Postoje dva Rima. Da je tako uverava nas Jelena Pilipović. Jedan je spoljašnji, drugi je unutrašnji. Jedan je stvaran, drugi je još stvarniji. Njih povezuje znalački ispričana priča. Jezik je savremen, ironijski zaokupljen drevnošću. I - fikcijom. To je priča o muškarcima i ženama koji traže sebe. Tražeći sebe, oni plove kroz vreme. To vreme nije linearno. Istorijsko. Ono je, paradoksalno, polifonično. Puteno i zavodljivo. Ogledalno. Ono sobom nosi mnoštvo glasova: glasova prošlosti i glasova sadašnjosti. I - mnoštvo likova. Međusobno, oni se ogledaju. Traže i prepoznaju. Susreću. Mimoilaze i rastaju.
Jelena Pilipović je diplomirala na Katedri za opštu književnost i teoriju književnosti Filološkog fakulteta u Beogradu, 1998. godine (srednja ocena 9,69), na čijem je odseku Nauka o književnosti završila postdiplomske studije i 6. oktobra 2004. odbranila magistarsku tezu pod naslovom “Panpoetizacija – poetološko određenje pojma i njegova primena u idiličnoj književnosti”, pod rukovodstvom prof. dr Dragana Stojanovića kao mentora. Doktorsku disertaciju, pod naslovom “Platonova misao kao graditeljski princip Vergilijevog dela”, odbranila na istom fakultetu, 16. februara 2009, pod rukovodstvom prof. dr Ive Draškić-Vićanović kao mentora. Od 1999. do 2001. kao stipendista-istraživač Ministarstva za nauku i tehnologiju republike Srbije učestovovala u projektu Teorije književnosti: savremene teorije i njihova primena, pod rukovodstvom prof. dr Dragana Stojanovića. Od 2001. godine zaposlena je Katedri za opštu književnost i teoriju književnosti Filološkog fakulteta, trenutno u svojstvu docenta. Tokom 2003. i 2004. godine bavila se istraživanjem Vergilijevog opusa u celini, a posebno njegovih veza sa platonizmom, na Univerzitetu Paris III – Sorbonne Nouvelle pod rukovodstvom prof. Filipa Ezea (Philippe Heuzé), jednog od doajena vergilijanistike.
Не осећам се достојно да напишем реч о овом ремек делу савремене српске књижевности за које као да нико није ни чуо иако је ауторка већ годинама једна од најцењенијих професорки и теоретичарки класичне старине. Надам се да је ово само почетак једне изузетне каријере која ће Пилиповићку ставити у ред највећих српских књижевница. Ово већ сада јесте историја, како Хадријановог (а нашег) Сингидунума у самом делу, тако и српске књижевности.
Biće zabavno dati goodreads prikaz Divotnica. Divotnice su nesvakidašnji roman u srpskoj književnosti, pre svega činjenicom da se bave antičkim nasleđem centralnog Balkana. Stoga je na svoj način ovaj roman bio i neispraćen u takozvanoj javnosti, premda je, značajno, i nagrađen. Da se roman bavi baš navedenim hronotopom jedino je i prirodno, uzevši u obzir akademsko zaleđe autorke. Ovaj roman je sasvim mimo aktuelnog srpskog književnog stvaralaštva, što autorka, koja je slabo upoznata sa trenutnim strujanjima intelektualno pošteno, kakva uvek jeste, i sama priznaje. Postavlja se pitanje iz koga razloga je jedna kultura na kojoj je - ako izuzmemo ovde paleobalkanske stratume - rimsko nasleđe baštinjeno šest vekova manjkava za više romana koji se istim tim nasleđem bave? Šta drugo možemo nego da okrivimo srazmerno skorašnja ratna dešavanja i androcentričnost srpske kulture za traume u kojima nastaje savremena književnost. Bez potrebe za invektivom, takoreći svega dve teme prožimaju srpsku književnost poslednjih trideset godina: zašto me tata nije voleo i zašto se raspala jugoslavija. Povremeni uskočki upadi u srpski srednji vek, kakvi se beleže od romantizma, a upitnog kvaliteta kulminiraju danas u književnom rodu tzv. (epske) fantastike jedini su ekskurz koji se dozvoljava u pogledu istorijskog romana. Antičko nasleđe nije deo književne mode jer se postavlja kao svet koji je savremenim nosiocima kulture ovih prostora gotovo pa stran. Tome stanovištu suprotstavlja se empirijska stvarnost, budući da od svih naroda epohe Seobe naroda, oni koji nastanjuju ove prostore nose čak i u najbazičnijem genetskom smislu, najviše udela grčkorimskoga. Treba se podsetiti reči Oskara Vajlda da je moda vid ružnoće toliko nepodnošljiv da ga moramo menjati svakih devet meseci. U takvom kontekstu jasno je zašto je Jelena Pilipović inokosna. U moru značenja koja tvore roman Divotnica motiv pletenja, onaj stari Sapfin i Homerov, možda je i centralni. Plete se mreža pesničkih i estetskih dijaloga sa čitavim konstelacijama antičkih autora. To je delom zato što je autorka ljubiteljka dijaloškog čitanja, budući implicitno platonističkog usmerenja. Jedna od odrednica koja često povezuje međusobno udaljene konstelacije jeste Marsel Prust i njegov metod reminisciranja. Kompozicija u kojoj su poglavlja poverena osobenim protagonistima, percepcijama, kao da podražava Talase Virdžinije Vulf, ali samo kompoziciono, ne i u smislu poetike. Kao što je to bio slučaj i u samom Rimu, protagonisti se ne libe da govore masnim, uličarskim jezikom punim vulgarizama. Ovakva stilska odluka element je očuđenja "u jeziku" i pretpostavljam da za neke čitaoce funkcioniše, dok druge otuđuje. Oksimoron uzvišene, elegantne vulgarnosti suštinski je rimska stvar. Gusta mreža dijaloga koja preti povremeno da bude nepregledna šuma ujedno je i jedna od slabosti romana. Premda je autorka zaneseno odmerena, dok se u kompozicionom smislu nazire da je brižljivo vagala sve od najmanje celine, autentični autorski glas povremeno se gubi i prelazi u pastiš antičkih autora i poetika, ne samo onih književnih. Namera da se ovdašnji antički svet prikaže živo i toplo, namera nadahnuta entuzijazmom jedne filhelenke/filoromanke uopšteno je uspešna. Ipak, povremeno "zanat", autoričina struka, umeju da načine prozu nenamerno hladnom. Drugim rečima, zanat povremeno ume da proviri iza zastora nauštrb Muze same. To je, što se mene lično tiče, oduzelo jednu zvezdu. Zamerke po strani, ovo je roman pun osobenih i anahronih čari. Tekst nikada ne prelazi u domen šećerne vodice, presentimentalnosti, ili afekta. Autorka neumorno izmaštava lepotu (i povremeno nasilje i zazornost), na tragu joj je kao lovački pas. I za pohvalu je što jeste. Minuciozno je senzualna. Harite i Muze nisu skoro u tolikoj meri posetile jedan književni hronotop kod nas. I za to smo zahvalni Jeleni Pilipović, pedagoškinji i ljubiteljki Muza.
Не сећам се где сам видела ову књигу први пут, али њен назив ме је привукао. Дивотнице, тако чудна и лепа реч која се може срести код Његоша у ,,Ноћ скупља вијека". Једна је од оних речи коју бих волела да употребљавамо често, али нажалост време и место као да се не уклапају у њену савршеност.
Није само назив књиге необичан, необична је и она сама. Немам довољно знања и искуства када је у питању нешто овако несвакидашње, тако да ћу само рећи да бих волела да прочитам друга дела што је написала или што ће написати Јелена Пилиповић, јер се не могу заситити њених снених реченица.