrabiti) već u prvoj rečenici romana je stil pisanja. Pretenciozan, umjetan i nefunkcionalan stil pisanja. Korištenje dugih riječi tipičnih za filozofski žargon ne čine roman filozofskim. Kvazi-duboke refleksije o životu (koje zvuče kao da su prepisane s neke vode s filozofskom porukom) proizašle iz uma šestogodišnjaka (!) ne čine roman filozofskim. To što se lik dramatično pita koja je svrha postojanja, ne čini roman filozofskim. Ubacivanje imperfekta kako bi stil bio pompozniji (jer mi ne pada ni jedan drugi razlog koji bi opravdao takvo što), još jednom, ne čini roman filozofskim. Inverzija u svakoj rečenici je bespotrebna i jedino što se njome postiže jest osjećaj da je pisac nepismen i da je bio lijen platiti lektora. Btw, nije sramota imati lektora, štoviše, poželjno je. Ako mislite da pretjerujem i izmišljam, evo jedan citat koji zorno ilustrira kroz kakve sam se rečenice probijala zadnjih nekoliko sati:
"Granica je zanimljiva tog gubitka, koja se smilovati neće i neće se nigdje povući, već će dopustiti da ode sve, i ona najmanja mrvica koju možemo nazvati svojom osnovom, svojim temeljom, identitetom svojim i onime što nam je svjetionik posred tog divljeg mora zvanog život."
Da, to je stvarno rečenica iz romana, a ne iz školske zadaće nekog klinca iz sedmog razreda.
Zbog takvog božepomozi stila pisanja, pati i radnja. Kako uopće pratiti radnju (koja je, btw, iako natrpana svime i svačime, zanimljiva) kad ju se neprestano prekida kako bi se opisalo nebo puno safira i rubina (da, doslovno)? Da je manje riječi trošio na "filozofske" tlapnje, a više na dobro staro pripovijedanje, radnja ne bi bila toliko zbrda-zdola i ne bi bilo potrebe za ogromnim vremenskim skokovima i famoznim "ali jednoga dana", "prošlo je deset godina", "sljedeći dan, ne, tri dana kasnije" i sl. Bio bi to lijep roman o odrastanju, priča o životu, o ljubavi... Ovako je samo priča o jednoj staroj pretencioznoj duši zarobljenoj u tijelu šestogodišnjaka koja ne uči na svojim greškama i ima problema s privrženošću.
No, nije baš sve ovdje loše. Atmosfera je simpatična, a cjelokupni setting je lijep. Mogla bi to biti jedna lijepa slikovnica za djecu (ok, bez svih onih nasilnih stvari kasnije). Jer za odrasle, pogotovo one koji su u životu pročitali više od tri kvalitetno napisane knjige, nije.
Kao prvo, ja stvarno nisam neki književni snob. Ne tražim namjerno "greške" u knjigama kako bih ih popljuvala i rekla da ništa dobro nije bilo napisano nakon Don Quijotea. Mislim da knjiga prvenstveno pripada piscu, a tek onda čitatelju i da, sukladno tomu, pisac s knjigom može raditi što želi.
Ali pisac ipak ovisi o čitatelju; ako nema čitatelja, nema ni pisca (osim ako sve koji pišu dnevnik, recimo, smatramo piscima). I zbog toga se nadam kako me Ivan Baran, ako ovo uopće pročita, neće baš zamrziti.
Knjiga je najavljena kao "filozofski, ljubavni i psihološki roman". Ok, roman jest, s tim se slažem.
Na samom početku upoznajemo se sa šestogodošnjim Samuelom. Samuel živi u sirotištu, a za njega se brine svećenik koji je zaslužan za njegovo obrazovanje. Samuel zna čitati, ali ne slikovnice i knjige primjerene za svoju dob, ne, Samuel čita Danteovu Božanstvenu komediju. Samuel zna i fiziku i matematiku. Zna i filozofiju. Pravi je homo universalis! Sa svojih šest godina!
I onda se, nekoliko rečenica nakon što je predstavljen kao čudo od djeteta, Samuel ne može sjetiti riječi poput "privrženosti". Kad lika predstaviš kao jako neobičnog šestogodišnjaka, karakterizacija koja odgovara prosječnom šestogodišnjaku izgleda dosta traljavo i nepromišljeno.
Ali, da je to jedina zamjerka, ne bih se ni trudila pisati review.
Ono što će vas zgrabiti (vrlo neugodno zgrabiti) već u prvoj rečenici romana je stil pisanja. Pretenciozan, umjetan i nefunkcionalan stil pisanja. Korištenje dugih riječi tipičnih za filozofski žargon ne čine roman filozofskim. Kvazi-duboke refleksije o životu (koje zvuče kao da su prepisane s neke vode s filozofskom porukom) proizašle iz uma šestogodišnjaka (!) ne čine roman filozofskim. To što se lik dramatično pita koja je svrha postojanja, ne čini roman filozofskim. Ubacivanje imperfekta kako bi stil bio pompozniji (jer mi ne pada ni jedan drugi razlog koji bi opravdao takvo što), još jednom, ne čini roman filozofskim. Inverzija u svakoj rečenici je bespotrebna i jedino što se njome postiže jest osjećaj da je pisac nepismen i da je bio lijen platiti lektora. Btw, nije sramota imati lektora, štoviše, poželjno je. Ako mislite da pretjerujem i izmišljam, evo jedan citat koji zorno ilustrira kroz kakve sam se rečenice probijala zadnjih nekoliko sati:
"Granica je zanimljiva tog gubitka, koja se smilovati neće i neće se nigdje povući, već će dopustiti da ode sve, i ona najmanja mrvica koju možemo nazvati svojom osnovom, svojim temeljom, identitetom svojim i onime što nam je svjetionik posred tog divljeg mora zvanog život."
Da, to je stvarno rečenica iz romana, a ne iz školske zadaće nekog klinca iz sedmog razreda.
Zbog takvog božepomozi stila pisanja, pati i radnja. Kako uopće pratiti radnju (koja je, btw, iako natrpana svime i svačime, zanimljiva) kad ju se neprestano prekida kako bi se opisalo nebo puno safira i rubina (da, doslovno)? Da je manje riječi trošio na "filozofske" tlapnje, a više na dobro staro pripovijedanje, radnja ne bi bila toliko zbrda-zdola i ne bi bilo potrebe za ogromnim vremenskim skokovima i famoznim "ali jednoga dana", "prošlo je deset godina", "sljedeći dan, ne, tri dana kasnije" i sl. Bio bi to lijep roman o odrastanju, priča o životu, o ljubavi... Ovako je samo priča o jednoj staroj pretencioznoj duši zarobljenoj u tijelu šestogodišnjaka koja ne uči na svojim greškama i ima problema s privrženošću.
No, nije baš sve ovdje loše. Atmosfera je simpatična, a cjelokupni setting je lijep. Mogla bi to biti jedna lijepa slikovnica za djecu (ok, bez svih onih nasilnih stvari kasnije). Jer za odrasle, pogotovo one koji su u životu pročitali više od tri kvalitetno napisane knjige, nije.
October 5, 2018
Ivan Baran je za mene pojam. Mislioc visokog kalibra. I to je dokazao sa ovim romanom. Ali on ima jedan problem... ne taj problem što treba biti biti genijalac da bi se napisalo knjigu poput Samuel Gide, već što je potrebno biti i genijalac da bi se tu knjigu čitalo. Ovo je preteška knjiga za bilo koga tko nije spreman i pet puta pročitati napisano.
October 6, 2018
Ivan Baran je u Samuelu nadmašio samog sebe. I više od toga. Ne samo što nije podilazio trenutnim književnim, ako ih tako uopće možemo nazvati, trendovima pišući plitke i pitke tekstove već je pokazao koliko je ozbiljan, profinjen i nadaren književnik. Samuel Gide nije štivo za svakoga, no nagrada je na kraju tim veća, onaj osjećaj zadovoljstva koji ispunja čitatelja na kraju svake dobre knjige.
Moguće da je Baran Samuelom stvorio sebi problem. Naime, Baran je mlad književnik, tek je zakoračio u treće desetljeće života, cijeli život je pred njim i još mnogo romana. Samuel Gide je donio konačnu potvrdu da je Baran književnik ozbiljnog kalibra i velikog potencijala, međutim morat će se dobro potruditi da zadrži kvalitetu Samuela. Sa nestrpljenjem očekujem nastavak književnog stvaralaštva Ivana Barana.
Moguće da je Baran Samuelom stvorio sebi problem. Naime, Baran je mlad književnik, tek je zakoračio u treće desetljeće života, cijeli život je pred njim i još mnogo romana. Samuel Gide je donio konačnu potvrdu da je Baran književnik ozbiljnog kalibra i velikog potencijala, međutim morat će se dobro potruditi da zadrži kvalitetu Samuela. Sa nestrpljenjem očekujem nastavak književnog stvaralaštva Ivana Barana.
October 16, 2018
Definitivno preporučam.
December 22, 2018
Šteta što mu je ovo jedina (zasad) knjiga takvog žanra. Imaš osjećaj da svaku stranicu možeš citirat. Fenomenalno. Možda najbolji hrvatski pisac.
March 2, 2019
Što reći, a ne ukaljati ovu ljepotu doživljaja pročitane knjige ? Hmmmm ... pokušat ću. Jednom me sam autor knjige zapitao "je li mi knjiga teška"? Znam da sam odgovorila ... NE. I dalje stojim iza tih svojih riječi. Iako će večina onih koji je pročitaju reći da je teška , ne i ja.
Ja mogu reći samo jedno ...
HVALA Ivane!
Ukratko .... knjigu sam dobila na dar od samog autora, njegovim odabirom i nadam se samo da se nije pokajao što me je odabrao da mi je pošalje na dar.
Voljela bih reći par riječi o knjizi sa svog stajališta... možda nisam mjerodavna za to, ali eto ... ipak .
Nikad ne čitam kratki sažetak knjige ,prije čitanja. Uvijek pomislim da ću sa tim pokvariti osjećaj koji donosi sama tajanstvenost čitanja knjige do samog kraja.
Ova knjiga ima DUBINU !
Uživala sam u svakom napisanom slovu ove knjige, istinski uživala!
Toliko , da sam se i nekoliko puta vraćala na pojedine djelove pročitanih redaka .
Knjigom prevladava BOL ... jaka i istinska ! Taj osjećaj je tako jako opisan kroz knjigu da sam ga i sama osjećala . Tuga, bol, jad, bijeda i poneka kaplja sreće protkani su kroz ovu knjigu.
Iskreno , nadala sam se sretnom završetku, ali u tome i je poanta ove knjige ... ŽIVOT NE PIŠE SRETNE ZAVRŠETKE , VEĆ STVARNE!
Knjiga je jednom riječju PREDIVNA !
Svakom bih poželjela da pročita ovu knjigu i da osjeti sve ove osjećaje u sebi , koje sam osjetila i ja.
I bol i tugu ... i trenutke sreće samo zbog jednog Samuelovog osmjeha ... previše toga ova knjiga probudi u čovjeku, toliko toga da bi trebali zahvaliti Bogu što na svojim leđima ne nosimo toliko bola, patnje i jada , kao Samuel. I kao što se Ivan zapitao "Što je to, u čovjeku što čini njegov temelj , a što slabi ako uz njega nije voljena osoba?"
Ja bih odgovorila ... njegova osobnost!
Ovo je knjiga kao što i sam autor kaže "koja se čita u jednom dahu, a u drugom ... se čita cijeli život!"
Ja ću je nastavit čitati opet i opet , i svaki put će biti kao da je čitam prvi put .
Ova knjiga je vrijedna toga.
Ivane ... HVALA !
Ja mogu reći samo jedno ...
HVALA Ivane!
Ukratko .... knjigu sam dobila na dar od samog autora, njegovim odabirom i nadam se samo da se nije pokajao što me je odabrao da mi je pošalje na dar.
Voljela bih reći par riječi o knjizi sa svog stajališta... možda nisam mjerodavna za to, ali eto ... ipak .
Nikad ne čitam kratki sažetak knjige ,prije čitanja. Uvijek pomislim da ću sa tim pokvariti osjećaj koji donosi sama tajanstvenost čitanja knjige do samog kraja.
Ova knjiga ima DUBINU !
Uživala sam u svakom napisanom slovu ove knjige, istinski uživala!
Toliko , da sam se i nekoliko puta vraćala na pojedine djelove pročitanih redaka .
Knjigom prevladava BOL ... jaka i istinska ! Taj osjećaj je tako jako opisan kroz knjigu da sam ga i sama osjećala . Tuga, bol, jad, bijeda i poneka kaplja sreće protkani su kroz ovu knjigu.
Iskreno , nadala sam se sretnom završetku, ali u tome i je poanta ove knjige ... ŽIVOT NE PIŠE SRETNE ZAVRŠETKE , VEĆ STVARNE!
Knjiga je jednom riječju PREDIVNA !
Svakom bih poželjela da pročita ovu knjigu i da osjeti sve ove osjećaje u sebi , koje sam osjetila i ja.
I bol i tugu ... i trenutke sreće samo zbog jednog Samuelovog osmjeha ... previše toga ova knjiga probudi u čovjeku, toliko toga da bi trebali zahvaliti Bogu što na svojim leđima ne nosimo toliko bola, patnje i jada , kao Samuel. I kao što se Ivan zapitao "Što je to, u čovjeku što čini njegov temelj , a što slabi ako uz njega nije voljena osoba?"
Ja bih odgovorila ... njegova osobnost!
Ovo je knjiga kao što i sam autor kaže "koja se čita u jednom dahu, a u drugom ... se čita cijeli život!"
Ja ću je nastavit čitati opet i opet , i svaki put će biti kao da je čitam prvi put .
Ova knjiga je vrijedna toga.
Ivane ... HVALA !
This entire review has been hidden because of spoilers.
October 6, 2018
Samuel Gide predstavlja jedno vrlo ugodno iznenađenje.
Svaka rečenica je pomno oblikovana, izbor riječi ni u najmanjoj šansi slučajan, svaka situacija u knjizi je tamo iz nekog razloga, a ne da se popuni radnja. Djelo iz ovakvih razloga mnogima možda neće sjesti dobro na prvu, što je razumljivo. Ovo je djelo za razmišljanje, a ne za lagano čitanje na plaži prije popodnevnog drijemanja.
Svaka rečenica je pomno oblikovana, izbor riječi ni u najmanjoj šansi slučajan, svaka situacija u knjizi je tamo iz nekog razloga, a ne da se popuni radnja. Djelo iz ovakvih razloga mnogima možda neće sjesti dobro na prvu, što je razumljivo. Ovo je djelo za razmišljanje, a ne za lagano čitanje na plaži prije popodnevnog drijemanja.
July 22, 2022
It was a good experience reading this piece. Although it was somewhat confusing at times, reader can feel all the suffering and turmoils from the main character, as he traverses from one story to another, only to find that he can't hit rock bottom and there is always a new level of suffering to experience.
This entire review has been hidden because of spoilers.
October 5, 2021
Knjiga koja se ne čita u jednom dahu, ali kad vas obuzme nećete moći prestati čitati..
Ivane, još puno toga možete dati čitateljima, ovo se čini kao početak, čekamo vaša sljedeća djela..
Ivane, još puno toga možete dati čitateljima, ovo se čini kao početak, čekamo vaša sljedeća djela..
Displaying 1 - 9 of 9 reviews