What do you think?
Rate this book
Selidba
Koja je najbolja prilika za pospremanje, za bacanje nepotrebnih, nagomilanih stvari, za pronalaženje onih za koje smo smatrali da smo ih davno izgubili, za arhiviranje, za slaganje i preslaganje? Tako opsežan zadatak čovjek si ne može davati često u životu. Najbolja je prilika za to selidba. No često selidbe znaju biti hektična pakiranja u kutije koje će ostati neotvorene. Rijetki su oni koji mogu raditi inventuru, sagledavati stvari i polako o njima odlučivati.
Pred nama je upravo jedna takva knjiga, Selidba Miljenka Jergovića. U već mitskome književnome mjestu, na sarajevskom Sepetarevcu, u stanu svoga odrastanja, u kojemu mu je umrla majka, u koji se slila većina ostavštine Stublerovih i Rejcovih, autor prebire po dokumentima, po knjigama, po materijalnim i nematerijalnim ostacima, po povijesti jedne kuferaške obitelji. Predmeti i dokumenti, novčanik, partijska knjižica, češagija, djedovi pokušaji autobiografije i još mnogo toga pripovijedaju priču ne samo jedne obitelji već i jednoga grada, djetinjstva i odrastanja u kojoj autor ne štedi nikoga, a ponajmanje sebe i svoje bližnje.
Stan na Sepetarevcu iznova se pred nama materijalizira sobu po sobu, sa svakim komadom namještaja, ali, što je još važnije, i sa svim sudbinama ljudi koji su ga nastanjivali ili pohodili. Selidba nije samo knjiga, ona je mnogo više od toga, ona je istinski muzej, katalogiziran po najstrožim i najgenijalnijim pravilima struke, ali ne muzejske, nego spisateljske.
“Stanite kod znaka zabranjenog parkiranja – pokazujem mu prstom mjesto pri vrhu Sepetarevca, odakle može skrenuti niz Kevrin potok. Izlazimo, nosim veliki IKEA ceker, u koji je posloženo još desetak istih takvih IKEA cekera. U njih ćemo spremiti stvari, koje ćemo kasnije, vjerojatno za sljedećeg posjeta Sarajevu, prepakirati u kutije. Ne znam zašto sam tako zakomplicirao stvari. Nisam navikao na ovo. Jednom u životu čovjek se ovako preseljava, čisteći za sobom i posljednje predmete i tragove svoga bivanja na nekom mjestu, i bivanja svih svojih koji su tokom proteklog stoljeća živjeli tu, rađali se, pa umirali, i opet se rađali, da bih ja zatim za sve njih morao odlaziti. I onda ne znam kako da se ponašam, nisam siguran što bih trebao da mislim i da osjećam. Pomišljam da je problem u karakteru, u slabosti, nespretnosti i nesposobnosti, u tome što sam, ipak, bio razmažen i nenaviknut na ovakve događaje. Nisu me odgojili i poučili za ovakvu selidbu. Kao da su ikoga ovome učili.”
Pred nama je upravo jedna takva knjiga, Selidba Miljenka Jergovića. U već mitskome književnome mjestu, na sarajevskom Sepetarevcu, u stanu svoga odrastanja, u kojemu mu je umrla majka, u koji se slila većina ostavštine Stublerovih i Rejcovih, autor prebire po dokumentima, po knjigama, po materijalnim i nematerijalnim ostacima, po povijesti jedne kuferaške obitelji. Predmeti i dokumenti, novčanik, partijska knjižica, češagija, djedovi pokušaji autobiografije i još mnogo toga pripovijedaju priču ne samo jedne obitelji već i jednoga grada, djetinjstva i odrastanja u kojoj autor ne štedi nikoga, a ponajmanje sebe i svoje bližnje.
Stan na Sepetarevcu iznova se pred nama materijalizira sobu po sobu, sa svakim komadom namještaja, ali, što je još važnije, i sa svim sudbinama ljudi koji su ga nastanjivali ili pohodili. Selidba nije samo knjiga, ona je mnogo više od toga, ona je istinski muzej, katalogiziran po najstrožim i najgenijalnijim pravilima struke, ali ne muzejske, nego spisateljske.
“Stanite kod znaka zabranjenog parkiranja – pokazujem mu prstom mjesto pri vrhu Sepetarevca, odakle može skrenuti niz Kevrin potok. Izlazimo, nosim veliki IKEA ceker, u koji je posloženo još desetak istih takvih IKEA cekera. U njih ćemo spremiti stvari, koje ćemo kasnije, vjerojatno za sljedećeg posjeta Sarajevu, prepakirati u kutije. Ne znam zašto sam tako zakomplicirao stvari. Nisam navikao na ovo. Jednom u životu čovjek se ovako preseljava, čisteći za sobom i posljednje predmete i tragove svoga bivanja na nekom mjestu, i bivanja svih svojih koji su tokom proteklog stoljeća živjeli tu, rađali se, pa umirali, i opet se rađali, da bih ja zatim za sve njih morao odlaziti. I onda ne znam kako da se ponašam, nisam siguran što bih trebao da mislim i da osjećam. Pomišljam da je problem u karakteru, u slabosti, nespretnosti i nesposobnosti, u tome što sam, ipak, bio razmažen i nenaviknut na ovakve događaje. Nisu me odgojili i poučili za ovakvu selidbu. Kao da su ikoga ovome učili.”
- GenresNonfiction
384 pages, Hardcover
Published July 1, 2018
17 people are currently reading
219 people want to read
About the author
Miljenko Jergović
79 books547 followersMiljenko Jergović is a Bosnian prose writer. Jergović currently lives and works in Zagreb, Croatia.
Jergović has established himself as a writer in both Bosnia and Herzegovina and Croatia, and his stories and novels have been translated into more than 20 languages. Critics have acclaimed his capability to turn every topic into a story without changing it at all, hence preserving its internal logic.
His more acclaimed works include his debut Opservatorija Varšava (Warsaw Observatory, 1988); Hauzmajstor Šulc (Schultz the Repairman, 2000), both collections of poetry; a collection of short stories Sarajevski marlboro (Sarajevo Marlboro, 1994); the novels Mama Leone and Dvori od oraha ("The Mansion in Walnut," 2003; and the drama Kažeš, anđeo (You Say It's an Angel, 2000). Jergović is also a journalist and has published a collection of his articles in the acclaimed Historijska čitanka (A Reader in History, 1996).
His most recent work, Rabija i sedam meleka (Rabija and the Seven Angels), became a bestseller in Bosnia and Herezgovina only few days after it was published.
Jergović has established himself as a writer in both Bosnia and Herzegovina and Croatia, and his stories and novels have been translated into more than 20 languages. Critics have acclaimed his capability to turn every topic into a story without changing it at all, hence preserving its internal logic.
His more acclaimed works include his debut Opservatorija Varšava (Warsaw Observatory, 1988); Hauzmajstor Šulc (Schultz the Repairman, 2000), both collections of poetry; a collection of short stories Sarajevski marlboro (Sarajevo Marlboro, 1994); the novels Mama Leone and Dvori od oraha ("The Mansion in Walnut," 2003; and the drama Kažeš, anđeo (You Say It's an Angel, 2000). Jergović is also a journalist and has published a collection of his articles in the acclaimed Historijska čitanka (A Reader in History, 1996).
His most recent work, Rabija i sedam meleka (Rabija and the Seven Angels), became a bestseller in Bosnia and Herezgovina only few days after it was published.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 16 of 16 reviews
October 24, 2019
Zaklopio sam knjigu nakon mini poglavlja u kojem opisujući rutinski ultrazvučni pregled srca usled problema s krvnim pritiskom autor uspeva stvoriti umetničko-filozofsko remek delo. Nije mu trebalo vise od dve stranice. "Srce je bog", naslovljeno. Predivno i perfektno parče ove intimne i, kao i kod svih stvarno velikih pisaca, besmisleno iskrene i ogoljene ispovesti u kojoj vam Miljenko dozvoli zaviriti i u ono malo skrivenih dubina unutrašnjih svetova koji su možda, sasvim možda ostali neosvetljeni tokom stvaranja velikih proznih štiva koja još nisu dobila zaslužena mesta u lektirama.
Stajem nakon tog poglavlja i vraćam pozajmljeni primerak iz biblioteke, shvatajući važnost trajnog posedovanja ovake knjige u kućnoj kolekciji. Stajem jer melanholija njegovog stvaralaštva ume da zarobi čoveka preko svake mere. Stajem jer je logičnije da ispovesti najdražeg živog domaćeg autora čitam postepeno, godinama, u pauzama drugih, prolaznih štiva koja svakako neću pamtiti.
Srce je bog.
Stajem nakon tog poglavlja i vraćam pozajmljeni primerak iz biblioteke, shvatajući važnost trajnog posedovanja ovake knjige u kućnoj kolekciji. Stajem jer melanholija njegovog stvaralaštva ume da zarobi čoveka preko svake mere. Stajem jer je logičnije da ispovesti najdražeg živog domaćeg autora čitam postepeno, godinama, u pauzama drugih, prolaznih štiva koja svakako neću pamtiti.
Srce je bog.
April 6, 2019
Ovo je toliko lična knjiga, da zaslužuje svako skidanje kape, jer nije lako do ove mjere ogoliti dušu pred masom. Pomalo je tužno kada vidiš šta ostaje od jedne porodice, i divno je dok ljudi imaju u kome da žive. Dirnuo me nekako taj osjećaj (ne)prolaznosti, i šta ostaje na svakom kraju, nekada ništa, a ponekad cijeli jedan svijet.
"Nikoga se toliko ne mrzi kao onog ko je u nečasna doba imao malo časti. Ništa rulju ne ponizi tako kao nečija dobrota."
"Volio bih da pišem onako kako je Nona kuhala."
"Nikoga se toliko ne mrzi kao onog ko je u nečasna doba imao malo časti. Ništa rulju ne ponizi tako kao nečija dobrota."
"Volio bih da pišem onako kako je Nona kuhala."
October 15, 2020
Prvi susret s Jergovićem kroz "Selidbu" na trenutke deluje kao da me je neko doveo u nepoznato društvo. Susrećem se s već uigranom dinamikom, bogatom istorijom odnosa i mnogim poznatim i nepoznatim pripovedanjima koje svi žele da ti ispričaju. A onda iz priče u priču, iz stranice u stranicu pažnja ne popušta, situacije deluju poznato, a nisu tvoje.
Danima nakom tih uzbudljivih upoznavanja im se i dalje vraćaš, malo ti bude žao, na trenutke se nasmešiš, pa se onda setiš svojih selidbi.
Ovo je roman koliko i memoar. Na momente nedodirljiv, ali uvek veoma istinit, bolno realan i suštinski neizbežan. Može da se čita brzo, a može i sporije - možda je tako bolje jer se upije svaki predmet i svaka uspomena koju Jergović opisuje do najsitnijih detalja, bilo da je u pitanju baterijska lampa, neodgovoreno pismo, ili izmišljeni Nonin recept.
"Selidba" je možda za nijansu predugačka, ali kada bih se zapitao koji deo je suvišan, ne bih mogao da dam pravi odgovor. Sve je važno, a ništa ne menja svet. Nikoga na Sepetarevcu više nema da bi se sećao, ali Sepetarevac i sve što je bilo pre njega i dalje ima dalekosežne posledice.
Danima nakom tih uzbudljivih upoznavanja im se i dalje vraćaš, malo ti bude žao, na trenutke se nasmešiš, pa se onda setiš svojih selidbi.
Ovo je roman koliko i memoar. Na momente nedodirljiv, ali uvek veoma istinit, bolno realan i suštinski neizbežan. Može da se čita brzo, a može i sporije - možda je tako bolje jer se upije svaki predmet i svaka uspomena koju Jergović opisuje do najsitnijih detalja, bilo da je u pitanju baterijska lampa, neodgovoreno pismo, ili izmišljeni Nonin recept.
"Selidba" je možda za nijansu predugačka, ali kada bih se zapitao koji deo je suvišan, ne bih mogao da dam pravi odgovor. Sve je važno, a ništa ne menja svet. Nikoga na Sepetarevcu više nema da bi se sećao, ali Sepetarevac i sve što je bilo pre njega i dalje ima dalekosežne posledice.
February 22, 2019
Mnogo je ovo tjeskobna, svojevrsna lična ispovijest. Nakon majčine smrti, autor odlazi u stan svog djetinjstva na Sepetarevac da se suoči sa preostalom zaostavštinom. I tako, prebirajući i inventarišući knjige, posuđe, dokumente, namještaj, sitnice suočava se sa različitim uspomenama posebno na majku i Nonu, ali i druge pretke. Ima tu vrlo nježnih, ali i onih prilično mukotrpnih sjećanja, u suštini najviše tužnih jer se čine kao nekakav posljednji susret i razgovor sa mrtvima, kao konačno zbogom. Naravno, dotiče se Jergović i mnogih drugih, usputnih, njemu svojstvenih tema o Sarajevu, prošlosti, ličnoj istoriji, jeziku, razdoru među dojučerašnjim komšijama nakon nesrećnog rata u Bosni i Hercegovini, činjenici da je on posljednji izdanak roda, s obje strane, i loze Jergovića i loze Rejca.
Govoreći o Selidbi, Teofil Pančić, između ostalog, zapisuje da je priča to o majci "koja ni po čemu nije udovoljavala stereotipu dobre i brižne matere, baš kao što ni pisac neće slediti krojeve za materijal od kakvog nastaju “dobri” sinovi, nego će taj odnos, sinovsko-majčinski, biti zategnut, čudan, katkad prazan i neretko mučan, i o tome će Selidba – ne po prvi put, ali snažnije i kompletnije i neopozivije nego išta pre – svedočiti bez pardona i bez bitnijeg presedana u našim književnostima, klasičnim i savremenim: nema ničega sličnog, a do te mere razvijenog i produbljenog, u literaturi našeg jezika, a i drugde se tek sporadično javlja. I nije da za toliku brutalnu iskrenost a bogme i forenzičku veštinu u istraživanju i osvetljavanju tamnih i rubnih mesta svojih i njenih i tuđih nije trebalo i stanovite vanknjiževne, ljudske smelosti i poštenja kakvo transcendira zašećerene “građanske” obzire..."
Govoreći o Selidbi, Teofil Pančić, između ostalog, zapisuje da je priča to o majci "koja ni po čemu nije udovoljavala stereotipu dobre i brižne matere, baš kao što ni pisac neće slediti krojeve za materijal od kakvog nastaju “dobri” sinovi, nego će taj odnos, sinovsko-majčinski, biti zategnut, čudan, katkad prazan i neretko mučan, i o tome će Selidba – ne po prvi put, ali snažnije i kompletnije i neopozivije nego išta pre – svedočiti bez pardona i bez bitnijeg presedana u našim književnostima, klasičnim i savremenim: nema ničega sličnog, a do te mere razvijenog i produbljenog, u literaturi našeg jezika, a i drugde se tek sporadično javlja. I nije da za toliku brutalnu iskrenost a bogme i forenzičku veštinu u istraživanju i osvetljavanju tamnih i rubnih mesta svojih i njenih i tuđih nije trebalo i stanovite vanknjiževne, ljudske smelosti i poštenja kakvo transcendira zašećerene “građanske” obzire..."
November 9, 2021
Prvo sam pročitala Rod, pa Selidbu, i sad ne znam šta da radim. Te dve knjige su mi toliko dragocene da ja to sebi ne mogu objasniti niti opisati.
Imala sam osećaj da me po prvi put neko istinski razume i da nečiji glas konačno dopire do mene na tom mestu između života i smrti, gde živimo mi koji se stalno osvrćemo, za onima iza, koji više nisu tu, pa krenemo napred, a nema ni nas ispred, pa ostajemo, tu negde, ni tamo ni vamo, samo sa sećanjima. Prvi put sam na tom mom mestu čula odjeke nekog drugog, i slomila se. Ne znam koliko bih mogla da zahvalim da ovim dvema knjigama..
Imala sam osećaj da me po prvi put neko istinski razume i da nečiji glas konačno dopire do mene na tom mestu između života i smrti, gde živimo mi koji se stalno osvrćemo, za onima iza, koji više nisu tu, pa krenemo napred, a nema ni nas ispred, pa ostajemo, tu negde, ni tamo ni vamo, samo sa sećanjima. Prvi put sam na tom mom mestu čula odjeke nekog drugog, i slomila se. Ne znam koliko bih mogla da zahvalim da ovim dvema knjigama..
Read
September 8, 2020prikaz: https://www.bukmarkic.com/miljenko-je...
Iako se o njemu govori kao o romanu, i mnogi će i reći da jeste, istina je da su Selidba zapravo Jergovićevi memoari, odnosno epizode iz njegovog života. Ono što je započeo ogromnom knjigom Rod (koja se našla na srpskom jeziku tek početkom avgusta iako bi po nekoj hronologiji trebalo da bude izdata pre Selidbe), nastavlja ovom knjigom. Selidba je knjiga koja je pripremana nekoliko godina, tačnije onoliko godina koliko je Miljenku bilo potrebno da nakon smrti svoje majke potpuno sredi i preseli njegov porodični dom na Sepetarevcu u Sarajevu gde je i živeo kao mali dok se nije dalje preselio jureći svoj život. Kao što većina Vas i može da zamisli, selidba kao takva je proces koji je težak na nekoliko različitih načina. Ne samo da je fizički težak posao, već i emotivno. Emotivno je i kad se selimo iz jednog stana u drugi za vreme studentskih dana; koliko li je tek emotivno kada napuštamo prostor u kom smo odrasli mi, možda naši roditelji, možda i njihovi roditelji pre toga; skupljajući sve velike i male stvari koje nam donose uspomene koje su pretile da budu potpuno zaboravljene, ali zapravo duboko sahranjene u našoj podsvesti. To je ono što Miljenko Jergović ovde radi: nebitno da li je jedan dokument, pismo, pupčana vrpca koja je povezivala majku i dete ili najobičnija baterijska lampa – svaka ova stvar ima svoju priču da ispriča, jednako emotivnu i jednako životnu, i to je upravo ono što Selidba radi.
Međutim, Selidba nije samo nabrajanje uspomena koje je Miljenko našao u svom domu na Sepetarevcu – ovo je zapravo jedna dublja priča o rodu, ljudima koji su zaslužni za to što je on došao na ovaj svet, uključujući i njegove babu i dedu. Da, ovo je zapravo isključivo Miljenkova priča, kroz koju ćemo saznati odakle on zapravo potiče i kako on to doživljava ljude koji su ga vaspitavali i igrali veliku ulogu u njegovom životu. Ono što je presjajno, i što smatram da Miljenko radi maestralno, je što je potpuno objektivan. Likovi iz ove knjige; njegova nona ili njegov nono (baba i deda), ili majka Javorka pa na kraju krajeva i ujak Dragan; sve su to ljudi koje prvo upoznajemo kroz Miljenkove oči, ali je Miljenko takav da nam ih opiše i onako kakvi su oni zapravo bili. Potpuno je objektivan u njihovom opisivanju; i baš kao i svaka osoba na ovom svetu, imaju i mane i vrline. On ih posmatra kao članove porodice; mi kao likove iz nekog klasika.
Mnogo toga može da se govori o ovoj knjizi, i zaista ne bi bilo dovoljno ni nekoliko sati da se prođe kroz sve teme. Osim Miljenkovih ličnih priča, tu je sijaset priča o istoriji jednog i više naroda, o državi u kojoj smo svi mi živeli. Nekima može biti da su neke priče nepotrebne, i da je sama knjiga za nijansu duža nego što bi trebalo da bude; ali baš ti ljudi moraju da shvate da je ovo Jergovićeva priča koju on diktira, i trebalo bi da bude takva baš kako je on zamislio. Tu su priče o tome koji su članovi domaćinstva u prošlosti čistili kace sa kupusom i kako, priče o flašama Coca-Cole koje su bile potpuno drugačije od ovih danas. Tu je priča o tome ko se izuva kad ulazi u tuđi dom, a ko ne, i zašto. Priče koje nam ne mogu ni naši roditelji ni babe ni dede možda ispričati. Zaista jedna zbirka o starim vremenima; za Miljenka ličnim. Za nama samo starim. S neke druge strane, ovo može da se posmatra i kao poseban bildungsroman, odnosno roman odrastanja. Iako Jergović ima 52 godine u trenutku pisanja ove knjige, kroz stranice je vrlo evidentno da i sam pisac spoznaje neke stvari o sebi, o svojim roditeljima, babi, dedi, drugim članovima familije. I upravo zbog toga je ova knjiga to što jeste; zato što je pisac jedan od nas. I ovo možda jeste njegova lična priča koju je odlučio podeliti sa nama (i beksrajno mu hvala na tome), ali je isto tako priča koja može da bude i naša. Većina i dalje ima svoj stari porodični dom koji verovatno sadrži neku fioku u kojoj se nalazi neki davno zaboravljeni papir koji će nas podsetiti na neki momenat iz života kog se, u ovom trenutku, možda ne sećamo.
Iako se o njemu govori kao o romanu, i mnogi će i reći da jeste, istina je da su Selidba zapravo Jergovićevi memoari, odnosno epizode iz njegovog života. Ono što je započeo ogromnom knjigom Rod (koja se našla na srpskom jeziku tek početkom avgusta iako bi po nekoj hronologiji trebalo da bude izdata pre Selidbe), nastavlja ovom knjigom. Selidba je knjiga koja je pripremana nekoliko godina, tačnije onoliko godina koliko je Miljenku bilo potrebno da nakon smrti svoje majke potpuno sredi i preseli njegov porodični dom na Sepetarevcu u Sarajevu gde je i živeo kao mali dok se nije dalje preselio jureći svoj život. Kao što većina Vas i može da zamisli, selidba kao takva je proces koji je težak na nekoliko različitih načina. Ne samo da je fizički težak posao, već i emotivno. Emotivno je i kad se selimo iz jednog stana u drugi za vreme studentskih dana; koliko li je tek emotivno kada napuštamo prostor u kom smo odrasli mi, možda naši roditelji, možda i njihovi roditelji pre toga; skupljajući sve velike i male stvari koje nam donose uspomene koje su pretile da budu potpuno zaboravljene, ali zapravo duboko sahranjene u našoj podsvesti. To je ono što Miljenko Jergović ovde radi: nebitno da li je jedan dokument, pismo, pupčana vrpca koja je povezivala majku i dete ili najobičnija baterijska lampa – svaka ova stvar ima svoju priču da ispriča, jednako emotivnu i jednako životnu, i to je upravo ono što Selidba radi.
Međutim, Selidba nije samo nabrajanje uspomena koje je Miljenko našao u svom domu na Sepetarevcu – ovo je zapravo jedna dublja priča o rodu, ljudima koji su zaslužni za to što je on došao na ovaj svet, uključujući i njegove babu i dedu. Da, ovo je zapravo isključivo Miljenkova priča, kroz koju ćemo saznati odakle on zapravo potiče i kako on to doživljava ljude koji su ga vaspitavali i igrali veliku ulogu u njegovom životu. Ono što je presjajno, i što smatram da Miljenko radi maestralno, je što je potpuno objektivan. Likovi iz ove knjige; njegova nona ili njegov nono (baba i deda), ili majka Javorka pa na kraju krajeva i ujak Dragan; sve su to ljudi koje prvo upoznajemo kroz Miljenkove oči, ali je Miljenko takav da nam ih opiše i onako kakvi su oni zapravo bili. Potpuno je objektivan u njihovom opisivanju; i baš kao i svaka osoba na ovom svetu, imaju i mane i vrline. On ih posmatra kao članove porodice; mi kao likove iz nekog klasika.
Mnogo toga može da se govori o ovoj knjizi, i zaista ne bi bilo dovoljno ni nekoliko sati da se prođe kroz sve teme. Osim Miljenkovih ličnih priča, tu je sijaset priča o istoriji jednog i više naroda, o državi u kojoj smo svi mi živeli. Nekima može biti da su neke priče nepotrebne, i da je sama knjiga za nijansu duža nego što bi trebalo da bude; ali baš ti ljudi moraju da shvate da je ovo Jergovićeva priča koju on diktira, i trebalo bi da bude takva baš kako je on zamislio. Tu su priče o tome koji su članovi domaćinstva u prošlosti čistili kace sa kupusom i kako, priče o flašama Coca-Cole koje su bile potpuno drugačije od ovih danas. Tu je priča o tome ko se izuva kad ulazi u tuđi dom, a ko ne, i zašto. Priče koje nam ne mogu ni naši roditelji ni babe ni dede možda ispričati. Zaista jedna zbirka o starim vremenima; za Miljenka ličnim. Za nama samo starim. S neke druge strane, ovo može da se posmatra i kao poseban bildungsroman, odnosno roman odrastanja. Iako Jergović ima 52 godine u trenutku pisanja ove knjige, kroz stranice je vrlo evidentno da i sam pisac spoznaje neke stvari o sebi, o svojim roditeljima, babi, dedi, drugim članovima familije. I upravo zbog toga je ova knjiga to što jeste; zato što je pisac jedan od nas. I ovo možda jeste njegova lična priča koju je odlučio podeliti sa nama (i beksrajno mu hvala na tome), ali je isto tako priča koja može da bude i naša. Većina i dalje ima svoj stari porodični dom koji verovatno sadrži neku fioku u kojoj se nalazi neki davno zaboravljeni papir koji će nas podsetiti na neki momenat iz života kog se, u ovom trenutku, možda ne sećamo.
January 18, 2024
Očarana majstorstvom Miljenka Jergovića.
Jedna od meni,najlepših,ikad pročitanih knjiga.Zbog ovakvih romana volim književnost.✨️🫶🏻
Jedna od meni,najlepših,ikad pročitanih knjiga.Zbog ovakvih romana volim književnost.✨️🫶🏻
May 17, 2022
Očekivano dobar, našao me u mojoj selidbi, iznoćeći stvari i uspomene iz stana gdje su živjeli moji a sada nikog nema.
May 28, 2022
Tokom čitanja sam konstantno imala utisak da knjiga nije namijenjena čitaocima. U nekoliko navrata sam je uzimala i ostavljala jer mi je bilo neprijatno koliko zalazim u nečiju intimu. Kao da krišom čitaš memoare i bude ti toliko mučno, pa se preispituješ zašto to radiš, zašto postojiš, koji je smisao svega i zašto tvoja familija nije išla na psihoterapiju.
Ne znam ni kako da ocijenim knjigu. Neki djelovi su mi bili sjajni, drugi katastrofalni. Definitivno ima puno ponavljanja, referenci na njegova druga djela i, za mene, nepotpunih priča.
Možda je na moje mišljenje uticao dio koji spaja naše porodične istorije - ujak Mladen. Da li je on, ili neko od njegovih ratnih drugova (kasnije rehabilitovanih), povukao obarač i strijeljao mog prađeda i prababu? Kako jedno divno dijete postane član dobrovoljačkog odreda koje potom ide po selima, na prevaru okuplja civile koje potom ubija tehnikom prvo djecu, pa žene, pa muškarce? I to je samo jedan od ratnih zločina o kojem znam detalje, a uključivao je ubistvo više od 500 civila.
Jergović sigurno sve ovo zna (s obzirom da ga interesuju i serijski brojevi predmeta) i smatra da je pogrešno što je ujak ubijen iz zasijede 1943. i da je pogrešno što nije javno žaljeno za njim. Da li mislim da bi se nešto drugačije desilo na teritoriji Jugoslavije da su svi žalili svoje mrtve kako su htjeli - ne mislim.
Vjerovatno je greška što sam ovu knjigu odabrala kao prvu Jergovićevu.
Ne znam ni kako da ocijenim knjigu. Neki djelovi su mi bili sjajni, drugi katastrofalni. Definitivno ima puno ponavljanja, referenci na njegova druga djela i, za mene, nepotpunih priča.
Možda je na moje mišljenje uticao dio koji spaja naše porodične istorije - ujak Mladen. Da li je on, ili neko od njegovih ratnih drugova (kasnije rehabilitovanih), povukao obarač i strijeljao mog prađeda i prababu? Kako jedno divno dijete postane član dobrovoljačkog odreda koje potom ide po selima, na prevaru okuplja civile koje potom ubija tehnikom prvo djecu, pa žene, pa muškarce? I to je samo jedan od ratnih zločina o kojem znam detalje, a uključivao je ubistvo više od 500 civila.
Jergović sigurno sve ovo zna (s obzirom da ga interesuju i serijski brojevi predmeta) i smatra da je pogrešno što je ujak ubijen iz zasijede 1943. i da je pogrešno što nije javno žaljeno za njim. Da li mislim da bi se nešto drugačije desilo na teritoriji Jugoslavije da su svi žalili svoje mrtve kako su htjeli - ne mislim.
Vjerovatno je greška što sam ovu knjigu odabrala kao prvu Jergovićevu.
This entire review has been hidden because of spoilers.
September 9, 2020
Mada je svako pisanje u suštini lično, Selidba predstavlja kraj piščevog ličnog ciklusa kojim se oprašta od porodice, kuće na Sepetarevcu i stvari u njoj, te sebe samog u toj kući i u tom gradu. Iako iz drugih knjiga i tekstova mi već znamo i za Rejce i Stublerove, u “Selidbi” se porodica s piscem u njoj ogoljava do koske, sa svim stvarima koje su vremenom dobile nostalgičnu patinu, ali i onim ružnim koje vrijeme nije uspjelo da popravi. Selidba je tako i nekrolog ove porodice - po ženskoj liniji - zajedno sa svim izgubljenim predmetima, papirićima i receptima koje pisac pronalazi u kući nakon majčine smrti. I ništa u tih skoro petsto strana za nas čitaoce nije suvi��no, svaki predmet na svom je mjestu i baš je tako detaljno i trebao biti opisan. Čak štaviše, za sve nas koji smo negdje drugdje morali otići iz jedne takve kuće, iz koje pamtimo babin kredenac i Singer mašinu, a ne umijemo i ne možemo da ih opišemo, ovo može da posluži kao univerzalna hronika svih porodica koje su negdje nestale. Šta smo imali i ostavili u toj kući, u tom kraju gdje nas više nema, imate u Selidbi. Tako je pojam selidba ovde osim ovozemaljskog preseljenja iz jednog grada/kuće/zemlje u drugi dobio i onozemaljsko značenje sa muslimanskih smrtovnica na kojima za pokojnika uvijek stoji da je “preselio na ahiret”.
This entire review has been hidden because of spoilers.
June 20, 2020
Intimnu povijest vlastite obitelji izložio je Jergović, prema vlastitim riječima, nakratko pred konačni rastanak javnosti.
Upravo se zbog te činjenice čitatelj mora osjetiti počašćeno prelistavajući bogatstvo jednoga ljudskoga života - stvari, sjećanja i ljude koji ga čine bogatim.
Knjiga se sastoji od svega onoga od čega bi se trebala sastojati velika selidba: pravni dokumenti, računi, recepti, sačuvana pisma koja potiču prisjećanje i pisanje.
Najveća se povezanost osjeti između None i pisca upravo u posljednjem poglavlju, čiji podnaslovi nose imena soba u stanu na Sepetarevcu. Kuhinja je potaknula priče o pripremanju jela i baki, što možda nije toliko neobično, koliko je sentimentalno i poticajno za čitatelja i njegovo prisjećanje.
Zaključila bih da se radi o autobiografiji pisca (što je očito ponajviše iz autoreferencijalnih naznaka u čitavoj knjizi), koja je ispripovijedana preko obiteljskih odnosa, a što mi se čini kao najupečatljivije i najskromnije rješenje prilikom ispisivanja autobiografije.
Upravo se zbog te činjenice čitatelj mora osjetiti počašćeno prelistavajući bogatstvo jednoga ljudskoga života - stvari, sjećanja i ljude koji ga čine bogatim.
Knjiga se sastoji od svega onoga od čega bi se trebala sastojati velika selidba: pravni dokumenti, računi, recepti, sačuvana pisma koja potiču prisjećanje i pisanje.
Najveća se povezanost osjeti između None i pisca upravo u posljednjem poglavlju, čiji podnaslovi nose imena soba u stanu na Sepetarevcu. Kuhinja je potaknula priče o pripremanju jela i baki, što možda nije toliko neobično, koliko je sentimentalno i poticajno za čitatelja i njegovo prisjećanje.
Zaključila bih da se radi o autobiografiji pisca (što je očito ponajviše iz autoreferencijalnih naznaka u čitavoj knjizi), koja je ispripovijedana preko obiteljskih odnosa, a što mi se čini kao najupečatljivije i najskromnije rješenje prilikom ispisivanja autobiografije.
June 12, 2019
U znatno intimnijem stilu nego inače Jergović čitatelju otkriva ne samo detalje iz života svoje obitelji nego i svoja vlastita stanja kako ih je doživljavao. Tako kroz ovaj roman pratimo njegov potpuno ogoljeni odnos s majkom Javorkom. Bez rukavica, bez sustezanja on se kroz ovaj roman oprašta s njom prisjećajući se više njezinih mana, a sasvim rijetko vrlina. I upravo kroz to vrlo intenzivno pripovijedanje o majci (njezinom odnosu prema sebi kao njezinom djetetu) u čitateljici koja je također majka budi sumnje i nesigurnosti u način na koji se ona odnosi prema svom potomku. Autorova psihološka stanja koja opisuje, pale alarme u psihi čitateljice majke – što od ovoga ja radim svom djetetu i kako će se to na njega odraziti?
May 12, 2025
,,Iskrenost nije u tome da čovjek govori sve što misli, već da misli sve što kaže." - Nano
Ovo je moj prvi susret sa Jergovićem, svakako nije poslednji.
Roman Selidba predstavlja autorovo suočavanje ili razračunavanje (zavisi kako se šta tumači) sa porodičnom mitologijom, ličnim traumama i prošlim vremenima. Koliko shvatam Jergović je pisao i druga dela sa sličnom tematikom odnosno ciljem, o tim knjigama ne mogu da sudim, ali moram priznati da sam posle Selidbe dobio želju da ponovo čitam o autorovoj familiji i drugim značajnim osobama koje su prošle kroz njegov život.
Autorovo umeće da veoma banalne momente i predmete uzdigne uz pomoć jezika u nešto skoro pa magično, uvlači čitaoca u tekst i uvodi ga u neko stanje meditacije, koje za posledicu ima da kroz upoznavanje i razmišlanje o Jergovićevoj porodičnoj prošlosti zapravo čitalac počne da razmišlja i o sopstvenom životu i međuporodničnim odnosima u kojima je i sam odrastao.
Pored stila impresivno je kako Jergović kroz priču o svojoj porodici zapravo pripoveda i priču o jednom sad već davno prošlom vremenu, ali i o jednom prošlom društvu i državi. Onoliko koliko je Selidba roman o Sepetarevcu odnosno roman o stanu u kojem je autor odrastao, tako je ovo i roman o SFRJ i o Sarajevu u drugoj polovini XX veka. Jergović često i neprimetno, sa malim detaljima i kratkim vinjetama oživljava nam to doba. Pitanje je samo koja vrsta čitaoca će više uživati u autorovom poduhvatu: oni koji su proživeli to doba i kojima Jergović budi nostalgiju ili oni koji su rođeni nakon te epohe (kao i pisac ovih redova) i kojima autor dočarava život u tom vremenu.
Valjalo bi skrenuti pažnju na jedan detalj čitalačkoj publici iz Srbije. Naime, ne treba gubiti iz vida da autor kada piše o ratnim dešavanjima u Bosni i Hercegovini devedestih godina prošlog veka i kada piše o opsadi Sarajeva, onda to piše iz jedne pozicije koja je većinski neprihvatljiva u Srbiji u kontekstu tumačenja odvijanja ratnih dešavanja. Tako Jergović piše o troipogodišnjoj kampanji etničkog čišćenja u Sarajevu, dok na drugom mestu pravi paralelu između Aušvica, Jadovna i Srebrenice. Naravno, ne želeći ulaziti u istorijsku analizu koja bi se svakako mogla napisati na isto strana koliko je i ovaj roman, jasno je da ovakve ocene i tumačenja nisu većinski prihvatiljiva čitalačkoj publici u Srbiji. No, ovo nikako ne treba da spreči istinske ljubitelje književnosti u Srbiji da čitaju ovo delo. Treba to prihvati kao ono što jeste - naša tumačenja zajedničke prošlosti nam se razlikuju. Stavimo li to na stranu, posle samo nekoliko stranica biće nam jasno da čitamo odličnu književnost. Verovatno je ovaj pasus suvišan u ovoj recenziji, ali napisan je sa nadom da će možda nekome poslužiti da se ne preda sopstvenim predrasudama i da pročita ovu sjajnu knjigu.
Selidbu bih preporučio svakome da pročita. Ovo je vrhunska književnost. Naročito bih preporučio poštovaocima Knausgora jer je ovo upravo vrsta memoarističke proze po kojoj je Knausgor postao svetski poznat. Možda ova dva autora ne treba porediti, ali nama se čini da je Jergović zabavniji i dosta ,,pitkiji", verovatno zbog bliskosti kulture i jezika. Bilo kako bilo, preporučujem da pročitate oba autora pa sudite sami.
Ovo je moj prvi susret sa Jergovićem, svakako nije poslednji.
Roman Selidba predstavlja autorovo suočavanje ili razračunavanje (zavisi kako se šta tumači) sa porodičnom mitologijom, ličnim traumama i prošlim vremenima. Koliko shvatam Jergović je pisao i druga dela sa sličnom tematikom odnosno ciljem, o tim knjigama ne mogu da sudim, ali moram priznati da sam posle Selidbe dobio želju da ponovo čitam o autorovoj familiji i drugim značajnim osobama koje su prošle kroz njegov život.
Autorovo umeće da veoma banalne momente i predmete uzdigne uz pomoć jezika u nešto skoro pa magično, uvlači čitaoca u tekst i uvodi ga u neko stanje meditacije, koje za posledicu ima da kroz upoznavanje i razmišlanje o Jergovićevoj porodičnoj prošlosti zapravo čitalac počne da razmišlja i o sopstvenom životu i međuporodničnim odnosima u kojima je i sam odrastao.
Pored stila impresivno je kako Jergović kroz priču o svojoj porodici zapravo pripoveda i priču o jednom sad već davno prošlom vremenu, ali i o jednom prošlom društvu i državi. Onoliko koliko je Selidba roman o Sepetarevcu odnosno roman o stanu u kojem je autor odrastao, tako je ovo i roman o SFRJ i o Sarajevu u drugoj polovini XX veka. Jergović često i neprimetno, sa malim detaljima i kratkim vinjetama oživljava nam to doba. Pitanje je samo koja vrsta čitaoca će više uživati u autorovom poduhvatu: oni koji su proživeli to doba i kojima Jergović budi nostalgiju ili oni koji su rođeni nakon te epohe (kao i pisac ovih redova) i kojima autor dočarava život u tom vremenu.
Valjalo bi skrenuti pažnju na jedan detalj čitalačkoj publici iz Srbije. Naime, ne treba gubiti iz vida da autor kada piše o ratnim dešavanjima u Bosni i Hercegovini devedestih godina prošlog veka i kada piše o opsadi Sarajeva, onda to piše iz jedne pozicije koja je većinski neprihvatljiva u Srbiji u kontekstu tumačenja odvijanja ratnih dešavanja. Tako Jergović piše o troipogodišnjoj kampanji etničkog čišćenja u Sarajevu, dok na drugom mestu pravi paralelu između Aušvica, Jadovna i Srebrenice. Naravno, ne želeći ulaziti u istorijsku analizu koja bi se svakako mogla napisati na isto strana koliko je i ovaj roman, jasno je da ovakve ocene i tumačenja nisu većinski prihvatiljiva čitalačkoj publici u Srbiji. No, ovo nikako ne treba da spreči istinske ljubitelje književnosti u Srbiji da čitaju ovo delo. Treba to prihvati kao ono što jeste - naša tumačenja zajedničke prošlosti nam se razlikuju. Stavimo li to na stranu, posle samo nekoliko stranica biće nam jasno da čitamo odličnu književnost. Verovatno je ovaj pasus suvišan u ovoj recenziji, ali napisan je sa nadom da će možda nekome poslužiti da se ne preda sopstvenim predrasudama i da pročita ovu sjajnu knjigu.
Selidbu bih preporučio svakome da pročita. Ovo je vrhunska književnost. Naročito bih preporučio poštovaocima Knausgora jer je ovo upravo vrsta memoarističke proze po kojoj je Knausgor postao svetski poznat. Možda ova dva autora ne treba porediti, ali nama se čini da je Jergović zabavniji i dosta ,,pitkiji", verovatno zbog bliskosti kulture i jezika. Bilo kako bilo, preporučujem da pročitate oba autora pa sudite sami.
July 8, 2024
Jergović u ovom romanu priča priču o predmetima i o ljudima koji su koristili te predmete. To je zapravo intimna ispovijed o svojoj vlastitoj obitelji.
Tokom čitanja sam (poput još nekih) imao osjećaj da ovaj roman nije namijenjen čitatelju, imao sam osjećaj da je to zapravo Jergovićev monolog u njegovoj vlastitoj glavi koji i nije toliko zanimljiv čitatelju ukoliko čitatelj nije poznavao sve te osobe.
Jergović se, po mom mišljenju, previše bavio nevažnim stvarima. Neka mi pisac oprosti ali sumnjam da je ikome zanimljivo čitati 3 stranice o receptima ili čitati par stranica o potpuno banalnom i nevažnom događaju iz piščeva života. Trebao se više koncentrirati na važne stvari a manje na banalnosti.
Tokom čitanja sam (poput još nekih) imao osjećaj da ovaj roman nije namijenjen čitatelju, imao sam osjećaj da je to zapravo Jergovićev monolog u njegovoj vlastitoj glavi koji i nije toliko zanimljiv čitatelju ukoliko čitatelj nije poznavao sve te osobe.
Jergović se, po mom mišljenju, previše bavio nevažnim stvarima. Neka mi pisac oprosti ali sumnjam da je ikome zanimljivo čitati 3 stranice o receptima ili čitati par stranica o potpuno banalnom i nevažnom događaju iz piščeva života. Trebao se više koncentrirati na važne stvari a manje na banalnosti.
April 27, 2023
Vrednosti nekih stvari spoznamo tek kada su daleko ili izgubljene. Postoje momenti i kada su nam tu, blizu, ali ne uvidjamo njihov značaj.
Selidba nam prikazuje proces selekcije važnih od nevažnih stvari. Tri generacije su živele u tom stanu i svaka je doprinela tome da stan bude pretrpan nameštajem, knjigama, raznim predmetima. Šta poneti, odložiti, baciti, pokloniti. Lik se priseća događaja, ljudi, predmeta, značaja istih. Nije knjiga kojoj bi se vratila, u nekim trenucima sam mislila da je ostavim, ali na neki čudan način ta sporost, neki mrak, nezanimljivost mi je bila interesantna.
Selidba nam prikazuje proces selekcije važnih od nevažnih stvari. Tri generacije su živele u tom stanu i svaka je doprinela tome da stan bude pretrpan nameštajem, knjigama, raznim predmetima. Šta poneti, odložiti, baciti, pokloniti. Lik se priseća događaja, ljudi, predmeta, značaja istih. Nije knjiga kojoj bi se vratila, u nekim trenucima sam mislila da je ostavim, ali na neki čudan način ta sporost, neki mrak, nezanimljivost mi je bila interesantna.
Displaying 1 - 16 of 16 reviews