Umberto Eko ima jedan veliki problem. Naime, njemu naprosto nije dozvoljeno da piše o svim onim temama koje ga interesuju. Kao duhoviti erudita, sasvim je za očekivati da Eko ima širok dijapazon interesovanja, počevši od srednjevekovne istorije Evrope ("Baudolino", "Ime ruže"), istorije katoličke crkve i njenih ogranaka i njenog uticaja na razvoj italijanske države i same Evrope ("Fukoovo klatno"), razvoje i značaja knjige, pismenosti i moći pisane reči ("Ime ruže", "Praško groblje", "Nulti broj"), pa do razvoja mržnje, istorije propagande i lažnih mitova, što urbanih, što istorijskih ("Praško groblje", "Nulti broj"). Ali avaj. Devedeset procenata njegovih najvernijih čitalaca pročitalo je samo jednu njegovu knjigu - "Ime ruže" - i tvrde kako je to baš strava detektivski roman, naročito kad preskočiš one dosadne delove sa filozofiranjem.
I tako. Džaba Eku sav pokušaj da čitaocima približi različite istorijske periode, džaba mu aluzije na Borhesa i njegove kosmičke biblioteke, džaba opisi zametka pismenosti na starom kontinentu. "Ime ruže" je o nekakvom Šerloku Holmsu u mantiji i tačka.
Tako da je bilo za očekivati da "Nulti broj" na Gudridsu dobije najnižu ocenu od svih Ekovih knjiga. Taj čovek je nemoguć, zar ne? Umesto da napiše nastavak avantura monaha-detektiva, on nam priča o tome kako su mediji u stanju da formiraju javno mnjenje, kako su čitaoci ti koji definišu naslove o kojima će sutra čitati u novinama, kako su novine, zapravo, izuzetno zgodan alat da otkrivanjem vesti istu upravo zataškate, da je od odbrane jedne strane daleko efikasnije diskreditovati drugu. Koliko su jezik, pismenost i njena dostupnost postali legitimno oružje u političkoj i međunacionalnoj borbi.
Naravno, sebi svojstvenim sarkazmom i suptilnom satirom, Eko parodira paranoičnu potrebu za stvaranjem teorija zavere i tamo gde ih ima, i tamo gde ih nema (sećate se onoga: "To što sam paranoičan, ne znači da me ne prate!"). Nije mogao da se suzdrži a da već tradicionalno malo ne potkači i majku Crkvu, koja upliće svoje prstiće gde god stigne*. Iako agnostik (i skeptik, kao svaki Pijemontežanin, po sopstvenom priznanju), Eko tokom svih ovih godina uspeva da zadrži objektivnu distancu prema Vatikanu, pišući o uticaju katoličke crkve u evropskoj (i italijanskoj) istoriji, bez zalazaka u agresivni ateizam ili tumačenje događaja koji su daleko izvan našeg vremena i dometa. A Italija, budući da se Vatikan nalazi u samom njenom srcu, verovatno je tlo na kome se ti uticaji najintenzivnije osećaju.
Ova knjiga je, uz "Tajanstveni plamen kraljice Loane" ljubavno pismo Italiji, domovini u kojoj Umberto Eko živi, čiju istoriju voli i otkriva celog života, od vrha Alpa do štikle one čizmice, ali se uvek vraća svom rodnom kraju, Alesandriji u Pijemontu, tromeđi italijanskih, francuskih i germanskih kulturnih uticaja, kolevci ujedinjenja italijanske države i začetku moderne italijanske istorije.
I tako, dobri čika-Umberto još jednom nas, ovoga puta krajnje jednostavno i na svega 200 strana (u savršenom prevodu Aleksandra Levija i Mirele Radosavljević) moli da mislimo svojom glavom. Samo toliko. A vi ne verujte ocenama na Gudridsu, nego ako vam se ova tema čini interesantnom, prosudite sami.
p.s. Nalećem na komentare i rivjue tipa "kmeee, nikakav razvoj likova", "cviiil, kakav loš zaplet". Nakon "Ruže"i "Fukoovog klatna", prvo je bilo pobune da je zaplet prekomplikovan. Dobro. Onda je Eko napisao "Baudolina". Onda je bilo kmečanja kako je lik nejasan i neshvatljiv (ikad čuli za nepouzdanog naratora? Pa Baudolino je lažovčina kakve nema u Univerzumu!). Dobro. Nakon "Praškog groblja" halabuka je dostigla kakofoniju - ovoga puta ni zaplet ni likovi nisu bili po zubu većini (koja je, kao i obično, spektakularno propustila da obrati pažnju na poentu, naštampanu masnim crnim slovima). Vox populi je s odobravanjem prihvatio Ekovo trolovanje da će napisati "Ime ruže for dummies", odnosno skraćeno izdanje romana. Ali on to nije uradio. Umesto toga dao nam je knjigu u kojoj su likovi puke alatke poruke koju je, jasno i bez previše opterećenja, hteo da nam prenese. Sad ni to nije dovoljno. Kao u onoj priči o mužu i ženi koji putuju na magarcu - svetu se ne može ugoditi. Čudim se kako Eko do sada nije odustao od namere da sa plebsom deli svoja otkrića i saznanja. Živ bio čiča-Umberto, ti piši šta hoćeš, a ko ne voli tvoje pisanije, neka ga ni ne čita.
p.p.s. moj je utisak da mi se knjiga sviđa (***), neki delovi mi se veoma sviđaju (****), ali iz čistog inata dajem pet zvezdica.
----------
*- doduše, izgleda da mu se i Aleksanda Dima Senior opasno zamerio, pošto ga pecka već drugi put, prvo u "Praškom groblju", a sada i ovde. :D