Priča o detinjstvu junaka Stevana u srpskoj varošici na Moravi tridesetih godina XX veka zapravo je piščeva gorka ispovest o svojoj mladosti. Likovi meštana, rođaka i prijatelja oživljeni su nezaboravnim dijalozima i osenčeni strpljivim podnošenjem svoje teške i mukotrpne sudbine u nemirnim vremenima, a opisi odnosa sa rodbinom i opraštanje od oca na samrti spadaju u najbolje stranice novije srpske proze.
„Po izvornosti i emotivnoj energiji, roman Gori Morava možda je najsnažnije delo Dragoslava Mihailovića, pisca koji je srpskoj književnosti dao Kad su cvetale tikve, Petrijin venac i Čizmaše.
Na prvi pogled fragmentarnog sklopa, ovaj roman se zapravo odlikuje promišljenom čvrstinom kompozicije, tvoreći, potresno i nežno, tolstojevsku nisku detinjstva, dečaštva i mladosti. Motivske niti kojima je premrežen Mihailovićev roman polaze od osunčane slike detinjstva, gde nesreća, bolest i smrt deluju pre kao nerazumljive i čudne nego kao tragične pojave, da bi sa sazrevanjem ta ugodna izmaglica iščezla, a ljudi i događaji se našli u nemilosrdno jasnom osvetljenju.
Ovo prozno remek-delo Dragoslava Mihailovića počiva na finom preplitanju uspomena i, kao na jesenjoj prigrevici, obrazuje neku vrstu šarenog hlada, gde se zračna vedrina i razigranost stapaju sa sumornim nagoveštajima i tragičnim spoznajama.“
Dragoslav Mihailović (Serbian Cyrillic: Драгослав Михаиловић) was a Serbian writer. He graduated in Yugoslav literature from the University of Belgrade in 1957 and was a member of the Serbian Academy of Sciences and Arts since 1981. In 1950 he was arrested and imprisoned during two years, most notably at Goli Otok.
Pribranost kojom se zaranja u autobiografski izazvano žarište - a u daljem toku, šireći se, i u svekoliku izvornu tegobnost egzinstencije - zasenjuje. Time je ova proza kako izuzetak, tako i pravilo unutar jednog paradigmatičnog opusa. U podvojenosti glasova, naivnog i (nad)iskustvenog, zaranja se u praelementarnost detinjstva i(li) neposrednog doživljaja i naizgled jednostavnijeg odnosa prema svetu - lakše ih je osećati i misliti nego razumeti i kazivati - u naslovnu vatru i vodu. U VRELO još jednog koji je ispunio svoju sudbinu - nije baš ni da smo ih imali previše! - onog koji uspeva i da razume i da kazuje:
GORI MORAVA:
"[...]Još jedanput je Morava bila mutna kao oranje i opet se po njoj, baš kao onda kada sam se nedaleko odatle sreo s ocem, žureći se, tiskalo komađe prljavog leda. S obale nedaleko od mene poletale su krpe rumenog pepela nalik na uplašene crvendaće. One su u talasima uzletale, lelujale i lebdele nad vodom i, u mraku koji nam je pritrčavao, to je izgledalo kao da reka gori."
ČIJA TO DUŠA OVDE TUMARA?
"Košava je na ulici pred sobom gonila nekakvu uspaničenu, bledu izmaglicu. Za njom je, pretičući je i vraćajući se u zalet, trčala voštana, tinjava svetlost sijalica. Inače, nigde nikoga. Ko je maločas vikao? Jesam li ono bio ja? Čija nesrećna duša ovuda tumara?"
U pripovedanje koje se po starom dobrom običaju sa merom pali i sa merom gasi.
Košava je sve oko sebe kao velikom metlom iščistila i sve zavila u onaj tresak i urlik, ničega osim nje nigdje na svijetu nema.
Odavno nisam pročitao nešto što ostavlja tako gorak i opor ukus. Posredstvom alter ega Mihailović pravi jednu uobrazilju kojom će usaglasiti mladalačke dane neposredno poslije prvog svjetskog rata pa sve do onog poznijeg perioda. Sukobljene odnose u porodici i rodbini narator predstavlja kao nevinu neminovnost. Diječačko preživljavanje što u češkoj školi što u porodici otvara jednu tamniju stranu koju ovaj roman sadrži. Mihailović u njoj ubacuje i humor koji je pun ironije, naročito za vrijeme sahrana. Ono što najviše karakteriše roman jeste jedna nit prolaznosti o čemu je vjerujem Mihailović i želio da svjedoči. Posebno zbog toga što prikazuje jednu surovu mladost punu nepotrebnih preloma i sučeljavanja dok na kraju to postaje samo zaborav i jedna siva uspomena.
Dugo sam verovao da mi je ''Petrijin venac'' najdraža Mihailovićeva knjiga ali sam, tek nakon čitanja ovog sjajnog, slojevitog, tužnog i, jednom rečju životnog romana, shvatio da je on odneo prevagu ne samo nad gorepomenutim delom, već i nad većinom knjiga domaćih pisaca koje sam imao prilike da pročitam.
Jednostavno, ovo je knjiga za svakoga. Tragična a opet ni malo obeshrabrujuća priča o čoveku koji je odoleo uprkos svemu, koji, budući da je knjiga dobrim delom inspirisana biografijom samog pisca, danas slovi za jednog od najvećih, ako ne i najvećeg živog ovdašnjeg pisca... Pročitajte knjigu i shvatićete zašto.
Kada se uz jesen priroda i melanholija koju nosi, uz to je nedelja veče šta čoveku preostaje drugo nego da skuva čaj i ušuška se čitajući knjigu?
"Iz ove kože se ne može. Zemlja je tvrda, nebo-visoko. Mora se živeti."
Gori Morava je priča o životu Steve, koji živi u varošici blizu Morave. Knjiga je podeljena na tri celine i prati detinjstvo i odrastanje glavnog junaka preplićući priču sa drugim likovima u knjizi. Gori Morava je zapravo priča Dragoslava Mihailovića o svojoj mladosti i sećanju na to vreme.
"Ma, sve što sam u životu dobio, dobio sam posle dugih rasprava i, dabome, sa zakašnjenjem i u nevreme!"
Divni dijalozi sa rođacima i prijateljima ne mogu, a da vas ne nateraju da zamislite događaje iz knjige. Prepoznatljiv stil pisanja uvodi vas u priču toliko brzo da ste zaneseni već pročitali polovinu knjige. Knjiga kojoj ću se vraćati, mada nemam običaj da to radim!
Tako pitko a tako sugestivno i upečatljivo pripovedanje. Najlepša su mi poglavlja: Propitivanje o ljubavi, Nos moga oca i Naša kučka Kalina. Naša kučka Kalina, koja neznatno gubi ako se izdvoji iz konteksta cele knjige, zaslužuje da uđe u lektiru za osnovnu školu. Knjiga se inače više doživljava kao pripovedni ciklus, a ne kao roman. Njenih 50 poglavlja bi se mogla presložiti u manji broj pripovedaka.
Poželela sam da započnem godinu sa knjigom za koju sam unapred pretpostavljala da će mi se dopasti, znajući kako Mihailović piše. Njegov stil, kratke i jednostavne rečenice, jedinstvena proza se jednostavno prepoznaju. I pamte. Ovim delom nas, kroz Stevin lik, pisac vraća u detinjstvo, što naše, što njegovo. Detinjstvo pokraj Morave, odrastanje i susretanje sa teškim sudbinama i vremenima isprepletano je dozom humora i sa mnoštvom emocija. Ne možete a da se ne prisetite i vaših doživljaja iz detinjstva, ujaka, stričeva, baba i deda, tajni koje su od vas skrivali, sklanjanja kada nešto nije bilo za vaše uši, susreta sa bolešću i smrću i suočavanja sa istim. Verujem da velika većina nas pamti po neku Baba Veliku iz detinjstva, zna priče o ugljevlju i bajanju, kupanju na reci. Vratila me je ova knjiga unazad i ne da mi mira od kako sam sklopila poslednje stranice. Neprestano razmišljam o pročitanom. Odnos oca i sina, koji na samom početku nije bio idiličan, tokom čitanja se razvio u jednu setnu, toplu i emotivnu priču, za mene jedinstvenu i dirljivu. Moram vam za kraj reći da, ukoliko još uvek niste, odmah prigrlite ovu knjigu i krenite sa čitanjem. Ovakovo remek delo ne smete propustiti. A verujem i da ste te sreće da imate nekog kome ćete, prisećajući se detinjstva i nošenja na najsigurnijim ramenima, reći: "Tato, volim te!" ❤
Sinoć sam legla i uzela da nastavim s čitanjem. Stigla sam do trećeg dela knjige i cenila da ću uspeti da pročitam jedva nekoliko stranica, jer mi se baš spavalo. Međutim, taj poslednji deo me je uvukao u sebe kao neki tornado! Dragoslav Mihailović je veliki majstor. Četiri zvezdice jer mi je zaista bilo teško da se opustim u čitanju prva dva dela. Pisana su kao pripovetke, sećanja na detinjstvo se mešaju i deluje kao da svaka glava može da bude delo za sebe.