What do you think?
Rate this book
Pacijent iz sobe 19
Gradski dečko koji je dan ranije u riječkom klubu Palach ispijao pivo i mahao DJ-u da pusti Sisters of Mercy, na svoj devetnaesti rođendan poslan je u rat. Dvadeset pet godina kasnije doveli su ga pred psihijatra kojemu će objasniti zašto je sebi učinio nešto nezamislivo.
Vanja Kovačević, pacijent iz sobe 19, monolog pred psihijatrom započinje svojim devetnaestim rođendanom, danom kad je na dar dobio pušku u ruke, a onda progovara o mnogim ključnim točkama svog djetinjstva, odrastanja, ratovanja, očinstva, preživljavanja i ubijanja. U kontrastu između zastrašujućih ispovijedi Vanje vojnika i nježnih sjećanja Vanje iz vremena prije rata cijeli je svemir oduzetih mogućnosti, cijeli vremeplov potencijalnog života koji se više nikad ne može dogoditi. Ta fantomska bol oduzete mladosti u literarnoj interpretaciji Zorana Žmirića mogla bi se upisati među najpotresnije stranice suvremene hrvatske književnosti.
Jedina veza između prijašnjeg života Vanje Kovačevića, života koji se mogao dogoditi i onoga kojeg upravo živi jest njegov omiljeni bend – Sisters of Mercy – čije mu pjesme služe i kao anestezija i kao dokaz da u njemu još negdje živi onaj mladić kojemu su na devetnaesti rođendan tutnuli pušku u ruke i poslali ga u rat.
Kraj monologa pred psihijatrom – koji možda baš i nije psihijatar nego jedina moguća adresa Vanjine ispovijedi – opet iznova dokazuje da je Zoran Žmirić majstor neočekivanih završnih romanesknih obrata i istančane psihološke karakterizacije, pogotovo kad su u pitanju ratne priče koje u njegovoj interpretaciji uvijek zadiru duboko u istinu koju nije uvijek lako podnijeti, baveći se nuspojavama kolektivnog i onim neizrecivim što dobra književnost ipak zna nepogrešivo formulirati.
Vanja Kovačević, pacijent iz sobe 19, monolog pred psihijatrom započinje svojim devetnaestim rođendanom, danom kad je na dar dobio pušku u ruke, a onda progovara o mnogim ključnim točkama svog djetinjstva, odrastanja, ratovanja, očinstva, preživljavanja i ubijanja. U kontrastu između zastrašujućih ispovijedi Vanje vojnika i nježnih sjećanja Vanje iz vremena prije rata cijeli je svemir oduzetih mogućnosti, cijeli vremeplov potencijalnog života koji se više nikad ne može dogoditi. Ta fantomska bol oduzete mladosti u literarnoj interpretaciji Zorana Žmirića mogla bi se upisati među najpotresnije stranice suvremene hrvatske književnosti.
Jedina veza između prijašnjeg života Vanje Kovačevića, života koji se mogao dogoditi i onoga kojeg upravo živi jest njegov omiljeni bend – Sisters of Mercy – čije mu pjesme služe i kao anestezija i kao dokaz da u njemu još negdje živi onaj mladić kojemu su na devetnaesti rođendan tutnuli pušku u ruke i poslali ga u rat.
Kraj monologa pred psihijatrom – koji možda baš i nije psihijatar nego jedina moguća adresa Vanjine ispovijedi – opet iznova dokazuje da je Zoran Žmirić majstor neočekivanih završnih romanesknih obrata i istančane psihološke karakterizacije, pogotovo kad su u pitanju ratne priče koje u njegovoj interpretaciji uvijek zadiru duboko u istinu koju nije uvijek lako podnijeti, baveći se nuspojavama kolektivnog i onim neizrecivim što dobra književnost ipak zna nepogrešivo formulirati.
- GenresWarFictionContemporary
208 pages, Paperback
First published September 26, 2018
11 people are currently reading
646 people want to read
About the author
Zoran Žmirić
34 books313 followersZoran Žmirić (Rijeka, March 10, 1969), member of the Croatian Writers' Society and a several times scholar at the Croatian Ministry of Culture.
His works are translated into Slovenian, Ukrainian, Polish, Arabic and Italian.
Prizes and awards:
Award winner "Literary Feather" for the Book of the Year awarded by the Croatian Literary Society - Blockbuster (2010)
Winner of the City of Rijeka annual award for creative work and special achievements in culture (2011).
Winner of the super short story contest CeKaPe (2013)
Winner of the "Fran Galović" award according to readers' votes for the novel Patient from Room 19 (2019)
Winner of the Annual Award of the City of Rijeka in 2023 for exceptional artistic and literary qualities that enrich the cultural life of Rijeka and spread the name of the city throughout Europe (2023)
His works are translated into Slovenian, Ukrainian, Polish, Arabic and Italian.
Prizes and awards:
Award winner "Literary Feather" for the Book of the Year awarded by the Croatian Literary Society - Blockbuster (2010)
Winner of the City of Rijeka annual award for creative work and special achievements in culture (2011).
Winner of the super short story contest CeKaPe (2013)
Winner of the "Fran Galović" award according to readers' votes for the novel Patient from Room 19 (2019)
Winner of the Annual Award of the City of Rijeka in 2023 for exceptional artistic and literary qualities that enrich the cultural life of Rijeka and spread the name of the city throughout Europe (2023)
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 30 of 123 reviews
November 11, 2018
Kada ne izlazi iz glave pročitano, kada prepoznaš Vanjine probleme iako nisi rata ni vidio.. Shvatiš da smo svi u svojim životima u ratu, s puškom ili „samo“ dok pokušavamo ići iz dana u dan što „normalniji“.
„I tko me uopće može osuđivati za bilo što kad ni ja sam nisam svjestan svega što se događalo? I zato ponavaljam, jedino samome sebi dopuštam osudu. Da se osuđujem i da ga osuđujem.“
„Nema ništa loše u tome da se ovisno o situaciji prilagodimo, i ljudima ili okolnostima u kojima se zateknemo, ali moraš prepoznati kad je dosta. Ako dopustiš ljudima da te iscrpljuju, neće stati dok te ne unište.“
„Jebem mu mater, prirodno je da svi imamo svoja iskustva, no je li prirodno da ih namećemo kao istinu po kojoj bi svi trebali mjeriti svijet?“
„I tko me uopće može osuđivati za bilo što kad ni ja sam nisam svjestan svega što se događalo? I zato ponavaljam, jedino samome sebi dopuštam osudu. Da se osuđujem i da ga osuđujem.“
„Nema ništa loše u tome da se ovisno o situaciji prilagodimo, i ljudima ili okolnostima u kojima se zateknemo, ali moraš prepoznati kad je dosta. Ako dopustiš ljudima da te iscrpljuju, neće stati dok te ne unište.“
„Jebem mu mater, prirodno je da svi imamo svoja iskustva, no je li prirodno da ih namećemo kao istinu po kojoj bi svi trebali mjeriti svijet?“
November 1, 2018
Antiratna depra s primjesima (inteligentnog, ofc) humora. A sve skupa izvrsno ukomponirano. Pročitano prvi put, al' sigurno ne i zadnji. Puno je tu slojeva za otkrivanje.
December 14, 2020
Jedina knjiga u životu koju sam pročitao dvaput zaredom. Da se mene pita, ovo bi bila obavezna lektira u srednjim školama.
January 18, 2019
Pacijent je po meni najbolje napisan roman o nekakvom ratnom iskustvu. Bez fige u dzepu, otvoren ali i jeziv, brutalan, tuzan, zvjerski i ljudski, odvise ljudski. Ne budite lijeni, citajte ga i dobro razmislite o vlastitom identitetu...
July 26, 2024
Čista petica.
Roman koji me oduševio britkim jezikom, stilom, humorom, sarkazmom.
Antiratni roman koji kritizira rat kao destruktivnu silu, kritizira fašizam, socijalizam, Evropsku Uniju...
Kroz monologe povratnika iz rata, Vanje Kovačevića, zamišljenom psihijatru, saznajemo različite društvene probleme, odnose u porodici, odrastanje u modernom dobu, gubitak djeteta, moralnost ratnih stradanja...
Počela sam zapisivati citate, ali sam na pola romana shvatila da je čitav roman jedan veliki citat.
Ipak, izdvajam one koji su me dojmili:
“Moja generacija cmizdri kako se današnja djeca ne znaju igrati i kako svi bulje u mobitele, dok smo mi, eto, uživali s loptom na zraku. Isto tako je generacija mog starog kukala za svojom krpenom loptom koju su napucavali po livadi žaleći moje društvo koje je s balunkom trčalo po betonu. Isto kao što je i generacija moje stare naricala za lutkom od klipa kukuruza žaleći svoje kćeri jer se igraju s lutkicama koje plaču kad im se izvadi duda. Djetinjstvo nam je bilo sretno zato što smo bili djeca, a ne zato što smo trčali po livadama ili zato što nismo imali mobitele. Čovjek koji djetinjstvo provede u siromaštvu, ne bi se vratio u djetinjstvo zbog siromaštva, već zbog osjećaja bezbrižnosti. To nema veze s nostalgijom. iPhone i Xbox izmislila je naša generacija, a ne djeca. Nisu djeca sama sebi kupila tu tehniku, preskupa im je. Kupili smo im je mi. Mi smo odgojili djecu koja ne pozdravljaju starije i ne ustaju im se u autobusu. Današnja se djeca snalaze u svijetu kakvog smo im mi stvorili, onako kako smo ih mi naučili. Jedini identitet koji bih sebi poželio jest onaj koji sam imao dok sam bio dijete.”
"Životne lekcije dijeli ti ekipa koja u 40.-tim živi sa starcima, o poštenju govore likovi koji ti godinama ne vraćaju posuđenih 100 eura..."
"Kadrovske službe danas zovu Sektorima za upravljanje ljudskim resursima. Kapitalistički prigodno. Što je čovjek nego resurs? Iscrpljuješ ga, potrošiš i baciš.”
"Iskreno, ne smeta me što se danas herojima predstavljaju ljudi koji to nisu. Ne smeta me ni to što su neki od toga napravili posao. Jebi ga, živjeti se mora. Smeta mi samo to što su takvi ljudi postali idoli mladima.“
"Znamo da je svijet lud. No ne možemo se protiv toga boriti tako što komentiramo očite stvari ili tako što upiremo prst u loše stvari. Primijeti, molim te, kad uperiš prst u nekoga, da si istovremeno tri prsta uperio u sebe. Nije li to znakovito? Koga zapravo krivimo kad kritiziramo druge? "
"Nema ništa loše u tome da se ovisno o situaciji prilagodimo, i ljudima ili okolnostima u kojima se zateknemo, ali moraš prepoznati kad je dosta. Ako dopustiš ljudima da te iscrpljuju, neće stati dok te ne unište.“
"Danas kad razmišljam o tome, čini mi se da je tada bilo bolje. Raspadom Jugoslavije centar moći je s jednog mjesta premješten u cijeli niz manjih centara, gdje je svaki lokalni majmun postao član vlade ili neke državne komisije. Nekad ti je o glavi radila nekolicina odabranih, a danas ti sudbinu kroji svaka budala.”
Roman koji me oduševio britkim jezikom, stilom, humorom, sarkazmom.
Antiratni roman koji kritizira rat kao destruktivnu silu, kritizira fašizam, socijalizam, Evropsku Uniju...
Kroz monologe povratnika iz rata, Vanje Kovačevića, zamišljenom psihijatru, saznajemo različite društvene probleme, odnose u porodici, odrastanje u modernom dobu, gubitak djeteta, moralnost ratnih stradanja...
Počela sam zapisivati citate, ali sam na pola romana shvatila da je čitav roman jedan veliki citat.
Ipak, izdvajam one koji su me dojmili:
“Moja generacija cmizdri kako se današnja djeca ne znaju igrati i kako svi bulje u mobitele, dok smo mi, eto, uživali s loptom na zraku. Isto tako je generacija mog starog kukala za svojom krpenom loptom koju su napucavali po livadi žaleći moje društvo koje je s balunkom trčalo po betonu. Isto kao što je i generacija moje stare naricala za lutkom od klipa kukuruza žaleći svoje kćeri jer se igraju s lutkicama koje plaču kad im se izvadi duda. Djetinjstvo nam je bilo sretno zato što smo bili djeca, a ne zato što smo trčali po livadama ili zato što nismo imali mobitele. Čovjek koji djetinjstvo provede u siromaštvu, ne bi se vratio u djetinjstvo zbog siromaštva, već zbog osjećaja bezbrižnosti. To nema veze s nostalgijom. iPhone i Xbox izmislila je naša generacija, a ne djeca. Nisu djeca sama sebi kupila tu tehniku, preskupa im je. Kupili smo im je mi. Mi smo odgojili djecu koja ne pozdravljaju starije i ne ustaju im se u autobusu. Današnja se djeca snalaze u svijetu kakvog smo im mi stvorili, onako kako smo ih mi naučili. Jedini identitet koji bih sebi poželio jest onaj koji sam imao dok sam bio dijete.”
"Životne lekcije dijeli ti ekipa koja u 40.-tim živi sa starcima, o poštenju govore likovi koji ti godinama ne vraćaju posuđenih 100 eura..."
"Kadrovske službe danas zovu Sektorima za upravljanje ljudskim resursima. Kapitalistički prigodno. Što je čovjek nego resurs? Iscrpljuješ ga, potrošiš i baciš.”
"Iskreno, ne smeta me što se danas herojima predstavljaju ljudi koji to nisu. Ne smeta me ni to što su neki od toga napravili posao. Jebi ga, živjeti se mora. Smeta mi samo to što su takvi ljudi postali idoli mladima.“
"Znamo da je svijet lud. No ne možemo se protiv toga boriti tako što komentiramo očite stvari ili tako što upiremo prst u loše stvari. Primijeti, molim te, kad uperiš prst u nekoga, da si istovremeno tri prsta uperio u sebe. Nije li to znakovito? Koga zapravo krivimo kad kritiziramo druge? "
"Nema ništa loše u tome da se ovisno o situaciji prilagodimo, i ljudima ili okolnostima u kojima se zateknemo, ali moraš prepoznati kad je dosta. Ako dopustiš ljudima da te iscrpljuju, neće stati dok te ne unište.“
"Danas kad razmišljam o tome, čini mi se da je tada bilo bolje. Raspadom Jugoslavije centar moći je s jednog mjesta premješten u cijeli niz manjih centara, gdje je svaki lokalni majmun postao član vlade ili neke državne komisije. Nekad ti je o glavi radila nekolicina odabranih, a danas ti sudbinu kroji svaka budala.”
October 6, 2019
da me netko pita: "koju mi knjigu ratne tematike preporučaš?", odgovorila bih: "pacijent iz sobe 19. i nakon nje, nikad više ni slova ne trebaš pročitati o ratu."
May 8, 2019
Izađe ta neka knjiga pa svi pričaju o njoj i svi redom budu oduševljeni, pa nasjednem na foru i uzmem knjigu u ruke i obično me toliko razočara pa govorim sama sebi da nikad više neću čitati nešto razvikano, ali nikada ne održim obećanje i ovoga puta mi je zbog toga neopisivo drago. Rijetko koja knjiga mi neda mira kao ova, pročitala sam je u nekoliko sati i od onda mi je cijelo vrijeme u glavi.
"Znamo da je svijet lud. No ne možemo se protiv toga boriti tako što komentiramo očite stvari ili tako što upiremo prst u loše stvari. Primijeti, molim te, kad uperiš prst u nekoga, da si istovremeno tri prsta uperio u sebe. Nije li to znakovito? Koga zapravo krivimo kad kritiziramo druge? "
"Kojeg smo to povijesnog razloga mi Hrvati imali da umlaćujemo Židove i Cigane? I time se danas netko ponosi? Definitivno, posrane gaće su za normalnog čovjeka sramota, a za budalu zastava."
"Kastrirana nacija koja se čak i ideologijom bavi načelno. Moć i novac su jedino u što Hrvati vjeruju. Devedeset posto ljudi odobrilo bi nabijanje na kolac samo kad bi im to osiguralo lagodan život. Svi odreda veličaju ideologiju koja im donosi korist."
"Znamo da je svijet lud. No ne možemo se protiv toga boriti tako što komentiramo očite stvari ili tako što upiremo prst u loše stvari. Primijeti, molim te, kad uperiš prst u nekoga, da si istovremeno tri prsta uperio u sebe. Nije li to znakovito? Koga zapravo krivimo kad kritiziramo druge? "
"Kojeg smo to povijesnog razloga mi Hrvati imali da umlaćujemo Židove i Cigane? I time se danas netko ponosi? Definitivno, posrane gaće su za normalnog čovjeka sramota, a za budalu zastava."
"Kastrirana nacija koja se čak i ideologijom bavi načelno. Moć i novac su jedino u što Hrvati vjeruju. Devedeset posto ljudi odobrilo bi nabijanje na kolac samo kad bi im to osiguralo lagodan život. Svi odreda veličaju ideologiju koja im donosi korist."
October 26, 2018
mislim da meni treba psihijatar nakon ovog
January 2, 2022
"Pacijent iz sobe 19" je još jedan od prijeko nam potrebnih suvremenih antiratnih romana, a Žmirić ih radi s nevjerojatnom uvjerljivošću. Za njegov "Blockbuster" sam napisao da se radi o hrvatskoj "Kvaki 22" i da bi ga trebalo uvrstiti u lektirne naslove.
Ne mislim da je "Pacijent iz sobe 19" nadmašio "Blockbuster" ali je pružio znatno više kritike hrvatskom postratnom razdoblju. Naravno, nekome će kolumnistički dijelovi kritike društva biti i najvrjedniji dio romana, ja pak više volim cjelovitost priče. Utoliko me ometalo previše reminiscencija glavnog junaka na prijeratna razdoblja. Autora koji nas podsjećaju na osamdesete imamo dovoljno a autora koji pričaju o "prvoj crti", pogotovo poput Žmirića, premalo.
Opisi ratnog ludila kroz ispričane doživljaje te priznanja "pacijenta" o osobnoj upletenosti i ratnim pomračenjima uma sve do razine samokažnjavanja uvlače čitatelja u djelo na razini svjetskih "psiho" uspješnica. Forma ispovijesti kroz razgovor s psihijatrom nije ništa novo, no Žmirić kroz nju vodi čitatelja lako, uz ogromnu dozu cinizma i humora, skoro do poruke - tko je ovdje lud.
Uz dobrog glumca, ovaj je roman osuđen i na uspjeh na kazališnim daskama. Sam Žmirić ga je učinio besplatno dostupnim kao audiobook na Soundcloudu, emitiran je više puta na Hrvatskom radiju, a zanimljivo je da je i "Blockbuster" dugo bio besplatno dostupan na autorovom profilu na Smashwordsu.
Uz brojna domaća nagradna finala (finalist Tportalove književne nagrade, finalist nagrade Fric, nominacija za Međunarodnu književnu nagradu Meša Selimović, po glasovima čitatelja dobitnik nagrade Fran Galović 2019), pravo priznanje univerzalnoj Žmirićevoj poruci je stiglo trenutkom kad se "Književna radionica Rašić", beogradski izdavač, odlučila objaviti "Pacijenta iz sobe 19" i u Srbiji.
Roman svakako preporučam, kako zbog poruke tako i zbog stila pisanja, no "Blockbuster" ostaje na tronu.
Ne mislim da je "Pacijent iz sobe 19" nadmašio "Blockbuster" ali je pružio znatno više kritike hrvatskom postratnom razdoblju. Naravno, nekome će kolumnistički dijelovi kritike društva biti i najvrjedniji dio romana, ja pak više volim cjelovitost priče. Utoliko me ometalo previše reminiscencija glavnog junaka na prijeratna razdoblja. Autora koji nas podsjećaju na osamdesete imamo dovoljno a autora koji pričaju o "prvoj crti", pogotovo poput Žmirića, premalo.
Opisi ratnog ludila kroz ispričane doživljaje te priznanja "pacijenta" o osobnoj upletenosti i ratnim pomračenjima uma sve do razine samokažnjavanja uvlače čitatelja u djelo na razini svjetskih "psiho" uspješnica. Forma ispovijesti kroz razgovor s psihijatrom nije ništa novo, no Žmirić kroz nju vodi čitatelja lako, uz ogromnu dozu cinizma i humora, skoro do poruke - tko je ovdje lud.
Uz dobrog glumca, ovaj je roman osuđen i na uspjeh na kazališnim daskama. Sam Žmirić ga je učinio besplatno dostupnim kao audiobook na Soundcloudu, emitiran je više puta na Hrvatskom radiju, a zanimljivo je da je i "Blockbuster" dugo bio besplatno dostupan na autorovom profilu na Smashwordsu.
Uz brojna domaća nagradna finala (finalist Tportalove književne nagrade, finalist nagrade Fric, nominacija za Međunarodnu književnu nagradu Meša Selimović, po glasovima čitatelja dobitnik nagrade Fran Galović 2019), pravo priznanje univerzalnoj Žmirićevoj poruci je stiglo trenutkom kad se "Književna radionica Rašić", beogradski izdavač, odlučila objaviti "Pacijenta iz sobe 19" i u Srbiji.
Roman svakako preporučam, kako zbog poruke tako i zbog stila pisanja, no "Blockbuster" ostaje na tronu.
July 18, 2020
Započevši svoj antiratni književni put „Blockbusterom“ u kojem se bavi besmislom rata za vrijeme trajanja istog, Zoran se vraća na istu stazu s „Pacijentom iz sobe 19“, ali sada ide dalje, daje se više i ulazi u sfere o kojima mnogi šute jer je tako jednostavnije. Samim tim, rezultat je intimnije, otvorenije i zrelije djelo, te svakako odvažnije. Vjerujem da se dugo Vanja rađao i umirao u Zoranovoj glavi dok konačno nije izašao na papir, da tu ima i njega te da je možda kroz Vanju došao do neke vlastite katarze.
Vjerujem i da svako od nas s prostora Balkana ko je bio zahvaćen ludilom devedesetih godina prošlog stoljeća poznaje Vanju Kovačevića, bez obzira na stranu na kojoj je vojevao. Možda je to nečiji otac, brat, sin. Možda komšija ili pak možda Vanja čuči upravo u čitatelju.
U svom romanu „Pacijent iz sobe 19“ Zoran Žmirić nije pisac, već vješt patolog koji vrši obdukciju nad svojim književnim likom, Vanjom Kovačevićem i skida sloj po sloj njegove psihe, što nam nagovještava već samom naslovnicom. Monološki, kroz niz poglavlja, Vanja se ispovijeda neimenovanom psihijatru tj. čitateljima, te putuje kroz razne periode svog života, od djetinjstva do mladosti i slanja u rat, do stvari koje je činio tamo, potisnutog bijesa, poslijeratnog stanja, gubitka djeteta i naposljetku, gubitka samog razuma koji je doveo do čina ritualnog „samoubistva“ Vanje Kovačevića, odsijecanja muškosti kako bi se rodila nova Vanja, ona koju je ubio u ratu te joj tako podario život, barem u svom napuklom umu.
Kao i u „Blockbusteru“, tako i ovdje Zoran barata s određenim motivima, naglašavajući tematiku i ideje kojima se bavi u oba romana. Zoran je i nemilosrdan prema svom liku, šamara ga iz poglavlja u poglavlje, uči ga životnim lekcijama na teži način, što Vanju pretvara u tempiranu bombu oštećenog mehanizma zbog čega niko ne zna kada će eksplodirati i koliku će štetu nanijeti i kome. Nažalost, najveću štetu nanosi sebi, umjesto onima kojih se gadi i protiv kojih govori sa žarom.
Jedinu zamjerku upućujem, slično kao u „Blockbusteru“, neskladu između formi, koji većina čitatelja neće ni zamijetiti, ali Zoranove rečenice teku pa to prikriva prilično dobro i na kraju nas ostavlja da se pitamo da li je Vanja doista zatočen u mentalnoj instituciji ili je ta soba 19 samo u njegovoj glavi. Roman koji bi trebali pročitati svi oni koji su bili na Balkanu tokom devedesetih, ali i generacije poslije, kako bi vidjele šta se dešava s onima koji odu s idealima u rat i tamo ostave mladost i nevinost.
Vjerujem i da svako od nas s prostora Balkana ko je bio zahvaćen ludilom devedesetih godina prošlog stoljeća poznaje Vanju Kovačevića, bez obzira na stranu na kojoj je vojevao. Možda je to nečiji otac, brat, sin. Možda komšija ili pak možda Vanja čuči upravo u čitatelju.
U svom romanu „Pacijent iz sobe 19“ Zoran Žmirić nije pisac, već vješt patolog koji vrši obdukciju nad svojim književnim likom, Vanjom Kovačevićem i skida sloj po sloj njegove psihe, što nam nagovještava već samom naslovnicom. Monološki, kroz niz poglavlja, Vanja se ispovijeda neimenovanom psihijatru tj. čitateljima, te putuje kroz razne periode svog života, od djetinjstva do mladosti i slanja u rat, do stvari koje je činio tamo, potisnutog bijesa, poslijeratnog stanja, gubitka djeteta i naposljetku, gubitka samog razuma koji je doveo do čina ritualnog „samoubistva“ Vanje Kovačevića, odsijecanja muškosti kako bi se rodila nova Vanja, ona koju je ubio u ratu te joj tako podario život, barem u svom napuklom umu.
Kao i u „Blockbusteru“, tako i ovdje Zoran barata s određenim motivima, naglašavajući tematiku i ideje kojima se bavi u oba romana. Zoran je i nemilosrdan prema svom liku, šamara ga iz poglavlja u poglavlje, uči ga životnim lekcijama na teži način, što Vanju pretvara u tempiranu bombu oštećenog mehanizma zbog čega niko ne zna kada će eksplodirati i koliku će štetu nanijeti i kome. Nažalost, najveću štetu nanosi sebi, umjesto onima kojih se gadi i protiv kojih govori sa žarom.
Jedinu zamjerku upućujem, slično kao u „Blockbusteru“, neskladu između formi, koji većina čitatelja neće ni zamijetiti, ali Zoranove rečenice teku pa to prikriva prilično dobro i na kraju nas ostavlja da se pitamo da li je Vanja doista zatočen u mentalnoj instituciji ili je ta soba 19 samo u njegovoj glavi. Roman koji bi trebali pročitati svi oni koji su bili na Balkanu tokom devedesetih, ali i generacije poslije, kako bi vidjele šta se dešava s onima koji odu s idealima u rat i tamo ostave mladost i nevinost.
November 7, 2018
Još uvijek sam pod dojmom, svakako slijedi osvrt.
January 2, 2020
Jedini problem koji imam je to što mislim da sam najbolju knjigu koju ću pročitati ove godine upravo završila. Da mogu, dala bih joj sve zvjezdice svijeta.
January 19, 2019
Wow!!! bez obzira na godine i podrijetlo mogu se pronaći u nekoj od njegovih rečenica, ....( čak mi ni Sisters of Mercy nisu daleko🙂🙂 baš u inat cajkama koje su treštale u ono vrijeme na radiju)... neki će se prepoznati u nekom liku, ili prepoznati nekoga svoga, ili nekog svog (preko plota) susjeda koji nakon svega; uživa "PTSP mirovinu" a kad otkuca ponoć Nova godina, vadi pištolj i puca u zrak onako pun sebe, frajerski,... mnogi će se sjetiti istih ili sličnih situacija u kojima su se našli, posebice generacija koja je odrastala u osamdesetima.
March 16, 2019
U vrazju mater.
Read
May 1, 2020Nije rijetka pojava da pisac poslije prvog djela nastavi da piše to isto djelo i u drugom, trećem, pa i poslije toga, da nije u stanju da ga završi, okonča, prevaziđe, da nastavi dalje. Mislim da je to i ovdje slučaj. Pacijent iz sobe 19 je pisan 10 godina poslije Blockbustera, a nalikuje mu i više nego što bi trebalo. I ne samo da je tematski sličan, već se nekoliko motiva i slika ponavlja u identičnom obliku, nekoliko stranica je bukvalno prepisano! Ne znam šta je razlog, al nadam se da postoji neko debelo opravdanje.
Nije loše, ali ni u kom slučaju ne preporučujem da se ova dva romana čitaju u kratkom vremenskom periodu. Najbolje je pročitati samo jedan, a po mom mišljenju je Blockbuster malo bolji. Valjda zato što je 'filmičniji', a taj stil pisanja leži Žmiriću više nego ovaj 'psihološko-ispovjednički'.
Nije loše, ali ni u kom slučaju ne preporučujem da se ova dva romana čitaju u kratkom vremenskom periodu. Najbolje je pročitati samo jedan, a po mom mišljenju je Blockbuster malo bolji. Valjda zato što je 'filmičniji', a taj stil pisanja leži Žmiriću više nego ovaj 'psihološko-ispovjednički'.
February 19, 2019
Uf koja knjiga...Da mogu dala bi i 10 zvjezdica...Necu pisat previše jer je svaka moja rič suvišna...Jebeno!!! Eto..ne znam kako drugačije opisat svoje emocije. Svaka čast Zorane!!!
January 13, 2019
Rečeno je sve što mislimo, ali nemamo hrabrosti reći. Sve bolesti današnjeg društva u jednoj knjizi koja se svakako mora pročitati i imati u vlastitoj knjižnici!
March 21, 2022
Teško i potresno djelo o surovosti i besmislu rata.
"Cijeli život su mi nešto birali i nametali i time pretvorili u skup svojih očekivanja. A što je s mojim očekivanjima?"
"Cijeli život su mi nešto birali i nametali i time pretvorili u skup svojih očekivanja. A što je s mojim očekivanjima?"
June 23, 2025
Jednog dana sa devetnaest godina bezbrižno u klubu skačeš uz Sisters of Mercy - već sledećeg si na frontu sa puškom, uvučen u rat koji nikad nije bio tvoj.
Surovo iskrena, opasno zabavna, antiratna ispovest glavnog junaka - traumatizovanog, ratom 90-ih osakaćenog Riječanina. Bez dlake na jeziku, bez prećutkivanja, on opisuje svoj život kroz seriju od oko četrdeset epizoda, upoznajući nas sa živopisnim likovima, i tragičnim događajima koji su se odigravali, i svim traumama i životnim istinama koje su iz toga proizašle.
Remark i Bukovski da su se dogovorili za jedan zajednički projekat - pa možda bi ovako nekako ispalo. Strašna ispovest - olakšana veštim doziranjem humora i sarkazma u autorovom pripovedanju.
Može da se čita polako, po "epizodama" ali i da se bindžuje zbog svoje forme i zanimljivosti. Još ću se družiti sa Zoranovim knjigama.
4.25/5
Surovo iskrena, opasno zabavna, antiratna ispovest glavnog junaka - traumatizovanog, ratom 90-ih osakaćenog Riječanina. Bez dlake na jeziku, bez prećutkivanja, on opisuje svoj život kroz seriju od oko četrdeset epizoda, upoznajući nas sa živopisnim likovima, i tragičnim događajima koji su se odigravali, i svim traumama i životnim istinama koje su iz toga proizašle.
Remark i Bukovski da su se dogovorili za jedan zajednički projekat - pa možda bi ovako nekako ispalo. Strašna ispovest - olakšana veštim doziranjem humora i sarkazma u autorovom pripovedanju.
Može da se čita polako, po "epizodama" ali i da se bindžuje zbog svoje forme i zanimljivosti. Još ću se družiti sa Zoranovim knjigama.
4.25/5
October 3, 2023
Zadivljujuća knjiga. Možda i najsnažnija antiratna koju sam pročitao.
November 19, 2022
Čista je slučajnost što sam roman pročitao do kraja baš danas, ako slučajnost uopće postoji. Preksinoć je predgrupa Jonathanu bio band koji je imao snažan Sisters of Mercy vibe, pa sam jučer ujutro nešto prekopavao SoM diskografiju. To me podsjetilo da mi u hrpi knjiga i stripova koji čekaju čitanje, čeka i Pacijent. Popodne sam pročitao prvu stranu, jutros zadnju. Priznajem, malo me sram što roman nisam uzeo u ruke ranije, a priznajem i kako sam unaprijed planirao istom dati pet zvjezdica, nakon svega što sam od Zorana čitao, i romane i poeziju. Što naravno nije fer i moglo bi izgledati ulizivački. Čovjek je mogao imati neinspirativnu muzu, roman je mogao biti sranje.
Očekivano, Pacijent je prokleto briljantan. Ne gorko-sladak, već gorko-gorak, karmički koloplet sudbina stotine likova, životu tog jednog glavnog lika, prekidu života za niih devetnaest, i da... roman o tom devetnaestom. O kako zasluženo dobivenih pet zvjezdica.
Očekivano, Pacijent je prokleto briljantan. Ne gorko-sladak, već gorko-gorak, karmički koloplet sudbina stotine likova, životu tog jednog glavnog lika, prekidu života za niih devetnaest, i da... roman o tom devetnaestom. O kako zasluženo dobivenih pet zvjezdica.
January 18, 2020
Okrećem stranice knjige, prema kraju ide sve teže. Pravim se hrabra, ali muti mi se pogled. Ma nisu to suze na licu! To lipe cvatu, siječanjska sorta. Proklete alergije.
-----------------------------------------
Nemam puno za reći pred ovolikom lavinom neuljepšane istine koju Vanja K. baca pred nas. Vanja jednostavno iznosi svoju priču, ogoljenu i brutalnu. Ne traži od nas razumijevanje, odobravanje, a kamoli oprost.
Teška za čitanje, od prve do zadnje stranice, ali svaka riječ na mjestu. Preporuka svakome koga je rat (koji god to rat bio) okrznuo u životu.
Zoran Žmirić, moj naklon. Knjiga je pomela konkurenciju 2020.
-----------------------------------------
Nemam puno za reći pred ovolikom lavinom neuljepšane istine koju Vanja K. baca pred nas. Vanja jednostavno iznosi svoju priču, ogoljenu i brutalnu. Ne traži od nas razumijevanje, odobravanje, a kamoli oprost.
Teška za čitanje, od prve do zadnje stranice, ali svaka riječ na mjestu. Preporuka svakome koga je rat (koji god to rat bio) okrznuo u životu.
Zoran Žmirić, moj naklon. Knjiga je pomela konkurenciju 2020.
December 1, 2019
Remek djelo sa tako puno slojeva, citat ce se opet.
July 25, 2019
Pacijent iz sobe 19- Zoran Zmiric
,, Ako mislis da strah blokira razum, trebas vidjeti sta mu tek cini ljutnja. Pogotovi ako u rukama drzis moc. Ta kombinacija te istovremeno pretvara u nadcovjeka i necovjeka. "
Da, ovaj osvrt cu poceti ovim citatom. Dok sam citala knjigu, svo vrijeme sam razmisljala o Vanji glavnom akteru knjige, da li je nadcovjek ili necovjek. Vanja nam prica golu istinu, koju moze pricati samo onaj koji je dao sve i ko nema vise sta izgubiti.
,, Devetnaest rupa iskopanih u sebi koje od tog dana pokusavam zatrpati"... Svi mi imao svoje rupe, necije su jame bez dna necije tek barice na povrsini. Knjiga ti kola venama i ne znas zasto je u istom trenu mrzis i volis, zasto joj se divis a siguran si da ti je i odvratna.
"Jednom je u busu usla trudna djevojka kojoj nitko nije htio ustati. Kad je stari to skuzio u retrovizoru, na sljedecoj je stanici zaustavio bus i ugasio motor. Stao je pred putnike i rekao neka svi izadju van, jer se bus, kao, pokvario. Dok su ljudi izlazili, stari je trudnici dao znak da sjedne. Kad je ostao sam sa njom, mrtav-hladan je zatvorio vrata i nastavio voznju prema gradu." a onda te obuzmu neki mili osjecaji, neka toplina, da bi na sledecoj stranici vec pucao od novog osjecaja...
Stegla se knedla u grlu najradije bih zaplakala al ne dam se, samo jedna suza pobjeze poput lopova niz lice.
" Samo... Shvatio sam da glas u gomili znaci koliko i prdac u vjetar, ja sam s vremenom jednostavno naucio odsutjeti. A najglasnije sam sutio o tome da me nitko ne moze natjerati da razvrstavam ljude." ...
,, tu te niko ne pita koje si nacionalnosti, gdje si bio za vrijeme rata, sta jedes, koga jebes i za koga navijas."
,, cjeli zivot se spoticem o ljude koji imaju los dan, pa zbog njih ja na koncu imam los zivot."
" Postoji li dijagnoza licemjer? Ako postoji upisi mi je. Ali ne samo meni! Otvori novi karton imenuj ga...." i ovdje shvatas koliko u svima nama ima jedan mali licemjer. Neko ga pusti da naraste neko ga skoro pa unisti ali svi smo mi rodjeni sa jednim takvim u sebi.
,, Bio sam tuzan zato sto sam se sjetio koliko sam ja puta razocarao ljude. Koliko sam puta o sebi stvorio sliku boljeg i vrednijeg sebe, koji to nicim nije zasluzio, a jos manje opravdao. " i ovim citatom cu zavrsiti. Iz oove se knjige mogao izvaditi milion i jedan citat. Potresla me, dirnula me, rasrdila. I sad sam nakon nje malkice depresivna, jer kao sto je i sam pisac rekao na stotine Vanja hoda oko nas. Na svakoj stranici neka zivotna prica, i moja i tvoja i svacija. I opet ja mogu reci samo, to je Zmiric.❤️
,, Ako mislis da strah blokira razum, trebas vidjeti sta mu tek cini ljutnja. Pogotovi ako u rukama drzis moc. Ta kombinacija te istovremeno pretvara u nadcovjeka i necovjeka. "
Da, ovaj osvrt cu poceti ovim citatom. Dok sam citala knjigu, svo vrijeme sam razmisljala o Vanji glavnom akteru knjige, da li je nadcovjek ili necovjek. Vanja nam prica golu istinu, koju moze pricati samo onaj koji je dao sve i ko nema vise sta izgubiti.
,, Devetnaest rupa iskopanih u sebi koje od tog dana pokusavam zatrpati"... Svi mi imao svoje rupe, necije su jame bez dna necije tek barice na povrsini. Knjiga ti kola venama i ne znas zasto je u istom trenu mrzis i volis, zasto joj se divis a siguran si da ti je i odvratna.
"Jednom je u busu usla trudna djevojka kojoj nitko nije htio ustati. Kad je stari to skuzio u retrovizoru, na sljedecoj je stanici zaustavio bus i ugasio motor. Stao je pred putnike i rekao neka svi izadju van, jer se bus, kao, pokvario. Dok su ljudi izlazili, stari je trudnici dao znak da sjedne. Kad je ostao sam sa njom, mrtav-hladan je zatvorio vrata i nastavio voznju prema gradu." a onda te obuzmu neki mili osjecaji, neka toplina, da bi na sledecoj stranici vec pucao od novog osjecaja...
Stegla se knedla u grlu najradije bih zaplakala al ne dam se, samo jedna suza pobjeze poput lopova niz lice.
" Samo... Shvatio sam da glas u gomili znaci koliko i prdac u vjetar, ja sam s vremenom jednostavno naucio odsutjeti. A najglasnije sam sutio o tome da me nitko ne moze natjerati da razvrstavam ljude." ...
,, tu te niko ne pita koje si nacionalnosti, gdje si bio za vrijeme rata, sta jedes, koga jebes i za koga navijas."
,, cjeli zivot se spoticem o ljude koji imaju los dan, pa zbog njih ja na koncu imam los zivot."
" Postoji li dijagnoza licemjer? Ako postoji upisi mi je. Ali ne samo meni! Otvori novi karton imenuj ga...." i ovdje shvatas koliko u svima nama ima jedan mali licemjer. Neko ga pusti da naraste neko ga skoro pa unisti ali svi smo mi rodjeni sa jednim takvim u sebi.
,, Bio sam tuzan zato sto sam se sjetio koliko sam ja puta razocarao ljude. Koliko sam puta o sebi stvorio sliku boljeg i vrednijeg sebe, koji to nicim nije zasluzio, a jos manje opravdao. " i ovim citatom cu zavrsiti. Iz oove se knjige mogao izvaditi milion i jedan citat. Potresla me, dirnula me, rasrdila. I sad sam nakon nje malkice depresivna, jer kao sto je i sam pisac rekao na stotine Vanja hoda oko nas. Na svakoj stranici neka zivotna prica, i moja i tvoja i svacija. I opet ja mogu reci samo, to je Zmiric.❤️
January 28, 2019
"Pacijent iz sobe 19" je treća Zoranova knjiga koju sam pročitao. Prve dvije su bile "Zapisano metkom" i "Putovanje desnom hemisferom". Kad bih morao birati između "Putovanje desnom hemisferom" i "Pacijent iz sobe 19" koji mi je roman draži, iskreno ne znam što bih odlučio. Tako da me je i "Pacijent iz sobe 19" baš ugodno zainteresirao već od prve stranice. Glavni lik kojeg stvorio Zoran, Vanja Kovačević mislim da je potpuno normalan i da bismo se svi mi trebali zapitati o društvu u kojem živimo. Nekoliko me puta roman zamislio, jer jednostavno kad pročitaš neke rečenice, ne možeš ne zastati i promisliti. U romanu ima najmanje priča iz rata, ali zato imao jako puno istine. Istine pred kojom svi mi zatvaramo oči i pravimo se da je ne vidimo! Zaslužuje 5 zvjezdica!
November 6, 2018
Knjiga koja glasno traži pažnju i istinu kao neželjeno odbačeno dijete, konjiga koja te drži od početka do kraja, a istovremeno te okreće kroz samog sebe kao rukavicu... koja od desne postaje lijeva ili obrnuto, knjiga koja se i sama izvrne kao takva rukavica i pokaže ti svoju utrobu na samom kraju kao novu kožu, knjiga koja te uzdrma, s kojom razgovaraš, s kojom se boriš i protiv koje se boriš, knjiga koju prigrliš i nad kojom se na koncu i slomiš kao nad odbačenim nevoljenim djetetom. Knjiga zbog koje sam napisala prvu recenziju ovdje. Takva knjiga.
March 13, 2025
Brutalno dobar antiratni i antinacionalni roman. Čitat, pamtit i nosit u sebi. Društveno bitna knjiga.
May 27, 2025
Petica jer me knjiga neočekivano dočekala na noge. Početak je bio neobičan i iako sam znala sadržaj (ukratko s korica), nisam očekivala ovakav razvoj događaja. Malo me šokiralo što se lišio muškosti, ali ni na kraj pameti mi nije bio njegov namjerno izazvani fizički hendikep,osim u trenutcima kad bi ga sam spomenuo. Prvi je put da se susrećem s ratnom tematikom pisanom sa stajališta glavnog lika koji pati od PTSPa i popratnih trauma koje su ga izazvane/neizazvane obilježile u životu. Ali,da ću ovako biti oduševljena stilom pisanja,izborom riječi,jednostavnošću,a istovremeno kompliciranosti samog djela, to nisam očekivala. Hvala jednoj Vanji s Booklaba na preporuci. Hvala i ostalim curama koje su se složile s preporukom. Kako bi likovni Vanja citirao: One thing, I want more, I want more.
This entire review has been hidden because of spoilers.
March 30, 2019
Ne znam kad sam zadnji put ovako brzo pročitala neku knjigu. Nisam je mogla ispustit iz ruku. Odličnaaaa... Velika preporuka
Displaying 1 - 30 of 123 reviews