Ovakve knjige su retke i zato ne treba propustiti priliku da se nahvale, jer se ne radi o još jednom pregledu izuzetno zanimljive oblasti iz koje, izgleda, nema izlaza, nego jer je u pitanju pouzdan, vrlo pristupačan, pregledan priručnik gde su postavljana prava pitanja. Međutim, čak bi i oni koji su duboko u autonarativima pronašli ovde nešto novo ili makar neuobičajeno, kao što je, za mene inače izuzetno podsticajno, povezivanje autobiografije sa nature writing-om u kontekstu uspostavljanja i menjanja ideje moderniteta. S tim u vezi, često se prenebregava da je autobiografija (ali, izuzetno je važno znati – ne i biografija!) prilično mlada književna vrsta, imenovana tek u 18. veku. Uspostavljanje autobiografije kao forme utemeljeno je kako posebnim osećajem samovažnosti, koje je tesno povezano sa prosvetiteljstvom, tako i menjanjem doživljaja vremena, uviđanjem sopstvenog iskustva kao romaneskne naracije. Možda nam se to čini danas samorazumljivim, ali to nije moralo da bude tako: odabir da se život doživi kao priča i da je pritom baš, na primer, moj život i to iz moje sopstvene perspektive nekome važan, predstavljalo je novinu. Priča sa dnevnicima je drukčija: najveći broj dnevnika nikada nije premostio put od rukopisa do štampe niti, to, uostalom, i treba da bude slučaj. Dnevnici su kako plod praktične svakodnevne evidencija, tako i nasušna potreba za razgovorom sa samim sobom, a najčešće usputni, potajni, osim ako nisu službeni, kao, na primer, brodski dnevnici. A gde su dnevnici, tu su i ispovesti, a većini su najpoznatije dve: one od Svetog Avgustina sa kraja četvrtog veka i Rusoove koje su došle četrnaest vekova kasnije. Iako imaju nesumnjivu autobiografsku podlogu, pitanje je da li bismo ispovesti mogli nazvati autobiografijama u užem smislu, a slično pitanje se može postaviti za memoare, koji bi, u najširem smislu, predstavljali svaki nefikcionalni književni oblik utemeljen na autorovom sećanju. Memoari su stariji od autobiografije i mogu biti selektivni, vezani za neki konkretan poduhvat, odnosno, događaj, kao Toroov boravak na jezeru Valden ili „Memoari” Prote Mateje Nenadovića i Seča knezova pred Prvi srpski ustanak. Autobiografija predstavlja svest o životnoj celini: od rođenja do trenutka pisanja, s time što nije obavezno da bude završena tim trenutkom, već onda kada pisac proceni da treba (neki bi se mogli setiti kako je Nušić svoju „Autobiografiju” završio brakom, jer, šta je život, zaboga, posle braka, međutim, to baš nije tačno, ima Nušić u knjizi i jednu projektovanu, zabavnu epizodu života-posle-smrti). S tim u vezi, šta je onda autofikcija, jedna od najizrabljivanijih reči savremene književne teorije? Lora Markus se ovde sjajno snašla, a i red je bio. Ona kaže sledeće, pozivajući se na relevantne izvore: termin „autofikcija” nastao je 1977. kad je Serž Dubrovski tako označio svoj autobiografski roman „Sin” i predstavlja, zapravo, menjanje fokusa: ne radi se o tome da je život u pripovednom smislu dobio novo svojstvo, nego da se utopio u ideju romanesknosti, granice su postale poništene! Ne radi se, dakle, o tome, kako neko može da zamisli sa strane da se malo mućne mašta, malo bućne nešto iz sfere autorovog života i bum! nastade autofikcija, nego neposredno životno iskustvo postaje sve važniji pripovedni činilac. Ovo, zapravo, nije nikakvo otkriće, već govori o tome da su autobiogarfski elementi postali jedan od ključnih elemenata savremene književnosti. Autofikcija nije specifična forma, ona je uviđanje atendencija. Da je autofikcija žanrovska mućkalica, famozni miks fikcije i fakcije, apsolutno svaki narativ u prvom licu bi bio autofikcionalan. Za razumevanje (auto)fikcije neophodno je uvek spomenuti Filipa Ležena i njegov „autobiografski pakt” koji glasi: čitalac zna da je pisac lik dela, da pisac kazuje priču o svom životu. S tim u vezi, delo Dubrovskog ne može biti ništa drugo do autobiografski roman, a iz prepiske između Ležena i Dubrovskog saznejemo da je Dubrovski svoje delo nazvao autofikcijom naknadno, kako bi odgovaralo nekim njegovim teorijskim opservacijama. S tim u vezi, autorka ovog prevoda navodi savremene književne superhitove: Knausgora i Elenu Ferante, pa i Ani Erno. Ali ako načinimo samo mali korak unazad, videćemo da je insistiranje na autofikcionalnosti besmisleno: Knausgovora „Moja borba” je autobiografski roman u više tomova, koji se može čitati i kao memoari, a proza Ani Erno, koja je, za razliku od Knausgorove, izuzetno neraspričana, predstavlja takođe primer autobiografskih formi, koje su žanrovski još zanimljivije zbog, na primer, upotrebe različitih lica. Međutim, ako pratimo Ležena, lice nije presudno za to da li je nešto autobiografsko ili ne, već saznanje o istovetnosti, koje može biti i van samog teksta...
No dobro, sad sam se, u kasne sate zatrčao, misleći da ću moći na ovako složena pitanja da odgovorim sažeto i pregledno, ali osećam da stvari, kao što sam to već naznačio, izmiču. A i kako ne bi. Možda je i do mene i do loših kategorija. Ukoliko uđemo u pogrešan voz, svaka naredna stanica je loša. Ipak, od teme ne da odustajem, nego s njom živim. Autobiografski, autofikcionalno, svakovrsno.