What do you think?
Rate this book
Zagabrijel
Boris Perić se u svom romanu oslanja na eruditsko poznavanje raznorodnih činjenica i pojmova koje rabi kao specifičnu građu za fantazmagoričnu, a opet duhovitu i ironičnu priču dok svog čitatelja osvješćuje o jeziku i književnosti. Jezična arheologija s jedne i stvaranje neologizama s druge strane, bezbolno prepletanje književnih postupaka koji počinju poput napeta krimića i pretaču se u rimovane rečenice/stihove, s mnoštvom esejističkih, ali i veselja punih fusnota, bogato su štivo neprekidne tenzije. U takvu raznorodnu tekstu moguće je očekivati sve, ali je teško unaprijed naslutiti kakva iznenađenja Perić priprema. Dok mainstream literatura već nekoliko desetljeća dosadno i ziheraški ispisuje jezično nesvjesne stranice i nastoji se dodvoriti lijenu umu i filmskim režiserima ne bi li kako došla do filma snimljena po nemušto ispripovijedanim pričama, Perić piše u slavu književnosti, umjetnosti riječi i umijeća riječima koje se ne daju pretočiti u druge umjetničke vrste. Mističnost, fantastika i zbilja temelji su na kojima počiva Perićeva verbalna realnost.
224 pages, Paperback
Published June 1, 2018
1 person want to read
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 3 of 3 reviews
September 4, 2024
Osvrt:
Tko je taj čovjek kojem ovo padne na pamet pustiti u tisak? Ne samo pustiti u tisak, nego izdati još dva nastavka ovoga. Užas. Ovo je toliko neshvatljivo loše, toliko u potpunosti promašeno, toliko nepodnošljivo iritantno da ne znam kako može izaći iz čovjeka koji na nekim intervjuima i emisijama izgleda kao potpuno normalan, čak i kvalitetno zanimljiv lik (pogledao sam); i još k tome se nekako između redaka da naslutiti da isti taj autor vrlo pretenciozno smatra ove splačine nekakvim popriličnim uspjehom ili možda čak revolucionarnim stilom. Jedan od autorovih idola je, koliko se može shvatiti iz ovog teksta i drugih djela koje je prevodio, Miroslav Krleža. Pa gospodine Periću, mislite li Vi zaista da bi se Krleži svidio jedan jedini odlomak iz ove knjige? Mislite li da bi Krleža bio ponosan da vidi ovo? Ja sam uvjeren da ne bi. Ne znam tko bi pri zdravoj pameti htio imati svoje ime ispisano ispod teksta na svakoj drugoj stranici ove knjige, kao konstantni podsjetnik o tome tko je tu monstruoznost izbacio iz sebe.
O čemu se radi i zašto je toliko loše? Autor, nakon prvih šezdesetak stranica vrlo slabašne priče, ulazi u stanje svojevrsne shizofrenije te od tog trenutka, pa sve do kraja knjige, piše u rimama. Ne u nekakvim slasnim rimama koje imaju nekog konstruktivnog smisla, već tako da se jedna riječ (obično na kraju rečenice), rimuje s nekom nasumičnom riječi iz sljedeće rečenice. I to se događa u skoro svakoj rečenici. Do kraja knjige. Ali tu i ne bi bilo brige da su to neke dobre rime iz prve lige (tako to uglavnom zvuči, fuj). Rime su uglavnom jako izlizane (narkić-parkić i baba-žaba). Sve još pogoršava činjenica da se jasno vidi da autor piše samo oko riječi s kojima može rimovati, ne uzimajući gotovo uopće u obzir to hoće li rečenica zvučati dobro ili imati smisla. Znači niti rečenica ima smisla, niti je rima dobra, niti je moguće pratiti što se događa. Jako mi je smiješno (i vrlo jadno) što autor prvih šezdesetak stranica ne koristi ovu mazohističku tehniku, vrlo vjerojatno jer zna da nitko živ ne bi nastavio čitati knjigu da je takva od početka. Nakon što autor počne s tom tehnikom, radnja knjige gotovo u potpunosti gubi na značaju, a o onome što će biti napisano odlučuje vjerojatno isključivo ono što je rimovanje.com izbacilo kad je Perić unio zadnju riječ prijašnje rečenice. Mogućnost (jer to ne mogu nazvati talentom) ovog autora da ovako piše je kao jedna od onih mogućnosti koje imaš, ali držiš je samo za sebe i ne pokazuješ, naprimjer kao mogućnost ultraglasnog podrigivanja ili tako nešto. Super da on to zna, ali stvarno ne znam zašto bi ostali trebali tomu svjedočiti.
Stvarno ne mogu vjerovati da je uspio knjigu u kojoj je u središtu radnje ubojstvo u Zagrebu ovako izmasakrirati i uništiti. Pa to nitko ne može loše napisati! Ubojstva u Zagrebu su iz nekog čudnog razloga uvijek jako dobra u knjigama, koliko god bila klišeizirana. Čak je i taj početni dio (koji je vezan za radnju i samo ubojstvo) bio bez veze. Likovi su jako loši, a stil je iznenađujuće površan. Usporedbe zvuče kao da sam ih ja napisao, a mislim da to nije dobro. Malo dublje u knjizi sve scene postanu toliko neinspirirano apsurdne i djetinjaste da ih ne vrijedi ni spominjati.
Čitajući ovu knjigu imao sam osjećaj da čitam nešto što je autor ispovraćao na papir. Iskreno mislim da bi za sve nas bilo puno bolje da je autor, nakon što je dovršio ovo djelo, uzeo kanistar benzina i zapalio sve što je napisao.
Tko je taj čovjek kojem ovo padne na pamet pustiti u tisak? Ne samo pustiti u tisak, nego izdati još dva nastavka ovoga. Užas. Ovo je toliko neshvatljivo loše, toliko u potpunosti promašeno, toliko nepodnošljivo iritantno da ne znam kako može izaći iz čovjeka koji na nekim intervjuima i emisijama izgleda kao potpuno normalan, čak i kvalitetno zanimljiv lik (pogledao sam); i još k tome se nekako između redaka da naslutiti da isti taj autor vrlo pretenciozno smatra ove splačine nekakvim popriličnim uspjehom ili možda čak revolucionarnim stilom. Jedan od autorovih idola je, koliko se može shvatiti iz ovog teksta i drugih djela koje je prevodio, Miroslav Krleža. Pa gospodine Periću, mislite li Vi zaista da bi se Krleži svidio jedan jedini odlomak iz ove knjige? Mislite li da bi Krleža bio ponosan da vidi ovo? Ja sam uvjeren da ne bi. Ne znam tko bi pri zdravoj pameti htio imati svoje ime ispisano ispod teksta na svakoj drugoj stranici ove knjige, kao konstantni podsjetnik o tome tko je tu monstruoznost izbacio iz sebe.
O čemu se radi i zašto je toliko loše? Autor, nakon prvih šezdesetak stranica vrlo slabašne priče, ulazi u stanje svojevrsne shizofrenije te od tog trenutka, pa sve do kraja knjige, piše u rimama. Ne u nekakvim slasnim rimama koje imaju nekog konstruktivnog smisla, već tako da se jedna riječ (obično na kraju rečenice), rimuje s nekom nasumičnom riječi iz sljedeće rečenice. I to se događa u skoro svakoj rečenici. Do kraja knjige. Ali tu i ne bi bilo brige da su to neke dobre rime iz prve lige (tako to uglavnom zvuči, fuj). Rime su uglavnom jako izlizane (narkić-parkić i baba-žaba). Sve još pogoršava činjenica da se jasno vidi da autor piše samo oko riječi s kojima može rimovati, ne uzimajući gotovo uopće u obzir to hoće li rečenica zvučati dobro ili imati smisla. Znači niti rečenica ima smisla, niti je rima dobra, niti je moguće pratiti što se događa. Jako mi je smiješno (i vrlo jadno) što autor prvih šezdesetak stranica ne koristi ovu mazohističku tehniku, vrlo vjerojatno jer zna da nitko živ ne bi nastavio čitati knjigu da je takva od početka. Nakon što autor počne s tom tehnikom, radnja knjige gotovo u potpunosti gubi na značaju, a o onome što će biti napisano odlučuje vjerojatno isključivo ono što je rimovanje.com izbacilo kad je Perić unio zadnju riječ prijašnje rečenice. Mogućnost (jer to ne mogu nazvati talentom) ovog autora da ovako piše je kao jedna od onih mogućnosti koje imaš, ali držiš je samo za sebe i ne pokazuješ, naprimjer kao mogućnost ultraglasnog podrigivanja ili tako nešto. Super da on to zna, ali stvarno ne znam zašto bi ostali trebali tomu svjedočiti.
Stvarno ne mogu vjerovati da je uspio knjigu u kojoj je u središtu radnje ubojstvo u Zagrebu ovako izmasakrirati i uništiti. Pa to nitko ne može loše napisati! Ubojstva u Zagrebu su iz nekog čudnog razloga uvijek jako dobra u knjigama, koliko god bila klišeizirana. Čak je i taj početni dio (koji je vezan za radnju i samo ubojstvo) bio bez veze. Likovi su jako loši, a stil je iznenađujuće površan. Usporedbe zvuče kao da sam ih ja napisao, a mislim da to nije dobro. Malo dublje u knjizi sve scene postanu toliko neinspirirano apsurdne i djetinjaste da ih ne vrijedi ni spominjati.
Čitajući ovu knjigu imao sam osjećaj da čitam nešto što je autor ispovraćao na papir. Iskreno mislim da bi za sve nas bilo puno bolje da je autor, nakon što je dovršio ovo djelo, uzeo kanistar benzina i zapalio sve što je napisao.
April 4, 2020
Koliko god volila Perićev stil pisanja u dosadašnjim romanima i njegovu specifičnost u sklapanju riječi i rečenica, s ovim tzv. Pi romanom me jednostavno dotukao. Ponajviše zbog neprestanih rima, s kojima se gubi i sam smisao radnje, odnosno sama radnja nekako kao da više ne postoji, i čitatelj je u stalnom očekivanju nastavka te iste priče (ubojstvo), ali onda i kad misli da nastavak stiže, ponovno se ponavljaju rime, i BUM, opet smo na rimovanim rečenicama koje me počinju iscrpljivat, gubit moju pozornost i jednostavno počinju nervirat.
Ne znam ni sama kako sam izdržala ovu 'torturu od rima', ali jesam, i na kraju sam ostala jako razočarana sa cjelokupnim dojmom knjige.
A šteta, jer je sam početak romana bio jako uzbudljiv i živopisan.
Ne znam što bih još nadodala ovim ovog citata kojeg sam našla u osvrtu Miroslava Artića koji kaže:
''Mreža razbacanih rima intenzivno i ekstenzivno odvlači u banalno, potiče na ravnodušno prihvaćanje stvarnosti, i na kraju preostaje ponavljanje obrazaca i fraza koje ne nose nikakvih značenja. Iscrpljujuća igra upornosti s ciljem da se prebrodi iskušenje banalizacije jer nakon svega socijalno biće pluta, kako pripovjedač i dalje sugerira, neutješno pluta “u psihodrami, u shizo-svijetu”. Rima kojom se namjerno otežava čitanje, usporava razumijevanje i praćenje pripovjednog slijeda, jako zamara i odvlači čitateljevu pažnju. To je autor htio, obilno se koristio rimom samo da bi prezentirao i svakim časom potvrđivao funkciju rime u svrhu dekonstruiranja radnje prisilom i, kako je pripovjedač jasno i nedvosmisleno istaknuo, u ovom tekstu slično kao u životu “rima je tik”. Zato ne dopušta da se u romanu razvije bilo kakva napetost oko započete istrage, naime cijelo vrijeme se odgađa u tekstu započeti proces razumijevanja i odgonetavanja. Čak bi se moglo reći da je to roman odgode užitka u dešifriranju tajne zbog koje se događa ubojstvo.''
E, tako nekako bi se i ja složila s gospodinom Artićem. Hvala mu na napisanoj recenziji.
Zanima me što ćete vi ostali napisti.. tj. ako ćete išta napisati, s obzirom na upitnost samog čitanja i samog 'izduravanja' čitanja. :D
Hvala na pozornosti!
Ne znam ni sama kako sam izdržala ovu 'torturu od rima', ali jesam, i na kraju sam ostala jako razočarana sa cjelokupnim dojmom knjige.
A šteta, jer je sam početak romana bio jako uzbudljiv i živopisan.
Ne znam što bih još nadodala ovim ovog citata kojeg sam našla u osvrtu Miroslava Artića koji kaže:
''Mreža razbacanih rima intenzivno i ekstenzivno odvlači u banalno, potiče na ravnodušno prihvaćanje stvarnosti, i na kraju preostaje ponavljanje obrazaca i fraza koje ne nose nikakvih značenja. Iscrpljujuća igra upornosti s ciljem da se prebrodi iskušenje banalizacije jer nakon svega socijalno biće pluta, kako pripovjedač i dalje sugerira, neutješno pluta “u psihodrami, u shizo-svijetu”. Rima kojom se namjerno otežava čitanje, usporava razumijevanje i praćenje pripovjednog slijeda, jako zamara i odvlači čitateljevu pažnju. To je autor htio, obilno se koristio rimom samo da bi prezentirao i svakim časom potvrđivao funkciju rime u svrhu dekonstruiranja radnje prisilom i, kako je pripovjedač jasno i nedvosmisleno istaknuo, u ovom tekstu slično kao u životu “rima je tik”. Zato ne dopušta da se u romanu razvije bilo kakva napetost oko započete istrage, naime cijelo vrijeme se odgađa u tekstu započeti proces razumijevanja i odgonetavanja. Čak bi se moglo reći da je to roman odgode užitka u dešifriranju tajne zbog koje se događa ubojstvo.''
E, tako nekako bi se i ja složila s gospodinom Artićem. Hvala mu na napisanoj recenziji.
Zanima me što ćete vi ostali napisti.. tj. ako ćete išta napisati, s obzirom na upitnost samog čitanja i samog 'izduravanja' čitanja. :D
Hvala na pozornosti!
Displaying 1 - 3 of 3 reviews