Ne verujem da je ijedan rat vredan velikog gubitka života, ali kao prva linija odbrane od fašizma, ukoliko je postojao rat u kom se vredelo boriti, to je bio ovaj.
Bilo je većih nepravdi i zla u 20. veku, ali na španski građanski rat sam uvek gledao kao na pravi "sukob dobra i zla". Prvi užasi fašizma, puč i nemilosrdna vojna sila protiv demokratski izabrane republike, nemilosrdno nasilje, uz stotine hiljada streljanih civila i nepravda naočigled tada još slobodne Evrope. Bivor je i ovaj sukob ideologija sjajno opisao, u svom stilu. Detaljno proučena istorija, prožeta anekdotama, citatima i pričama, donosi istoriju koja se čita poput dobro napisane fikcije. Jednostavno ti ne daje da staneš, 500+ strana prođe brže nego što bi to očekivao, bez obzira što mi je ovo bila jedna od težih istorijskih knjiga za čitanje. Depresivna i teška, na trenutke kao da mi Bivor drži veliki teg na plućima.
Stradanje civila
Ovaj sukob je bio preteča svetskog rata i u nasilju prema civilima. Primeri kad desničarski vlasnik zemlje poređa svoje radnike i ubije šestoricu, kako bi obeshrabrio ostale, ili čuveni slučajevi fašističke propagande o paljenju živih sveštenika su deo anekdota. Jedan od citata fašističkih Falangi govori za sebe: "Poput hirurga, potrebno je iseći oboleli deo društva, pogotovo kada pacijent nije svestan šta je najbolje za njega. Nacionalno ozdravljenje može da se postigne samo kroz bol. Živela smrt!"
Užasa je bilo sa obe strane, ali su nacionalisti to radili efikasnije i sa više strasti. Procenjuje se da su hladnokrvno pobili oko 200,000 ljudi, četiri puta više od republikanaca. Da li samo zato što u građanskim ratovima, pobednik obično ubije više ljudi, ili zato što su imali efikasnije oružje? Gernika je ostala simbol nemilosrđa fašizma, ali je bilo i gorih zločina - u bombardovanju Gernike je poginulo 250-300 ljudi, dok je samu u Malagi nakon zauzeća grada streljano 3,000 ljudi, a ukupno oko 16,000 do kraja 1944-te.
Svetski rat preko posrednika
Sukob ideologija - sa jedne strane socijalizam i tada još demokratija (kasnije komunizam), sa druge fašizam, i to pre nego što je spoznan za onakvog kakvim ga vidimo danas. Impotencija diplomatija Engleske, Francuske i SAD vodi ka politici nemešanja, pa čak i toliko daleko da se legitimno izabranoj vladi jedne zemlje zabranjuje kupovina oružja za odbranu. U to vreme, na zapadu nije bilo simpatija prema levičarima, ali nisu želeli ni kontrolu nacističke Nemačke ili fašističke Italije. Postojao je i strah da će Španija postati Sarajevo iz 1914-te, jedna varnica koja će zapaliti Evropu. Sve to je dovelo do toga, da je Španija žrtvovana brutalnije i ranije nego Čehoslovačka 1938.
Nemačka i Italija su, s druge strane, reagovale odmah. Najpre pomogle u transportu nacionalističkih snaga iz Afrike, a kasnije slanjem najmodernijih aviona, pilota i tenkova, koji su desničarima doneli najverovatnije odlučujuću vojnu prednost, a pogotovo Nemcima idealan poligon za testiranje novih taktika i oružja (Ju 87 Štuka i lovac Fw109, taktika vazdušnih dvoboja u parovima, pa i Blitzkrieg je dokazan na tlu Španije). Sovjetski Savez se Republici pokazao kao jedini saveznik - pomogli su dostavom tenkova, kao i u odbrani Madrida 1937., ali avioni su bili nemoćni u borbi sa nemačkim modelima, a Republika je zauzvrat u Moskvu na samom početku rata poslala svoje celokupne zlatne rezerve (skoro 500 tona), što je Staljin kasnije oportunistički koristio i zloupotrebljavao.
Internacionalne brigade
"They gave up everything — their loves, their countries, home and fortune, fathers, mothers, wives, brothers, sisters and children — and they came and said to us: “We are here. Your cause, Spain’s cause, is ours. It is the cause of all advanced and progressive mankind.” Mothers! Women! When the years pass by and the wounds of war are stanched; speak to your children. Tell them of these men of the International Brigades."
Deo govora La Pasionarije prilikom odlaska Internacionalnih Brigada iz Barselone, oslikava ono što bi nas danas zapanjilo. Ko bi danas bili ljudi koji bi iz ideala napustili svoje domove, da bi se borili za tuđu zemlju, za tuđu slobodu? Da li su to bili avanturisti ili ljudi koji su verovali u nešto i šta bi trebalo da se desi danas, da se ovo ponovi? U vremenu post-idealizma, ovako nešto je verovatno nemoguće, ali pokušaj zaustavljanja fašizma je verovatno bio vraški dobar razlog za putovanje u Španiju.
Građanski rat u građanskom ratu
Dok je Franko imao jasnu taktiku i vojničku disciplinu, levica je bila podeljena. Izbore je dobio Narodni front, koalicija socijalista, komunista, anarhista i internacionalista. Pokazalo se da ovde mora doći do političkih, a kasnije i oružanih sukoba, posebno nakon Staljinovog pritiska na vladu, na osnovu izdobava oružja i španskog zlata koje bilo u Moskvi. Borba protiv internacionalista ('trockistički fašisti', kako su ih nazivali) i anarhista u ideji da se ujedini vlast, preuzme centralna kontrola možda nije bila na nivou Staljinovih čistki 1937., ali su metode bile iste, pošto su ih vodili kadrovi NKVD.
Republika je borbu počela formiranjem narodnih milicija, ljudi koji su se okupili da odbrane živote i slobodu. Kasnije je bilo potrebno da se reorganizuju u Narodnu armiju, ali iako su na taj način dobili na organizovanosti, zbog internih sukoba su izgubili na moralu. Čak su i volonteri internacionalnih brigada, neretko bivali osuđeni za izdaju (izraz "peta kolona" proizizlazi iz španskog rata i navodne pete kolone nacionalista koji su u Madridu spremno čekali ulazak Franka) i streljani bez suđenja. Vojna taktika je bila zastarela, do kraja se insistiralo na zastarelim taktikama iz prvog svetskog rata, na velikim frontovima i ofanzivama, koje su se pretvarale u smrtonosne pokušaje za republikanske najbolje jedinice. Vera u "jak revolucionarni moral" vodila je do samobilačkih napada, od kojih se nije odustajalo ni kada je sve bilo iygubljeno, zarad sujete političara i propagandne mašinerije koja je pokretana na počecima tih ofanziva.
Posledice
Broj stradalih je ogroman, ali jedna od posledica je i fašistički režim u Evropi do Frankove smrti 1975. Osetljive teme masovnih ubistava, još uvek više desetina hiljada nepronađenih grobnica, kao i različitih pogleda na religiju i njenu ulogu u ratu, razlog su što u Španiji ni dan danas nije došlo do pomirenja.
Šta bi se desilo u slučaju pobede levičara, pa ma koliko malo verovatna ista bila? Izbori 1936. doveli su do pobede levog fronta, ali pitanje je kakva bi bila vlast u Španiji u slučaju pobede Republike. Koliki bi bio uticaj Staljina na tu vladu - da li bi dobili diktaturu poput one u Sovjetskom savezu, ili ipak državu koja bi bila začetnik nečeg boljeg, "evrokomunizma", kako su ga kasnije nazvali vođe španske komunističke partije u egzilu, nakon što su raskrstili sa Sovjetima?
Kao najbolje istorijske knjige, i ova otvara bar toliko pitanja koliko daje odgovora. Što se mene tiče, ove godine mi na ovu temu slede još Orvelova Kataloniji u čast, Hemingvejova Za koga zvono zvoni, a verovatno i neki od memoara naših španskih boraca. Španija moje mladosti Lazara Udovičkog, na primer, ako je negde pronađem.