Bakrene sove

by Pavao Pavličić

Bakrene sove fantastični je triler o pokušaju da se matematički izračunaju budući događaji. U zgradi Državnog arhiva konzervatori otkrivaju tajnu sobu, a u njoj crteže na kojima je netko – još na međi XIX. i XX. stoljeća – prikazao vedute današnjega Zagreba, sa svim zgradama koje su nastale u najnovije vrijeme. Pokazat će se i da su se izračuni – koje junaci priče također pronalaze – najprije ticali umjetnosti, potom povijesti i politike, a na kraju i samih fizikalnih fenomena. U Zagrebu je postojalo tajno društvo koje se time bavilo, a njegovi članovi bile su i osobe koje su u hrvatskom javnom životu ostavile znatnoga traga (one je crteže, recimo, izradio Vlaho Bukovac). Društvo je bilo aktivno u posljednjih stotinjak godina, a nije isključeno da i dalje postoji. U napetoj priči dotiču se – na literaran način – mnoga dalekosežna svjetonazorska pitanja.36

Genres: Fantasy, Mystery, Fiction

360 pages, Paperback

Published November 1, 2018

About the author

Pavao Pavličić rođen je 16. kolovoza 1946. godine u Vukovaru gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je poredbenu književnost i talijanski jezik, a doktorirao je 1974. tezom iz područja metrike (Sesta rima u hrvatskoj književnosti).
Od 1970. g. zaposlen je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je i danas redoviti profesor na Odsjeku za komparativnu književnost. Književni i znanstveni interesi kod njega su podjednako zastupljeni i isprepliću se. Kao znanstvenika, Pavličića zaokupljaju teme iz starije hrvatske književnosti i literarne teorije. Iz tog područja objavio je veći broj rasprava i nekoliko knjiga: Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti, 1979, Književna genologija, 1983, Stih u drami, drama u stihu, 1985, Sedam interpretacija, 1986, Poetika manirizma, 1988, Stih i značenje, 1993, Barokni stih u Dubrovniku, 1995.
Književnu karijeru započeo je kao novelist i izdao je tri knjige pripovijedaka:Lađa od vode, 1972, Vilinski vatrogasci, 1975, Dobri duh Zagreba, 1976, te dvadesetak romana: Plava ruža, 1977, Stroj za maglu, 1978, Umjetni orao, 1979, Večernji akt, 1981, Slobodni pad, 1982, Trg slobode, 1986, Rakova djeca, 1988, Koraljna vrata, Diksilend, Kruh i mast,1996...
Neraskidiva veza Pavličićeva znanstvenog i književnog interesa može se i "pročitati" iz njegovih romana. Naime, gotovo svi njegovi glavni junaci imaju nekakve veze s njegovim zvanjem. Tako u romanu Koraljna vrata filolog odlazi na Lastovo pregledati stare spise među kojima će pronaći dva izgubljena pjevanja Gundulićeva Osmana. U Rupi na nebu glavni lik je prevoditelj (Pavličić je prevodio talijanske dolcestilnoviste) koji otkriva zagrebačke gornjogradske podzemne hodnike, a u njegovom posljednjem romanu Numerus clausus u središtu pozornosti je student književnosti kao pripovjedač i njegov prijatelj, student medicine.
Već u Pavličićevoj novelističkoj fazi (treća zbirka pripovjedaka Dobri duh Zagreba) primijećena je stanovita promjena u njegovom pisanju koja je postala njegova trajna odlika: miješanje fantastike i postupaka karakterističnih za kriminalistički roman. Naime, u osnovi većine Pavličićevih romana je struktura enigme, a fantastične elemente koristi pri stvaranju zapleta. Osim strukture enigme i fantastičnih elemenata, u njegovim romanima uočljivi su i postupci karakteristični za tzv. zabavnu književnost: dinamična fabula (puna neočekivanih obrata), jednostavan izraz, plošni likovi, odnosno likovi svedeni na funkcije koje imaju u strukturi zapleta.

Reviews

[Ante Vojnović · Rating 3 out of 5]

Ovo je jedan od onih trenutaka kada mrzim samog sebe, jer ispred sebe držim knjigu koja ima tako dobru, fantastičnu ideju, ali koja me svejedno ostavila s onim ''meh'' osjećajem.

Ne znam postoji li kakva simbolika u činjenici da sam se krenuo upoznavati s Pavlom Pavličićem upravo kroz njegov stoti naslov, Bakrene sove. Da sam glavni lik u ovom romanu, sigurno bih pronašao neku poveznicu, jer oko toga se vrti radnja cijele knjige.

U predivnoj zgradi Državnog arhiva u Zagrebu konzervatori su pronašli tajnu sobu koja među svojim zidovima krije jako zanimljive crteže, točnije vedute današnjeg Zagreba, sa zgradama koje su izgrađene desetljećima nakon nastanka crteža. Junaci ovog romana kreću u istragu u kojoj se susreću s jako zanimljivim otkrićima, a zbog nekih od njih ledi se krv u žilama.

Kao što rekoh, ideja ovog romana je apsolutno fantastična. Pronalazak nacrta i izračuna koji smatraju da u svemu- umjetnosti, znanosti, pa čak i ponašanju ljudi- postoje određene zakonitosti i da se na temelju njih mogu predvidjeti i događaji u budućnosti. Glavna ideja jest da svaki korak koji čovjek napravi ima uzročno- posljedičnu vezu sa svime što će se u budućnosti odviti.

Uz to, jedan od divnih aspekata ovog romana je i sam Zagreb. Predivno je kad te autor vodi kroz neke lokacije kojima si i sam jednom hodao i tako možeš u potpunosti vizualizirati radnju.

Ali na tome, nažalost, pozitivan dojam o ovom romanu završava. Ne čitam toliko često romane koji su pisani u prvom licu. Nešto što, naposljetku, ipak može imati određeni utjecaj na iskustvo čitanja. Glavni, neimenovani lik ovog romana profesor je povijesti arhitekture na fakultetu, nešto zbog čega se on i pronašao u cijeloj priči oko tajne sobe. U trenucima koji nisu bili tako rijetki jednostavno sam htio izići iz njegove glave, jer sve ono što ova misterija krije- a postavka misterije je zaista intrigantna- on vodni s nekim svojim fantazijama zbog kojih sam se upitao jesam li u glavi sveučilišnog profesora ili napaljenog pubertetlije.

Završni dojam: predivna ideja, predivne lokacije ali, nažalost, i intrigantna misterija koju je glavni lik uspio razvodniti.

[Biljana · Rating 4 out of 5]

Sasvim solidna za stotu knjigu jednog autora. Nije me oborila s nogu ali ni ostavila ravnodušnom. Čitala sam kritike, većina njih kojima se nije svidjela, zamjeraju mu taj ljubavni moment, što se naš profesor zaljubio i povremeno (svjesno) ga svladavaju ti osjećaju zatelebanosti.
Eto meni je to baš simpatično i ljudski. To je nešto što me npr. oduvijek malo iritiralo kod Poirota ili Holmesa, što su skoro pa lišeni osjećaja, skroz objektivni i nepristrani, od osjećaja samo tašti, a ostalo sve po špagici, ko da nisu muškarci, zaljubljeni jedino u same sebe i svoj genij i intelekt. Ovaj naš profesor je skroz normalan čovjek, nešto kao hrvatska verzija profesora Roberta Langdona, bar mene je na njega podsjetio. Nije on nikakav Don Juan, niti James Bond, nije promiskuitetan, ne pretjeruje, vrlo je uglađen i pristojan gospodin s besprijekornim manirima, čak i malo preidealan i presavršen. Uglavnom, meni nimalo nije zasmetalo to što se on zaljubio u arhivisticu Franku.
Priča je solidna, opet malo baca na Dan Browna, ali to je taj žanr i sviđa mi se kako je g.Pavličić sve to skupa povezao i razradio.
Lubiteljima Pavličića svakako preporuka.

[Ivana Hajdinić · Rating 3 out of 5]

Ovo mi je 2 knjiga koju sam proćitala od njega ( ne znam zašzo nisam više do sada) ali sviđala mi se

[Vedran Karlić · Rating 3 out of 5]

Bakrene sove sam uzeo zato što su dobili Sferu u kategoriji roman godine. Odlučio sam pročitati nešto što je dobilo domaću nagradu. I u konačnici moram priznati kako mi je bilo prokleti teško čitati ovo, zato što vidim što je sve moglo biti s ovom idejom, u usporedbi s onim što smo dobili.

A ideja priče zbilja pokrene maštu. U podrumu Državnog arhiva pronađena je tajna prostorija, koja skriva stogodišnju tajna koja govori o tome kako se uz pomoć matematike mogu predviđati događaji u svakodnevnom životu i po nekoliko desetljeća unaprijed. Dodajte na to tajna društva i polako možete trljati ruke sa spoznajom da vas čeka poslastica. Tu trebate staviti kočnicu na kretanje mašte, pošto sve ovo na kraju ispadne razočaravajuće.

Pisac dobro piše, lako je čitati, brzo se ide kroz knjigu. A onda se pojavi Franka, kao ljubavni motiv u knjizi - i od tog trenutka želite preskočiti svaki dio priče u kojoj glavni lik, pedesetogodišnji profesor, priča o njoj. Gdje se ponaša kao tinejdžer, a isto tako ne pomaže niti to što je glavni lik bez imena, te bi trebao biti neka svojevrsna personifikacija čitatelja. Tu su još neki sitni teološki i filozofski aspekti, no niti jedan ne dodaje baš puno.

Sve u svemu, u gotovo svim aspektima knjiga mi je ostala kratka.

[Sanja_Sanjalica · Rating 5 out of 5]

Croatian Literature Month: Having read Pavličić before, I knew what I was probably in for: an interesting story with easy to read writing style and a twist on some known historical or literary facts. And I wasn't disappointed. The twist itself reminds me of his previous work (mainly Dobri duh Zagreba (Guardian of Zagreb) and Koraljna vrata (Coral Door), all of which are fantasy mysteries. The second part of the book was particularly interesting, since it provides a deeper dive into the mystery. The characters themselves weren't as interesting as the story and the historical inspiration, but they were developed enough for me to sympathize with them. Since the main place (almost a character) of the story is the University Library, this was a welcome addition to the mystery and also a way to learn about the history of the building. What is evident from Pavličić's stories is his deep love for the city and its history and buildings, for the common people with unusual stories and the beauty of science, art and literature.

[Ivana]

-_-


Bakrene sove su ljubavno pismo posvećeno Zagrebu. To je ono najbolje što knjiga ima.
Ono najgore je da pokušava biti i ljubavna priča.


Nezamislivo mi je jednoznačno ocijeniti sve ono što je bilo dobro, i sve ono što nije. Ovi aspekti knjige kvalitetom se toliko razlikuju da bi brojčana ocjena bila kao traženje točke sjecišta krivulja: ta točka ima svoju funkciju, ali o krivuljama neće reći ništa. O svemu drugom može se raspravljati, ali ono što se pokušava prodati kao romansa počinje loše, i po pravcu nastavlja srljati u ponor do zadnje stranice knjige.

Ispričavam se na matematičkim metaforama i na tome što ne znam što bih s njima. I to je vjerojatno utjecaj ovih 360 stranica.

Postoje neki manji problemi, i bilo bi divno da mogu reći da su oni najveći grijesi: nekoliko detalja koji su natuknuti kao dio misterija, a potom zaboravljeni i nerazriješeni; uporno vraćanje na determinizam/slučaj u daleko prevelikom broju anegdota i svaki put drugo mišljenje o tome je li taj determinizam dobar; pravopis, redovito; započinjanje segmenata sa 'ono što mi se upravo bilo dogodilo--' i onda pogledi na što se to dogodilo; ne pada mi na pamet jednostavan prijevod riječi pacing, pa ako ona u hrvatskom jeziku i nema ekvivalent, to donekle objašnjava zašto je ova knjiga... takva kakva jest. Još jedan misterij su formulacije rečenica, koje redovito zvuče kao da je knjiga u originalu pisana na engleskom a onda prevedena na hrvatski. Bilo mi je palo na pamet da bi to moglo biti nešto što nam govori o glavnom liku, ali svi likovi u govoru rade te iste pogreške. Primjer koji najviše upada u oči je upotreba riječi ja (kako u sredini, tako i na početku rečenice), koja se unatoč nezgrapnosti i ne tiče toliko pravopisnog picajzliranja koliko toga da nitko zapravo tako ne govori. Tu su i neke druge sitnice koje bi bilo lako riješiti tako da se priupita lektora da baci koji usputni pogled. Kako, molim? Povratni glagoli sa "se je"? Ići naruku? Displej? Zašto...?

Već spomenuto pripovjedačevo antiklimaktično skakutanje kroz kronologiju zaslužuje zaseban odlomak: ovo ćete razumjeti kasnije. Ovo ću objasniti. Ovo će kasnije biti bitno. Na ovo se vraćam u budućnosti. Ovakve stvari su simpatične kad se u obzir uzme njegovo zvanje fakultetskog profesora, jer malo toga uzrujava studente toliko kao kad profesor nešto natukne bez konteksta, pa se onda izvlači da za objašnjenje još nije vrijeme. Smješnije je to što ova ista osoba nekoliko puta kroz knjigu drži govore ili mini-predavanja ostatku klape i svaki put se samozadovoljno tapša po ramenu kako su ga svi razumjeli i kako je zborio vrlo jasno. Općenito, imam dojam da pisac mrzi vlastitog glavnog lika, koji uz to ne voli ni sebe samog, a ni meni nije previše drag.

Najgori grijeh ove knjige i vrlo važan faktor antipatičnosti glavnog lika je to što se (a to i sam za sebe kaže, pa i previše puta) ponaša kao napaljeni balavac. Ono što knjiga pokušava predstaviti kao "ljubav života" u najboljem slučaju zvuči kao prvo ljubavno iskustvo srednjoškolskog šmokljana (također njegov opis, ako se ne varam), a u najgorem... jako loše. Nakon dva susreta on već ne može prestati govoriti o tome kako voli Franku, o njenim "iznenađujuće privlačnim gležnjevima", kasnije i o njenim lijepim ustima i lijepom licu (na istoj stranici), a kad tome pridodamo njene reakcije na njegove prve ulete, teško je oteti se dojmu da nije namjerno napisana kao žena koja se čini nedodirljiva i nedostižna-- koju pripovjedač uopće ne zanima-- da bi naposlijetku ipak ona bila ta koja poduzima sve prve korake u njihovoj vezi, bez ikakvog truda s njegove strane, ikakvog doprinosa osim "gledao sam je ali poskrivećke jer bi mislila da je uhodim". "Ljubavna priča" ove knjige je ostvarena fantazija pripovjedača koji nekako u tri susreta i bez ikakvih zanimljivih karakternih osobina privlači ženu koja mu se sviđa, unatoč njenom izravnom ignoriranju njegovih ranih nespretnih uleta (što, naravno, napaljuje), jer je ipak on glavni lik. Svaka rečenica posvećena ovom nesretnom dijelu radnje je kazna čitatelju.

Sjedio sam zavaljen na kauču na kojem je prethodne večeri počivala Frankina lijepa stražnjica (...)

Prava, glavna radnja ove knjige, misterij u kojem se likovi nalaze, sam u sebi ne razočarava, već način na koji su mu svi ti drugi dijelovi nakaradno pripojeni. Da je ova knjiga išla nekim drugim ulicama (ha ha), mogla je biti zaista dobra, dok ovako sama po sebi služi kao metafora za krov zgrade Arhiva, gdje dijelovi čine neskladnu cjelinu. U svemu tome, nažalost, utapaju se i najljepši detalji stila pisanja, gdje je toliko ljubavi posvećeno opisivanju zagrebačkih zakutaka da bi ta ljubav bila očita i rođenom Zagrepčaninu i stranom čitatelju koji Hrvatsku ne bi znao pokazati na karti. Negdje drugdje, spominjanje svih silnih zgrada, ulica i trgova postalo bi zamorno; ovdje, u knjizi koja govori o prošlosti i budućnosti tog grada i njegovim skrivenim znamenitostima, osjećaj je isti kao kad se po prvi put digne pogled s pločnika i uoče se svi kipovi i spomenici "skriveni" na krovovima starih zagrebačkih zgrada, nevidljivi pred očima milijuna ljudi.

Gotovo da mi je žao toliki broj riječi posvetiti kritikama. Ne čitam često knjige na hrvatskom, ovih dana mi se materinji jezik u pismu čini preintimnim, pa vjerojatno zato ovaj pokušaj nakon dužeg vremena ostavlja gorak okus. To, i činjenica da više nikad ne želim pročitati riječi "lijepa stražnjica", bez obzira na jezik.

[Perta · Rating 3 out of 5]

Mlaki Dan Brown.

[_anastrophe · Rating 2 out of 5]

zadnjih pedesetak stranica dovršila sam na jedvite jade; evo kaj je pošlo po krivu:
~ za ideju toliko zanimljivu kao sto su tajna soba i stari spisi i nacrti koji predviđaju budućnost i tajno društvo koje je, po svemu se čini, za te spise odgovorno, izvedba te ideje je prosječna, i to jedva
~ zdravi razum mi govori da bi se uz tak veliku tajnu digla puno veća prašina; kriminala ima jako malo, neke indirektne prijetnje i spominjanje zagonetnih smrti u 70-ima (oke ovo ne mora nužno biti, ali meni osobno bi knjiga bila bolja da je radnja bila dinamičnija)
~ pripovjedač je u prvom licu i on prepričava radnju koja se već desila, ovo je opet možda samo do mene, ali bilo je teško čitati njegova prepričavanja puna (ponekad nebitnih) digresija i paragrafa i paragrafa informacija koji su kasnije sažeti u rečenicu ili dvije

neke kritike se žale na postojanje ljubavnog interesa za glavnog lika, ali najiskrenije rečeno, ta njihova veza je nosila moju cijelu motivaciju da završim s čitanjem jer je nerijetko bila zanimljivija od primarne radnje

dakle, knjiga kao knjiga meh, mokri karton, pročitala ju jesam i već sad vidim da budem velik dio radnje zaboravila

2.5/5

[Trysh · Rating 3 out of 5]

Zanimljiva ideja, ali... Pavličić te drži u neizvjesnosti, odlično tempira trenutke u kojima daje dovoljno da nastaviš, a opet ne previše da se zasitiš.

Unatoč svemu tome, na kraju ostane razočaranje jer nije drugačije ni moglo završiti. Iako se nadaš da ćeš dobiti još, to sve ostane samo na tome. Nije mi baš sjela cijela ova ljubavna priča jer na kraju ona dolazi previše do izražaja i u pojedinim dijelovima preuzima u potpunosti cijeli fokus na sebe. Divno što se događaju i ljubavi i sve ostalo, ali ajmo se vratiti na tajnu sobu i ono što je tamo pronađeno. Može?

[Mirna · Rating 3 out of 5]

Komentari i upadice na račun fizičkog izgleda žene su nešto što se nije smjelo dogoditi u stotom djelu.

Ka - ta - stro - fa

Baš sam razočarana.
Trojka ideji.

[Monkeyboy · Rating 4 out of 5]

Ideja je dobra iako je posuđena iz Asimovljevog Foundationa. Jedna stvar koja me uistinu zasmetala je što se roman dešava u sadašnjosti, a protagonisti su četrdeset i pedeset godišnjaci koji se jedva služe mobitelom. Da je riječ o starčadi od 70-80 još bi razumio, no neprirodno mi je da su toliki tehnofobi. Moguće je da uzrok tome leži u dobi autora koji je likove, koji su iznimno i pomalo nerealno uglađeni, sa manirima iz nekog drugog, prošlog vremena. Centralna ljubavna priča je također izvedena šepavo. Druga polovica romana mi je bila nekako dinamičnija od prve, koja je bila prenatrpana promišljanjem i preanaliziranjem svega i svačega od strane glavnoga junaka - naratora. Ukratko - uz navedene mane, ipak zanimljiva i kvalitetna misterija koja bi bila možebitno još bolja da je prošla kroz ruke dobroga urednika (i lektora) koji bi odrezao četvrtinu bespotrebnog teksta. Zapravo bi realnija ocjena bila 3/5, no roman ima ono nešto (misterija na domaćem tlu sa domaćom pseudopovijesti, zanimljiva promišljanja o determinizmu ...) zbog čega mu dajem veću ocjenu.
PS je li netko skužio spominje li se uopće ime glavnog junaka u romanu?

[Igor · Rating 3 out of 5]

Pavličić piše tečno i pismeno, makar bi bilo zgodno da je knjiga barem prošla kroz ruke nekom lektoru. Očita je i ljubav koju kroz protagonista Pavličić izjavljuje Zagrebu i njegovoj urbanoj arhitekturi, novim i starim zgradama i generalno povijesti grada.

SF element romana je, pa, nije me iznenadio ni svojim postojanjem ni svojom izvedbom: vrlo je staromodan - o predviđanju razvoja svjetskih političkih i inih događaja pisao je još Asimov u svom, uz priče o robotima najpoznatijem serijalu "Foundation". Pavličić je pridodao tu i predviđanje razvoja umjetnosti. Ali kad se sve skupi na hrpu, taj SF element je baš kao i u gotovo bilo kojem drugom mejnstrim/krimi/mystery proceduralu: tu kako bi radnja bila malo oneobičena i to je sve. Nije Pavličiću prvi put, a za stoti roman nisam ni trebao očekivati da će se malo više potruditi i oko same ideje SF elementa ni oko izvedbe istog.

Ali to nije problem koji imam s ovim romanom. Problemi su mi pretjerano ponavljanje, radnja koja je tu tek da bi pružila podlogu za turistička razgledavanja Zagreba i priče o njegovoj prošlosti, pripovjedač koji stalno poseže za "sad će reći samo što nije" i "da sam znao što će biti" i "nije to još bitno ali postat će uskoro" a *ponajviše* pripovjedač koji je na papiru postariji, visokoobrazovani gospodin a ustvari - ja ni u srednjoj nisam poznavao toliko hormonalne i djetinjasto ljubomorne ljude. Usred razgovora u kojem mu sugovornica prenosi bitne informacije, naš junak u sebi, da prostite *pizdi* jer je rekla da je pričala s jednim drugim likom i jel tu sad njih dvoje možda nešto mute.

[Jakov Karlović · Rating 2 out of 5]

Počeo bih sa činjenicom da mi ovaj žanr uopće ne odgovara... Tko voli, pretpostavljam da je ovo dobra knjiga/priča za njega/nju,

2 srednjovječna lika otkrivaju misterioznu tajnu jedne skrivene sobe u arhivu što ih tjera na njuškanje svega i otkrivanne slagalice udruge i osoba uključenih u nastanku i razvoju te tajne.
Tajna je matematička formula izračuna kauzalnosti svega u svijetu i naravno, postoje likovi koji smetaju na putu otkivanja svih informacija, neke random bake, svećenik, tajna služba i zaposlenici zgrade.
Naravno, prisutna je i boomerska ljubavna priča sramežljivosti i patetičnosti koja se odvija tijekom detektivskih aktivnosti glavnog lika i te žene. Ukratko; sve što su otkrili na kraju odlučuju vratiti na mjesto jer je tako najbolje: svijet ostaje u balansu i njih tajna služba ipak neće ubiti jer su bili dobri i vratili sve na mjesto.

Ostalo; opisivanje je preopsežno s obzirom da se potvrdi opet sve u jednom odlomku 2 stranice nakon i konstantno banalno internaliziranje misli glavnoga lika.

[Rea · Rating 5 out of 5]

Nemam riječi, ovo je jedna od najboljih knjiga koje sam pročitala ove godine.
Napeta, zanimljiva...nije mi dozvolila da ju ispustim iz ruku dok ju nisam dovršila. Pavao Pavličić nikad ne razočara, nije ni ovaj put.

[Anton Mohorčič · Rating 1 out of 5]

Bah ... samorecikliranje.

[Karmen Vučenov · Rating 3 out of 5]

Lijepo napisano, ali ovo je samo prosjecan triler u stilu Dan Browna, na kraju ostaje osjecaj propustene prilike i nedorecenosti. Prica lijepo tece, lako se cita, ali bez velikih uzbudjenja.

[Ivana Pleše linić · Rating 4 out of 5]

Način pripovjedanja, iako spor, ima "ono nešto" što privlači i zadržava pažnju te jako dobro stvara atmosferu priče. No, kraj me pomalo razočarao...

[pomet · Rating 4 out of 5]

Great writer. Great building of the moment. Beautiful Zagreb depiction.

[Ajra · Rating 3 out of 5]

odlicna ideja, ali kao da se na pola knjige izgubio i nije znao kako izvuci do kraja... ljubavni dio je bas los, i'm sorry :(

[Marta · Rating 2 out of 5]

Pavao Pavličić bio bi bolji pisac da je manje toga napisao.
Ne mora se objaviti baš sve što čovjeku padne na pamet.