Rano proleće 1916. godine: poručnik srpske vojske Miloš Vojnović oporavlja se na Krfu, u vili Ahileon, od prelaska preko Albanije. Tu upoznaje neobičnu Holanđanku Fani de Grot i postaje očevidac samoubistva srpskog majora koga niko nije oslovljavao po imenu. Napeta potraga za izgubljenim pismom koje je ostalo iza majora, Vojnovića će voditi kroz ulice Krfa, do vrhova Kajmakčalana, a zatim nazad, do solunskih kabarea i Solunskog fronta. Njegova sudbina će se preplitati sa životima Stanislava Krakova, vojvode Vuka, majora Kalafatovića, kao i sa akcijama tajanstvenog bugarskog oficira koga će pratiti u stopu, da bi se, na kraju puta, suočio sa maglom.
„Na velika vrata vrativši u našu književnost temu srpskog stradanja i heroizma u Prvom svetskom ratu, Slobodan Vladušić pokazuje kako nacionalno i kosmopolitsko, upravo kao i tradicionalno i savremeno, mogu da imaju smisla jedino ukoliko koračaju zajedno. Veliki juriš je otelotvorenje tog prožimanja.“ Vladimir Kecmanović, pisac
„Dok sam kao istoričar uživao u uverljivoj atmosferi Prvog svetskog rata, kao čitalac sam bio privučen Vladušićevim spojem elemenata istorijskog, krimi i ljubavnog romana kojima je pridodata i crta mistike. Ovaj neobičan spoj, čini mi se, dočarava pravu dubinu Velikog rata, dubinu patnje, hrabrosti i požrtvovanja srpskih vojnika i oficira koji su iz njega izašli kao pobednici.“ Miloš Ković, istoričar
„Čitajući Veliki juriš imao sam utisak da gledam istorijski spektakl sa odličnom fotografijom, zanimljivim likovima i uverljivim akcionim scenama.“ Đorđe Marković, glumac
Slobodan Vladušić (1973, Subotica), pisac i esejista, docent na Odseku za srpsku književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Bio urednik u časopisu „Reč“, a danas glavni urednik časopisa „Letopis Matice srpske“. Za svoj prvi roman „Forward“ (2009) dobio je nagrade „Borislav Pekić“ i „Zlatni suncokret“, za najbolju književnu kritiku 2004. godine nagradu „Milan Bogdanović“, te 2011. godine nagradu „Isidora Sekulić“ za studiju „Crnjanski, Megalopolis“.
Има овај роман све што је потребно да се сврста међу најбољим романима о Првом светском рату. Оно што се мени допало је то што сам рат у ужем смислу те речи није главна окусница приче, више је то борба појединца да у том рату пронађе себе и сврху учествовања у истом. Док са друге стране описи бруталности рата никако не недостају.
Једноставно, треба прочитати причу поручника Милоша Војновића. Мени је било изузетно занимљиво, упознали смо се на Крфу, прошетали препуним Солунским улицама и растали се негде на линији Солунског фронта.
На крају ми остаје једно питање у глави: Колико је оваквих прича заједно са својим главним јунацима нестало у том страшном рату!?
Dnevnik jednog poručnika. Kako su sa njim povezane rukavice, pismo majora koji se ubio pred njim? Ko je Fani de Grot i kako je umešana? Miloš nas vodi od Krfa do Kajmakčalana i priču završava na Solunskom frontu.
Do kraja ostaje misterija koju je Slobodan izuzetno upleteo u srpsku istoriju i prisećajući se svih onih zaboravljenih u Velikom ratu.
Apsolutno br. 1 knjiga koju sam čitala unazad nekoliko godina.
Бесмисао рата, бесмисао погибије човека зарад туђих игранки – то би била једно од општих осећања присутних у роману. Како сам нагласила, велики јуриш је јуришање на самог себе, огромна унутрашња борба човека притиснутог ратом. Наизглед споредно, одвијају се игре шпијуна где се не зна ко за кога ради, али је извесно да ти људи рат доживљавају другачије од војника, као да и они сами носе те црне рукавице, заштићени су од директне борбе, налазе путеве за преживљавање. То је трговина, идеалима места нема. Идеали су на бојишту и за њих гину сељаци, трговци, мужеви, очеви. Ко су данас ти људи који су преживели све страхоте? Где им је данас место у друштву након толико времена које брише осећај поноса, које доноси другачије моралне вредности? Више на: https://casopiskult.com/kult/carte-di...
Neverovatna knjiga o Prvom svetskom ratu, borbama, ratnim poteškoćama, sreći i osećanjima hrabrih vojnika. Kroz roman se provlači misterija koja veoma intrigira i budi želju da što pre saznate kraj. Kraj svakog poglavlja odaje informaciju zbog koje želite da započnete sledeće. Sve pohvale!!
Lepota ove zanimljive i čitke knjige su u radnju vešto utkani istorijski detalji koji celom tekstu daju osećaj oštrine i verodostojnosti. Njen problem je izvesna neubedljivost prilikom raspleta misterije o rukavicama, gde se radnja suviše jednoznačno (i, meni se čini, nespretno) prebacuje u fantastički teren. Takođe, neke epizode mi uopšte nisu bile jasne (patuljci).
This entire review has been hidden because of spoilers.
"Veliki juriš" - Slobodan Vladusic Ovih dana navršavaju se 102.godine od proboja Solunskog fronta. Za nekoga je to samo još jedan datum u kalendaru, ali, za jednu malu zemlju, u kojoj je skoro svaka kuća dala po nekog Solunca, junaka sa Cera, Mačkovog Kamena ili Kajmakčalana ovo je više od sećanja. To je poštovanje predaka i njihove žrtve. *** "Rat ima tu magičnu moć da ljudskom umiranju da neki smisao. U nekom zamišljenom hiljadugodišnjem carstvu mira i blagostanja ljudi će umirati sami-samcijati, u nekoj sobi, daleko od drugih ljudi. Umiraće isto onako kao što umire golub koji, pred smrt, stavlja glavu pod krilo: kao da ne želi da vidi svoju smrt. Kao da se svoje smrti stidi." *** Proleće obično miriše, na rane trešnje, nevene i zumbule, na buđenje prirode, ali, leto 1916. godine, mirisalo je na barut, čelik, krv i smrt. U vili Aheleon, od prelaska preko Albanije, bitaka i strahota koje je rat sa sobom doneo oporavlja se poručnik Miloš Vojinović, i celi svoje šavove i raspukline, od onog preživljenog, u društvu divne holandske bolničarke Fani de Got. Ipak, rat je mnogima naneo rane i ožiljke sa kojima ne mogu da se izbore, i koje su im previše. Srpski major, čije ime niko ne izgovara, odlučio je da sam sebi bude i sudija i porota i dželat. Kakva je veza između Miloša, Fani, i samoubice, i kako se u taj vešto prepleten mozaik dinamičnih, gotovo filmičnih dešavanja, uklapaju legendarni Vojvoda Vuk, major Kalafatović, Stanislav Krakov? Ima li, u stvari puta, i može li se nazreti svetlost, i izlaz iz mraka, ako je put prekrila gusta magla intriga i misterije. Ovo nije samo običan ratni roman. Ovo je jedna napeta priča, o traganju, preispitivanju, o sudbinama koje su se izmešale poput karata u partiji pokera, a da li je Miloš spreman na toliki ulog, i može li jedan mladi oficir pobediti u toj bespoštednoj borbi, dok oko njega fijuču meci, a sukobljene vojske se spremaju na konačni juriš, u slobodu ili smrt. Ovo je priča koja nas, poput emotivnog rolerkostera nosi kroz boli, patnje, stradanja, ali, i požrtvovanja, istrajnosti, hrabrosti, izazivajući pravi emotivni tornado koji čitaoca tera da knjigu čvrsto drži u rukama od prve do poslednje stranice. Pre "Velikog juriša", pročitala sam dva romana Slobodana Vladušića, "Forward" i "Mi, izbrisani", i dok se u njima sadašnjost preplela sa budućnošću, predviđajući da će apoklipsa svih onih vrednosti koje smo nekada znali, dogoditi danas, "Veliki juriš" nas poput vremeplova vraća u doba kada su ovim tlom koračali junaci koji se nisu bojali ni metaka, ni nadmoćnijih neprijatelja, ni smrti, ali se nisu bojali ni života, već su se sa njim beskompromisno hvatali u koštac. "Meni se činilo da je Krakov želeo da nam kaže ovo: rat se može preživeti samo tako što će svako preuzeti na sebe onoliko odgovornosti koliko može da podnese."
4. zvezdica je zbog misterije (radnje romana) čije je otkrivanje zaista nepredvidljivo, inače 3. Stil mi se nije dopao jer sam u njemu osetila samo hladnoću izazvanu pokušajem imitiranja stila Crnjanskog i Krakova. Ispao je miks koji ne liči ni na jedno ni na drugo, a opet, ne daje ništa osobito ovom autoru. Smetalo mi je i ponavljanje, kao i pojašnjenja (autor navede nešto u jednoj rečenici što odmah u sledećoj objasni čitaocima kao da neće razumeti da ako je neko pogođen u čelo pada na zemlju mrtav).
Tema veoma zanimljiva. Opisao je period koga smo bili gladni. Odlicno je izabrao mesto, godinu pocetka price, glavnog junaka, povezanost sa ostalim junacima, upotrebu istorijskih licnosti, nadrealne elemente. To sto roman ima skoro 500 strana jeste moja standardna zamerka. O cemu se pise na toliko strana a da se ne razvodni prica? Ali, i pored toga dobio bi 5. I odlicno je postavio dinamiku za zavrsni obracun i podigao ulog kako se odvija. Zbog cega ipak ne najbolja ocena? Sam kraj, poslednjih 10ak strana. Ako je pisac pronasao glavni lajtmotiv, i odlicno ga smestio u realan okvir, ipak nije dovoljno kreativno zavrsio sa tim.
Neko je napisao da ga roman podseca na film. Mene ne, vise me podseca na strip. Eto predloga za Slobodana. Izmeni poslednjih 10ak strana, svedi na duzinu koja moze da prihvati strip u jednoj epizodi, i eto mozda naseg najboljeg dela.
Knjigu sam dobio na poklon od bliske osobe koja zna da se interesujem za ovu tematiku, a iskreno pre toga nisam cuo za knjigu. Autor je po meni sjajno docarao osecanja prosecnih oficira i vojnika, a i same ciljeve razlicitih naroda i dinastija, ali na neklasican nacin. To mi se izuzetno dopalo. Opisi oficira i vojnika razlicitih narodnosti kao i sujeverja i razmisljanja obicnih vojnika su me odusevili jer verujem da su prilicno realni. Misterija koja se provlaci kroz ceo roman je intrigantna i uzbudljiva i lepo uklopljena do samog kraja. Sve u svemu uzivao sam :)
U poslednje vreme stvaranje književnosti je strateški posao, sveden na margetinške trikove i obmane, da ne kažem omame. Teme se biraju u skladu sa dopadljivošću masama. Ovaj roman ide u niz takvih romana. Napisan je iznenađujuće dobro. Ono što autoru fali je emocija, ali ne prema sebi nego onome o čemu piše i onima kojima napisano namenjuje.
Ових дана се спустила тешка магла над нама. Личи на исту ону маглу око виле Ахилон и ону која је притискала добровољачки пук из књиге ВЕЛИКИ ЈУРИШ. Свако слово је велико са разлогом у славу храбрости и несебичности тих заборављених људи. Магла је остала кроз време и видимо је и данас, али да ли је остао дух народа и те чисте и снажне особине, то морамо сами да се преиспитамо. Поручник српске војске Милош Војновић се опоравља на Крфу 1916. године у вили Ахилон, након преласка Албаније. Ту упознаје мистериозну Холанђанку Фани де Грот и српског мајора коме не зна име. Мајор се убија и оставља писмо за собом, оно садржи тајну о поручнику. Тада почиње потрага за писмом. Потрага нас враћа у 1914.годину и битку код Чеврнтије и Тимочку дивизију, па у 1915.годину и поручников подвиг код Славковице где од капетана аустријске војске добија црне рукавице које постају његова амајлија. Након Ахилеона лутамо улицама Солуна, где Гркиње по кућама и кабареима опслужују наше војнике... Срећемо и француску и енглеску војску. По ступању поручника у Добровољачки пук упознајемо војводу Вука, Динића, Пурцу...Они освајају Кајмакчалан. И опет Солун... Остојић, Калафатовић, али и бугарски официр Иван Остерлин који је можда пут до писма и откриће тајни, а можда само љути непријатељ или словенски брат. Пуно тога је у том бугарском официру који исте рукавице носи и дају му моћ да преживи рат. Ко ће преживети и како не знате до последње странице ове књиге, не знате шта да очекујете. Зато постајете богатији за једно искуство, за ратне страхоте, читајући ову књигу. Делите судбину великих јунака, јуришате са њима у борби за живот и смрт. Јасно доживите ратне тегобе и осећате снег под прстима намештајући се на починак. Ово је прича која нас води кроз светски рат, али је и криминалистички роман, љубавни, а и психолошки. Кроз све то уткана је и мистичност да нас све време држи напетим исчекујући садржај писма, откривање бугарског официра, Фани де Грот... па и самог поручника. Треба прочитати књигу да се не забораве, јер нико их се више и не сећа, а више их и нема. Деведесетих година прошлог века су умрли последњи Солунци, неприметно и тихо, без почасних плотуна. Срећна сам што сам потомак оваквих људи и што песмом " Тамо далеко" живим сећање на њих и њихову победу. Они су је певали када су своју душу предавали Богу. И дан данас таласи морски чувају ту болну успомену. Чуваће је за вечита времена. Зато дозволимо поручнику Милошу Војновићу да уђе у наша срца и не смемо да дозволимо да овако сјајна књига утихне. Ја је носим у свом срцу.