*bookclub*
"No nešto ipak znam: pronaći Gobi bila je jedna od najtežih stvari koje sam u životu učinio.
Ali to što je ona pronašla mene – to je bila jedna od najboljih." ❤️
Prije svega moram istaknuti da su mi životinje jedna od slabih točaka u životu. Jako ih volim i poštujem i čim se spominju u nekoj knjizi, a pogotovo ako su glavne u priči, ta knjiga kod mene ima automatski neki drugačiji šarm i prednost.
I veliki plus je to što je ovo fascinantna i nevjerojatna istinita priča.
Ovo nije samo priča o psu nego i o upornosti, prijateljstvu, ljubavi, borbi ali i pobjedama i životnim promjenama.
Dion Leonard nas vodi kroz svoju avanturu u Kini ali i kroz vlastiti život – od teškog djetinjstva, izazova koje je prolazio, pa sve do trenutka kada je u pustinji upoznao malog, tvrdoglavog psa koji mu je promijenio život.
Iz ovog romana bi mogla izdvojiti nekoliko točaka.
Ljubav prema životinjama:
Gobi je savršen primjer kako životinja postaje član obitelji. Dionov odnos prema Gobi, kao i njegov citat:
"Ako je ne uspijemo dovesti u Veliku Britaniju, hoćemo li se preseliti u Kinu kako bismo živjeli zajedno?"
, savršeno prikazuje duboku povezanost koja nastaje između čovjeka i psa.
Teško djetinjstvo:
Dion je prošao kroz mnoge životne izazove, uključujući teške odnose sa majkom i nedostatak oca, što mu je nakraju dalo mentalnu snagu potrebnu za suočavanje s kasnijim životnim borbama.
Ljubav - Lucja i sam njihov odnos:
Bilo je predivno čitati o njima, cijelo vrijeme sam imala dojam da je to lijep zdrav odnos između dvoje voljenih.
Kompromisi, razumijevanje, strpljenje, bodrenje jedan drugoga.
"Toga je dana startala prije mene i nisam je očekivao vidjeti na stazi. Ali bila je tamo i gledala u mojemu smjeru zaklanjajući oči dlanom od sunca.
"Otkud ti ovdje?" pitao sam je kad sam naposljetku došao do nje. "Mislio sam da si završila još prije jednog sata."
"Mogla sam", odgovorila mi je, "Ali htjela sam da zajedno prođemo cilj, pa sam te čekala."
U cilj smo ušli s rukom u ruci. Mogla je završiti na mnogo boljem mjestu, ali je odlučila čekati mene."
"Posljednjih nekoliko kilometara bili su najteži koje je Lucja ikad završila. Uz suze, povike i bol, nepokolebljivo je nastavila do cilja.
Držao sam je za ruku dok smo prelazili ciljnu crtu.
"Sretna ti godišnjica", rekao sam. "Ponosan sam na tebe".
Timski rad:
U današnjem svijetu često smo navikli biti sami, ne tražiti pomoć koja nam se u većini slučajeva niti ne nudi. Usamljeniji smo nego ikada i bilo je lijepo za čitati kako sam pojedinac ne može napraviti koliko tim ljudi. To nekako probudi u čovjeka ono što zaista jesmo, društvena bića.
Isto tako mi je bilo predivno čitati kako su se u Kini svi skupa družili i nudili su njihovo prijateljstvo ne tražeći ništa zauzvrat. U današnjem svijetu kada svi nešto očekuju a spremni su dati vrlo malo..u bilo kojem području.
Predrasude:
Priča je započela tako da je imao predrasude prema Kini kao možda i većina ljudi.
Bilo je lijepo kako mu se mišljenje o Kini pomalo mijenjalo i kako je nakraju totalno promijenio dojam o toj zemlji te joj posvetio Zahvale na kraju knjige.
Lijepo je kad se odbace neke predrasude, kad se čovjek uvjeri u suprotno i to suprotno te zaista pozitivno iznenadi.
Ja sam od mišljenja da pametan čovjek uvijek može promijeniti mišljenje o nečemu, dok glup i ponosan se drži čvrsto svog stajališta iako se ne slaže sa istim..
Ovo je knjiga koja inspirira, podsjeća na važnost ljubavi prema životinjama, ali i na to koliko snaga, ljubav i podrška mogu promijeniti ne samo naš život, nego i živote drugih.
Za kraj, obožavam kada knjige sadrže slike stvarnih likova, kao što je slučaj u ovoj.
Mislim da to svakako doprinosi priči i dodatno uljepšava izgled same knjige.