TEŽINA STVARNOSTI - Prvi slučaj detektiva Johna Monroea

by Jan Bolić

U mirnom Princetonu, „sigurnom za život“, usred noći nestalo je struje u mirnoj ulici Greenroad. Kad se svjetlo vratilo, na stupu semafora visjelo je tijelo iz kojeg se na cestu lijevala krv. Inspektor John Monroe započinje istragu u kojoj upoznaje stanovnike ulice Greeenroad, njihove skrivene strasti i međusobne veze.

Jan Bolić samouvjeren je i marljiv pisac u čijem se krimiću nalaze svi zadani elementi koje traže ljubitelji žanra – okrutno krvavo ubojstvo na početku kao pokretač radnje, tvrdoglavi i nekonvencionalni detektiv koji ne odustaje od potrage za krivcem i psihopatski ubojica koji želi gospodariti tuđim životima i ulazi u spiralu zločina koja ga na kraju vodi do zaslužene kazne. Autor pritom radnju romana smješta u sredinu dobrostojeće građanske provincije koja na zločin reagira strahom, šutnjom i povlačenjem. Glavni lik, detektiv John Monroe iz stranice u stranicu osvaja simpatije kao intuitivni i dosjetljivi emotivac, potpuno predan svom poslu i dirljivo zaljubljen u svoju pomoćnicu Liz. Ubojicu napokon odaje vlastita slabost – nestrpljivost i patološka sebičnost. Zločinački um raskrinkava se kao nervozan i usmjeren na cilj, nesposoban kontrolirati vlastite emocije. Suprotstavlja mu se Jan Bolić, mladi pisac iz Rijeke koji unatoč tjelesnom hendikepu (spinalna mišića atrofija) živi svoj spisateljski san, u svojoj trećoj knjizi odlučio je pozabaviti se žanrom krimića, kao i njegov idol Jo Nesbø.

284 pages, Paperback

First published November 1, 2018

About the author

Jan Bolić (Rijeka 1995.) riječki je pisac koji boluje od progresivne bolesti spinalne mišićne atrofije tipa 2, zbog koje ne može pomaknuti gotovo nijedan dio tijela, no i dalje, bez obzira na progresiju bolesti, uspijeva pisati jednim prstom koji još uvijek može micati i njime stvarati književna djela. Dosad je objavio četiri knjige – zbirku poezije Trenutci (2016. i 2019.), zbirku poezije i proznih zapisa „Može biti lijepo“ (2017.), kriminalistički roman „Težina stvarnosti“ (2018. i 2019.) i ispovjednu prozu „Život koji želiš živjeti“ (2020.).
Na društvenim mrežama redovito objavljuje svoje tekstove, priče i citate te se rado druži sa svojim čitateljima, prijateljima i brojnim pratiteljima. Član je udruge osoba s mišićnom distrofijom Primorsko-goranske županije i udruge roditelja vitalno ugrožene djece „Kolibrić“. Jan se posvetio pisanju, a njegov je san inspirirati, motivirati i potaknuti ljude da žive sretnije živote, kroz knjige koje piše. Kako kaže, pisao bi i kad bi mogao pomaknuti samo jedan kapak jer ne može zamisliti život bez pisanja. Janova područja o kojima piše su kriminalistički romani i knjige o životu, životnim pitanjima, sreći, zahvalnosti i motivaciji.
Piše za Večernjakovu blogosferu, gdje objavljuje motivirajuće tekstove o životu i sreći, a na društvenim mrežama inspirira brojne čitatelje svojim tekstovima i afirmativnim citatima.
Jan voli izlaziti, družiti se, uživa u šetnjama, uživa u svemu. Čita knjige, posjećuje književne događaje, voli slušati glazbu i posjećuje koncerte. Voli putovati, uglavnom, voli se zabavljati. Veliki ljubitelj kave i dobrih pića!
Aktivan je na društvenim mrežama, facebook, twitter i instagram
Slobodno mu se možete javiti
s radošću će popričati s vama

Reviews

[Ivana Pleše linić · Rating 1 out of 5]

Mislim da će ovo biti jedna od rijetkih knjiga koje sam krenula čitati i nisam dovršila. Već od samog početka me smeta stil pisanja koji je toliko loš, repetitivan i prepun "stating the obvious" momenata da narušava tečnost cjelokupnog teksta. Npr. "Došao je trenutak kada je morao pokucati na vrata, izvadio je značku kako bi je mogao pokazati kada se otvore vrata. Prošao je rukom po kosi i pokucao na vrata. Čuo je da netko hoda u kući, ali nitko nije otvarao vrata...". U takvom trenutku mi dođe da vrisnem i sama otvorim vrata, kao i da crvenom učiteljskom kemijskom prekrižim svaku riječ "vrata"!!! Ali pokušala sam to zanemariti (što nije lako jer je svaka stranica takva) i čitati dalje. No, što dalje čitam to je lošije. Likovi su umjetni i neuvjerljivi, čisti stereotipi (zaštitari su lijeni i jedu krafne, novinari žude za napredovanjem i nemaju skrupula...), vokabular autora je vrlo štur (svi opisi su kroz lijepo-ružno epitete), dijalozi su neuvjerljivi i prepuni pratećih objašnjenja u kojima se ponavljaju rečenice likova. Samo vođenje istrage je također nerealno i ukazuje na nepoznavanje materije o kojoj se piše (pregled mjesta ubojstva tek nakon dva dana, neprivođenje glavnog sumnjivca bez nekih posljedica jer policajci ne vjeruju forenzičkim dokazima već instinktu glavnog detektiva ...) dok ispitivanja svjedoka u kojima detektiv praktički čita tuđe misli i direktno napada ljude zbog nekih svojih nedorečenih sumnji ne pomažu povećanju uvjerljivosti. Svakako najgori dio je opisivanje radnji policajaca na način "morao je nešto napisati u izvješće", "nešto je tipkao po kompjuteru", "išli su po rezultate" i slično što baca u prvi plan činjenicu da autor ne poznaje ono o čemu piše te sprečava svaki pokušaj uživljavanja u priču. Također, radnja je smještena u New York no autor silom preslikava hrvatski način života, žargon i slično.
Ne volim ostaviti knjigu napola pročitanu, želim stvoriti zaokruženu sliku o svakoj koju krenem čitati, ali s ovom sve više gubim živce i mislim da je priča već zaokružena ionako...

[Željko Erceg]

Ovo će ostati jedna od rijetkih knjiga bez ocjene i koju sam zatvorio nedovršenu.

Nažalost, nisam mogao dalje uz svo divljenje i poštovanje prema 24 godišnjem Janu Boliću, koji je unatoč spinalnoj mišićnoj atrofiji smogao snage uhvatiti se u koštac i s dva prsta napisati roman. A napisati roman nije mala stvar i nije šala.

Ne poznam Jana, ne poznam njegov karakter i ne znam proces u kojem je nastajao roman, ali Jan je trebao dobiti ili prihvatiti iskrenu ili iskreniju pomoć ljudi oko sebe. Trebalo ga je u neka doba zauzdati ili usmjeriti, Nije pošteno da njegov trud ostane zabilježen isključivo kao fizički teško napisano djelo, ne sumnjam da je mogao doći do toga da se priča o djelu, a ne o njegovoj snazi i upornosti da, meni nezamislivo, pobjeđuje bolest. ♥

A nije trebalo puno, trebalo je odustati od prepričavanja neke od bezličnih epizoda bezličnih američkih TV serija i radnju smjestiti u poznato okruženje, npr. Rijeku, trebalo je napustiti pravila gramatike iz 4. razreda osnovne škole, brojne pomoćne glagole "je" (Hrvatski jezik ima osim perfekta i druga glagolska vremena) i unijeti životne dijaloge. Ovako je, do onog trenutka kad sam odustao (1/3 romana), sve skupa ispao krimić koji djeci nižeg školskog uzrasta, uz puno poštivanje jezičnih pravila, na lijepi način prepričava neku krimi epizodu.

Dakle, upotrebljivo, ali ne vjerujem da mu je to bila namjera. Ili se možda varam ....

[Mirna · Rating 2 out of 5]

Sva krivnja na lektora.

[Tihana Knjigožderonja · Rating 4 out of 5]

http://bit.ly/tezinastvarnosti

Sad ćemo prvo o knjizi, a onda o Janu. Težina stvarnosti je krimić, prvi slučaj detektiva Johna Monroea. John je FBI detektiv, vrhunski stručnjak u svom poslu. Kao i svaki odličan detektiv, John je vezan za svoj posao. Ima stan, ima psa, ali više je na poslu nego kod kuće. Njegova djevojka, Elizabeth Kendreick, u njegovom je timu. Da nije, vjerojatno ne bi imao ni djevojku.

Monroe i njegov tim preuzimaju slučaj brutalnog ubojstva. Mark Robinson, kirurg iz ugledne četvrti, nađen je ubijen. Dovoljan je bio sami čin brutalnog ubojstva, ali ubojica je htio nešto dokazati, ne samo ubiti. Nakon što je u ulici Greenroad nestalo struje na nekoliko minuta, susjedi su bili svjedoci strašnog prizora. Mark je bio obješen za semafor. Susjedi nisu više ništa mogli učiniti za njega. Bilo je prekasno.

Bez pravih dokaza, Monroe i tim su ostali bez ideja. Morali su prihvatiti činjenicu da imaju nekoliko slabašnih dokaza koji pokazuju na nekoga, ali Monroe ne vjeruje da je ta osoba počinila ubojstvo. Možda je ovo prvi put da ga njegov instinkt vara… „Bojao se da ovaj put neće naći krivca, a on to neće i ne može prihvatiti. Zapravo, to mu je bio najgori strah.“

Ipak, imam jednu malenu zamjerku knjizi. Ima dosta gramatičkih grešaka, što me je u nekim trenutcima omelo u čitanju. Zapravo, onda ta zamjerka ide lektoru.

A što reći o Janu? Jan je primjer osobe koja ne odustaje, koja je pravi borac. Samo držanje njegove knjige u ruci me je inspiriralo, nadahnulo i motiviralo, jer on boluje od spinalne mišićne atrofije tip 2 i knjigu je napisao samo s dva prsta!

Također, Težina stvarnosti mu nije prva knjiga. Napisao je i objavio već dvije knjige: Trenutci i Može biti lijepo. A ono što je još divnije je da Jan planira napisati nastavak Težine stvarnosti, a radnja će biti smještena u Rijeci! Izgleda da ćemo se još družiti s detektivom Monroeom.

Zamislite kako bi svijet izgledao da svi samo pomaknemo svoje prste, što bi sve mogli učiniti. Zamislite kako bi mogli promijeniti svijet na bolje da svi radimo svojim punim kapacitetima. Ova mi je knjiga donijela inspiraciju i motivaciju, činjenicu da ništa nije nemoguće. Činjenica je da možemo gledati na prepreke, probleme i teškoće. Što imamo ako samo gledamo negativnost? Ništa! Negativnost nas sprječava da se pokrenemo i da nešto napravimo, a ne stvarna prepreka!
Zasučite rukave, maknite prepreku sa strane i napravite ono što želite! Vi to možete!

Veseli me vidjeti kuda će nas Janovo pisanje odvesti i što ćemo sve doživjeti s njegovim djelima.

Čitate li hrvatske krimiće?

Grickajmo knjige zajedno!

[Nikolina · Rating 3 out of 5]

Težina stvarnosti je krimić koji sam odlučila pročitati jer me prvenstveno inspirirala Janova životna priča i njegova snaga i ljubav prema pisanju. Janu se divim iz sveg srca i želim mu da napiše još puno knjiga.
A sad malo o ovome krimiću. Priča mi se svidjela jer je tok radnje kronološki (a to mi se osobno sviđa, stvar je subjektivnosti) i sve nekako ima jasan slijed; knjiga je lako čitljiva i možeš "opustiti misli" čitajući je. Ipak, odmah sam na početku znala tko je ubojica i vrlo sam lako kasnije pretpostavila koji je bio motiv ubojstva zbog čega nije bilo one "doze mističnosti". Isto tako, stil pisanja mi se činio nekako nerazrađen na početku, no već pročitavši više od polovicu knjige primjetila sam da se taj stil nekako razvio i obogatio...
Sve u svemu, očekujem sljedeći Janov krimić :)

[Biserca Knjige u srcu · Rating 3 out of 5]

Zbrčkana priča koja se bavi više opisom stvari i situacija koje rade istražitelji nego samim slučajem ubojstva. Mislim da je autor priču trebao smjestiti u naše krajeve jer se nikako ne uklapa ono što piše i mjesto gdje se radnja odvija.
Teško sam lovila bit priče i sam kraj nije iznenađujuć.

[andreicareads ✨ · Rating 1 out of 5]

Ovo je literarni “Krv nije voda”. A lektor je spavao.
DNF.