Većina ljudi veruje da ima dušu, ali je malo ko u stanju da objasni šta je ona, osim što će reći da je to nešto lično i unutrašnje. Dušu svakodnevno srećemo u govoru: znamo za čiste, dobre i proste duše, za duševne i bezdušne ljude, za one koji su izgubili ili prodali dušu, prolazimo kraj zgrada koje je neko podigao „za dušu“ (zadužbine), pre se nego što se rastao s dušom, neki idu da podignu tužbu protiv onih za koje veruju da su naneli bol njihovoj duši, a drugi idu onima koji se profesionalno brinu o duši, trude se da spoznaju njene tajne i dubine, da očuvaju njeno zdravlje i otklone bolesti duše. Duša je sveprisutna, od crkvi i škola do sudnica i bolnica, a ipak je njene značenje teško odredljivo. Da li su posredi samo slikoviti jezički izrazi, metafore za lične osobine, ili reč „duša“ upućuje na nešto što je stvarno i esencijalno, na zasebnu dimenziju u čoveku ravnopravnu sa razumom, osećanjima ili svešću?
Onoliko često koliko dušu srećemo u svakodnevnom govoru, toliko često je srećemo i u religijama, filozofiji i književnosti. Duša je bila prizma kroz koju se čovek i ljudski život posmatrao i objašnjavao. Sokratov poziv Atinjanima da se brinu za svoju dušu, i hrišćanska poruka o očuvanju i spasenju duše jesu osnova za sliku o čoveku u zapadnoj kulturi. Uprkos ogromnom značaju i prisutnosti pitanja duše, profesor Ule Martin Hejstad se upustio u kulturnu arheologiju duše, u pokušaj prikazivanja njenog poimanja i definisanja počev od antike pa do današnjih dana, u opisivanje njenog dejstva u delima važnih filozofa i književnika, u pokušaj da objasni njene neodredljive, nematerijalne i mistične strane i da odgovori na pitanja da li je ona i dalje neophodna dimenzija naše antropologije i samopoimanja. „Kulturna istorija duše“ se osvrće i na shvatanje duše u drugim kulturama, naročito u budizmu i u islamu, gde sudbina duše u ovom i budućem životu igra bitnu ulogu i gde je ona motivišući politički faktor.
Мінус перша велика жирна зірка за ігнорування Юнга і його бачення душі, цілого пласту про колективне несвідоме. Одна Червона книга чого варта! Мінус друга велика жирна зірка за згадки чєхоєвського і натомість повну відсутність знань про доробок Сковороди по темі. Інша мінус зірка за те, що 70% тексту присвячені християнській традиції (і не просто християнскій, а європейській християнській), а залишкові 30% нерівномірно розділені між буддизмом, ісламом та Ханною Арендт. Тому тема душі в жодному з напрямів фактично не розкрита. І це не беручи до уваги, що зовсім забуті синтоїзм, індуїзм, даосизм. А ще якесь надмірне зловживання словом палімпсест, трошки дратує.
autor üritas kogu südame kultuurilugu ära rääkida 250 lehega, 20 lehte sellest olid veel pildid ka. See kõik oli kuidagi all over the place, nagu halb konspekt millestki suuremast
Historie srdce není jen historií našeho srdce, ale i historií naší civilizace a civilizací, se kterými jsme se střetli a které nás ovlivnily. Pokud bych měl k něčemu tuto knihu přirovnat, tak k ohromnému, srdci zasvěcenému chrámu, jehož prohlídku nám autor, norský profesor Ole Martin Høystad nabízí.