What do you think?
Rate this book
Ciganin, ali najljepši
"Ciganin, ali najljepši" Kristiana Novaka jest strogo žanrovski gledano krimić, s enigmom, brutalnim ubojstvima nepoznatih – jer leševe bez lica teško je identificirati – i istragom, i lijep pokazatelj da se stvari ne smiju strogo gledati, ni suditi, jer je krimić koliko i "Zločin i kazna".
Ciganina je ispripovijedalo, preciznije kazalo jer uglavnom čitamo krnje transkripte, čak četvero pripovjedača: Milena, sredovječna povratnica u rodni Sabolščak, Nuzat, Kurd iz Mosula na putu za Calais, Sandokan zvan Sandi, Ciganin iz Bukova Dola, i Plančić, PR iz Policijske uprave zagrebačke.
Roman ide široko, tijek nekoliko života ukrstit će između tokova Drave i Mure, u Međimurju, a čime se sve bavi vremenom će popisivati literatura koja će daleko nadići njegov poveći opseg. Spomenimo sada samo da donosi dvije biografije "od kolijevke pa do groba", da zahvaća i rekonstruira barem tri kulturološka kruga, da daje poput plastičnog eksploziva snažne psihoportrete svojih četiriju kazivača i masu masovne psihologije koja raste i prijeti da će se preliti u nasilje.
Ovo je knjiga u kojoj ćete naći al-Anfal, Daesh (ISIL) i izbjeglički val, zabranjenu ljubav Hrvatice i Roma, veterana Domovinskog rata koji brine za mir u selu, policajca na zalazu karijere u shizo-epizodama, orgiju s Moldavkama u vikendici, teoriju i praksu krađe i tučnjave, pauka koji je ispleo svoju mrežu, internetsko bjesnilo, raskoš jezika, misli i emocije.
Kruno Lokotar
Ciganina je ispripovijedalo, preciznije kazalo jer uglavnom čitamo krnje transkripte, čak četvero pripovjedača: Milena, sredovječna povratnica u rodni Sabolščak, Nuzat, Kurd iz Mosula na putu za Calais, Sandokan zvan Sandi, Ciganin iz Bukova Dola, i Plančić, PR iz Policijske uprave zagrebačke.
Roman ide široko, tijek nekoliko života ukrstit će između tokova Drave i Mure, u Međimurju, a čime se sve bavi vremenom će popisivati literatura koja će daleko nadići njegov poveći opseg. Spomenimo sada samo da donosi dvije biografije "od kolijevke pa do groba", da zahvaća i rekonstruira barem tri kulturološka kruga, da daje poput plastičnog eksploziva snažne psihoportrete svojih četiriju kazivača i masu masovne psihologije koja raste i prijeti da će se preliti u nasilje.
Ovo je knjiga u kojoj ćete naći al-Anfal, Daesh (ISIL) i izbjeglički val, zabranjenu ljubav Hrvatice i Roma, veterana Domovinskog rata koji brine za mir u selu, policajca na zalazu karijere u shizo-epizodama, orgiju s Moldavkama u vikendici, teoriju i praksu krađe i tučnjave, pauka koji je ispleo svoju mrežu, internetsko bjesnilo, raskoš jezika, misli i emocije.
Kruno Lokotar
324 pages, Paperback
First published November 9, 2016
169 people are currently reading
2665 people want to read
About the author
Kristian Novak
6 books656 followersKristian Novak is a Croatian writer, linguist and university professor. He was born into a family of Croatian migrant workers in Germany, but spent his childhood and youth in a small village in Međimurje, the most northern part of Croatia.
He moved to Zagreb, to college in 1997.
He was standard member of the Croatian karate national team from 1996 to 2009, winning a range of individual and team awards at national and global championships.
In 2006. he was European Vice-Champion.
His first novel, Obješeni (The Hanged) was published in 2005, but received no significant reception.
Dark Mother Earth (2013), his second novel, won The Tportal prize for Croatian novel of the year and is hailed as one of the best Croatian novels in the last 50 years. The novel was adapted for the stage with great success. A film adaptation is in progress as well (with award-winning Slovenian director Rok Biček), with Novak as co-screenwriter. His third novel, Gypsy, yet so Beautiful (2016) gained him a second Tportal award, as well as two further prestigious national awards, Gjalski and Fran Galović. It was succesfully adapted for the stage as well (Croatian National Theater, Zagreb), and a television series based on the novel is in preparation.
He is married, father of two. He lives in Zagreb.
He moved to Zagreb, to college in 1997.
He was standard member of the Croatian karate national team from 1996 to 2009, winning a range of individual and team awards at national and global championships.
In 2006. he was European Vice-Champion.
His first novel, Obješeni (The Hanged) was published in 2005, but received no significant reception.
Dark Mother Earth (2013), his second novel, won The Tportal prize for Croatian novel of the year and is hailed as one of the best Croatian novels in the last 50 years. The novel was adapted for the stage with great success. A film adaptation is in progress as well (with award-winning Slovenian director Rok Biček), with Novak as co-screenwriter. His third novel, Gypsy, yet so Beautiful (2016) gained him a second Tportal award, as well as two further prestigious national awards, Gjalski and Fran Galović. It was succesfully adapted for the stage as well (Croatian National Theater, Zagreb), and a television series based on the novel is in preparation.
He is married, father of two. He lives in Zagreb.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 30 of 312 reviews
August 27, 2017
Znate ono kad gledate trailer za neki Tarantinov film, a trailer izgleda kao svaki drugi trailer za neki akcijski film? Pa odlučiš da nećeš gledati fim jer nemaš vremena za obične akcijske filmove. Ali onda ipak pogledaš film jer ti ga je netko preporučio i skužiš da je to jedan od najboljih filmova koje si gledao. Neopisivo bolji od trailera. I onda pogledaš sve Tarantinove filmove i skužiš da je čovjek genije.
Isto takvo iskustvo imala sam s Ciganinom. Čuješ da je knjiga osvojila neku nagradu, ne obazireš se previše na to jer svakakve knjige dobivaju svakakve nagrade. Ali onda vidiš jednu recenziju, pa drugu recenziju - svi su oduševljeni. Samo ne znaš jesu li doista oduševljeni ili su oduševljeni jer nepristojno je ne biti oduševljen najboljim romanom godine. Ipak, odlučiš baciti pogled na knjigu, zadovoljiti znatiželju, po mogućnosti opravdati skepticizam. Pogledaš u kojoj knjižnici imaju knjigu i shvatiš da je svugdje posuđena. Doslovno svugdje. Cijeli Zagreb čita Ciganina. I onda odustaneš. Pročitat ćeš ju za godinu dana kad prestane biti aktualna. Ako te uopće bude zanimala.
I zaboraviš na Ciganina sve dok se slučajno ne nađeš u knjižari. Stavili su je na tako dobro strateško mjesto da ju ne možeš ne uočiti. Napokon, uzmeš ju u ruke. Pročitaš kratki opis na koricama. Vidiš da ju se uspoređuje sa Zločinom i kaznom i to te istovremeno privuče i odbije. Jer stvarno voliš Dostojevskog, ali te istovremeno osobno vrijeđa što se nekog balkanskog pisca koji iza sebe ima 2 i pol knjige uspoređuje s njim. Pročitaš ostatak opisa. Nije ti baš jasno o čemu bi knjiga trebala biti. Vraćaš ju na policu. I skoro ju ne kupiš. Ali ta neka znatiželja, ta želja za intelektualnom afirmacijom, želja za sudjelovanjem u razgovorima s ljudima koji su je pročitali, ipak prevlada. Potrošiš tih 149kn i nadaš se najboljem.
Onda navečer dođeš kući, napokon skineš zaštitnu foliju s knjige i kreneš čitati. Samo da bacim pogled, nastavit ću sutra, kasno je, govoriš si. Ali nastaviš bacati pogled dok ne dođeš do kraja prvog dijela. Ne zato što je napeta pa ju ne možeš ispustiti iz ruku. Napeti su trileri, a ovo nije triler. Ne zato što je stil pisanja krasan i poetičan. Ljubavni romani su takvi, a ovo nije ljubavni roman.
Čitaš jer je knjiga životna. Ne životna kao Coelhove self-help bajčice, već životna kao sam život. Nepravedna, brutalna i teška. To nije knjiga o modernim junacima koji rješavaju probleme jer takvih u životu nema. To nije knjiga u kojoj sve ima smisla jer život ni inače često nema smisla. To je knjiga koja je u nekoliko jednostavnih likova iz stvarnog života ilustrirala najveće probleme današnjice, od Blistok istoka do Međimurja. I ne, ne pretjerujem. Ne sjećam se nijedne knjige gdje je makrokozmos bio toliko dobro preslikan u mikrokozmos.
Imaš osjećaj kao da čitaš knjigu o svojim susjedima, o svom djetinjstvu, o malim Sandijima i Tompama koji su išli s tobom u osnovnu i imali jednu bilježnicu za sve predmete. A istovremeno imaš osjećaj da čitaš veliko djelo koje razotkriva sve slabosti našega društva. Postaneš svjestan da ni ti nisi imun na mentalitet koji te okružuje, da nisi bolji od svojih susjeda koji imaju završenu samo osnovnu samo zato što si se maknuo iz sela i otišao u Zagreb na fakultet. Ti nisi ni Ciganin, ni najljepši, ali shvaćaš da je ovo knjiga o tebi.
Čudan je to osjećaj.
Ne možeš ga shvatiti dok ne pročitaš knjigu. I zavoliš ju.
Što se mene tiče, voljeti se može samo one knjige zbog kojih, nakon što ih pročitaš, postaješ više razuman.
P.S. nađe se i dosta dobrih esejističkih odlomaka koje je dobro naučiti napamet ako želite impresionirati ljude svojom društvenom osvještenošću ;)
P.P.S. Kristian Novak je moj novi Tarantino, idem sad pročitati Črna mati zemla kao što sam pogledala sve Tarantinove filmove nakon Inglorious Basterds.
Isto takvo iskustvo imala sam s Ciganinom. Čuješ da je knjiga osvojila neku nagradu, ne obazireš se previše na to jer svakakve knjige dobivaju svakakve nagrade. Ali onda vidiš jednu recenziju, pa drugu recenziju - svi su oduševljeni. Samo ne znaš jesu li doista oduševljeni ili su oduševljeni jer nepristojno je ne biti oduševljen najboljim romanom godine. Ipak, odlučiš baciti pogled na knjigu, zadovoljiti znatiželju, po mogućnosti opravdati skepticizam. Pogledaš u kojoj knjižnici imaju knjigu i shvatiš da je svugdje posuđena. Doslovno svugdje. Cijeli Zagreb čita Ciganina. I onda odustaneš. Pročitat ćeš ju za godinu dana kad prestane biti aktualna. Ako te uopće bude zanimala.
I zaboraviš na Ciganina sve dok se slučajno ne nađeš u knjižari. Stavili su je na tako dobro strateško mjesto da ju ne možeš ne uočiti. Napokon, uzmeš ju u ruke. Pročitaš kratki opis na koricama. Vidiš da ju se uspoređuje sa Zločinom i kaznom i to te istovremeno privuče i odbije. Jer stvarno voliš Dostojevskog, ali te istovremeno osobno vrijeđa što se nekog balkanskog pisca koji iza sebe ima 2 i pol knjige uspoređuje s njim. Pročitaš ostatak opisa. Nije ti baš jasno o čemu bi knjiga trebala biti. Vraćaš ju na policu. I skoro ju ne kupiš. Ali ta neka znatiželja, ta želja za intelektualnom afirmacijom, želja za sudjelovanjem u razgovorima s ljudima koji su je pročitali, ipak prevlada. Potrošiš tih 149kn i nadaš se najboljem.
Onda navečer dođeš kući, napokon skineš zaštitnu foliju s knjige i kreneš čitati. Samo da bacim pogled, nastavit ću sutra, kasno je, govoriš si. Ali nastaviš bacati pogled dok ne dođeš do kraja prvog dijela. Ne zato što je napeta pa ju ne možeš ispustiti iz ruku. Napeti su trileri, a ovo nije triler. Ne zato što je stil pisanja krasan i poetičan. Ljubavni romani su takvi, a ovo nije ljubavni roman.
Čitaš jer je knjiga životna. Ne životna kao Coelhove self-help bajčice, već životna kao sam život. Nepravedna, brutalna i teška. To nije knjiga o modernim junacima koji rješavaju probleme jer takvih u životu nema. To nije knjiga u kojoj sve ima smisla jer život ni inače često nema smisla. To je knjiga koja je u nekoliko jednostavnih likova iz stvarnog života ilustrirala najveće probleme današnjice, od Blistok istoka do Međimurja. I ne, ne pretjerujem. Ne sjećam se nijedne knjige gdje je makrokozmos bio toliko dobro preslikan u mikrokozmos.
Imaš osjećaj kao da čitaš knjigu o svojim susjedima, o svom djetinjstvu, o malim Sandijima i Tompama koji su išli s tobom u osnovnu i imali jednu bilježnicu za sve predmete. A istovremeno imaš osjećaj da čitaš veliko djelo koje razotkriva sve slabosti našega društva. Postaneš svjestan da ni ti nisi imun na mentalitet koji te okružuje, da nisi bolji od svojih susjeda koji imaju završenu samo osnovnu samo zato što si se maknuo iz sela i otišao u Zagreb na fakultet. Ti nisi ni Ciganin, ni najljepši, ali shvaćaš da je ovo knjiga o tebi.
Čudan je to osjećaj.
Ne možeš ga shvatiti dok ne pročitaš knjigu. I zavoliš ju.
Što se mene tiče, voljeti se može samo one knjige zbog kojih, nakon što ih pročitaš, postaješ više razuman.
P.S. nađe se i dosta dobrih esejističkih odlomaka koje je dobro naučiti napamet ako želite impresionirati ljude svojom društvenom osvještenošću ;)
P.P.S. Kristian Novak je moj novi Tarantino, idem sad pročitati Črna mati zemla kao što sam pogledala sve Tarantinove filmove nakon Inglorious Basterds.
February 4, 2020
U jednoj od ničim izazvanih poseta mojoj omiljenoj knjižari, knjižar me pita „Jesi čitala ti ovo?“ i podiže sa pulta „Ciganin, ali najljepši“. „Ja kad sam prvi put čuo za ovo, pravo da ti kažem, pomislio sam „jeste, ti ćeš karatista tu sad knjigu da mi pišeš“, ali kad sam uzeo da čitam…“ Tu sledi ono kad podigneš obrve i istisneš vazduh kroz zatvorene usne, univerzalna facijalna ekspresija za „je-bem ti suunce“. Nakon što sam i ja pročitala, potvrđujem da je to najbolja moguća reakcija na ovaj roman. Zapravo bi od reakcija na (čitanje) „Ciganina“ trebalo da nastane meme.
Nije mi jednostavno da kažem nešto sistematično i konkretno o romanu. Radnja je smeštena u Međimurje, u palanku sa romskim i belim kvartom (i bitno je da je belo, ne recimo hrvatsko naselje). Okej. Zaplet saznajemo a posteriori, kroz četiri jednostrana dijaloga. Takođe okej. Ako svodimo stvari na najgrublje kategorije, onda je ovo kriminalistički roman. U smislu da će se u nekom momentu dogoditi nešto zbog čega je potrebno da policija izađe na uviđaj. I to je okej (iako zvuči kanda uvredljivo kad tako kažeš). Ali ja ništa od ovog nisam znala pre čitanja, znala sam samo da je roman pravo dobar i onako (među)ljudski mnogo zajeban. I čini mi se da je to neznanje doprinelo dojmu, nisam očekivala da ću doživeti onu scenu iz Isijavanja (filma), kada se otvore vrata lifta i pokulja bujica krvi koja te unatraške obori sa stolice.
„Ciganin, ali najljepši“ je i inače prilično filmski. Zaplet počinje klasično dramski, kada lik „sa strane“ dođe u selo koje je poput ledenog brega i gde ispod površine odavno kuha, pa odigra ulogu kapi koja će preliti čašu. Takođe je vrlo filmski koliko su naratori često izravno usmerena na onog koji se ne vidi i ne čuje, poput lika iza kamere u dokumentarcu. Čak do te mere da osetiš svako otpuhivanje, odmahivanje rukom i sve ono čega u tekstu ima tek između redova. Slika se sklapa tek kada svaki pripovedač kaže svoje, i to vrlo autentično i naravno subjektivno, a i tada ostaju fine nedorečenosti koje čitalac može ili da popunjava po vlastitom senzibilitetu ili da mu i nepopunjene budu dovoljno dobre. Da naglasim, nije ovo krimić koji čitaš kako bi saznao da je groficu ubio batler. A nije ni poučna priča o tome šta se sve eto dešava u životu ako se ne potrudimo da postanemo bolji ljudi. Daleko od toga. Ovo je gusto ulje na teškom platnu, međimurski pejzaž. Jer uz toponime, dijalekat i percepciju došljaka ni čitalac ne može da zaboravi gde se nalazi. Ne, nije ni podilaženje stereotipu kako blazirani gradski snob (=ja) zamišlja zabit. Jer stavila bih ruku u vatru da je takva paralelna društva, u kojima svako ostaje pod svojom kupolom i koja se ne dodiruju, svako video ili doživeo. Hoće to i u metropolama samo tako. Isto tako sam sigurna da je istinsku temu romana – sirotinju, ozlojeđenost, crni cinizam, nakaradan a vrlo prijemčiv rezon, jednako nakaradan i jednako prijemčiv strah od eto tako nečeg za koje baš i ne znaš šta je, nas i njih (pa bolje oni nego mi), brigu za bolje sutra i brigu za sopstveno dupe – svako ne samo video i doživeo, nego i proživeo i pomislio. Ako ćemo iskreno. Koliko god se možda isticala prostorna distanca prema jednom vrlo specifičnom lokalitetu, sadržinski iz toga izbija sve veća i veća bliskost. I to na gadan način, kao da ti se iz odvoda vraća ono što nikako ne bi želeo blizu sebe. U tom smislu se „Ciganin, ali najljepši“ dobro uklapa u koncept estetike ružnog, gde ne možeš oči da odvojiš od svega onoga u šta, zarad mentalne higijene, baš i ne bi da se upuštaš. To ovde važi za događaje, likove, postupke i, što je najbolnije, za svačiji celokupan svetonazor. Nimalo nije prijatno. Ali je vrlo, vrlo poznato.
Da rezimiramo: Je-bem ti sunce. I izvinite, gospodine Novak. Stvarno.
Nije mi jednostavno da kažem nešto sistematično i konkretno o romanu. Radnja je smeštena u Međimurje, u palanku sa romskim i belim kvartom (i bitno je da je belo, ne recimo hrvatsko naselje). Okej. Zaplet saznajemo a posteriori, kroz četiri jednostrana dijaloga. Takođe okej. Ako svodimo stvari na najgrublje kategorije, onda je ovo kriminalistički roman. U smislu da će se u nekom momentu dogoditi nešto zbog čega je potrebno da policija izađe na uviđaj. I to je okej (iako zvuči kanda uvredljivo kad tako kažeš). Ali ja ništa od ovog nisam znala pre čitanja, znala sam samo da je roman pravo dobar i onako (među)ljudski mnogo zajeban. I čini mi se da je to neznanje doprinelo dojmu, nisam očekivala da ću doživeti onu scenu iz Isijavanja (filma), kada se otvore vrata lifta i pokulja bujica krvi koja te unatraške obori sa stolice.
„Ciganin, ali najljepši“ je i inače prilično filmski. Zaplet počinje klasično dramski, kada lik „sa strane“ dođe u selo koje je poput ledenog brega i gde ispod površine odavno kuha, pa odigra ulogu kapi koja će preliti čašu. Takođe je vrlo filmski koliko su naratori često izravno usmerena na onog koji se ne vidi i ne čuje, poput lika iza kamere u dokumentarcu. Čak do te mere da osetiš svako otpuhivanje, odmahivanje rukom i sve ono čega u tekstu ima tek između redova. Slika se sklapa tek kada svaki pripovedač kaže svoje, i to vrlo autentično i naravno subjektivno, a i tada ostaju fine nedorečenosti koje čitalac može ili da popunjava po vlastitom senzibilitetu ili da mu i nepopunjene budu dovoljno dobre. Da naglasim, nije ovo krimić koji čitaš kako bi saznao da je groficu ubio batler. A nije ni poučna priča o tome šta se sve eto dešava u životu ako se ne potrudimo da postanemo bolji ljudi. Daleko od toga. Ovo je gusto ulje na teškom platnu, međimurski pejzaž. Jer uz toponime, dijalekat i percepciju došljaka ni čitalac ne može da zaboravi gde se nalazi. Ne, nije ni podilaženje stereotipu kako blazirani gradski snob (=ja) zamišlja zabit. Jer stavila bih ruku u vatru da je takva paralelna društva, u kojima svako ostaje pod svojom kupolom i koja se ne dodiruju, svako video ili doživeo. Hoće to i u metropolama samo tako. Isto tako sam sigurna da je istinsku temu romana – sirotinju, ozlojeđenost, crni cinizam, nakaradan a vrlo prijemčiv rezon, jednako nakaradan i jednako prijemčiv strah od eto tako nečeg za koje baš i ne znaš šta je, nas i njih (pa bolje oni nego mi), brigu za bolje sutra i brigu za sopstveno dupe – svako ne samo video i doživeo, nego i proživeo i pomislio. Ako ćemo iskreno. Koliko god se možda isticala prostorna distanca prema jednom vrlo specifičnom lokalitetu, sadržinski iz toga izbija sve veća i veća bliskost. I to na gadan način, kao da ti se iz odvoda vraća ono što nikako ne bi želeo blizu sebe. U tom smislu se „Ciganin, ali najljepši“ dobro uklapa u koncept estetike ružnog, gde ne možeš oči da odvojiš od svega onoga u šta, zarad mentalne higijene, baš i ne bi da se upuštaš. To ovde važi za događaje, likove, postupke i, što je najbolnije, za svačiji celokupan svetonazor. Nimalo nije prijatno. Ali je vrlo, vrlo poznato.
Da rezimiramo: Je-bem ti sunce. I izvinite, gospodine Novak. Stvarno.
November 3, 2025
Update:
Prije osam godina čitana, sada poslušana...
Ooooodlično odrađena radio drama na Hrvatkom radiju (aplikacija HRTi). Kad nemam vremena ponovno čitati, poslušati ovakvu priču ponovno, pravo je zadovoljstvo! Nećete pogriješiti ako prije čitanja poslušate, a ni obratno. Bit će ukras na priču.
Volim teške priče. Ova je takva i svidjela mi se.
No, dovoljno je teška sama priča da bi i način pripovijedanja bio naporan, kao i sam stil. Previše da bi se uživalo u knjizi. Izostali su mi zbog toga i osjećaji, te me sudbine likova nisu uspjele dirnuti iako bi stvarno trebale! :( Konstantno prekidanje tijeka priče, jer je to kao transkript, meni nije donijelo ništa dobroga, čak štoviše. :( Često mi je bilo naporno..
Ocjena je realno trojka, ali priča je ipak prevagnula! ;)
Prije osam godina čitana, sada poslušana...
Ooooodlično odrađena radio drama na Hrvatkom radiju (aplikacija HRTi). Kad nemam vremena ponovno čitati, poslušati ovakvu priču ponovno, pravo je zadovoljstvo! Nećete pogriješiti ako prije čitanja poslušate, a ni obratno. Bit će ukras na priču.
Volim teške priče. Ova je takva i svidjela mi se.
No, dovoljno je teška sama priča da bi i način pripovijedanja bio naporan, kao i sam stil. Previše da bi se uživalo u knjizi. Izostali su mi zbog toga i osjećaji, te me sudbine likova nisu uspjele dirnuti iako bi stvarno trebale! :( Konstantno prekidanje tijeka priče, jer je to kao transkript, meni nije donijelo ništa dobroga, čak štoviše. :( Često mi je bilo naporno..
Ocjena je realno trojka, ali priča je ipak prevagnula! ;)
December 13, 2018
“Što se mene tiče, voljeti se može samo nekoga čija te odsutnost može koštati razuma.”
― Kristian Novak, Ciganin, ali najljepši
“Oni što kopaju, oni valjda mogu zavoljeti samo nedostižno, povremenu uspomenu, možda nešto što ne razumiju. Oni vole izdaleka. Osluškuju. Očajnici zavole druge očajnike, samo nikada one svoje vrste. Nekoga tko ih možda razumije, ali im se ne gadi. Osvetnici zavole nešto čime mogu upravljati. Cinici zavole nešto što im ne može nanijeti bol. A oni koji žele živjeti? Sudeći po sebi, oni zavole ono što nipošto ne smiju. Takvi smo živi, jedino takvi.”
― Kristian Novak, Ciganin, ali najljepši
Sjajna knjiga. Ispituje sve, ide do krajnjih granica i postavlja sva pitanja koja se trebaju postaviti. Ne ulizuje se nikome, manjinama ni većinama, govori točno onako kako je, bez previše uljepšavanja i glumatanja. Kristian Novak je čudo!!
― Kristian Novak, Ciganin, ali najljepši
“Oni što kopaju, oni valjda mogu zavoljeti samo nedostižno, povremenu uspomenu, možda nešto što ne razumiju. Oni vole izdaleka. Osluškuju. Očajnici zavole druge očajnike, samo nikada one svoje vrste. Nekoga tko ih možda razumije, ali im se ne gadi. Osvetnici zavole nešto čime mogu upravljati. Cinici zavole nešto što im ne može nanijeti bol. A oni koji žele živjeti? Sudeći po sebi, oni zavole ono što nipošto ne smiju. Takvi smo živi, jedino takvi.”
― Kristian Novak, Ciganin, ali najljepši
Sjajna knjiga. Ispituje sve, ide do krajnjih granica i postavlja sva pitanja koja se trebaju postaviti. Ne ulizuje se nikome, manjinama ni većinama, govori točno onako kako je, bez previše uljepšavanja i glumatanja. Kristian Novak je čudo!!
January 20, 2019
Ubedjen sam da u Novaku čuče četiri distinktne ličnosti, te kad god je započinjao pisanje ovog romana, iz jedne od četiri prisutne perspektive, dovoljno mu je bilo da samo odškrine ventil, pusti da se para raščisti i dopusti tom malom potkožnom gnomu da čavrlja, a on samo potom pribeleži izgovoreno na papir. Nisam siguran da sam ikada pročitao roman koji je u celosti vezan za, hm, na neki način jednostrani dijalog (a la talking heads dokumentarni princip; nisam školovan za preciznije definisanje), a da je na mene ostavio toliko snažan utisak autentičnosti, bez ikakvog prelivanja različitih narativnih glasova.
Dakle, sa tehničke strane, ovo je jakojakojako ubedljivo. A sa one druge? Ima ovde svega, ali to ’sve’ je obično okupano u najcrnje blato, pretrpelo tri uzastopne kisele kiše i onda još protrčalo kroz blok zgrada u plamenu. Crnjak, što bi rekli. Medjutim, tek povremeno se oseti prenaglašenost cinizma u Novakovoj prozi – jer ne luta daleko od istine. Uvek mi tu padne na pamet moja antipatija prema trilerima (nije kao da je ovo triler u tradicionalnom smislu te reči – da izvinu trileri, ali ovo je nešto daleko prefinjenije – no mogu se povući paralele): koliko god „realan“ triler bio, uvek su tu neki detalji koji samo poseduju prizvuk realnosti, a suštinski nemaju mesta u stvarnom svetu. Kod Novaka sve ima mesta u stvarnom svetu. I to može da bude naporno, zamorno, teško. Posebno kad upekne ispitni rok. Pa još onaj kajkavski, ih (preporučujem imati nekog Hrvata na speed dial-u). Ali na neki način postane oslobadjajuće. Kako bi se nešto pronašlo, ipak je potrebno prvo videti.
Malo ću sad odmoriti od regionalne književnosti, ali vratiću joj se sa nekim novopečenim entuzijazmom.
5-
Dakle, sa tehničke strane, ovo je jakojakojako ubedljivo. A sa one druge? Ima ovde svega, ali to ’sve’ je obično okupano u najcrnje blato, pretrpelo tri uzastopne kisele kiše i onda još protrčalo kroz blok zgrada u plamenu. Crnjak, što bi rekli. Medjutim, tek povremeno se oseti prenaglašenost cinizma u Novakovoj prozi – jer ne luta daleko od istine. Uvek mi tu padne na pamet moja antipatija prema trilerima (nije kao da je ovo triler u tradicionalnom smislu te reči – da izvinu trileri, ali ovo je nešto daleko prefinjenije – no mogu se povući paralele): koliko god „realan“ triler bio, uvek su tu neki detalji koji samo poseduju prizvuk realnosti, a suštinski nemaju mesta u stvarnom svetu. Kod Novaka sve ima mesta u stvarnom svetu. I to može da bude naporno, zamorno, teško. Posebno kad upekne ispitni rok. Pa još onaj kajkavski, ih (preporučujem imati nekog Hrvata na speed dial-u). Ali na neki način postane oslobadjajuće. Kako bi se nešto pronašlo, ipak je potrebno prvo videti.
Malo ću sad odmoriti od regionalne književnosti, ali vratiću joj se sa nekim novopečenim entuzijazmom.
5-
December 19, 2018
Nemam teksta. Savrseno napisana, toliko kompleksna da nisam u stanju ni pobrojati sve razine. Svaka recenica je savrsena, drustveni komentari su precizni da precizniji i bolje sroceniji ne mogu biti, atmosfera je ludilo, nedostatak ikakve patetike dok govori o brutalnim stvarima, taj kapacitet da dokumentarno oslika stvarnost tako sazeto i da apsolutno svakom svojom recenicom pritisne da promislis o svojoj sredini i dogadjanjima je zadivljujuca. Premocno, predivno britko i jezicno bogato... Doslovce Hrvatska na 400 stranica kroz oci razlicitih drustvenih struktura i svaka perspektiva nosi nesto svoje... Nacin na koji gotovo tiho i temeljito gradi pricu, da ni ne skuzis koliko je intenzivan od prve do zadnje stranice. I nitko nije sasvim dobar i nitko nije sasvim los. Bas izrazito zivotno i scenicno... Bas... Wow. Jednostavno bravo.
August 24, 2018
Galopirajuca, kotrljajuca energija stvaranja umetnosti.
Ultimativna aktuelnost koja posramljuje ostatak regionalne scene koja autisticno istrazuje unutrasnje demone nesvesna stvarnosti. Aktuelnost koja puca u srce danasnjice.
Migrantska kriza kao insajderska prica, kao da je sam autor tumarao iz Sirije ka Nemackoj. Toliko dobro izucena, izanalizirana i ispljunuta na papir bez daska patetike.
Policijska istraga ubistva koja lici na sve osim na klasicnu krimi pricu.
Romska problematika na sekspirovski nacin koja provocira stereotipe od naslova do poslednjeg trenutka citanja.
Sizofreno i gotovo histericno na momente. Brutalno, beskompromisno.
Kakvo poigravanje sa jezikom. Kakav ples dijalekata, kakva samouverenost u zapisu. Kakve velike i kapitalne drustvene misli izmedju visestrukih tokova naracije. Pa ludilo.
Mislim, moze se sa utiscima koliko hocete. Zapravo je nakon pocetnog mucenja citanje oduvalo do kraja.
I, ako je ovo stvarno najposudjivanija knjiga iz hrvatskih biblioteka prosle godine onda tamo stanuje gotovo savrsena citalacka publika. Ne smem da kazem ko je ovde na vrhu tog spiska.
Ultimativna aktuelnost koja posramljuje ostatak regionalne scene koja autisticno istrazuje unutrasnje demone nesvesna stvarnosti. Aktuelnost koja puca u srce danasnjice.
Migrantska kriza kao insajderska prica, kao da je sam autor tumarao iz Sirije ka Nemackoj. Toliko dobro izucena, izanalizirana i ispljunuta na papir bez daska patetike.
Policijska istraga ubistva koja lici na sve osim na klasicnu krimi pricu.
Romska problematika na sekspirovski nacin koja provocira stereotipe od naslova do poslednjeg trenutka citanja.
Sizofreno i gotovo histericno na momente. Brutalno, beskompromisno.
Kakvo poigravanje sa jezikom. Kakav ples dijalekata, kakva samouverenost u zapisu. Kakve velike i kapitalne drustvene misli izmedju visestrukih tokova naracije. Pa ludilo.
Mislim, moze se sa utiscima koliko hocete. Zapravo je nakon pocetnog mucenja citanje oduvalo do kraja.
I, ako je ovo stvarno najposudjivanija knjiga iz hrvatskih biblioteka prosle godine onda tamo stanuje gotovo savrsena citalacka publika. Ne smem da kazem ko je ovde na vrhu tog spiska.
July 8, 2019
Dobar je Novak, sjajan! I ova knjiga je teška poput crne zemlje, kao i Črna mati zemla, teška u smislu da je čovjeku pošlo za rukom da u redove knjige unese svu vlagu, težinu i crnilo tla o kojem piše, da roman konstruiše po odlikama na kojima je sačinjeno i zemljište kraja koji naseljavaju njegovi likovi. A tek to kako plete mrežu priča i nesreća i potraga i puteva različitih sudbina i kao da ih nekom neobjašnjivom silom vuče ka tom mraku, sa koje god strane dolazili i koliko god na prvi pogled daleko od tog mraka bili. Jezički je sjajan, stilski je sjajan, tematski je aktuelan i univerzalan u isto vrijeme, postupci vas tjeraju da se nađete s vremena na vrijeme u poziciji likova o kojima čitate. Ovo su utisci neposredno nakon čitanja romana, tako da možda iskoči i koja zamjerka dok se sve slegne, ali jedno je sigurno - Kristian Novak stvarno predstavlja svijetlu tačku na regionalnoj književnoj sceni (znam da zvuči malo njah, ali praštajte) koliko god pisao o mračnim temama. Svaka preporuka!
February 4, 2019
Kad domaći pisac napiše remek-djelo.
Oduševljena sam,ovo je knjiga koja se ne zaboravlja.
Oduševljena sam,ovo je knjiga koja se ne zaboravlja.
August 31, 2019
Kako sudbinu pojedinca uvezati sa kolektivnom sudbinom jedne grupe naroda, kako aktuelne sociopolitičke i globalne teme uvezati sa lokalnim, kako zaviriti u dubine ljudskog uma obavijenog patnjom, kako razvezati čvorove postojanja i dočekati pad u ništavilo, odgovara nam Kristian Novak u svom romanu Ciganin, ali najljepši.
U kombinaciji žanrova - drame, trilera i istorijske fikcije, kombinaciji dijalekata, Novak donosi mračnu priču o životu manjiske grupe u Međimurju, desno orijentisanim stanovnicima jednog sela i nikad aktuelniju temu migracija ljudi sa Bliskog Istoka. A sve ove široke teme predstavljene su likovima običnih ljudi, njihovim snovima, patnjama, njihovim neraskidivim vezama sa kolektivnom sviješću koja se bori sa individualnom, i u toj nemilosrdnoj borbi samo na trenutak vidimo tračak individualne slobode.
Ovaj roman je prikaz funkcionisanja policije jedne države, novinarstva, nevladinih organizacija, bespoštednih igara na višem nivou, čije posljedice ponovo snose ljudi prepušteni sebi i primitivnom kolektivu.
Novakovo pripovijedanje je nemilosrdno, dijalozi oštri, a opisi stvarnosti donose mračnu atmosferu, beskrajnu težinu, ustajalost jednog podneblja i prepoznatljivo gorak ukus, čitalačko valjanje u blatu, svojstveno regionalnoj književnosti, ali i kinematogorafiji.
Likovi upleteni u paukovu mrežu raširenu na širem geografskom području, svaki od njih povezan udaljenim nitima, svakom novom rečenicom postaju bliži jedni drugima okupljajući se u tačku prepunu vlage, smrada, mržnje i prašnjavog tla koje ih spremno dočeka nakon pada započetog samim rođenjem.
U kombinaciji žanrova - drame, trilera i istorijske fikcije, kombinaciji dijalekata, Novak donosi mračnu priču o životu manjiske grupe u Međimurju, desno orijentisanim stanovnicima jednog sela i nikad aktuelniju temu migracija ljudi sa Bliskog Istoka. A sve ove široke teme predstavljene su likovima običnih ljudi, njihovim snovima, patnjama, njihovim neraskidivim vezama sa kolektivnom sviješću koja se bori sa individualnom, i u toj nemilosrdnoj borbi samo na trenutak vidimo tračak individualne slobode.
Ovaj roman je prikaz funkcionisanja policije jedne države, novinarstva, nevladinih organizacija, bespoštednih igara na višem nivou, čije posljedice ponovo snose ljudi prepušteni sebi i primitivnom kolektivu.
Novakovo pripovijedanje je nemilosrdno, dijalozi oštri, a opisi stvarnosti donose mračnu atmosferu, beskrajnu težinu, ustajalost jednog podneblja i prepoznatljivo gorak ukus, čitalačko valjanje u blatu, svojstveno regionalnoj književnosti, ali i kinematogorafiji.
Likovi upleteni u paukovu mrežu raširenu na širem geografskom području, svaki od njih povezan udaljenim nitima, svakom novom rečenicom postaju bliži jedni drugima okupljajući se u tačku prepunu vlage, smrada, mržnje i prašnjavog tla koje ih spremno dočeka nakon pada započetog samim rođenjem.
August 31, 2017
Nakon što pročitaš Ciganina, ili moraš mijenjati "ratings" ostalih knjiga ili ti nedostaje šesta zvjezdica za nju.
Jedna od najboljih ikad pročitanih knjiga.
Jedna od najboljih ikad pročitanih knjiga.
November 20, 2017
Ono kad roman od 400 str završim u dva dana. Jedva čekala završetak radnog dana i da se vratim čitanju. Do toga stalno su mi prolazile misli...kako je završio Azad i onaj drugi njegov kompanjon.... šta će dalje biti sa Milenom i Sandijem...Pa u jednom trenutku razmišljala i o tom mjestu Sabolščak, :) nikad čula, ..ali sad znam da je nastalo po onom "stvarnom" koje vjerojatno i dalo inspiraciju. Kakvi su to svijetovi i sudbine!! Odlična priča...ovaj put čak mi ni međimurski nije bio težak (hhh tko bi rekel,a pričam zagorski) ;) za razliku od "črne zemle...".
Bravo Kristian Novak!!
"Samo su dva iskonska straha, jesi znala to? Rodiš se sa strahom od glasnih zvukova i strahom od padanja. Ozbiljno, imaš na internetu. Ostalih stotinu fobija naučiš od bližnjih. Neke te čuvaju od opasnosti, da. Ali većina je tu samo da zbija šale s našim životima"......
Bravo Kristian Novak!!
"Samo su dva iskonska straha, jesi znala to? Rodiš se sa strahom od glasnih zvukova i strahom od padanja. Ozbiljno, imaš na internetu. Ostalih stotinu fobija naučiš od bližnjih. Neke te čuvaju od opasnosti, da. Ali većina je tu samo da zbija šale s našim životima"......
September 4, 2019
Mislim da će ova moja četvorka da "štrči" među svim mogućim peticama koje je Novak dobio.
A opet, ocjenjuje je moje stanje uma, u potpunosti subjektivno.
Čitajući Ciganina došla sam do zaključka da svom dušom patim za Hiperborejom.
Dalekom, izmaštanom, negdje gdje nema Ciganina, ni pauka, ni nas, a ni njih.
Knjigu odbacujem od sebe, najlakše je reći da mi je naporna, teška, da mi je izazivala mučninu dok sam je čitala, da je ne bih ni završila da nije pod stavkom „lektira“ u čitalačkom klubu.
Pobegla, stavila je na neki policu „iza“, da je ne vidim, da je ne pamtim
Ali to je samo jedna fobija više, ili kako naučih ojkofobija-strah od poznatog.
Ciganin ti vješto crta sudbinu drvetom po zidu, sudbinu od koje nema bijega, otme i najmanju nadu da si izgradio neki svoj svijet.
Da te ne boli sudbina svih Sandija, Milena, Tompi ili…ovog svijeta.
Da si zaboravio prilog na tv kako se neki roditelji u nekoj školi bune što će mala Romkinja ići u isti razred sa njihovom savršenom dječicom.
Oni isti roditelji koji su devedesetih odrastali oplakujući Kasandrinu sudbinu..
Da si zaboravio te lijepe badem oči sa kikicama, rozi ruksak nad leđima dok tv ekipa snima vijest, potajno se nadajući lajkovima…
Da su sve priče kako su migranti sa Blistog Istoka došli „ovamo“ sa razlogom.
Sve je to američki plan, silne teorije zavjere. Uzeće nam ćevape i pitu, sve će nam uzeti, za 50 godina nećemo postojati. Ah kako je lijep kamp Vučjak u ljeto, kako je samo Bosna divna. Vrijedi hodati go, bos, gladan, godinama, samo da se dohvatiš te ljepote…
Korumpirana policija, novinarstvo sa dna zečije rupe
…
Sve to prečuješ, klimneš glavom, idemo dalje.
Živimo tamo gdje policija ne rješava ubistva djece, gdje je sutra isto kao danas, a prekosutra liči na prije 3 dana…
Sve isto, mijenjaju se naglasci i lične zamjenice.
Oni su oni a mi smo mi.
A svi smo mi „naši“. Jadni, pusti, nikakvi, Hiperboreja u nas nema ni u bajkama za djecu.
Ostajem pri svom. Ciganine, dobar si ali težak, najteži…
Ljubavna priča, triler, socio roman, sve zajedno, ispleteno paukovom mrežom, demonima, slutnjama i ciganskom kletvom.
Narativni tok mi je bio naporan, i roman koji ima četiri naratora bi trebao na neki način da ih odvoji, jer postojali su djelovi romana koji su mi bili zbunjući dok ne shvatim ko, šta, kako...
Što bi ujedno bila moja jedina zamjerka.
A opet, ocjenjuje je moje stanje uma, u potpunosti subjektivno.
Čitajući Ciganina došla sam do zaključka da svom dušom patim za Hiperborejom.
Dalekom, izmaštanom, negdje gdje nema Ciganina, ni pauka, ni nas, a ni njih.
Knjigu odbacujem od sebe, najlakše je reći da mi je naporna, teška, da mi je izazivala mučninu dok sam je čitala, da je ne bih ni završila da nije pod stavkom „lektira“ u čitalačkom klubu.
Pobegla, stavila je na neki policu „iza“, da je ne vidim, da je ne pamtim
Ali to je samo jedna fobija više, ili kako naučih ojkofobija-strah od poznatog.
Ciganin ti vješto crta sudbinu drvetom po zidu, sudbinu od koje nema bijega, otme i najmanju nadu da si izgradio neki svoj svijet.
Da te ne boli sudbina svih Sandija, Milena, Tompi ili…ovog svijeta.
Da si zaboravio prilog na tv kako se neki roditelji u nekoj školi bune što će mala Romkinja ići u isti razred sa njihovom savršenom dječicom.
Oni isti roditelji koji su devedesetih odrastali oplakujući Kasandrinu sudbinu..
Da si zaboravio te lijepe badem oči sa kikicama, rozi ruksak nad leđima dok tv ekipa snima vijest, potajno se nadajući lajkovima…
Da su sve priče kako su migranti sa Blistog Istoka došli „ovamo“ sa razlogom.
Sve je to američki plan, silne teorije zavjere. Uzeće nam ćevape i pitu, sve će nam uzeti, za 50 godina nećemo postojati. Ah kako je lijep kamp Vučjak u ljeto, kako je samo Bosna divna. Vrijedi hodati go, bos, gladan, godinama, samo da se dohvatiš te ljepote…
Korumpirana policija, novinarstvo sa dna zečije rupe
…
Sve to prečuješ, klimneš glavom, idemo dalje.
Živimo tamo gdje policija ne rješava ubistva djece, gdje je sutra isto kao danas, a prekosutra liči na prije 3 dana…
Sve isto, mijenjaju se naglasci i lične zamjenice.
Oni su oni a mi smo mi.
A svi smo mi „naši“. Jadni, pusti, nikakvi, Hiperboreja u nas nema ni u bajkama za djecu.
Ostajem pri svom. Ciganine, dobar si ali težak, najteži…
Ljubavna priča, triler, socio roman, sve zajedno, ispleteno paukovom mrežom, demonima, slutnjama i ciganskom kletvom.
Narativni tok mi je bio naporan, i roman koji ima četiri naratora bi trebao na neki način da ih odvoji, jer postojali su djelovi romana koji su mi bili zbunjući dok ne shvatim ko, šta, kako...
Što bi ujedno bila moja jedina zamjerka.
March 7, 2022
Ne znam, meni je ovo bilo i konfuzno i dosadnjikavo. Skoro da me je gurnulo u citalacku krizu. Perspektive se menjaju, pa mi je bilo malo teze da pratim likove i povezem se sa bilo cim, a druga stvar, dosta toga mi je nerazumljivo jer je pisano jednim finim delom na odredjenom naglasku koji lici na slovenacki (radnja se odvija na podrucju Hrvatske blizu granice sa Slovenijom i Madjarskom, ako se ne varam). Kriva sam sto nisam dodatno istrazivala da bolje razumem, ali iskrena da budem, nije me nagnalo, jedva sam cekala da dodjem do poslednjeg poglavlja. Ocena je 2 jer definitivno jeste bilo par upecatljivih recenica koje su mi se dopale, ali roman u celini nije uspeo da dopre do mene. Ipak, uzmite u obzir da je ovo mozda i do mene, jer se knjiga mnogima dopala. :D
December 19, 2018
Sjajan krimić smješten u Međimurje u kojem četiri lika, svaki iz svog kuta otkiva dio zavrzlame koja se vrti oko slučaja ubojstva. Krimić koji je više od toga; svojevrsni hrvatski Rašomon, stilski savršen, sjajno portretiranih likova koji se (ne)snalaze u premošćivanju kulturoloških razlika, uvjerljivi akteri i njihovi motivi, te osjećaj jeze koji cijelo vrijeme visi nad tekstom.
February 19, 2022
Šta god da napišem o ovoj knjizi, smatram da će biti nedostojno kvaliteta ovog dela koje na vas utiče na više načina: tera vas da preispitate sebe i otvorite sve karte, čak i one na kojima se nalaze unutrašnji demoni, a sve u cilju da biste saznali kakva ste zapravo osoba, jer sebe ne možete da lažete. Kao što umemo da volimo, podjednako znamo i da povredimo nekog. Nekad je dobro prizvati i bolne uspomene, događaje kojih se stidimo zbog svojih pogrešnih odluka, trenutke kad je naš pauk zavezao čvor. Važno je da takve čvorove odvežemo dok smo još puni života, dovoljno snažni da zgazimo tog pauka i krenemo iz početka. Kažu da neke knjige imaju moć da nas učine boljim ljudima. Imao sam prilike da se delimično uverim u to čitajući "Malog princa" i "Harija Potera". Jedna me je naučila da zauvek negujem dete u sebi, dok mi je druga pokazala razliku između dobra i zla. "Ciganin, ali najlepši" je prva knjiga koja mi nije pokazala šta treba da uradim, nego me je naterala da analiziram sve ono što sam uradio do sada, svaki postupak koji je imao veliki uticaj na moj život. Bilo je to bolno iskustvo, ali me je čitanje ove knjige ohrabrilo da se pogledam u ogledalo sa svim svojim demonima i potrudim se da ih kontrolišem u situacijama kad će "Sandijev pauk" možda oživeti ponovo, ne plašeći se da im se suprotstavim.
Cela suština ove priče je ispevana u refrenu pesme "Ciganin sam, al' najlepši". Da, dobro ste čuli, Kristian Novak je uzeo jednu narodnu žalopojku i od nje je napravio umetnost. Mogao sam da podelim najmanje deset citata, ali mi je ovaj bio najupečatljiviji i poslužiće kao idealna zamena umesto prepričavanja dela koje bi počelo otprilike ovako: ovo je priča o zabranjenoj ljubavi između "bele" žene i ciganina Sandija... Umesto da vam kvarim doživljaj i otkrivam važne detalje nastavljajući dalje sa prepričavanjem, podeliću samo ovaj citat u kome pisac analizira pomenutu pesmu:
"Nije mene ubola ni riječ 'Cigan' ni riječ 'najlepši'. Ova između, ova prokleta, 'ali'. To je riječ uljez, to je zla riječ. Ne smije joj biti mjesto u rečenicama o ljudima. Ako si s krive strane te riječi, ona te zauvek dijeli od dobrih slika, shvaćaš. On je vrejden, ali je Cigan. Ciganica je, ali poštena."
Ovo je jedna od onih knjiga koje vam menjaju kriterijume prilikom ocenjivanja narednih dela, jer je, pre svega, napisana perfektno. Nema u njoj suvišnih delova, niti je međimurski dijalekt stvarao glavobolju. Naprotiv, način pripovedanja kod svakog protagoniste je stvorio jasniju sliku o svakom od njih: u Sandijevom pripovedanju su slikovito i uverljivo predstavljeni uslovi u kojima žive Romi, a Milenina ispovest nas je bolje upoznala sa meštanima Sabolščaka, jer su uglavnom njeni delovi napisani međimurskim dijalektom koji oni koriste, tako da možete zamisliti taj gradić i njegove meštane, kojima je glavna zanimacija spletkarenje i međusobno ogovaranje, a oseća se i njihova netrpeljivost prema Romima.
Pročitajte ovu knjigu. Neće vas učiniti boljim ljudima, ali će vas naterati da preispitate sebe i svoje odluke, pa ćete sami pronaći način da raspetljate paukovu mrežu, jer nam za ljudskost nisu potrebni nikakvi vodiči, samo volja i savest.
Cela suština ove priče je ispevana u refrenu pesme "Ciganin sam, al' najlepši". Da, dobro ste čuli, Kristian Novak je uzeo jednu narodnu žalopojku i od nje je napravio umetnost. Mogao sam da podelim najmanje deset citata, ali mi je ovaj bio najupečatljiviji i poslužiće kao idealna zamena umesto prepričavanja dela koje bi počelo otprilike ovako: ovo je priča o zabranjenoj ljubavi između "bele" žene i ciganina Sandija... Umesto da vam kvarim doživljaj i otkrivam važne detalje nastavljajući dalje sa prepričavanjem, podeliću samo ovaj citat u kome pisac analizira pomenutu pesmu:
"Nije mene ubola ni riječ 'Cigan' ni riječ 'najlepši'. Ova između, ova prokleta, 'ali'. To je riječ uljez, to je zla riječ. Ne smije joj biti mjesto u rečenicama o ljudima. Ako si s krive strane te riječi, ona te zauvek dijeli od dobrih slika, shvaćaš. On je vrejden, ali je Cigan. Ciganica je, ali poštena."
Ovo je jedna od onih knjiga koje vam menjaju kriterijume prilikom ocenjivanja narednih dela, jer je, pre svega, napisana perfektno. Nema u njoj suvišnih delova, niti je međimurski dijalekt stvarao glavobolju. Naprotiv, način pripovedanja kod svakog protagoniste je stvorio jasniju sliku o svakom od njih: u Sandijevom pripovedanju su slikovito i uverljivo predstavljeni uslovi u kojima žive Romi, a Milenina ispovest nas je bolje upoznala sa meštanima Sabolščaka, jer su uglavnom njeni delovi napisani međimurskim dijalektom koji oni koriste, tako da možete zamisliti taj gradić i njegove meštane, kojima je glavna zanimacija spletkarenje i međusobno ogovaranje, a oseća se i njihova netrpeljivost prema Romima.
Pročitajte ovu knjigu. Neće vas učiniti boljim ljudima, ali će vas naterati da preispitate sebe i svoje odluke, pa ćete sami pronaći način da raspetljate paukovu mrežu, jer nam za ljudskost nisu potrebni nikakvi vodiči, samo volja i savest.
July 29, 2019
U vrijeme izjava o srbima i pederima u hrvatskom saboru, pa onda da je bolje da su svi srbi otišli na traktorima, pa napada na srpske vaterpoliste u Splitu, pa ušatog 'u' koje osnovnoškolci jedni drugima utiskuju, pa policiji kojoj treba 2 sata do izlaska na teren u slučaju obiteljskog nasilja, pa izlaska gospodina Daruvarca iz pritvora zbog nepravomoćne presude, a kao šećer na kraju mrtvo tijelo u međimurskoj škrinji u trajanju od 19 godina - ja pročitam 'ciganina'.
Izgleda da je svako vrijeme pravo vrijeme za pročitati ga... Živimo u vremenu masovne histerije i mržnje, medijskog crnila i duhovnog propadanja. Ova knjiga je savršen prikaz ljudi koji nemaju izbora, koji su jednostavno u 'globokom' i nema im prelaska u 'plitko'.
Bravo autoru na pogotku u sridu.
Izgleda da je svako vrijeme pravo vrijeme za pročitati ga... Živimo u vremenu masovne histerije i mržnje, medijskog crnila i duhovnog propadanja. Ova knjiga je savršen prikaz ljudi koji nemaju izbora, koji su jednostavno u 'globokom' i nema im prelaska u 'plitko'.
Bravo autoru na pogotku u sridu.
July 30, 2020
Ciganin, ali najljepši je roman koji je smešten u Međimurje, predelu Hrvatske koji je graniči sa Slovenijom i Mađarskom, i koji je u jednom trenutku postao naseljen i Romima. Od samog početka romana upoznati smo sa netrpeljivošću koja postoji između Hrvata i Roma, a Kristian Novak ne pokušava da Rome predstavi kao žrtve. On je tu vrlo iskren, i jasno i precizno opisuje situacije kako jedne, tako i druge strane, što nam automatski stavlja do znanja da ćemo najpre čitati jednu iskrenu knjigu. Roman je smešten u period pre nekoliko godina (ukoliko se ne varam, u pitanju je 2014. godina), i pripovedan nam je od strane 4 različita naratora koje spaja jedna priča. Jedan od glavnih likova u ovom romanu je Milena, razvedena žena koja nakon razvoda dolazi u svoj rodni kraj kod brata u Međumorje kako bi svoj život dovela u normalu. Ona već na prvoj strani govori kako njen izbor već dugo nije između sreće i nesreće, već između nesreće i ničega, i ovo je svakako rečenica koja će je pratiti do samog kraja romana. Ona će se smestiti u staru kuću kod svog dede, a kako bi prekratila vreme pomoći će u renoviranju kuće. U krećenju tu će joj pomoći Sandi, odnosno Sandokan, Rom koji je drugi pripovedač ovog romana. Milenin i Sandijev odnos je jedna od dve glavne fokalne tačke ovog romana, jer ne samo da istražuje odnos između dve osobe različitih nacionalnosti i samim tim različitih kultura, već istražuje i odnos ovog para i negodovanja svih ostalih u tom selu. Druga dva pripovedača biće zagrebački detektiv koji će se u selu Sobolščak u kom je radnja i smeštena naći zbog jednog zločina koji će biti centralna radnja romana, i jedan kurdski migrant koji će se naći na mestu tog zločina na putu za Francusku.
Ciganin, ali najljepši je u svojoj srži krimi roman, ali je mnogo više od toga. Iako će se desiti zločin o kom ćemo čitati i o kom ćemo želeti da znamo više, ovo je roman koji ispituje odnose različitih nacionalnosti i kultura i njihovo međusobno delovanje uz pritisak društva i ono što društvo od nas očekuje. Kristianov roman postavlja mnoga pitanja koja su mnogo dublja od toga da li Romi zaslužuju jedna prava kao i svi drugi ili da li je ljubav između dve dijametralno suprotne kulture moguća. Ovo je roman koji postavlja pitanja o kojima smo se toliko pitali ali nikad nismo zapravo postavili kao što su da li istorija i kultura jedne nacije utiče na sudbine svih budućih pokolenja? Da li samim tim što je neko Rom, neko Srbin, neko Hrvat, neko Arapin, neko Francuz, neko Italijan utiče na generacije koje dolaze nakon? Osim ovoga, ovo je idealan roman koji zalazi duboko u ljudsku prirodu, i Kristian je ovde potpuno objektivan što je još jedan razlog zašto je ovaj roman ovako veliki. U svakoj naciji postoje i loši i dobri ljudi. Postoje i lopovi i dobročinitelji. Postoje i lepotani i rugobe. Ovo su sve pridevi koje nikad, ali nikad ne možemo vezivati za samo jednu naciju ili za samo jednu kulturu. Osim svega ovoga, tu se svakako ističe pitanje koje nas opet vodi na već rečeno – da li nam ove predrasude, ili, još bolje, da li nam istinitost predrasuda zavisi od toga odakle smo i ko smo? Da li su Romi krivi što ih prati priča da su lopovi, ili su to krivi ostali koji Romima nisu dali druge mogućnosti nego da budu to što se globalno veruje da jesu?
Pored ovoga, bitno je pomenuti stil kojim Kristian Novak piše, jer ovaj roman nije remek-delo samo zbog kompleksnosti tema već i zbog stila ovog romana. Ono što je vrlo upečatljivo jeste sedam delova romana koji su nazvani po određenim strahovima (strah od poznatog, strah od vlastitih odraza, strah od paralize, strah od rupa, strah od izbora, strah od simetrije), koji će se u prenesenom značenju provlačiti kroz sam roman. Takođe, tu je i velika metafora pauka koji plete svoju mrežu i veže čvorove na mestima koja su nama, kao individualcima, bitna. Svako ima svog pauka koji svoj čvor veže u bitnom trenutku na tom bitnom mestu, tako praveći mrežu od svih naših bitnih momenata.
Što se tiče jezika ovog romana, on nije nikako jednostavan, ali je prosto savršen. Rečenice koje Kristian piše su toliko neverovatne da ćete, ukoliko uzmete da ih zapisujete, ispuniti celu svesku. To su rečenice o likovima iz romana ali ujedno o nama kao individualcima i nama kao ljudima. Dijalozi u romanu su pisani posebnim dijalektom koji se govori u Međimurju, tako da je čitanje ovog romana u početku veliki podvig, ali čim se pređe određeni deo romana, čitalac postaje dosta lakše, tako da nemojte da vas ovaj dijalekt odvrati od samog čitanja. Sam naslov romana je takođe dvosmislen, jer ne samo da se odnosi na Rome, već i na istoimenu pesmu od Ljube Aličića koja će se u romanu citirati u jednoj od najupečatljivijih rečenica
Ciganin, ali najljepši je u svojoj srži krimi roman, ali je mnogo više od toga. Iako će se desiti zločin o kom ćemo čitati i o kom ćemo želeti da znamo više, ovo je roman koji ispituje odnose različitih nacionalnosti i kultura i njihovo međusobno delovanje uz pritisak društva i ono što društvo od nas očekuje. Kristianov roman postavlja mnoga pitanja koja su mnogo dublja od toga da li Romi zaslužuju jedna prava kao i svi drugi ili da li je ljubav između dve dijametralno suprotne kulture moguća. Ovo je roman koji postavlja pitanja o kojima smo se toliko pitali ali nikad nismo zapravo postavili kao što su da li istorija i kultura jedne nacije utiče na sudbine svih budućih pokolenja? Da li samim tim što je neko Rom, neko Srbin, neko Hrvat, neko Arapin, neko Francuz, neko Italijan utiče na generacije koje dolaze nakon? Osim ovoga, ovo je idealan roman koji zalazi duboko u ljudsku prirodu, i Kristian je ovde potpuno objektivan što je još jedan razlog zašto je ovaj roman ovako veliki. U svakoj naciji postoje i loši i dobri ljudi. Postoje i lopovi i dobročinitelji. Postoje i lepotani i rugobe. Ovo su sve pridevi koje nikad, ali nikad ne možemo vezivati za samo jednu naciju ili za samo jednu kulturu. Osim svega ovoga, tu se svakako ističe pitanje koje nas opet vodi na već rečeno – da li nam ove predrasude, ili, još bolje, da li nam istinitost predrasuda zavisi od toga odakle smo i ko smo? Da li su Romi krivi što ih prati priča da su lopovi, ili su to krivi ostali koji Romima nisu dali druge mogućnosti nego da budu to što se globalno veruje da jesu?
Pored ovoga, bitno je pomenuti stil kojim Kristian Novak piše, jer ovaj roman nije remek-delo samo zbog kompleksnosti tema već i zbog stila ovog romana. Ono što je vrlo upečatljivo jeste sedam delova romana koji su nazvani po određenim strahovima (strah od poznatog, strah od vlastitih odraza, strah od paralize, strah od rupa, strah od izbora, strah od simetrije), koji će se u prenesenom značenju provlačiti kroz sam roman. Takođe, tu je i velika metafora pauka koji plete svoju mrežu i veže čvorove na mestima koja su nama, kao individualcima, bitna. Svako ima svog pauka koji svoj čvor veže u bitnom trenutku na tom bitnom mestu, tako praveći mrežu od svih naših bitnih momenata.
Što se tiče jezika ovog romana, on nije nikako jednostavan, ali je prosto savršen. Rečenice koje Kristian piše su toliko neverovatne da ćete, ukoliko uzmete da ih zapisujete, ispuniti celu svesku. To su rečenice o likovima iz romana ali ujedno o nama kao individualcima i nama kao ljudima. Dijalozi u romanu su pisani posebnim dijalektom koji se govori u Međimurju, tako da je čitanje ovog romana u početku veliki podvig, ali čim se pređe određeni deo romana, čitalac postaje dosta lakše, tako da nemojte da vas ovaj dijalekt odvrati od samog čitanja. Sam naslov romana je takođe dvosmislen, jer ne samo da se odnosi na Rome, već i na istoimenu pesmu od Ljube Aličića koja će se u romanu citirati u jednoj od najupečatljivijih rečenica
June 29, 2019
Roman, ali najbolši!
Ne, stvarno, ovakvo delo se ne sreće dva puta. Jedno od onih od kojih ti bubnja u ušima i ne možeš da se zaustaviš, kao da su sudbine iz knjige vezane neraskidivim nitima za tvoju.
Ne, stvarno, ovakvo delo se ne sreće dva puta. Jedno od onih od kojih ti bubnja u ušima i ne možeš da se zaustaviš, kao da su sudbine iz knjige vezane neraskidivim nitima za tvoju.
July 4, 2017
Otkad čitam, nikad nisam imao problema s pronalaskom knjiga. Uđeš u knjižnicu, pitaš i dobiješ, zna se da nema jagme za knjigama. Davno su prošla vremena kad si morao kampirati pred knjižnicom samo da uvatiš novog Harrya Pottera. Očito sam samo tako mislio, jer mi je trebalo 6 mjeseci da se dočepam ovog romana. Šest mjeseci svakodnevnog provjeravanja po Crolistu, i roman je uvijek vani. Što je zapravo i sjajna vijest- ljudi su se zainteresirali za hrvatsku književnost i očito imamo mladu zvijezdu u usponu. No, s druge strane, gledajući čisto s osobnih sebičnih stajališta, malo me je to iziritiralo, nisam mogao doći do romana kad se najviše o njemu pričalo te nisam moga sudjelovati aktivno koliko želim na susretu s piscem u studentskom klubu, gdje je primarna okupacija bila baš njegov novi roman.
No dosta jadikovki, krenimo o samom romanu.
Kruno Lokotar na poleđini romana odmah roman ''strogo žanrovski'' svrstava u krimić. Jasno, on odmah napominje da ga ne trebamo odmah tako tumačiti i svrstavati, te zgodno u kontekst toga ubacuje Zločin i kaznu. Jer kao to je isto strogo žanrovski gledano krimić. Nope. Ciganin,ali najlepši ima postulate krimića, no ne treba ga spominjati u tom kontekstu jer je to loš i proziran krimić, stvari se vrlo lako prepoznaju i otkriju, nema tu puno zavrzlama. Dok je Zločin i kazna klasični primjer anti-krimića. Zgodno je to Lokotar poveza Novaka i Dostojevskog.
Od ostalih kritika na poleđini definitvno treba spomenuti kritiku Mateja Bogataja koja glasi: 5/5
http://i1.kym-cdn.com/entries/icons/o...
Šta je ovo, jel to neka zajebancija? Malo san ga izgugla, kaže gugl-jedan od najcjenjenijih slovenskih kritičara. Okej. Možda je on neka slovenska verzija Rogera Eberta, pa je sad prvi put da 5, pa je to toliko bitno, ne znam.
Priča nam se donosi kroz 4 središnja lika, subjektivnih pripovjedača u 1. licu, većinom kroz formu ispovijedi i priznanja medijskim djelatnicima. Takav rakurs iznimno asocira na seriju True detective i ispovijedi Rust Cohlea i Martya Harta. Novak je taj dio stvarno dobro odradio, ne prepuštajući niti jednom liku konačno i apsolutno znanje. Složio bih se s kolegom Vatroslavom, koji kaže da je jebeno što nema sretnog završetka. Ali ne samo da nema sretnog završetka, nema ni istine, svi su pripovjedači iznimno nesigurni kazatelji te je ostalo nerazjašnjeno pravo stanje stvari. Upravo stoga je zadnje poglavlje iz psihijatrije apsolutno nepotrebno dodvoravanje čitatelju i otkrivanje jedne misterije. Takva vrsta završetka je klasična boljka pisaca, Novak nije potpuno upao u nju, više se malo poskliznuo. Uvijek u takvim situacijama volin baciti jebački quote Davida Chasea, tvorca Sopranosa, o epizodi Pine Barrens (oni koji su gledali znati će o čemu je riječ, oni koji nisu- https://www.youtube.com/watch?v=pG0yq...)
''They shot a guy.Who knows where he went? Who cares about some Russian? This is what Hollywood has done to America. Do you have to have closure on every little thing? Isn't there any mystery in the world? It's a murky world out there. It's a murky life these guys lead. And by the way, I do know where the Russian is. But I'll never say because so many people got so pissy about it.''
Novak se očito u ovom romanu naslanja na uspješnu strategiju u ČMZ, to se jasno razazna kroz diskurs komatoznog Sandija, koji je adolscentska verzija infantilnog pripovjedača u ČMZ, dok je Pauk verzija Hešta i Pujta, ali niti približno dobro prikazan kao njih dvoje, koji daju posebnu razinu nadrealizma, koja je ovdje sputana Sandijevim komatoznim stanjem, što je zapravo šteta, jer Novak ima jaku crtu za prikaz nadrealnih elemenata.
Moram se složiti s kolegicom Marinom i njezinim mišljenjem da je ''infantilna perspektiva u romanu črna mati zemla briljantna je u službi karakterizacije lika, a usput je poslužila i za potrpati sve politički nekorektne stavove.'', dok je se u Ciganinu dosta toga natrpa.
U svakom slučaju, Ciganin,ali najljepši je sjajan, pitak roman, svojevrsno nadograđivanje na ČMZ, no ipak malo lošije ostvarenje od prethodnika, koji je puno jezgrovitiji, dok se Ciganin ponekad gubi u raslojavanju. I Hešto i Pujto rulz!
No dosta jadikovki, krenimo o samom romanu.
Kruno Lokotar na poleđini romana odmah roman ''strogo žanrovski'' svrstava u krimić. Jasno, on odmah napominje da ga ne trebamo odmah tako tumačiti i svrstavati, te zgodno u kontekst toga ubacuje Zločin i kaznu. Jer kao to je isto strogo žanrovski gledano krimić. Nope. Ciganin,ali najlepši ima postulate krimića, no ne treba ga spominjati u tom kontekstu jer je to loš i proziran krimić, stvari se vrlo lako prepoznaju i otkriju, nema tu puno zavrzlama. Dok je Zločin i kazna klasični primjer anti-krimića. Zgodno je to Lokotar poveza Novaka i Dostojevskog.
Od ostalih kritika na poleđini definitvno treba spomenuti kritiku Mateja Bogataja koja glasi: 5/5
http://i1.kym-cdn.com/entries/icons/o...
Šta je ovo, jel to neka zajebancija? Malo san ga izgugla, kaže gugl-jedan od najcjenjenijih slovenskih kritičara. Okej. Možda je on neka slovenska verzija Rogera Eberta, pa je sad prvi put da 5, pa je to toliko bitno, ne znam.
Priča nam se donosi kroz 4 središnja lika, subjektivnih pripovjedača u 1. licu, većinom kroz formu ispovijedi i priznanja medijskim djelatnicima. Takav rakurs iznimno asocira na seriju True detective i ispovijedi Rust Cohlea i Martya Harta. Novak je taj dio stvarno dobro odradio, ne prepuštajući niti jednom liku konačno i apsolutno znanje. Složio bih se s kolegom Vatroslavom, koji kaže da je jebeno što nema sretnog završetka. Ali ne samo da nema sretnog završetka, nema ni istine, svi su pripovjedači iznimno nesigurni kazatelji te je ostalo nerazjašnjeno pravo stanje stvari. Upravo stoga je zadnje poglavlje iz psihijatrije apsolutno nepotrebno dodvoravanje čitatelju i otkrivanje jedne misterije. Takva vrsta završetka je klasična boljka pisaca, Novak nije potpuno upao u nju, više se malo poskliznuo. Uvijek u takvim situacijama volin baciti jebački quote Davida Chasea, tvorca Sopranosa, o epizodi Pine Barrens (oni koji su gledali znati će o čemu je riječ, oni koji nisu- https://www.youtube.com/watch?v=pG0yq...)
''They shot a guy.Who knows where he went? Who cares about some Russian? This is what Hollywood has done to America. Do you have to have closure on every little thing? Isn't there any mystery in the world? It's a murky world out there. It's a murky life these guys lead. And by the way, I do know where the Russian is. But I'll never say because so many people got so pissy about it.''
Novak se očito u ovom romanu naslanja na uspješnu strategiju u ČMZ, to se jasno razazna kroz diskurs komatoznog Sandija, koji je adolscentska verzija infantilnog pripovjedača u ČMZ, dok je Pauk verzija Hešta i Pujta, ali niti približno dobro prikazan kao njih dvoje, koji daju posebnu razinu nadrealizma, koja je ovdje sputana Sandijevim komatoznim stanjem, što je zapravo šteta, jer Novak ima jaku crtu za prikaz nadrealnih elemenata.
Moram se složiti s kolegicom Marinom i njezinim mišljenjem da je ''infantilna perspektiva u romanu črna mati zemla briljantna je u službi karakterizacije lika, a usput je poslužila i za potrpati sve politički nekorektne stavove.'', dok je se u Ciganinu dosta toga natrpa.
U svakom slučaju, Ciganin,ali najljepši je sjajan, pitak roman, svojevrsno nadograđivanje na ČMZ, no ipak malo lošije ostvarenje od prethodnika, koji je puno jezgrovitiji, dok se Ciganin ponekad gubi u raslojavanju. I Hešto i Pujto rulz!
October 10, 2020
Romi. Ksenofobija. Rasizam. Trgovina ljudima. Okrutno višestruko ubistvo. Tragična ljubavna priča. Društvena kritika. Sve su to elementi romana „Ciganin, ali najljepši“ Kristiana Novaka, pa se ovako čini kao literarno kopile "Doma za vješanje", "Sjećanja na ubistvo" i "Traffica" uz dašak Boormanovog "Oslobađanja" ili Hillove "Južnjačke utjehe", što donekle i jeste, ali i nije.
Novak atmosferom američke južnjačke gotike uspješno prikazuje hrvatsko Međimurje, koje se čini prikladnim ekvivalentom močvara kojima suvereno vladaju Kajuni ili divljinama Georgije u kojima stranci nisu pretjerano dobrodošli, jer tamo vladaju drugačija pravila negoli van tog područja, te kroz četiri narativa, koja se isprepliću, pripovijeda priču o događaju koji se desio prije nekog vremena usput se koristeći elementima magijskog realizma sve u svrhu otkrivanja gorke istine iza svega.
Sama tematika „Ciganina“ je sjajna, teme su uvijek aktuelne, posebno sada, što ga u jednu ruku čini ziheraškim romanom napisanim da se poberu nagrade, što je na kraju i uspio, pa je teško reći da li je zaista pisan s namjerom da udara po emocijama ili da istraži nova područja balkanske književnosti. U svakom slučaju, zbog pristupa naraciji i odluke da cijelu priču ispriča kroz četiri naratora, jasno definirana što je za svaku pohvalu, kao transkript razgovora u kojem se oni obraćaju neimenovanom sugovorniku, osim u slučaju Sandija za kojeg znamo da se obraća Japici, roman gubi na emotivnoj težini koju je trebao imati, s obzirom na to kojim se temama bavi, mada je vjerovatno zamisao bila da se tako čitatelj/čitateljica više zapitaju o svemu, jer se ipak likovi obraćaju direktno njima.
Međutim, najveća mana romana jeste upravo taj tip naracije, jer izostaje dosta toga, a previše se kaže. Nekada treba ostaviti čitateljima mogućnost da sami dođu do nekih zaključaka, umjesto da im se trpaju nasilno u glavu. Također, teško je zamisliti pravi intervju ispričan na ovaj način, gdje sugovornik zna napamet i komentare i nadimke korisnika na YouTubeu ili pak cijele dijaloge ispričane na dijalektu. Jednostavno zvuči neuvjerljivo i na trenutke prilično zamarajuće. Ima tu još stvari koje škripe, prvenstveno upravo zbog odluke da se roman ispriča na način na koji je ispričan. Čak i Sandijev dio, koji je "najmesnatiji" previše odskače.
Ipak, Novak dobro piše, ima nekoliko jakih scena u romanu koje ostaju u sjećanju, ali sveukupan dojam jeste da je roman mogao i trebao biti jači. Ovako je cijeli potencijal i talenat, koji Novak nesumnjivo posjeduje, neiskorišten do kraja, ali se ne može sporiti kvaliteta romana.
Novak atmosferom američke južnjačke gotike uspješno prikazuje hrvatsko Međimurje, koje se čini prikladnim ekvivalentom močvara kojima suvereno vladaju Kajuni ili divljinama Georgije u kojima stranci nisu pretjerano dobrodošli, jer tamo vladaju drugačija pravila negoli van tog područja, te kroz četiri narativa, koja se isprepliću, pripovijeda priču o događaju koji se desio prije nekog vremena usput se koristeći elementima magijskog realizma sve u svrhu otkrivanja gorke istine iza svega.
Sama tematika „Ciganina“ je sjajna, teme su uvijek aktuelne, posebno sada, što ga u jednu ruku čini ziheraškim romanom napisanim da se poberu nagrade, što je na kraju i uspio, pa je teško reći da li je zaista pisan s namjerom da udara po emocijama ili da istraži nova područja balkanske književnosti. U svakom slučaju, zbog pristupa naraciji i odluke da cijelu priču ispriča kroz četiri naratora, jasno definirana što je za svaku pohvalu, kao transkript razgovora u kojem se oni obraćaju neimenovanom sugovorniku, osim u slučaju Sandija za kojeg znamo da se obraća Japici, roman gubi na emotivnoj težini koju je trebao imati, s obzirom na to kojim se temama bavi, mada je vjerovatno zamisao bila da se tako čitatelj/čitateljica više zapitaju o svemu, jer se ipak likovi obraćaju direktno njima.
Međutim, najveća mana romana jeste upravo taj tip naracije, jer izostaje dosta toga, a previše se kaže. Nekada treba ostaviti čitateljima mogućnost da sami dođu do nekih zaključaka, umjesto da im se trpaju nasilno u glavu. Također, teško je zamisliti pravi intervju ispričan na ovaj način, gdje sugovornik zna napamet i komentare i nadimke korisnika na YouTubeu ili pak cijele dijaloge ispričane na dijalektu. Jednostavno zvuči neuvjerljivo i na trenutke prilično zamarajuće. Ima tu još stvari koje škripe, prvenstveno upravo zbog odluke da se roman ispriča na način na koji je ispričan. Čak i Sandijev dio, koji je "najmesnatiji" previše odskače.
Ipak, Novak dobro piše, ima nekoliko jakih scena u romanu koje ostaju u sjećanju, ali sveukupan dojam jeste da je roman mogao i trebao biti jači. Ovako je cijeli potencijal i talenat, koji Novak nesumnjivo posjeduje, neiskorišten do kraja, ali se ne može sporiti kvaliteta romana.
January 27, 2019
Odličan roman, malo je falilo da postane jedan od omiljenih s ovih prostora, ali kraj me je malo razočarao, mada možda ima smisla, naročito iz ugla policajca Plančića. Na mene nije ostavio utisak, jer bio je suviše ciničan i nije doneo razrešenje u pravom smislu te reči.
Bilo kako bilo, roman je do tog dela bio vanserijski, s nekoliko različitih pripovedača, misterijom u svom središtu i zabranjenom ljubavi između Sandija i Milene. Preporuka za čitanje.
Bilo kako bilo, roman je do tog dela bio vanserijski, s nekoliko različitih pripovedača, misterijom u svom središtu i zabranjenom ljubavi između Sandija i Milene. Preporuka za čitanje.
February 10, 2022
ovo je tooooliko dobro da sam se jedva odvojila od knjige, posuđene, ali naći ću je i onda se više nikad ne��u odvajati : ne samo o zabranjenoj ljubavi na toliko nivoa (starija žena i mlađi muškarac; žena koja ima 40 godina a bez dece je i muškarac koji bira da bude sa njom a ne sa (bolesnom) majkom; neromkinja i Rom) već daleko složenije niti naracije : najpre, to je predobar opis života romskih zajednica, bez patetiziranja i steretopiziranja, vodilo se računa o svemu, pa i o klasnoj perspektivi (podela sela na tri dijela je brutalno dobro opisana) : pa onda i NVO sektora i svih problematika koje ono nosi : pa dio sa policijom je toliko dobro i složeno predočen, da mogu zamisliti jednu regionalnu seriju na osnovu knjige u rangu ''the wire'' : priča o migrantima je bolna jeziva prelijepa i veoma pametno napisana : jezik, forma, stil, kako je cijeli roman strukturiran, od brižljivog vođenja računa kada je ovaj ili ona jezik, kada prozaičnije kada poetičnije, sve je fantastično sklopljeno : rečju, genijalno
June 22, 2020
Tako rijetko netko zaista dobar biva prepoznat od suvremenika, bili oni knjiški ili kiosk moljci. Nejasno mi je kako je Novak došao u modu, no jasno mi je zašto će netko za koje desetljeće biti oduševljen njime. Skoro da nema pažnje vrijednog živog književnika u Hrvatskoj koji svoj talent i rad nije kompromitirao pisanjem za masne eph honorare, populističkom patetikom ili već nečim. No Kristijan ima oči za široku sliku vremena i to isto vrijeme će to vjerujem nagraditi. Izaći će on iz trenda, no ovo će ostati. Vjerujem i još poneki njegov uradak.
September 27, 2017
"Nemoj me tako gledati, daj da ti kažem zašto me pogodilo. Nije mene ubola ni riječ "Cigan" ni riječ "najlepši". Ova između, ova prokleta "ali". To je riječ uljez, to je zla riječ. Ne smije joj biti mjesto u rečenicama o ljudima. Ako si s krive strane te riječi, ona te zauvijek dijeli od dobrih slika, shvaćaš. (p. 69)
Fantastičan review pročitajte ovdje i ovdje
i pročitajte Novakov tekst o knjizi ovdje
Fantastičan review pročitajte ovdje i ovdje
i pročitajte Novakov tekst o knjizi ovdje
May 29, 2022
Moram priznati da sam stvarno jako, jako ugodno iznenađena ovom knjigom. Gledala sam davno predstavu i nije me nešto pretjerano oduševila pa sam odgađala čitanje bez obzira na silne preporuke. Ali kako svaka knjiga ima svoje vrijeme, baš sam ju pročitala u nekom periodu kad mi je skroz dobro legla. Super stil pisanja, drugačija, zanimljiva radnja. Nevjerojatno mi je kako pisac postepeno uvodi narječje tako da ne bude naporno. Ma stvarno odlično!
July 12, 2017
Nakon toliko hvalospjeva koje sam čula i pročitala o knjizi bila sam skeptična. Poslije čitanja sam bez riječi, knjiga je pravo remek djelo!
Novak je uspio ispričati tešku temu bez patroniziranja i praznog aktivizma, jezik kojim se likovi služe je maestralan i najbolji je most koji je mogao sagraditi da nas približi njihovom doživljaju svijeta.
Kristian Novak, od danas sam Vaš fan!
Novak je uspio ispričati tešku temu bez patroniziranja i praznog aktivizma, jezik kojim se likovi služe je maestralan i najbolji je most koji je mogao sagraditi da nas približi njihovom doživljaju svijeta.
Kristian Novak, od danas sam Vaš fan!
January 4, 2018
nije lako napisati genijalan roman kao sto je CMZ, pa to ponoviti.
jezik, forma, teme koje otvara, sve je (i) u Ciganinu vrhunski. smiono i bez kocnica bilo kakve korektnosti.
doduse, poneko prenaglasavanje kaljuze jada i grotesknih likova bilo mi je visak. no, to je mozda do mene.
jezik, forma, teme koje otvara, sve je (i) u Ciganinu vrhunski. smiono i bez kocnica bilo kakve korektnosti.
doduse, poneko prenaglasavanje kaljuze jada i grotesknih likova bilo mi je visak. no, to je mozda do mene.
November 15, 2023
Iako je istina da sam opcenito spora sa recenzijama, mislim da s Ciganinom sad vec i odugovlacim, jer se bojim da sta god napisem, nece biti dovoljno. Ne znam uopce kako objasniti da mi je tako (temom) tezak i tuzan roman bio toliko prekrasan i pravi melem za dusu. Slomio mi je srce tristo puta, a bar jos toliko puta bi ga citala opet.
U “Ciganin, ali najljepsi” pratimo nekoliko likova i nekoliko radnji; mladog Roma Sandija, i Milenu, koja se u njega zaljubljuje; Nuzata koji napusta zemlju i obitelj koju je zahvatio rat, i jednog policajca. Moja kolegica je rekla da je to knjiga o ljudskosti i neljudskosti u svakome od nas, i to je upravo ono sto meni knjigu cini toliko lijepom i teskom. Citate, vezete se npr za te izbjeglice, odjednom oni naprave nesto lose, ne mozete ih opravdati, ali mozete objasniti zasto je do toga doslo - jer znate sta se njima desavalo do tog trena. I tako stalno. Cijela knjiga me tjerala da vracam filmove, preispitujem stavove i situacije, da proradi kao lud taj misic empatije.
Ja se jos nisam oporavila, razmisljam o njoj svaki dan vec mjesec dana, Sandi mi je uzeo komad srca, a bogami i Novak.
Najdraza knjiga ove godine.
Novak pise tako effortlessly, tj pretpostavljam da ne pise sa tolikom lakocom, ali se s tom nevjerojatnom lakocom cita.
Toliko ga je fino citati, pise tako kao da slusas nekog - s kim usred ljeta, u 2 ujutro, sjedis kraj mora i pijes pivo. I te tako “lake” recenice su zapravo cudo, miluju dusu, grade te slike koje ostaju urezane kao da si ih svojim ocima gledao.
Ne da ja vama preporucujem tu knjigu, nego ovako - poklonite si Ciganina. Vi to zasluzujete. 😅🥰
U “Ciganin, ali najljepsi” pratimo nekoliko likova i nekoliko radnji; mladog Roma Sandija, i Milenu, koja se u njega zaljubljuje; Nuzata koji napusta zemlju i obitelj koju je zahvatio rat, i jednog policajca. Moja kolegica je rekla da je to knjiga o ljudskosti i neljudskosti u svakome od nas, i to je upravo ono sto meni knjigu cini toliko lijepom i teskom. Citate, vezete se npr za te izbjeglice, odjednom oni naprave nesto lose, ne mozete ih opravdati, ali mozete objasniti zasto je do toga doslo - jer znate sta se njima desavalo do tog trena. I tako stalno. Cijela knjiga me tjerala da vracam filmove, preispitujem stavove i situacije, da proradi kao lud taj misic empatije.
Ja se jos nisam oporavila, razmisljam o njoj svaki dan vec mjesec dana, Sandi mi je uzeo komad srca, a bogami i Novak.
Najdraza knjiga ove godine.
Novak pise tako effortlessly, tj pretpostavljam da ne pise sa tolikom lakocom, ali se s tom nevjerojatnom lakocom cita.
Toliko ga je fino citati, pise tako kao da slusas nekog - s kim usred ljeta, u 2 ujutro, sjedis kraj mora i pijes pivo. I te tako “lake” recenice su zapravo cudo, miluju dusu, grade te slike koje ostaju urezane kao da si ih svojim ocima gledao.
Ne da ja vama preporucujem tu knjigu, nego ovako - poklonite si Ciganina. Vi to zasluzujete. 😅🥰
Displaying 1 - 30 of 312 reviews