Ova knjiga, koja se prvo pojavila u časopisu Bazar gde je izlazila u nastavcima, vraća nas u jedno srećno, čedno vreme, koje nije slutilo na sve ono što nam se dogodilo kasnije ... Novi čitaoci, koji se možda sada prvi put susreću sa prozom Mome Kapora, naći će u njegovim ranim tekstovima neke od odgovora koji će im pomoći da bolje shvate sadašnji trenutak, jer Ana nastavlja svoj život, nezavisno od našeg poimanja vremena. Ona je arhetip Beograđanke koju i danas srećemo. (Iz predgovora Ane Kapor)
Kada bi trebalo odabrati jedno delo Mome Kapora koje ga najbolje predstavlja, onda bi to svakako bila knjiga Beleške jedne Ane koja je danas ponovo pred nama. Svet posmatran iz ugla tinejdžerke, ispričan prepoznatljivim beogradskim žargonom i ilustrovan autorovom rukom, u isto vreme je i duhovita ali i nemilosrdna analiza jednog vremena. Ova knjiga koja je objavljena 1972. godine bitno je uticala na tadašnju jugoslovensku književnu scenu. Svrstana je u kategoriju „džins proze“ čiji je Kapor jedan od najizrazitijih predstavnika.
Beleške jedne Ane će nas nasmejati, ali i podstaknuti da razmišljamo o večitim pitanjima, koja kao i generacije pre nas, svakodnevno sebi postavljamo.
Momčilo "Momo" Kapor was a Serbian novelist, painter, and short story writer. Several successful films have been based upon his novels. Born in Sarajevo in 1937. He graduated the painting in 1961 at the Belgrade Academy of Fine Arts under Professor Nedeljko Gvozdenovic. He has published many titles, novels and collections of stories. He has a large number of documentary films and television shows, all according to his screenplays, as well as several feature films (Almonds Beyond Death, Banquet (film), Walter Defends Sarajevo, Jolly DJ, End the Weekend). Una and The Book of Complaints were adapted as such. They have been translated into French, German, Polish, Czech, Bulgarian, Hungarian, Slovenian and Swedish.
Dobrica Cosic, in his book "Friends," on pages 276 and 277 describes the childhood and youth of Momo Kapor, based on the talks he had with him in November 2002. "On the 13 of April 1941, The Germans bombed Sarajevo and hit the building below Trebenica in which the Kapor's mother had hid with her 4-year old son. In the collapsed house, everybody was dead. Moma's mother saved her son with her own body. The boy somehow pulled out from the rubble, moaned and fell into scilence from the speechless horror of not knowing where to be. He was found by a Russian, an emigrant, a doctor, who took pity on him and took him to his apartment, adopting him, as he had no children. He nurtured him, loved him, filled him with toys to forget his mother and drove him around Sarajevo in a white Mercedes. The boy knew that his name was Momcilo, but not his surname. The good Russian gave him a good name, Momcilo Hercegovac. After a year of life with the good man, Momcilo Hercegovac fell ill with scarlet fever, so his savior took him to the Sarajevo hospital. There he was found by his maternal aunt for she had been looking for him the previous year all round Sarajevo, being informed by someone earlier on that there was "a child that got out of the destroyed house, where a man took him with him." When the boy recuperated from scarlet fever, his grandmother took him to her house and took care of him. Momcilo Hercegovac was cared for by the Russian as well, who joined vlasovcima-collaborators of the Germans, often visiting him with gifts. His father was, upon returning from captivity and being a banking expert, set up in the Ministry of Foreign Affairs in Belgrade. However, his patriotic conscience and responsibilities led to the passage of a whole year after the war before he came to Sarajevo to see his son. He treated his son in a strict patriarchal manner and was dissatisfied that his son dedicated himself to painting and literature, a life of social and material uncertainty "
He died in Belgrade on the 3. of March 2010. at the Military Medical Academy.
Uh, jedva izađoh na kraj sa Anom...pojedini delovi su me zaista ubijali u pojam i doslovno sam se terala da ih čitam. Završetak je malo popravio stvar, jerbo je poruka jasna ko dan i, iako nisu u pitanju ne znam kakve mudrosti ili nešto do sada nepročitano, slažem se s time što nam pisac pokušava reći. Citirati neću, samo ću navesti da se, čitajući naizgled štivo za adolescente, često naleti na misli koje se, u manje ili više izmenjenom obliku, provlače kroz gomilu aktuelnih self-help (nazovimo ih) priručnika – što je dobro. Dakle, ne mora se nužno pratiti savremena popularna psihologija da bi se naučilo ponešto o životu. U moru samoprozvanih life-coach stručnjaka ili youtube influensera, jedan Kapor dođe kao osveženje. I sasvim je solidan.
Ono što mi nikako nije leglo je žargonski manir pisanja - na momente mi je bio izuzetno iritantan. Ono što mi se svidelo je opisivanje tog nekog starog Beograda, koji nažalost nisam imala priliku da upoznam. Što se humora tiče, par puta se iskreno osmehnuh, mada je sve to, u odnosu na Eldorado, bledunjavo. Istina, pomenuti roman sam čitala pre skoro tri godine, moguće da sada ne bi ostavio isti utisak...no, nebitno.
Elem, vodim se mišlju da sledeći put, kad se budem dvoumila po pitanju broja zvezdica, obustavim taj vid ocenjivanja, jer ga sve manje smatram merodavnim. U ovom slučaju bih rekla da mi je knjiga ok, pre nego da mi se dopala, s druge strane, nekako mi deluje premalo da dam dve zvezde. Ipak nek bude trojka – iako se svesno proglašava lakim piscem, čija su dela „zgodna za čitanje pod haubama frizerskih salona“, Momčilo uspeva da i te kako iznese svoje stavove i istovremeno se zaštiti od napada vlasti. Što je dobro :) .
Konačno knjiga Mome Kapora koja mi se dopala! Nasmejala sam se i dopala mi se šašava Ana, knjiga je pitka i slatka, tako da nisam ostala indiferentna kao inače.
Stvarno sam želela da mi se više dopadne ova knjiga! Ne kažem da nisam razumela njene mnogobrojne pouke vešto upakovane ponajviše u ironiju i sarkazam glavne junakinje, i da nije bilo delova koje sam “gutala“ (opisi nekadašnjeg Beograda i njegovih stanovnika, jugoslovenskog dočeka Nove godine, ležernih tipova koji se grebu za kofijanovića i cigarilose , velikog spremanja stana jedne prosečne porodice, itd.), ali sleng koji naratorka koristi, nepovezan tok njenih misli i gotovo nepostojeća hronološka nit, naterali su me da u međuvremenu pročitam još dve knjige, pre nego što sam smogla snage da završim sa Anom i njenim beleškama (naslov je stvarno odgovarajući), tako da definitivno mogu reći da nije ispunila moja očekivanja.
Priča u dvadeset šest glava koje nam pripoveda osamnaestogodišnja Ana. Veoma mi se dopada način pisanja, tako je pitak, jednostavan i imate osećaj kao da ste izašli sa Anom na kafu ili u šetnju. Momovo pripovedanje će me uvek podsećati na seriju Grlom u jagode, u kojoj se opisuje tinejdžerski život i odrastanje jednog Jugoslovena. 💖 Žao mi je što ovako nešto nije ušlo u srednjoškolsku lektiru ili barem da je bilo profesora koji bi preporučio za opušteno čitanje bez pritiska. Iako sam ovu knjigu ocenila sa pet zvezdica, neću je stavljatu i favourites grupu knjiga jer smatram boljom Lanjske snegove. 🌞
Beleške jedne Ane su knjiga uz koju sam odrasla. Bukvalno. Omiljena knjiga moje mame, koju je bez preterivanja pročitala preko 10ak puta. Skoro svakodnevno sam slušala razne citate ili priče koje se spominju u ovoj hronici "pisanoj samo za zabavu čitaoca" ili ako ništa drugo onda bar neki Anin izraz, kao što je "načisto se zazebeknuh i nađoh se u nedomujici!" Tako da sam konačno, nakon godina i godina slušanja o ovoj knjizi uzela i ja konačno da je pročitam (iskreno, ne znam šta sam do sad čekala, al ajde). Moram da kažem i da mi je od tolikog slušanja o toj knjizi, trebalo 20 glava da konačno dođem do dela koji mi je napoznat xD (od ukupno 26 glava) tako da sam imala osećaj kao da sam knjigu već čitala. Ovo je prva knjiga Mome Kapora koju čitam, a planiram u što skorije vreme da pročitam i nastavak. Ono što me je oduševilo, je to što je knjiga izašla 1972.godine, a i dan danas je aktuelna. Pratimo život i razmišljanja jedne osamnaestogodišnje beograđanke, međutim sigurna sam da sa njom mogu da se poistovete sve devojčice (i žene generalno) ma odakle da su. I dan danas imamo iste goruće probleme i zapravo vidimo da se kroz generacije uvek vrti isto pitanje. Meni su Anina razmišljanja i njena logika bile urnebesne i mnogo sam se smejala kroz celu knjigu. Napisaću ovde par odlomaka :)
"Nije da sam bila usamljena ili nešto slično, ali odjedanput osetih da u ovoj varoši više nema apsolutno nikog s kime bih mogla da se smejem barabar! Svi su toliko ozbiljni da te spopadne muka! Ako baš želite da se slikovito izrazim, osećala sam se kao zemlja u saksiji kada je, radi ulepšavanja grada, okače o banderišku visoku deset metara, pa tako visi u vazduhu, daleko od keve planete. Tako nekako."
"...i još ti je ostalo da staneš na tačnu vagu. Četrdeset i osam i petsto grama, gospođice, hvala izvolte i drugi put, nazdravlje! Četrdeset i osam i petsto grama smešnih ideja, viceva, seksa, kože i kostiju, i jamica na obrazima, pročitanih knjiga, spavanja na levoj strani i sanjanja u bojicama i plakanja na tužnim filmovima, a u glavi: leve pritoke reke Nil, mlađevenačne planine i društveni sistemi koji su se maksimalno razvijali od rodovskog i robovlasničkog, preko feudalnog, buržoaskog do socijalističkog, i još jednačine sa tri nepoznate i romantizam u srpskoj poeziji (tvoj pismeni zadatak), i sedam neprijateljskih ofanziva, čula opažanja Galileo Galilej i osmeh Omara Šarifa i Veliki Medved ruski klasnici sa bradama i lukavo zaobiđeno začeće i kako se oplođava tučak i materica i semenovodni kanali..."
Takođe me oduševila priča o Buhari i Samari, ali da ne odajem baš previše.. u svakom slučaju velika preporuka za dobru staru Anči!
Čitajući davno Kaporov roman "Poslednji let za Sarajevo", poželjeh pročitati još nešto. Odluka je pala na ovaj naslov jer je već bio na HD. Kad ono... Ni "o" od ozbiljne knjige. Knjiga je pisana slengom tipičnim za stanovnike Beograda i smještena je u '70. godine 20-og vijeka.
Generacije koje su rođene nekoliko decenija kasnije mogu da vide kako se nekada živjelo jer se upravo to kroz Anina iskustva opisuje.
U početku je čak i simpatično čitati o tim vremenima i ljudskim (ne)vrijednostima, ali od druge polovine postaje pomalo monotono.
Čak i taj govor ulice, koji je u početku bio simpatičan, pomalo počinje da smara. Pogotovo za onog ko nije naučio tako da se izražava. Mada, Ana ima tek 18 godina.
Sve u svemu, gore navedeno ne umanjuje piščevu vrijedost.
Usually I love Kapor's writing, but this one just wasn't for me. There's a specific humor in his writing style that I love (like with Una, or Zoe which is my favorite of all his books), and it's very much present here, which I do appreciate. However, I feel like this book is for a younger audience, like late teens, maybe early 20s. I expected to read about a girl I'd like to have as a friend, but I just found Ana very annoying and a know-it-all, and I really failed to connect with her. I feel that if I had read this earlier in life I would have liked it a lot more. On the other hand, the book is a lovely little nod to Belgrade, and the edition I read also contains Kapor's original drawings, which I like a lot.
Ponovo me Kapor kupuje svojim slobodnim i pitkim stilom pisanja. Beleške jedne vrcave i buntovne duše kao što je Momina Ana će vam izmamiti osmeh na lice. Barem meni jeste.
4 ★ urnebesno, neobavezno štivo i, što bi Ana rekla, sve što uz to fura.
Симпатична и шармантна книга. Сепак, многу повеќе ми се допадна „Хеј нисам ти то причала“, таа ја прочитав во еден здив, иако всушност ова е првата книга, а таа е продолжение. Но, некако повеќе ми се допадна севкупно. Сепак и ова е една многу шармантна книга и драго ми е што ја прочитав.
Dajem ocjenu 3 samo iz razloga jer mi se sviđa pozadina priče, likovi, i sam autor. Knjiga je jako nečitljiva i kaotična, i morala sam se stvarno jako potruditi da izguram do kraja sa istom. Čitala sam i drugi dio, ponadala sam se da je možda razumljiviji i sa manje "kreveljenja" ali ista priča kao i sa ovim. Šteta, mislim da je roman mogao biti super da je pisao "normalnim" stilom, sa manje kerefeka. Čitala sam još jedno Momino djelo i bilo mi je super, on je bio dobar pisac, ali ovo je stvarno moglo biti malo drugačije interpretirano.
Momo mnogo romantički prikazuje svoj Beograd kroz Anine oči. Ane su sve naše majke (rođene u 50 i nekoj) u gradovima stare zemlje koje su imale privilegiju da svoju mladost prožive na sličan način tome koji Ana opisuje. A mi, sledeća generacija, na tome možemo samo da im zavidimo ili da čitamo priče o tome u ovoj knjizi.
Definitivno je bilo teško čitati Anu u početku. Imam osamnaest godina kao i glavna junakinja pa je samim tim bilo veoma zanimljivo upoređivati slengove naša dva vremena. Svakako sam primetila razne poruke koje nam pisac poručuje, a zasigurno su primenljive i danas. Prvi delovi su bili naporni jer nisam odmah razumela Anin lik. Ali kako sam sve brže ulazila u njen ritam i ,,štos" nisam mogla prestati da se smejem. Završetak je odličan, iako nisam želela verovati da je zapravo kraj :(
Ko je taj osamnaestogodišnji zvrk sa već formiranim stavom o životu? Ko je devojka koja fura svoj stil, koju smaraju licemerne mamine i tatine maze, a izuzetno ceni svoju, ali i tuđu jedinstvenost?
To je Ana, jugoslovenska Pipi Duga Čarapa, blesava, vedra, originalna, kako u govoru, tako i u idejama, nepresušni izvor ludorija i nestašluka, netrpeljiva prema nepravdi, glavni ispravljač krivih Drina, spremna na akciju, čak iako ta akcija podrazumeva da klisne od kuće u nepoznato.
Gde je možete pronaći? Na tri mesta: 1. u čamcu na Adi, 2. po beogradskim ulicama, 3. u Svom Svetu. A išla je i do Londona, no njeno je srce u Beogradu.
S kim se druži? Samo s proverenim likovima koji imaju svoje "ja", puni su mudrosti o životu koje se ne mogu naučiti u školi, i razumeju Anina dubokoumna razmišljanja. Takođe, sa članovima porodice, podjednako "krivo nasađenim" poput nje, no to je savršena kombinacija za jednu sjajnu priču. Ko su oni, pitate se? Otac, sanjar i pisac, dostigao je životni zen, te harizmu i pozitivu prenosi i na ostale ukućane; majka, za Anu zabrinuta, hvata se za glavu sa svakim Aninim novim izumom, pokušava da porodicu predstavi u najboljem svetlu pred svetom; baba, tipična frau-Šilovička, videla sveta, upoznala elitu, ljubili joj ruke i veličali je kao izuzetnu gospođu, al' ona to i jeste, da se ne lažemo.
Ovo je izuzetno harizmatična priča sa kojom sam se poistovetila - da, smejaćete se naglas, ali ćete i prepoznati mnoge situacije iz svakodnevnog života, ljude sa kojima dolazite u kontakt i, najvažnije, otkrićete Anu u sebi, možda davno zaspalu, možda konstantno budnu, spremnu da nepravdi stane na put, ali i da se zabavi i ponekad napravi neku ludost.
"Jedanput, na moru, izmerila sam količinu sopstvene otmenosti. Kazaljka je pokazala da raspolažem sa 85 otma (moja mera za otmenost). Merila sam i svoju kobnost i kazaljka je pokazala 75 koba! U prvom merenju odbijeno mi je 15 otma, zbog toga što nisam stavila ruku na usta kad sam zevnula dok me je neko masirao. Što se tiče kobnosti, stvar je stajala ovako: šarmirala sam jednog finog tipa iz Finske na mrtvo ime, ali nisam umela s njime ni da beknem pošto ne stojim baš najsjajnije sa stranim jezicima, pa mi je aparat oduzeo čitavih 25 koba! Nepravedno, na časnu reč!"
Ana je zverka. Ana je sve. Živeo poljubac na čelu sa poljupcem u čelo!
Kapor i ja - nikako. Svaka žena je jedinstvena pahuljica, usamljena, i u svom posebnom svijetu, čitaj razmaženo derište koje je ostalo u pubertetu i stvarni život ga udara u glavu ali ono ne razumije da ga udara. Upravo suprotno se potencira - da su ova jedinstvena bića spoznala svijet i bune se protiv njegovih ustaljenih režima, odbijajući apsolutno sve što je stavljeno pred njih jer heej životne škole i fakulteti. Priznajem da je posljednjih nekoliko poglavlja izvuklo ovu knjigu u mojim očima, i priznajem da bih je možda drugačije i ocijenila da sam je čitala prije jedno deset godina.