Može li se ljubavni roman pisati kao krimić? Kao uzbudljiva igra detekcije s onim žanrovskim "whodunit" pitanjem? Itekako može, sudeći po alatima kojima se poslužio Drago Hedl u gradnji romana "Vrijeme seksa u doba nevinosti". Govorimo li filmskom terminologijom (a nova je Hedlova ispovjedna proza idealan predložak za filmski ili televizijski medij), "Vrijeme seksa..." uspješan je sequel njegova prvog romana "Donjodravska obala". Hedl je izbjegao zamke notornih nastavaka, onih što nastaju mehaničkim producentskim hirovima, a ne iz stvarne autorske potrebe.
Roman je zabavan, ali iriritira mazohistički rakurs glavnog junaka , a posebno nekakav "pravednički gnjev" dviju žena koje odbijaju seksualni odnos s njim samo da bi nakon toga optuživale njega za propast veze i durile se 30 godina . Mislim koji je to kurac. Jesmo li svi ludi? Znam da se u pasivnim sredinama poput Osijeka gdje pobjeđuje HDZ 30 godina i vladaju drumski razbojnici žene često svode na idealizirane pasivne stereotipe žrtve ali ovo je previše.
Svidjela mi se knjiga, čitka je, pomalo nalik na krimić. Solidno opisani likovi, plastično, mogu ih dočarati. Dobro isprepleten zaplet, a i mjesta radnje i atmosfera, posebice Osijek, krajem 60-ih godina prošlog stoljeća. Svi smo imali slične tragikomične susrete s bivšim velikim ljubavima. Autor definitivno zna napisati dobar roman.
Štivo koje se teško ispušta iz ruku. Razgolićeni autor. Glavni lik kao emotivno neinteligentan srednjoškolac i kasnije muškarac, a ne superheroj. Pronalaženja i gubljenja ljubavi i prijateljstava. Izvrsno napisana, no meni osobno neopisivo tužna knjiga jer se čini da na pogreškama - ne učimo, nego ih samo ponavljamo. Njezina prethodnica, Donjodravska obala, mi se više svidjela.
Pokušaj zakašnjelih rješavanja nedovršenih i nikad do kraja riješenih situacija iz mladosti, kojih sentimentalni naboj s godinama ne jenjava već postaje još jači, a naročito u trenucima kad neka ponovo zaplamtjela iskra obnovi taj davni, sad često idealizirani, izvanvremenski osjećaj. Cijeli roman je upravo to: zaplamtjelom iskrom dodjele nagrade povodom koje se putuje u Ameriku i čestitki nekad voljenih, a nedovršenih ljubavi, ispovjednim tonom u ich formi autor je zaokupljen pitanjem: Što bi bilo, da je bilo? U stvarnom životu, odgovor na takvo pitanje, ma kako često si ga svi postavljali, ne postoji! U romanu djelomice odgovor nas dovodi do spoznaje junaka kako i sitne laži, hvalisanje bez pokrića, a kako bi se prikrila vlastita nesigurnost i pribavilo nečije prihvaćanje, zadobilo željeni status u okolini s kojom je nužno uspostaviti osjećaj pripadnosti, dolaze na naplatu. Jer ni tada kao ni sada, ništa i nitko nije baš onakav kako bismo željeli. Vremenski odmak u kojem će pokušati dovršiti nedovršeno, prilika je za evociranje svega što je do ovog životnog trenutka dovelo, ali nitko više nije "onaj isti kao prije" i tu je zamka koja iz sentimentalnih očekivanja vodi u gotovo kriminalistički obrat.
Posve osobno, roman me vratio u godine kad je i na zidu moje sobice selotejpom zaljepljen bio, iz nekog časopisa izrezan Hamiltonov akt eteričnog Yvesa Saint Laurenta, koji sam selila u sve moje prostore kao što sam nakon njega, kad je već postao previše pohaban sve moje prostore oplemenjivala magrižem. Koliko god bio star i suh, ako oko magriža rukom uzvitlate zrak, zamiriši ponovo opojno, naročito za kišnog vremena...nismo li baš u trenucima životnih lomova, suznokišnih dana najotvoreniji za pitanje: Što bi bilo, da je bilo? Idealizirati možemo, odgovoriti nikad...