Kada je Simonida u pitanju, u njenim knjigama smo navikli na taboo teme, šokantne priče, ispovesti osoba iz realnog života. Dijagnoza: ljubav je nešto potpuno drugačije, i tematski, i manirski. Ovde imamo jednu laganu priču o beogradskom psihijatru Petru Đorđeviću koji, nakon što upozna zanosnu glumicu Jelenu, odlučuje da sprovede eksperiment sa pitanjem koje ga muči: Da li je ljubav vrsta psihoze? 🤔
Paralelno sa njihovom pričom, kroz nekoliko poglavlja, pratimo i grupne terapije koje Petar organizuje u svom stanu, a tokom kojih se njegovi klijenti suočavaju sa svojim problemima i uz njegovu pomoć pronalaze rešenja (koji su inače, neki od značajnih psihičkih i socijalnih problema koji su česti u našem društvu: zavisnost, depresija, alkoholizam).
Ono što me je najviše privuklo knjizi su psihijatrijski motivi za koje sam, sudeći po naslovu i sinopsisu, priželjkivao da je prožimaju. U tom pogledu Simonida je odradila posao perfektno i evidentno je detaljno istraživanje koje je sprovodila kako bi dobro predstavila psihopatologiju likova. Tim elementom romana sam zadovoljan.🙌
Kada je manir pisanja u pitanju, ako ste čitali prve tri knjige, iznenadiće vas sofisticiranost u ovoj knjizi. 😄 Nema ni traga eksplicitnosti
Nekoliko stvari mi je zasmetalo. Prvenstveno, likovi su površni i neubedljivi. Posebno Jelena. Falila mi je bolja razrađenost, malo detalja iz prošlosti, života.
Prva polovina romana dobro drži pažnju i zanimljivo uvodi u priče, ali kako radnja odmiče, dinamika drastično opada od druge polovine romana i priča postaje predvidiva a kraj, iako neočekivan, meni se uopšte nije dopao i ostavio mi je gorak ukus u ustima 😐 ne znam, možda će se nekome dopasti, verujem da je doživljaj individualan.
Suma sumarum: 3🌟
Dijagnoza: Ljubav je Simonidin prvi korak u svet fikcije i mislim da ona to može bolje. Roman ima dobru priču i simpatične likove, tako da, ako vam padne šaka, može vam poslužiti kao dobra vikend zabava 🙂 Pored toga, saznaćete i neke zanimljivosti o psihopatologiji 🖤