Junak ili čudovište, prvi roman Maka Maslaća, ima izrazito autobiografski ton, no svako bi uže kategoriziranje isključilo cijeli niz njegovih posve raznorodnih elemenata. Riječ je o dnevniku jedne bolesti i rehabilitacije koji ujedno funkcionira kao knjiga o popularnoj kulturi i umjetnosti, o načinu kojim motivi i narativi književne avangarde, rocka i televizijskih serija oblikuju subjektivnost; to je (post)adolescentska proza koja, pored žanrovski prepoznatljivih mjesta, pruža nemilosrdan uvid u tijelo kao zazoran locus traume i predstavlja autodestrukciju bez ikakvoga romantiziranja. Unatoč prigušenom crnom humoru kojim je obojana cijela ova priča, netko će je vjerojatno čitati u kodu »ispovijedi« ili »svjedočanstva«, narativnog osmišljavanja vlastitoga života u perspektivi egzistencijalne krize, možda i smrti, ali ovdje se borba za »autentičnost« zapravo zbiva na nekoj drugoj razini, mimo pitanja istinosne dispozicije. Junak ili čudovište govori o tomu kako se određenim kulturnim repertoarom sebstvo može »teatralizirati« samomu sebi, ne radi spektakla nego radi autorefleksije. Ovaj je roman baš zato knjiga o osebujnom »pripitomljavanju čudovišta«: mukotrpnom postupku diskurzivnoga dovođenja na svijet nečega što je do tada djelovalo samo kao neopisiv, nemisliv kvantitet, generator traume, čista opasnost. To je pripitomljavanje koje se izvodi pisanjem. (Luka Bekavac)
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba.
Mak Maslać (Zagreb, 1993.) diplomirao je kroatistiku i komparativnu književnost. Godine 2018. objavljuje roman Junak ili čudovište (Durieux). Eseje, kritike, teorijske i književne tekstove objavljuje posvuda. Voli mačke, Krteka i bake.
jako, jako dobro!! roman mi se svidio i više od nove zbirke poezije (možda jer inače nisam baš tip od pjesništva). izuzetno pitko, zanimljivo, usprkos teškoj tematici nikad patetično ili sumorno. mislim da možda nije tip knjige koji bi odgovarao svakome, ali mene je baš impresionirala. veselim se čitati još makovih stvari u budućnosti, bit će mi na radaru!!
Od jednog maničnog depresivca drugom - ništa doli hvala ti Mirta! "Ničega mi nije žao. Sad znam da nisam drugi, nego ja, neobjašnjiva i nesvrstana, neulovljiva i nestalna, i, ako već padam, neka padnem do najveće dubine. To je mjesto gdje se vodi borba i ljudski razum pretvara u životinjske instinkte, jer je nemoguće ostati racionalan u tom prštavom šarenilu patologije i potisnutih želja, težnje za samouništenjem i luđačke volje za životom. Ali to je kaos koji me čini Mirtom. I naposljetku prihvatih da je nered moga duha svet."
"Junaci i čudovišta, ljepotice i zvijeri, lavovi i hijene, Wertheri i Lotte, Edgari i Annabel Lee, Foucaulti i njegovi dečki, Snjeguljice i prinčevi, Doriani i ogledala i Alise, crvena kraljica jen, dva, tri, pao sat u bunar, kame hame waaaa, hare, hare, ljudi nazbilj i ljudi nahvao, ako neko ulovi nekog da kroz žito ide, a pod betonom - pijesak, sve su te slike plesale pred mojim sklopljenim očima, i Aron, Aron, Aron... Umrećeš, Sidarta. Umreću. Umrećeš ovde, Mirta. Umreću." (s. 104)