„Naš Euripid, čovečni,“ da parafraziram stih Elizabet Baret Brauning, najkrvaviji je i meni najdraži od tragičke trijade, iako su me klasičari često pokušavali ubediti da je slabiji i od Eshila i od Sofokla. Delom je to zbog toga što se Euripid ne uklapa uvek u uzvišene definicije tragedije, tragičnog i tragičnog junaka. pa je nekako od titule “najtragičniji” stigao do pozicije pesnika kojem je, za ono što je želeo da izrazi, bio potreban novi žanr, ali se nije uspeo izmaći iz okvira istog. Upravo u tom rascepu nastaje cela potonja tragička tradicija evropske književnosti, od Seneke, preko Šekspira i Rasina, pa do tragične opere 19. veka.
„Hekaba“ je smeštena neposredno posle završetka Trojanskog rata. Pobednik je poznat, trojanski muškarci i dečaci su poklani, a žene i devojčice, uključujući i trojansku kraljicu Hekabu, su odvedene u roblje. To ne znači da je gotovo sa mrtvima. Naprotiv, Euripid podseća da nakon svakog rata, sukob se nastavlja - pobijeni traže da budu dostojanstveno sahranjeni, proslavljeni i osvećeni. Stoga, dramsku radnju ovde ne pokreću živi nego mrtvi – duh Polidora, Hekabinog sina, ubijenog od strane tračkog kralja Polimestra, i duh Ahileja, koji zahteva žrtvovanje Poliksene, Hekabine kćerke.
Vrhunac tragedije nije ni u smrti Polidora ni u smrti Poliksene, već u Hekabinoj osveti nad kraljem Polimestorom time što ubija njegovu decu. U staroj Grčkoj, čin ubijanja dece izazivao je manju moralnu uznemirenost nego danas, posebno ako je ono sprovedeno po principu “oko za oko” i kada dolazi kao kazna za kršenje gostoprimstva. Za razliku od Sofoklovih junaka, koje tragedija (Simona Vejl bi rekla nesreća) pretvara u svetačke figure dostojne da im se celivaju ruke, Euripidovi likovi postaju baš strašni, monstrumi, a samim time i čovečniji. Tragedija ipak manjinu pretvara u svece. Uglavnom ljudi usled nesreće postaju još gori nego što su bili. Ovde majka koja pati za sopstvenom decom, postaje čedomorka tuđe. I to je osveta, ali nije pravda. Pravda za Hekabu ne postoji, a nesamerivost tuge za mrtvom decom je i dalje menja, kako kaže mit, sve dok je ne pretvori u nešto izvanljudsko – besnog psa.
Pročitao sam četiri različita prevoda. Baš je uzbudljivo pratiti nijanse razlika.
A) Prvi je prevod Nikole T. Đurića, oca Miloša N. Đurića. Ispevan je u desetercu. Dugo je postojala ideja da se grčka antika treba prevesti u metru srpske epske poezije. I kad smo kod roditelja koji tuže nad smrću svoje dece u rat, potresno je da na izdanju Grčkih tragedija iz 1948. kao posveta stoji: "Seni svoga jedinca Rastka. M. Đurića, svšenog maturanta, koji u odbrani otadžbine junački pogibe 8. 4. 1945. god posvećuje svoje prevode Miloš N. Đurić".
Nikola Đurić ovako prevodi završni deo Polidorovog monologa s početak tragedije:
"O, majko moja, nekad kraljica
A sada jadna, zarobljenica,
U sreći nekad, u bijedi sad.
Po volji bogu nekom sve je to."
A ovako Nikola prevodi završne stihove hora trojanskih robinja sa kojim se završava tragedija:
"U luke, drage, i u šatore,
Da produžimo službu nemilu!
Neslomiva je ljudska sudbina!"
B) Drugi prevod je načinio Branko Pleša, reditelj i glumac koji je, između ostalog, prvi tumačio i Openhajmera na filmu. Prevod je nastao povodom postavke Hekabe u Jugoslovenskom dramskom pozorištu sedamdesetih
Pleša ovako prevodi završni deo Polidorovog monologa s početak tragedije
"Jao! O majko moja, nekad sjajna kraljice,
u ropstvu sad si tužna zarobljenica.
A sreća - gde je sad! Za radost negdanju
osvećuje ti se svirepo neki bog."
Pleša ovako prevodis Stihove koje izgovara hor trojanskih robinja sa kojima se završava tragedija:
"U luku, drage, u šatore idite
da primite na ruke lance robovske!
Crna je sudbina!"
C) Za prevod na engleski želeo sam da uzmem prevod Gilberta Mareja, najvećeg stručnjaka za Euripida na ostrvu s početka 20. veka, a i sam je pisao komade sa pacifističkom porukom. Međutim, izgleda da nije preveo Hekabu. Stoga sam uzeo prevod uDajan Arnson Svarilen američke savremene prevoditeljke. Prepev je u metru.
Dajan ovako prevodi zavRšni deo Polidorovog monologa s početak tragedije:
"O Mother, from a royal household—you
who look upon your day of slavery—
some god has counterpoised your former joy
with all the weight of what you suffer now."
A ovako Dajan prevodi završne stihove hora trojanskih robinja sa kojim se završava tragedija:
"Let us go to the tents, friends; let’s go to the harbor;
it’s time to take up the toils of our masters.
Compulsion is brutal."
D) Za kraj sam uzeo prevod kanadAkse pesnikinje En Karson, autorke "Autobiografije crvenog". Kako kaže, Euripid je za nju Lars fon Trir antičkog sveta i u laptopu ima poseban dokument u kome redovno dopisuje zbog čega joj je Euripid neprijatan. Prevod je u slobodnom stihu.
En ovako prevodi završni deo Polidorov monologa s početak tragedije:
"O mother! You went from a house of kings to a day of slavery.
Your grief is as great as your splendor was:
some god is weighing the one out equal to the other"
A ovako En prevodi završne stihove hora trojanskih robinja sa kojim se završava tragedija:
"Go to the harbor, go to the tents, dear women.
Now we taste the work of slaves.
Hard is necessity."