ŠKOLA ZA ANĐELE ili Sve što znam o ljubavi. Dvanaest inicijacija koje će promeniti život svakog ko traga za ljubavlju u ovom svetu. „Zahvalnost ne podrazumeva samo blagodarnost za ono što prepoznajemo kao dobro u našem životu, nego naprotiv ona znači prepoznati blagodat koju nam je donelo sve ono što ljudi najčešće prepoznaju kao nesreću. Hvala svima koji su me proterali iz rodnog grada – spasli su mi život. Hvala svima koji su me otpuštali i cenzurisali – samo zahvaljujući njima napisala sam 60 knjiga. Hvala onima koji su me izdali i ostavili – pročistili su moj život od lažnih prijatelja. Hvala na svim klevetama i osudama, linčevima i lažima – oni su me naučili blagosti i da ne sudim drugima. Hvala na svim danima bede i nemanja – oni su me naučili istinskoj skromnosti i saosećanju. Hvala svim tugama – one su me naučile da cenim svaku radost. Hvala svima koji su me pokrali i opljačkali – oni su me naučili da sve što imamo zapravo nemamo. Hvala svima koji su me ismevali i ponižavali – oni su me izlečili svake taštine. Hvala svima koji su mi zatvorili puteve i postavili prepreke – bez njih nikad ne bih saznala koliko sam hrabra i jaka. Hvala najtežoj bolesti koja me zadesila – od tog stradanja i patnje najviše sam naučila o ljubavi, ona me je bacila u blaženi zagrljaj Boga i podigla moju svest više od svih hiljada knjiga koje sam pročitala. Hvala smrti što mi već pet godina diše za vratom – ona me je naučila da je sadašnji trenutak sve što imam.“ Isidora Bjelica
Serbian prose writer, playwright and public figure.
Based in Belgrade for most of her career, Bjelica produced over 55 books - novels, short story collections, plays, travel books and screenplays. Her work usually explores taboo themes. She also worked as a columnist for several magazines and newspapers.
Isidora Bjelica was briefly married to Dragoslav Bokan, and then to professor Nebojša Pajkić with whom she has a son and a daughter. She died (age 52) after a long battle with cancer.
"Svaki sistem koji bi čovjek smislio za izbavljenje iz ropca neznanja i popravku svijeta u kojem živimo pretvorio bi se u novo mučilište. Šta se sve odvijalo, koliko zla i nepravde u ime dobrote i pravde. Ali najteže je u matriksu biti sam jer čovjek ima prirodnu potrebu da se negdje zakloni, da ga neko pokrije svojim autoritetom, vjerujući da tako igra na sigurno...kad stojiš na ivici onoga što zovemo ovozemaljskim životom, potrebno je da imaš u sebi ogroman osjećaj radosti, ljubavi i samopoštovanja da bi rekao: baš me briga, ja ne mogu tako pa šta bude. Nema te smrti koja boli kao izdaja sopstvenog srca i duše".