Živimo li mi Mediteranci u svojim zavičajima ili u „destinacijama“? Imamo li svoje živote ili je naš život grandiozni igrokaz kojem se u listopadu razmontiraju kulise, skupa s crkvicama, lođama i kavanama? Postoji li doista to mjesto koje se zove Mediteran? Knjiga o jugu Jurice Pavičića, našeg ponajboljeg kroničara i kritičara mediteranskog juga, nije priča o mitskoj utopiji gdje se živi vječno, neopterećeno ljeto. U nizu sjajnih eseja kojima tematizira hrvatski, srednjoeuropski i sveeuropski jug, odnosno Dalmaciju, Jadran i Mediteran, Pavičić se bavi jadranskim i mediteranskim prostorom kao prostorom nedovršene modernizacije, prostorom ubrzane gentrifikacije i industrijski opustošenim prostorom, isključenim iz progresa i osuđenim na stalne početke iznova. Izbacujući iz narativa stereotipne turističke slike, u ovim se tekstovima autor bavi jadranskom antropologijom od kulturne povijesti bure preko trajekata pa do vikendica. Njegove su teme zdanja koja govore o novijoj povijesti kao što je tučepski Hotel Jadran i projekt Skopje 2014, zatim zajednička industrijska povijest na primjerima Jugoplastike i Dalmatinke, ali i neke od prosvjetiteljskih figura dalmatinskog 20. stoljeća, kao što su Dika Marjanović Radica i Tomislav Ivić. Možda i najintimnija knjiga koju je Pavičić dosad objavio, Knjiga o jugu donosi nekoliko autobiografskih eseja u kojima autor propituje kako su ideologije i kolektivna povijest 20. stoljeća oblikovale sudbine njega i njegovih predaka.
Jurica Pavičić, pisac, kolumnista, scenarista, filmski kritičar. Diplomirao je komparativnu književnost i povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Godine 1992. nagrađen je nacionalnom nagradom za filmsku kritiku „Vladimir Vuković“. Od 1994. piše u različitim novinama nedeljnu kolumnu Vijesti iz Liliputa, u kojoj secira društvo, politiku i kulturu ratne i posleratne Hrvatske. Za tekstove iz te serije 1996. dobija Nagradu nacionalnog novinarskog društva „Marija Jurić Zagorka“, 2002. Nagradu za doprinos novinarstvu „Veselko Tenžera“, a 2007. Nagradu „Miljenko Smoje“ Slobodne Dalmacije. Kolumna danas izlazi u Jutarnjem listu.
Kao književnik debitovao je 1997. socijalnim trilerom Ovce od gipsa, u kojem problematizuje tematiku ratnog zločina u ambijentu ratnog Splita godine 1992. Po istom romanu snimljen je i film u režiji Vinka Brešana Svjedoci, koji je uvršten u konkurenciju filmskog festivala u Berlinu, gde je nagrađen i ekumenskom nagradom. Za scenario tog filma Pavičić je 2003. nagrađen Velikom zlatnom arenom festivala u Puli.
Napisao je i romane: Nedjeljni prijatelj (2000), Minuta 88 (2002), Kuća njene majke (2005), Crvenkapica (2006), Žena s drugog kata (2015), Crvena voda (2017) i Prometejev sin (2020); zbirke priča: Patrola na cesti (2008, po čijoj naslovnoj priči je snimljena mini-serija u režiji Zvonimira Jurića), Brod u dvorištu (2013) i Skupljač zmija (izbor najboljih priča s pogovorom Dragana Velikića, 2019); monografije: Hrvatski fantastičari – jedna književna generacija (2000), Postjugoslavenski film – stil i ideologija (2011) i Klasici hrvatskog filma jugoslavenskog razdoblja (2017); zbirke eseja i kolumni: Vijesti iz Liliputa (2001), Split by Night (2003), Nove vijesti iz Liliputa ( 2011), Knjiga o jugu (2018).
Ako i vi, poput mene, imate u ladici neko davno primljeno pismo na kojem adresa završava sa 58000 Split i još ako vam je nona bila iz Varbanja, onda je Jurica Pavičić ove pričice pisao baš za vas. Priče o Dalmaciji koju smo putem zaboravili, pogubili i zamijenili je blještavom kulisom za turiste. Nasmijao me i rasplakao na istoj stranici i toliko događaja je oteo zaboravu zapisujući ih u knjizi. Bravo, bravo!
Kronologija stvaranja vrijednosti i propasti istih od Jugoslavije do danas, na jugu Hrvatske, u Dalmaciji. Ovo je Dalmacija gledana sa sjetom, ali i bistro, bez uljepšavanja. Nižu se tekstovi o propalim industrijama, tvornicama, napuštenim hotelima, nedovršenim objektima. Ipak najupečatljiviji su oni nešto intimniji, oni koji govore o ljudima koji su nekada nastanjivali te prostore, poput fascinantne priče o 70 godina starim fotografijama Komižana, ili sjećanja na piščeva oca, inženjere kemije, ili pak teksta o Renaultu 4, autiću koji je svima ostao zapisan u vizualnoj memoriji prošlosti.
Jako zanimljiva zbirka kratkih priča. Saznala sam puno o 2. polovini 20. stoljeća na području Dalmacije, o raznim ljudima, zgradama, tvornicama. Najbolja priča mi je ona o današnjem Skopju, a i moram priznati da se slažem s prikazom Zagreba od 1990-ih nadalje. Najtoplija preporuka.
Knjiga o jugu je zbirka eseja koja je jedno od boljih publicističkih pothvata novije hrvatske književnosti. Pavičić u njoj mapira razna ‘mjesta’ dalmatinskog prostora - od plodova tehnokratske Jugoslavije pedesetih i šezdesetih, kultne splitske kuharice koje je doživjela skoro dvadeset izdanja do projekta identificiranja zaboravljenih otočana čije slike je netko slučajno našao u kovčegu. Iako svugdje propagirana kao kritika prostora u kojem nije dovršena modernizacija, Pavičić ipak ne ostaje u ispražnjenom ili površnom kontrarijanizmu novoj eri masovnog turizma i Airbnb ludila koje je prostor Mediterana zauvijek promijenilo. Pavičić je najbolji u trenucima kada kroniku Mediterana isprepliće s kronikom svoje obitelji, svojim odrastanjem i ostalim osobnim ‘anegdotama’. Simbolično tako dokazuje da turisti lokalcima ne mogu samo tako ukrasti Mediteran, jer lokalci se ne ukratko - ne daju. Eseji su napisani vješto. Četiri zvjezdice dajem, jer mislim da tekstovi zaslužuju bolju korekturu. Ok, jeziku je svejedno, ali čovjek prečesto nailazi na poneke nespretne stilističke izraze, što je šteta, kad se radi o ovako dobroj građi.
Pavičićeva Knjiga o jugu je izvrsna: lična, autobiografska i novinarska, istraživačka, sa tekstovima u kojima Pavičić kombinuje vrhunsko pripovedanje sa istorijskim crticama, autobiografskim detaljima i uvidima u antropologiju i sociologiju jugoslovenskog juga, pre svega Dalmacije. Od ruralne ekonomije vina i maslina preko socijalističke industrijalizacije pa do turističkog buma, svođenja Mediterana na "destinaciju" i prateće kolonijalne devastacije lokalne kulture u kapitalizmu, Pavičić ispisuje jednu burnu, zanimljivu, dirljivu i uglavnom poražavajuću priču o našim životima tamo gde se poklapaju Balkan i Mediteran.**
** Čitao sam beogradsko izdanje Krupnog plana iz 2022. koje se razlikuje od izvornog hrvatskog po tome što su dodati tekstovi "Sunce iz konzerve", "Sandokan - naš socijalistički gusar" i "Trajekt - prvih šezdeset godina".
Knjiga o jugu Jurice Pavičića je izjemna. Zagrabi in ne izpusti. Žlahtno napisana zbirka esejev je poklon, kritika in ljubezensko pismo Dalmaciji, kot jo vidi eden najostrejših in najbolj občutljivih peres sodobne hrvaške literature.
Pavičić mojstrsko prepleta osebno izkušnjo s širšo družbeno sliko – piše o turizmu, propadu industrije, tranziciji, spominu, nostalgiji in izgubljenih možnostih, a nikoli s cinizmom, temveč s spoštovanjem in tenkočutnostjo. Njegov jug ni razglednica, temveč živ, kompleksen in pogosto boleč prostor, ki te kljub vsemu neizbežno vleče vase.
5/5. Po prebiranju te knjige, pravzaprav izbora Pavičićevih kolumn-esejev za neštevilno hrvaško tedensko periodiko, boste našo samoumevnost letovanja na Jadranu in še južneje uzrli povsem drugače - ni to ravno romantični mediteranski brevir Matvejevića - avtor se osredotoča predvsem na nastalo "škodo", ki je izbrane mikro-lokacije doletelo, ko so postajale zasičene s turističnimi kompleksi. Je danes Jug le še povsem okosteneli hiper-produkt za zadovoljevanje petičnežev, ki imajo vsega (in svašta) pod palcem ter lahko brez sočutja posvinjajo vse?
Svi koji žive na jugu mogu se naći u gotovo svakoj ovoj pričici, u popularnoj čvrkici što je zamijenila tovara, o životu u jednom socijalističkom neboderu.. Jurica se sa sjetom sjeća prošlih vremena pa ti se ona čine puno bolja nego što su bila. Idealno bi bilo zadržati neke postavke koje smo imali tada, a dobiti dio ovih nazovi modernokapitalističkih mogućnosti. U svakom slučaju preporučam, pa čak i ako niste doživjeli doba kad je obični radnik mogao ziđati vikendicu.
Zbirka prica/eseja o Dalmciji, o Mediteranu, o nadanjima i padanjima, o jugu bez uljepsavanja, britko, toplo, blisko, a opet tako bolno poznato. Sjajna!
Par puta sam pokušala napisati kratki osvrt, ali svaki put se upetljam i završim pretenciozno. A samo sam željela reći da me rijetko što dotaknulo kao ova zbirka. Pavičić savrseno prenosi tu toplinu nečega što doživljavamo kao svoje - mjesta, korjena, ljudi, uspomena. A istovremeno hladno secira sve krive korake koje smo počiniki putem, kolektivno, koje su dovele da budemo tu gdje jesmo. Nisam mogla prestat čitat, na trenutke nisam mogla prestat plakat, jer me ubolo negdje duboko, u one mračne dijelove gdje sumnjam u sve svoje odluke i vječno važem trebam li biti ‘tamo di je meni misto’ ili tamo gdje mi je bolje, i je li život vrijedan življenja ako se ne pomakneš s mjesta, kao i što ti vrijedi sve ako ne znaš gdje su ti korjeni. (Kao što vidite - petljanje i pretencioznost. U svoju obranu moram reći da sam dio ‘nove dijaspore’ tako da su moji osjećaji ovom knjigom još samo povećani.)
Naslovnica prikazuje "razgled za milijon evrov". Slikan z razpadajočega balkona očitno zanemarjene, propadajoče nekdanje turistične infrastrukture. Gre za knjigo esejev, večinoma o Dalmaciji, nekateri pa segajo tudi širše - v smislu nekdanje skupne države (poglavje o bizarni prenovi Skopja) oziroma jih povezuje Mediteran (poglavje o Kreti). Odlični eseji o gentrifikaciji, o množičnem turizmu, o politiki prejšnje in sedanje države, ... nekaj pa je tudi prijetno sentimentalnih esejev (Hajduk, katrca, Sandokan ...)