Ovo je bila jedna čudna knjiga. Posudila sam ju iz biblioteke po preporuci bibliotekarke i na samom početku se oduševila ljepotom i stilom pisanja.
"Čak i sada, iako je prošlo punih pedeset sedam godina, cijelim mojim bićem struji divlji urlik, tužan i osvetoljubiv, koji noć presijeca napola i u jedno spaja zemlju i nebo."
Uživala sam u rečenicama, dok me nije malo zasitila priča o legendama, starim događajima i sujevjerjima, kojih je jako mnogo u knjizi. Možda bih i uživala u njima, da nisam bila potpuno zbunjena o kome se ustvari radi. Ko su Gorani? Zašto su tako opisani? Kome pripadaju? Negdje na polovini knjige, dolazi jasno objašnjenje, nakon kojeg je bilo dosta zanimljivije čitati.
"Na granici u pravcu Albanije, kao neka vrsta bedema između dvije države, u 18 usamljenih sela na Šar-planini, žice Gorani, na koje imaju pretenzije četiri naroda i jedna narodnost, a oni ne znaju čiji su i žive u magli i velikom siromaštvu, kao jetimi."
Zbog jako dobrih opisa ovog naroda i mjesta gdje žive, kao da se može osjetiti njihova potištenost, beznadežnost, magla i hladnoća koja ih okružuje. Na trenutke pomalo jeziv prizvuk cijele priče. Sve u svemu, za mene jedna čudna priča kakvu do sada nisam imala priliku čitati.
" Došla su dva 'crna' policajca i jedan policajac iz Općine da bi opkolili nekoliko kuća i oduzeli žito, pošto ljudi nisu izmirili dug za 1949. godinu. Ali, posao im je bio uzaludan: sa golog čovjeka se ne može skinuti odjeća."