Kao da je sve normalno

by Damir Pilić

Dana 4. listopada 2009. u Širokom je ubijen Vedran P., navijač Sarajeva. Novinar D. krenuo je iz Splita za Sarajevo nadajući se kako će mu kolege iz glavnog grada Federacije dogovoriti sastanak s predstavnicima navijačke skupine Horde zla. Iako je tek rana jesen, na putu ga zatekne snijeg, a sjećanja na ranija putovanja u Bosnu i Hercegovinu naviru. Od konca osamdesetih kada je s razredom posjetio Kupres, pa sve do Busovače i Ahmića, nestvarni prizori izranjaju iz prošlosti i čovjek ne može, a da se ne upita što se dogodilo s Duhom Bosne i Hercegovine? Živi li još uvijek i što radi? Kao dijete zamišljao je kako taj Duh sjedi negdje u bosanskim brdima i poput dobrog diva pazi da se nešto ružno ne dogodi.
Horde zla ne žele razgovarati s novinarima i D. će se, po svoj prilici, morati vratiti neobavljena posla. Ostala je, međutim, još ta jedna noć u Sarajevu. Snijeg nemilice pada, ulice starog, umornog i izranjavanog grada prekrio je bijeli pokrov i D. se gubi u njima. Lica ljudi koje susreće naočigled se izobličuju pretvarajući se u nešto od čega se ledi krv u žilama. Klupko minulih ratova polako se razmotava, a slika zla širi se na cijeli kontinent i kroz vrijeme seže sve do naših dana.


"Odlažem notes i kemijsku na noćni ormarić, pored mobitela i djedova pištolja. Razmičem zavjese: snijeg se vani prosipa kao golema tapiserija bez rubova, oblika i boja. Iako me od njih razdvaja prozorsko staklo, imam osjećaj da me pahuljice svuda po licu ubadaju hladnim bezbolnim trnovima. Odjednom se osjećam iscrpljeno: možda nisam trebao energiju dati u pjesmu. Trebat će mi energije noćas. Nema veze, ne smijem se kolebati. Kolebanje odnosi energiju. Moram se usredotočiti. Palim televizor, tražim pornografske kanale. Ne patim od formalnosti, ali svaki rat na Balkanu ima tu proceduru, ne želim da moj bude iznimka."

142 pages, Paperback

Published April 1, 2018

About the author

Damir Pilić rođen je 1969. u Šibeniku. Magistrirao psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i diplomirao novinarstvo na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Kao samostalan autor objavio psihološku monografiju Samoubojstva: oproštajna pisma (Marjan express, 1998.) i roman Đavo prvo pojede svoju majku (Dalmagrad, 2001.), za koji je dobio treću nagradu na »Arkzinovom« natječaju za najbolje prozno djelo s područja bivše Jugoslavije. U koautorstvu s dr. Draženom Lalićem objavio socio-psihološku studiju o mladim splitskim delinkventima Na mladima svijet zastaje (Jesenski i Turk, 2001.), te monografiju Torcida: pogled iznutra (Profil, 2011.), a u koautorstvu s Edom Vujević književno-znanstvenu studiju Dedal na iglama o splitskim apstinentima, bivšim ovisnicima o heroinu (Naklada Bošković, 2005.). Priče objavljivao u književnim časopisima Godine i Nova Istra te u Arkzinu i Slobodnoj Dalmaciji. Od 1994. do 2001. radi kao reporter Feral Tribunea, a od 2001. kao reporter i politički komentator Slobodne Dalmacije. Živi u Splitu.

Reviews

[Luna · Rating 3 out of 5]

Make Burek, Not War

[Bono]

Važno je prije čitanja ove knjige, poznavati neprikriveni ideološki profil autora, iako to nije presudno za čitanje, jer o njemu saznajemo tokom čitanja, no time nam se pospješuje razumijevanje njegovih opažanja, i istančanog smisla za analitiku.
Promišljen i britak stil, rečenice oslobođene nepotrebnog, svedene na najmanju moguću mjeru, tek toliko da se ne izgubi svrha.
Za razliku od poznatih splitskih intelektualaca, poput Markovine, Pilić sličnoj temi pristupa s književnog ugla, ali ne uspijeva umaknuti publicističkom stilu, jer je novinar, što ne umanjuje vrijednost knjige.
Kao meni omiljene dijelove izdvojio bi: epizodu na stadionu Veleža, objašnjavanje kćeri Lei zašto Sarajevo ima posebnu dušu, prisjećanje na djeda, emotivna toplina koju su mu dale žene na mjestima pokolja(Ahmići 2000., Mostar 1998.), čime lik uviđa da nije toliko stamen i grub, prikaz izobličavanja kroz Miloševića, samo se oni izobličavaju jer nas prate kao sjene kojih se ne uspijevamo otresti("Ako Bosna poprimi obilježlje krvnika, onda je sve izgubljeno".)
Dajem romanu četvorku, samo zbog mrvicu slabije napisanog dijela koji se tiče fotografa, i zbog ponekih nepotrebnih opisa.