Elektra je nastala 1968, u drugoj godini BITEF-a, kada je Beograd bio neprikosnoveno svetsko pozorišno središte. Ona se može smatrati nekom vrstom Kišovog hommage-a umetnosti koja je tih godina sabirala u sebi, kao u kakvoj žiži, velik deo energije pobune u čijem se znaku završava šesta decenija. Što se tiče povoda da napiše Elektru (po Euripidu) i prirode posla, o tome sâm Kiš govori u belešci “O Elektri”, predviđenoj za pozorišni program. Beleška upućuje čitaoca u osnovne prosedee onoga što Kiš naziva „slobodnim asociranjem nad jednim dramskim tekstom“. Ali, tek bi poređenje s Euripidovom tragedijom pokazalo šta se sve krije pod ovom skromnom formulacijom „slobodno asociranje“, kakve su sve intervencije izvršene ne samo u psihologiji likova, o čemu govori Kiš, već i u onome što se može nazvati etosom tragedije: kod Kiša, ljudska priroda (uprkos snazi mržnje) prolazi kroz iskušenje osvete s mnogo više kolebanja, motivi mržnje mnogo su mutniji, a sam čin osvete bez ikakve svetosti. „Nebeska mehanika“ ustupila je mesto ljudskom, odveć ljudskom, zato na kraju nema utehe, sve je nepovratno i nepopravivo. Pouku, ako je ima, treba izvući iz Klitemnestrinih reči, mada one nisu bile otrežnjujuće za Elektru, pa ni za Oresta: „pred velikom činjenicom smrti / sva su ljudska dela varljiva i tašta, / u reci vremena sve izgleda sitno: sve / osim života / Zato mi oprosti.“ I danas, u ovom surovom vremenu osvete, Kiš nam verovatno ništa drugo ne bi mogao poručiti.
Danilo Kiš was born in Subotica, Danube Banovina, Kingdom of Yugoslavia, the son of Eduard Kiš (Kis Ede), a Hungarian Jewish railway inspector, and Milica Kiš (born Dragićević) from Cetinje, Montenegro. During the Second World War, he lost his father and several other family members, who died in various Nazi camps. His mother took him and his older sister Danica to Hungary for the duration of the war. After the end of the war, the family moved to Cetinje, Montenegro, Yugoslavia, where Kiš graduated from high school in 1954.
Kiš studied literature at the University of Belgrade, and graduated in 1958 as the first student to complete a course in comparative literature. He was a prominent member of the Vidici magazine, where he worked until 1960. In 1962 he published his first two novels, Mansarda and Psalam 44. Kiš received the prestigious NIN Award for his Peščanik ("Hourglass") in 1973, which he returned a few years later, due to a political dispute.
During the following years, Kiš received a great number of national and international awards for his prose and poetry.
He spent most of his life in Paris and working as a lecturer elsewhere in France.
Kiš was married to Mirjana Miočinović from 1962 to 1981. After their separation, he lived with Pascale Delpech until his early death from lung cancer in Paris.
A film based on Peščanik (Fövenyóra) directed by the Hungarian Szabolcs Tolnai is currently in post-production.
Kiš was nominated for the Nobel Prize in Literature and was due to win it, were it not for his untimely death in 1989.
Fino je to Kiš prilagodio balkanskim mozgovima, sve sve na jedno totalno razumljivu i interesantnu ravan. Nadam se da sceni to funkcioniše dosta dobro.
adaptacija euripidove elektre, koja je bila izvodjena na kamernoj sceni ateljea 212.
"prishavshi tekstu kolomana raca* s nevinoshcu nestruchnjaka, da ne kazhem s prostodushnom nevinoshcu pesnika, pocheo sam da na zadatu temu pishem svoje stihove, tachnije svoje strofe, chuvajuci u pochetku samo osnovnu nit misli. kasnije, ponesen ovom igrom, ali chuvajuci se opasnosti da se suvishe odaljim od teksta, pocheo sam, metaforichki govoreci, da otvaram velike i male zagrade, da monolog pretvaram u dijalog, da 'otvaram' scene, prenoseci indirektan govor u direktnu scensku radnju itd."
*klasichni prevod euripidove elektre kolomana raca je jedini postojeci prevod kod nas