M2 Multiverzum je zbirka kratkih priča objavljivanih od 2015. do 2018. godine.
Tokin je pisac čija se proza čita u jednom dahu, kao poezija. Ona je duboko intimistička, svedena, utišana. Ma koliko obična bila svakodnevica, Tokin je njen nežni posmatrač, kroz njegov pogled ona postaje lepša, svežija, nesvakidašnja... Ono što ne vide svi, male, obične, svakodnevne titraje koji ljudima promiču, Tokin opaža, čuje, prepoznaje, prepričava nam jedan mikrosvet do koga mi sami ne uspevamo lako da dođemo, i čini to nepretenciozno, bez namere i toplo.
„Tokinova proza nije nimalo eskapistička na onaj pogrešan način koji ‘higijenski’ odstranjuje buku spoljnog sveta iz preokupacija svojih junaka, a čija se lažnost zapravo lako prepoznaje, ako umete da čitate, a ne samo da raspoznajete slova. On je posvećen ‘sitnom’, malenim senzacijama koje u nama damaraju i koje nam zapravo odnose najveći deo i dana i života – to jest, ako smo još normalni ljudi, a ne kreature obolele od mesijanstva ili opijenosti nekom od agresivnih formi ‘sveopopraviteljstva’.“
Ivan Tokin (rođen 1971. godine) je savremeni srpski pisac, koji živi i radi u Beogradu. Od 2009. godine redovno piše tekstove u novinama, a 2014. objavljuje svoju prvu knjigu. Objavio je dva romana, nekoliko zbirki priča i jednu poemu.
Tokin nam u svojim delima nudi svakodnevicu i čovekovo uklapanje sa njom. Svoje likove nam predstavlja kao najnormalnije ljude u njihovim svakodnevnim ritualima, suočene sa činjenicom da je sadašnjost sve što imamo, naš jedini posed. Poziva nas da živimo život do kraja, da primećujemo, da uranjamo u svakodnevicu, širimo svoju svest i naprosto - budemo tu, postojimo.
Srca čitalaca osvojio je autentičnom poetikom svakodnevice, trenutaka, situacija koje nam izmiču u mimohodu.
Njegove kratke priče prevedene su na engleski, slovenački i engleski jezik.
Neujednačeno Tokine. Slab početak, dosta ponavljajucih motiva. Sve bolje i dublje kako odmiču priče. Ipak dajem 4, jer postoje delovi kojima se vraćam i koji su tako moćni da one priče koje zasluzuju dvojčicu ostaju u senci.
Nakon "Najnormalnijeg čoveka na svetu", baš, baš nikako mi se nije dopala ova zbirka. Verujem da je u pitanju format, pošto su priče previše kratke da mogu da stignem da se udubim u njih. Neprirodno mi je, gotovo nepristojno da samo prelazim sa jedne na drugu. Tokin ume neverovatno magično da pretvori svakodnevicu u doživljaj, ali u ovim pričama su opisi previše banalni i opšti. I čemu insistiranje na motivu žene "žute ravne kose" (zaparalo mi je uši svaki put, plava kosa nije toliko snažna kao žuta boja u mojoj glavi), koja je gotovo uvek u nekoj skupocenoj garderobi?
Uživala sam u ovoj zbirci. Svaka priča me je uvukla u svoj tok i imala sam osećaj da sam baš tamo, u trenutku kada se sve dešava i rastužilo bi me kad se završi, jer priče nisu povezane. Nekoliko priča mi sa nije dopalo i bile su nerazumljive i zbog toga 4, ali generalno zbirka je odlična i napisana sa mnogo talenta.
Kome je do zaljubljivanja, MULTIVERZUM! Ako volite Beograd, ljude, ljubav, ikoga... uzivacete. Ovo je previdna zbirka momenata, zivota i stvarnosti! Nema sanse da se ne zaljubite, makar malo.