Jedan od dražih domaćih književnika mi je svakako i Dragoslav Mihailović. U vrijeme njegovih književnih početaka bilo je teško biti on. Već kao gimnazijalac na Golom otoku provodi dvije godine. Kasnije, iako završava filozofski fakultet, izdržava se kao fizički radnik.
Jalova jesen sadrži devet pripovijedaka. Pripovijedanje počinje u Ćupriji, pred sami rat, u vrijeme kad je Dragoslav bio dijete.
Već tada se vodi diskusija o raspadu Jugoslavije.
"𝑻𝒊, 𝑽𝒆𝒍𝒋𝒐, 𝒏𝒊š𝒕𝒂 𝒏𝒆 𝒈𝒐𝒗𝒐𝒓𝒊š 𝒌𝒂𝒌𝒂𝒗 𝒋𝒆 𝒑𝒓𝒐𝒈𝒓𝒂𝒎 𝒗𝒂š𝒆 𝒔𝒕𝒓𝒂𝒏𝒌𝒆. 𝑲𝒂𝒌𝒗𝒐 𝒎𝒆𝒔𝒕𝒐 𝒖 𝒗𝒂š𝒆𝒎 𝒑𝒓𝒐𝒈𝒓𝒂𝒎𝒖 𝒛𝒂𝒖𝒛𝒊𝒎𝒂 𝑱𝒖𝒈𝒐𝒔𝒍𝒂𝒗𝒊𝒋𝒂? 𝑺𝒕𝒂 𝒎𝒊𝒔𝒍𝒊𝒕𝒆 𝒔𝒂 𝑺𝒓𝒃𝒊𝒋𝒐𝒎 𝒂𝒌𝒐 𝒔𝒆 𝑱𝒖𝒈𝒐𝒔𝒍𝒂𝒗𝒊𝒋𝒂 𝒏𝒆 𝒐𝒅𝒓ž𝒊?
𝑱𝒖𝒈𝒐𝒔𝒍𝒂𝒗𝒊𝒋𝒂, 𝒐𝒅𝒈𝒐𝒗𝒂𝒓𝒂 𝒂𝒅𝒗𝒐𝒌𝒂𝒕 𝒛𝒂č𝒖đ𝒆𝒏𝒐, 𝒌𝒂𝒐 𝒅𝒂 𝒔𝒆 𝒕𝒐 𝒔𝒂𝒎𝒐 𝒑𝒐 𝒔𝒆𝒃𝒊 𝒓𝒂𝒛𝒖𝒎𝒆, 𝒏𝒆 𝒎𝒐ž𝒆 𝒑𝒓𝒐𝒑𝒂𝒔𝒕𝒊."
Već u sljedećoj pripovijeci "Ćevapčići i pivo" idemo u 1939. godinu i u Dušanovac, kada se Dragoslav amaterski bavi boksom i kasnije postaje skojevac. Redom čitajući pripovijetke, dolazimo u sadašnjost i devedesete.
Ono što se odmah da primjetiti kod njegovih djela jeste njegov otpor i stav prema vlasti, što je i danas na prostorima bivše Jugoslavije osjetljiva tema. Volim Mihailovićeva djela, prije svega, jer sam njegov istomišljenik. Takav politički sistem je jednostavno morao da nestane, najviše zbog nedostatka demokratije. Danas, bez obzira na nacionalnu pripadnost, vi možete da kažete kojoj političkoj partiji ste naklonjeni i da zbog toga ne završite u zatvoru (osim ako se zbog toga potučete). Tada su mnoga djela bila cenzurisana ili zabranjivana. Međutim, postoji i ona druga strana priče o tome kako su to bila zlatna vremena i to je, naravno, u redu. Mišljenja ljudi zavise od njihovog načina života.
Svakako preporučujem djela Dragoslava Mihailovića, jer, ako ni zbog čega drugog, vrijedna su zbog različitog načina razmišljanja i njegovih zapažanja. Uostalom, nije bez razloga dobitnik brojnih nagrada i priznanja.