What do you think?
Rate this book
Krletka od mora
Kao dječak, odrastajući u Novom Zagrebu, Josip je od susjeda Martina čuo priču o neobičnoj avanturi u Indijskom oceanu. Kad stari Martin počini samoubojstvo, Josip pronalazi njegov dnevnik i kreće opisanim tragom preko Grčke do Indijskog oceana kako bi pronašao mjesto gdje se more otvara u prostor u kojem se može disati. Na sudbinskom putovanju preko svijeta susreće dijabolične blizance s heterokromijom koji se sjećaju starog Martina i obećavaju mu odgovore na sva njegova pitanja.
Izviru li naše vizije iz prošlosti ili iz budućnosti? Slijedimo li zapravo unaprijed određeni životni put i koliko smo slobodni u svojim odlukama? Jesmo li mogli izbjeći pogrešne životne izbore da smo znali kamo nas vode? U romanu „Krletka od mora“ spoznaje o ljubavi i smrti do kojih dolazi glavni junak otapaju membranu između čovjekova ega i svemirskog prostranstva u koji je uronjen. Dinko Mihovilović poseže za magijskim realizmom i hrabro prelazi preko granica spoznaje održavajući kontinuiran tempo pustolovnog romana snažne simbolike i zadivljujuće scenografije.
Izviru li naše vizije iz prošlosti ili iz budućnosti? Slijedimo li zapravo unaprijed određeni životni put i koliko smo slobodni u svojim odlukama? Jesmo li mogli izbjeći pogrešne životne izbore da smo znali kamo nas vode? U romanu „Krletka od mora“ spoznaje o ljubavi i smrti do kojih dolazi glavni junak otapaju membranu između čovjekova ega i svemirskog prostranstva u koji je uronjen. Dinko Mihovilović poseže za magijskim realizmom i hrabro prelazi preko granica spoznaje održavajući kontinuiran tempo pustolovnog romana snažne simbolike i zadivljujuće scenografije.
208 pages, Paperback
Published October 1, 2018
41 people want to read
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 9 of 9 reviews
November 11, 2018
“Krletka od mora” me neočekivano zainteresirala kada sam slučajno zalutala na njenu prvu promociju, nekoliko dana nakon izlaska knjige. Naslovnica privlači pogled, doista je prekrasna (Pohvala ilustratorici Luciji Jerković!), ali sâm sinopsis nije nešto što bi me inače privuklo. Ipak, zaintrigirala me činjenica da je riječ o debitantskom romanu jednog zagrebačkog IT-ovca rođenog iste godine kao i ja.
I upravo iz tog razloga mi je neopisivo drago što sam knjigu kupila i pročitala. Naime, Dinko Mihovilović je uspio napisati prvi pravi roman moje generacije. A generacijske romane volim, iako do ovog nisam bila svjesna kako uvijek čitam o generacijama koje nisu moje.
Nije čak ni dovoljno čitati stranu literaturu o nama rođenim u drugoj polovici osamdesetih koji smo djetinjstvo proživjeli u devedesetima, koji smo prve izlaske doživljavali početkom novog tisućljeća i koje je nova, slomljena ekonomija zatekla na pragu početka radnog vijeka i odraslosti. Potrebno je pročitati domaću literaturu kako bi ta generacijska konekcija s knjigom i likovima bila stvarnija.
Također, impresivno je što se autor, umjesto velikih i moćnih književnih eskapada u npr. žanru fantastike, odlučio za intiman roman putovanja uz prstohvat magijskog realizma. Kao što znate, cijenim kada spisatelj pravilno odredi obujam svoje knjige, ne zadajući si preveliki zalogaj.
Priča prati Josipa iz Utrina. Josip ima 28 godina i radi kao IT-ovac u nekoj firmi u Zagrebu. Živi sam, najbolja prijateljica mu je rođena sestra, roditelji ga ne razumiju, mrzi svoj posao, voli špijunirati ljude s prozora svog stana i maštati o povratku u djetinjstvo – posljednje vrijeme kad je bio istinski sretan.
Tražeći lijek za samoću, otjerao sam od sebe prave ljude od krvi i mesa.
Jedna od življih uspomena iz tog bezbrižnog djetinjstva je posjet susjedu Martinu koji mu je ispričao neobičnu priču o jednom svom putovanju Indijskim oceanom kada je radio na brodu. Svoju priču zapisao je u dnevnik koji je razgolicao Josipovu znatiželju. Godine su prošle, Josip je odrastao i jednog dana Martin umire. Josip, sasvim atipično za svoju pasivnu narav, odluči ukrasti starčev dnevnik i konačno ga pročitati. A ono što se nalazi u dnevniku izlazi iz okvira stvari koje su moguće.
Nakon toga život mu se iz temelja ubrzava i mijenja. Prije nego li se i snašao, Josip daje otkaz na poslu i kupuje autobusnu kartu za Grčku gdje živi Martinov stari prijatelj koji je s njim radio na brodu. Josip jednostavno mora saznati što je to Martin vidio kada se prilikom jednog zarona skoro utopio.
Uživala sam prateći Josipa na njegovim putovanjima preko pola zemaljske kugle, ali sam isto tako uživala biti u njegovoj glavi. Josip je osoba istinski udaljena od drugih ljudskih bića, osoba koju muče mnoge osobne krletke za koje misli da se od njih može odvojiti bijegom iz zamorne svakodnevice, dok onkraj svijeta shvaća da sve te kaveze cijelo vrijeme nosi sa sobom. Dio su njega.
Ti ćeš i dalje biti ti, gdje god da dođeš.
Ima neka mini kriza koja se događa i puno kompletnijim osobama od Josipa a koja se često dogodi u drugoj polovici dvadesetih godina našega života. Milenijci smo odrasli s uvjerenjem da možemo sve, samo ako dovoljno vjerujemo u to. Uvjeravali su nas da završetkom fakulteta postajemo viša klasa. Obavljat ćemo cijenjen posao tamo u nekom uredu, radeći zamoran posao koji ne volimo, za ljude koje ne poštujemo, nazivajući to karijerom. Zasnovat ćemo obitelj. Kupiti stan, auto… Živjeti sretno do kraja života. No, ovo je iluzija, i u jednom trenutku shvaćamo što je stvarni život i u što smo vjerovali, a krivo.
Ovo je period života u kojem nas sva težina naših opetovanih pogrešnih odluka lupi po glavi i period života u kojem shvaćamo da ne možemo pobjeći od njihovih posljedica. Moramo prihvatiti odgovornost. A to je bolan proces. Bolan proces za nas, strahovito bolan proces svojevremeno i za mene, a bolan je proces i za našeg junaka Josipa. On kroz kroz svoje putovanje traži oslobođenje od sebe samog. A mi sami smo jedina osoba od koje doista ne možemo pobjeći.
“Krletka od mora“, ipak, pati od boljki mnogih debitantskih romana, iako je za debitantski roman dosta dobar. Stručniji od mene spomenuli su kako bi mu dobro došla još koja runda editiranja. I iskreno, još uvijek ne znam što bih mislila o samom kraju knjige. No, “Krletka od mora” me zamislila i dugo se nisam ovoliko povezala s nekim likom, iako se radi o muškarcu koji je često izuzetno “entitled” na način na koji ja doista nisam. Josipu od srca želim sreću i radosniji životni epilog. A Dinku Mihoviloviću želim još mnogo, mnogo knjiga. Znam da željno iščekujem sljedeću.
Originalni osvrt možete pročitati ovdje: https://knjigesumojsvijet.com/2018/11...
January 30, 2019
Tako je lako bilo povezati se s Josipom, glavnim likom Krletke od mora. Zarobljen u svojoj apatiji, nezadovoljan (ne)ostvarenim u životu, obitavanje na poslu kojeg ne voli... Josip je zapravo jedan tipičan Hrvat. Ipak, Josipu se kroz glavu konstantno motaju priče koje je čuo od svog starog susjeda Martina. Kada ovaj počini samoubojstvo, Josip se odvaži prvo pronaći njegovu bilježnicu, a zatim se i njenim tragovima uputiti u neizvjesnu pustolovinu.
Kapa dolje autoru za ideju. Kako jednog čovjeka, koji je uglavnom nezadovoljan svojim životom, ali i svejedno trom za promijeniti nešto, natjerati da se pomakne iz svoje zone komfora i učini nešto sa svojim životom. Krletka od mora priča je o preispitivanju samoga sebe, pronalaska svoga mjesta u turbulentnom svijetu, priča o tome kako naše odluke iz prošlosti mogu utjecati na našu budućnost. Sve navedeno Dinko Mihovilović začinio je umjerenom dozom magijskog realizma.
Ipak, završetak knjige je, nakon svega pročitanog, nastupio kao svojevrsni antiklimaks i ostavio mnoštvo pitanja u zraku. Je li ideja bila da svatko od nas čitatelja zaviri u sebe i odgovori na svoj način? Ne znam. Znam da je meni ostao dojam nedorečenosti.
Ovaj roman u sjećanju će ostati ipak kao jedna jako dobra ideja, zbog čega se radujem i idućem romanu ovog autora.
Kapa dolje autoru za ideju. Kako jednog čovjeka, koji je uglavnom nezadovoljan svojim životom, ali i svejedno trom za promijeniti nešto, natjerati da se pomakne iz svoje zone komfora i učini nešto sa svojim životom. Krletka od mora priča je o preispitivanju samoga sebe, pronalaska svoga mjesta u turbulentnom svijetu, priča o tome kako naše odluke iz prošlosti mogu utjecati na našu budućnost. Sve navedeno Dinko Mihovilović začinio je umjerenom dozom magijskog realizma.
Ipak, završetak knjige je, nakon svega pročitanog, nastupio kao svojevrsni antiklimaks i ostavio mnoštvo pitanja u zraku. Je li ideja bila da svatko od nas čitatelja zaviri u sebe i odgovori na svoj način? Ne znam. Znam da je meni ostao dojam nedorečenosti.
Ovaj roman u sjećanju će ostati ipak kao jedna jako dobra ideja, zbog čega se radujem i idućem romanu ovog autora.
October 31, 2019
Simpatičan autorov prvijenac! Sam početak me povukao na čitanje, a onda je sve krenulo u smjeru koji nije bio u skladu s očekivanim. Ali, neka nama domaćih autora. I informatičari su čuđenje u svijetu (znam, imam jednog doma) pa neka tako i ostane. Pohvala za naslovnicu!
October 15, 2022
Book Club Osijek 2022. – 5 (Tomislav)
Globalni ciljevi:autor s Balkana, autor s neengleskog govornog područja
Hmm, nije me baš nešto oduševila ova knjiga. Da nije knjiškog kluba, ne bih znala ni da postoji. Glavni lik Josip, (u početku mislimo) stjecajem okolnosti dođe u posjed dnevnika starog susjeda Martina koji se ubio i ono što tamo pročita, a i njegovo nezadovoljstvo samim sobom, svojim poslom i općenitom situacijom u životu, potakne ga otputovati Martinovim stopama. Dnevnik se naprasno završava iskidanim stranicama te Josip želi saznati što se Martinu dogodilo. Putuje u Grčku pa Mongoliju, i na kraju u Indiju, putem doživljava razne situacije te usput propituje sam sebe, svoj život i svoje pogreške.
Knjiga je nekakava mješavina putopisa i magijskog realizma, iako to nisam znala kad sam ju počela čitati. Pomalo me je podsjetila na Šalkovićevo pisanje, ali brzo se stil odvojio od Šalkovićevog. Već sam ustanovila da se magijski realizam i ja ne volimo pa je to slučaj i s dijelovima ove knjige koji zadiru u taj žanr. Iskreno, očekivala sam da ću čitati putopis. Putopise volim i taj dio gdje autor opisuje Grčku, Mongoliju i Indiju mi se svidio. Ostatak not so much. A pred kraj, kad je počeo objašnjavati taj magijski dio, e tu me potpuno izgubio. Objašnjenje mi je bilo slabo i mislim da su Danny i Danny svejedno pomogli Josipu i usmjerili ga, iako im to očito nije bio cilj.
Ali, drago mi je što sam čitala hrvatskog autora. Premalo čitam hrvatske autore. Voljela bih isprobati još koje Mihovilovićevo djelo.
Globalni ciljevi:autor s Balkana, autor s neengleskog govornog područja
Hmm, nije me baš nešto oduševila ova knjiga. Da nije knjiškog kluba, ne bih znala ni da postoji. Glavni lik Josip, (u početku mislimo) stjecajem okolnosti dođe u posjed dnevnika starog susjeda Martina koji se ubio i ono što tamo pročita, a i njegovo nezadovoljstvo samim sobom, svojim poslom i općenitom situacijom u životu, potakne ga otputovati Martinovim stopama. Dnevnik se naprasno završava iskidanim stranicama te Josip želi saznati što se Martinu dogodilo. Putuje u Grčku pa Mongoliju, i na kraju u Indiju, putem doživljava razne situacije te usput propituje sam sebe, svoj život i svoje pogreške.
Knjiga je nekakava mješavina putopisa i magijskog realizma, iako to nisam znala kad sam ju počela čitati. Pomalo me je podsjetila na Šalkovićevo pisanje, ali brzo se stil odvojio od Šalkovićevog. Već sam ustanovila da se magijski realizam i ja ne volimo pa je to slučaj i s dijelovima ove knjige koji zadiru u taj žanr. Iskreno, očekivala sam da ću čitati putopis. Putopise volim i taj dio gdje autor opisuje Grčku, Mongoliju i Indiju mi se svidio. Ostatak not so much. A pred kraj, kad je počeo objašnjavati taj magijski dio, e tu me potpuno izgubio. Objašnjenje mi je bilo slabo i mislim da su Danny i Danny svejedno pomogli Josipu i usmjerili ga, iako im to očito nije bio cilj.
Ali, drago mi je što sam čitala hrvatskog autora. Premalo čitam hrvatske autore. Voljela bih isprobati još koje Mihovilovićevo djelo.
March 23, 2019
http://bit.ly/krletkaodmora
„Ne znam zašto, volio sam kakao.“ Vidite, ova vam rečenica ukazuje na to da se radi o izvrsnoj knjizi. Ne treba vas zanimati ni radnja, ni likovi, ni broj stranica, ni pisac. Ova je rečenica ključ! Kao zakleti protivnik kave i čaja, možete misliti moje oduševljenje glavnim likom. Kliknula sam s njim na prvu. Ako još uvijek niste našli dovoljan poticaj za čitanje, nastavite čitati dalje. Ali, priznajte, morate voljeti lika koji voli kakao.
Kada se pogledate u ogledalo, jeste li zadovoljni onim što vidite? Jeste li zadovoljni izgledom vašeg tijela, vašeg lica? Vidite li samo nedostatke na sebi? Vidite li sretne ili tužne oči? Jeste li istinski zadovoljni svojim životom?
„Nije mi se svidjelo ono što sam vidio. Činilo mi se da osoba koju vidim u odrazu ima barem deset godina više. Iako sam imao svu kosu, javljale su se prve sijede. No, više me brinulo lice, ispijeno i umorno. Pitao sam se kako bi na njemu izgledao izraz istinskog zadovoljstva.“
Josip je živio u sivilu. Živio je u rutini koja mu se nije sviđala. Njegovi dani bili su isti. Na poslu je radio iste stvari. Nije se s nikim družio. Preživljavao je iz dana u dan, vječito nezadovoljan sobom i okolinom oko sebe. S 28 godina osjećao se bespomoćno i tužno što se više neće moći vratiti u djetinjstvo.
Točno na njegov rođendan, njegov susjed Martin počinio je samoubojstvo. Iako ga to ne bi trebalo pretjerano dirati, Josipu naviru sjećanja iz djetinjstva. Osim što je njega i njegove prijatelje velikodušno ponudio kakaom, Martin im je čitao iz njegovog dnevnika, o pustolovinama koje je proživljavao usred Indijskog oceana. Josip je samo jednom imao priliku čuti priče iz tog dnevnika, ali su mu se avanture iz njega čvrsto urezale u pamćenje.
Kada je čuo za samoubojstvo, prva mu je na pamet pala upravo ta bilježnica. Znao je da ju mora imati pošto-poto. Zbog te je bilježnice izašao iz svog sivila. Kad ju je uspio uzeti u ruke, Martinove avanture su ga preuzele. Vratio se u 1957.godinu, te je i sam poželio doživjeti takvu avanturu. Vjerovao je da je u tome put prema njegovom novom i ispunjenom životu.
„S jedne strane racionalni, odrasli Josip govorio mi je da previše važnosti dajem nečemu što je na mene ostavilo pogrešno prevelik dojam u godinama kada je bilo vrlo lako ostaviti na mene prevelik dojam. S druge sam strane bio privučen na razini koja je nadilazila racionalno. Maštao sam o tome kako čitam i odlazim na pustolovinu života – to je odgovor na moje nezadovoljstvo.“
Vjerujem da smo svi u nekom trenutku poželjeli ostaviti sve i otići negdje, samo da se maknemo, samo da budemo sami sa sobom u miru i spokoju kako bi pronašli odgovore na neka pitanja, kako bi pronašli sebe, vlastiti spokoj i mir.
No, jesmo li spremni preuzeti rizik? Ostaviti sve znači ostaviti sve. Josip se samo povremeno javljao svojoj obitelji. Ali, morao je ostaviti posao, stan, najam, račune, kolege, obveze. Ostavio je sve ono materijalno, ono „bitno“. Mobitel. Udoban krevet. Komfor. „Normalan“ oblik egzistencije.
Moramo li se nužno udaljiti od svega kako bismo promijenili našu svakodnevicu, kako bismo promijenili život iz korijena?
Zašto onda more? Zašto ne planine, gore, sela, usamljena mjesta? „Stvarni su ljudi živjeli stvarne živote na ovom istom prostoru na kojem se trenutačno nalazim, ali više nitko od njih nije živ. Njihove građevine još postoje, iako vidno ostarjele, što se ne može reći za more koje je nepromijenjeno i nije ga, zapravo, briga za izmjene naših generacija. Vozeći se na trajektu, imao sam do tada najizraženiji osjećaj prolaznosti u životu. Putovanje me nastavilo transformirati, ali nisam znao kakva će biti moja konačna svojstva.“
Imam razdoblja kada bi se maknula od svih, od svega. No, mjesto gdje bih se ja maknula je moja soba, s dekicom, kakaom i knjigom, možda ponekad i bez knjige. To je moje mjesto za samoću, za razmišljanje, planiranje i mijenjanje. Mjesto gdje se suočavam, gdje odlučujem. Doslovan odlazak ne bi mi puno pomogao.
Josip nam pokazuje koliko more može biti utočište, putovanje u nepoznato, potpuno prepuštanje životu.
Usudite li se prepustiti?
Grickajmo knjige zajedno!
„Ne znam zašto, volio sam kakao.“ Vidite, ova vam rečenica ukazuje na to da se radi o izvrsnoj knjizi. Ne treba vas zanimati ni radnja, ni likovi, ni broj stranica, ni pisac. Ova je rečenica ključ! Kao zakleti protivnik kave i čaja, možete misliti moje oduševljenje glavnim likom. Kliknula sam s njim na prvu. Ako još uvijek niste našli dovoljan poticaj za čitanje, nastavite čitati dalje. Ali, priznajte, morate voljeti lika koji voli kakao.
Kada se pogledate u ogledalo, jeste li zadovoljni onim što vidite? Jeste li zadovoljni izgledom vašeg tijela, vašeg lica? Vidite li samo nedostatke na sebi? Vidite li sretne ili tužne oči? Jeste li istinski zadovoljni svojim životom?
„Nije mi se svidjelo ono što sam vidio. Činilo mi se da osoba koju vidim u odrazu ima barem deset godina više. Iako sam imao svu kosu, javljale su se prve sijede. No, više me brinulo lice, ispijeno i umorno. Pitao sam se kako bi na njemu izgledao izraz istinskog zadovoljstva.“
Josip je živio u sivilu. Živio je u rutini koja mu se nije sviđala. Njegovi dani bili su isti. Na poslu je radio iste stvari. Nije se s nikim družio. Preživljavao je iz dana u dan, vječito nezadovoljan sobom i okolinom oko sebe. S 28 godina osjećao se bespomoćno i tužno što se više neće moći vratiti u djetinjstvo.
Točno na njegov rođendan, njegov susjed Martin počinio je samoubojstvo. Iako ga to ne bi trebalo pretjerano dirati, Josipu naviru sjećanja iz djetinjstva. Osim što je njega i njegove prijatelje velikodušno ponudio kakaom, Martin im je čitao iz njegovog dnevnika, o pustolovinama koje je proživljavao usred Indijskog oceana. Josip je samo jednom imao priliku čuti priče iz tog dnevnika, ali su mu se avanture iz njega čvrsto urezale u pamćenje.
Kada je čuo za samoubojstvo, prva mu je na pamet pala upravo ta bilježnica. Znao je da ju mora imati pošto-poto. Zbog te je bilježnice izašao iz svog sivila. Kad ju je uspio uzeti u ruke, Martinove avanture su ga preuzele. Vratio se u 1957.godinu, te je i sam poželio doživjeti takvu avanturu. Vjerovao je da je u tome put prema njegovom novom i ispunjenom životu.
„S jedne strane racionalni, odrasli Josip govorio mi je da previše važnosti dajem nečemu što je na mene ostavilo pogrešno prevelik dojam u godinama kada je bilo vrlo lako ostaviti na mene prevelik dojam. S druge sam strane bio privučen na razini koja je nadilazila racionalno. Maštao sam o tome kako čitam i odlazim na pustolovinu života – to je odgovor na moje nezadovoljstvo.“
Vjerujem da smo svi u nekom trenutku poželjeli ostaviti sve i otići negdje, samo da se maknemo, samo da budemo sami sa sobom u miru i spokoju kako bi pronašli odgovore na neka pitanja, kako bi pronašli sebe, vlastiti spokoj i mir.
No, jesmo li spremni preuzeti rizik? Ostaviti sve znači ostaviti sve. Josip se samo povremeno javljao svojoj obitelji. Ali, morao je ostaviti posao, stan, najam, račune, kolege, obveze. Ostavio je sve ono materijalno, ono „bitno“. Mobitel. Udoban krevet. Komfor. „Normalan“ oblik egzistencije.
Moramo li se nužno udaljiti od svega kako bismo promijenili našu svakodnevicu, kako bismo promijenili život iz korijena?
Zašto onda more? Zašto ne planine, gore, sela, usamljena mjesta? „Stvarni su ljudi živjeli stvarne živote na ovom istom prostoru na kojem se trenutačno nalazim, ali više nitko od njih nije živ. Njihove građevine još postoje, iako vidno ostarjele, što se ne može reći za more koje je nepromijenjeno i nije ga, zapravo, briga za izmjene naših generacija. Vozeći se na trajektu, imao sam do tada najizraženiji osjećaj prolaznosti u životu. Putovanje me nastavilo transformirati, ali nisam znao kakva će biti moja konačna svojstva.“
Imam razdoblja kada bi se maknula od svih, od svega. No, mjesto gdje bih se ja maknula je moja soba, s dekicom, kakaom i knjigom, možda ponekad i bez knjige. To je moje mjesto za samoću, za razmišljanje, planiranje i mijenjanje. Mjesto gdje se suočavam, gdje odlučujem. Doslovan odlazak ne bi mi puno pomogao.
Josip nam pokazuje koliko more može biti utočište, putovanje u nepoznato, potpuno prepuštanje životu.
Usudite li se prepustiti?
Grickajmo knjige zajedno!
September 13, 2020
"Ljudi su me u isto vrijeme privlačili i odbijali."
Unatoč autorovim pitkim rečenicama i mojoj neupitnoj povezanosti s glavnim likom, ne mogu ne primijetiti... šeprtljavo (?) zaokruživanje cjeline.
Magijski je realizam pokucao (/i ušao) na kriva vrata.
[Actual rating: 3.5]
Unatoč autorovim pitkim rečenicama i mojoj neupitnoj povezanosti s glavnim likom, ne mogu ne primijetiti... šeprtljavo (?) zaokruživanje cjeline.
Magijski je realizam pokucao (/i ušao) na kriva vrata.
[Actual rating: 3.5]
March 1, 2021
Jako simpatično i osvježavajuće. Iako mi se radnja malo razvodnila prema kraju, mislim da je poanta i pouka knjige uspješno i jasno dorečena. Sviđa mi se i to što je autor iz hrvatske pa se lako poistovijetiti s njim i razumjeti perspektivu glavnog lika.
April 16, 2019
Great book with a lot of unexpected twists and turns.
The plot just keeps you going.
Recommand you to be open minded while reading, because there are things in the book that makes you wonder about yourself
The plot just keeps you going.
Recommand you to be open minded while reading, because there are things in the book that makes you wonder about yourself
April 28, 2020
Priča koja nas navodi da dobro promislimo o svojim o postupcima jer u nekim situacijama; šutnja nije zlato te može puno izgubiti baš poput Josipa.
Displaying 1 - 9 of 9 reviews