M2 Multiverzum je zbirka kratkih priča objavljivanih od 2015. do 2018. godine.
Tokin je pisac čija se proza čita u jednom dahu, kao poezija. Ona je duboko intimistička, svedena, utišana. Ma koliko obična bila svakodnevica, Tokin je njen nežni posmatrač, kroz njegov pogled ona postaje lepša, svežija, nesvakidašnja... Ono što ne vide svi, male, obične, svakodnevne titraje koji ljudima promiču, Tokin opaža, čuje, prepoznaje, prepričava nam jedan mikrosvet do koga mi sami ne uspevamo lako da dođemo, i čini to nepretenciozno, bez namere i toplo.
„Tokinova proza nije nimalo eskapistička na onaj pogrešan način koji ‘higijenski’ odstranjuje buku spoljnog sveta iz preokupacija svojih junaka, a čija se lažnost zapravo lako prepoznaje, ako umete da čitate, a ne samo da raspoznajete slova. On je posvećen ‘sitnom’, malenim senzacijama koje u nama damaraju i koje nam zapravo odnose najveći deo i dana i života – to jest, ako smo još normalni ljudi, a ne kreature obolele od mesijanstva ili opijenosti nekom od agresivnih formi ‘sveopopraviteljstva’.“
Ivan Tokin (1971) je savremeni srpski pisac, živi i radi u Beogradu. Objavio je četiri romana, Najnormalniji čovek na svetu (2014) Pas (2017) Neli (2019) Crna noć nada mnom i zvezdano nebo u meni (2025)
i tri zbirke kratke proze, Molekuli (2015) M2 Multiverzum (2018) Prvi izlaz za Rozarito (2026)
Ivan Tokin piše o limunu, galebovima, gladi, o čamcima, vampirima, vukovima, Deda Mrazu, Spajdermenu, psima, poštenom svetu koji gleda svoja posla, motorima, automobilma, ljubavima kojih se i smrt plaši, plaćenim ubicama, ili pripadnicima đumbir elite. Svet u njegovoj prozi nije veći nego što jeste, ali tesan mu je, to je jasno, i iz te nelagode nastaje stvarnost u kojoj nas nasmejane vodi po ivicama ponora. Autor ne opisuje osećanja, već uslove u kojima ona nastaju. Zato humor nije šala, nasilje nije spektakl, a nežnost je svedena, tiha sila koja drži ovaj svet na okupu.
Neujednačeno Tokine. Slab početak, dosta ponavljajucih motiva. Sve bolje i dublje kako odmiču priče. Ipak dajem 4, jer postoje delovi kojima se vraćam i koji su tako moćni da one priče koje zasluzuju dvojčicu ostaju u senci.
Nakon "Najnormalnijeg čoveka na svetu", baš, baš nikako mi se nije dopala ova zbirka. Verujem da je u pitanju format, pošto su priče previše kratke da mogu da stignem da se udubim u njih. Neprirodno mi je, gotovo nepristojno da samo prelazim sa jedne na drugu. Tokin ume neverovatno magično da pretvori svakodnevicu u doživljaj, ali u ovim pričama su opisi previše banalni i opšti. I čemu insistiranje na motivu žene "žute ravne kose" (zaparalo mi je uši svaki put, plava kosa nije toliko snažna kao žuta boja u mojoj glavi), koja je gotovo uvek u nekoj skupocenoj garderobi?
Uživala sam u ovoj zbirci. Svaka priča me je uvukla u svoj tok i imala sam osećaj da sam baš tamo, u trenutku kada se sve dešava i rastužilo bi me kad se završi, jer priče nisu povezane. Nekoliko priča mi sa nije dopalo i bile su nerazumljive i zbog toga 4, ali generalno zbirka je odlična i napisana sa mnogo talenta.
Kome je do zaljubljivanja, MULTIVERZUM! Ako volite Beograd, ljude, ljubav, ikoga... uzivacete. Ovo je previdna zbirka momenata, zivota i stvarnosti! Nema sanse da se ne zaljubite, makar malo.