"Kada se u Vukovaru rat zahuktao, u susjednoj Trpinji već je postojao logor u koji su četnici dovodili sve koje su zatvorili. Bio je 14. rujna 1991. godine kada je u velikom napadu na Trpinjsku cestu dio grada ostao odsječen od naše obrane. (...) Nekoliko ljudi preživjelo je ta mučenja u Trpinji i oni su mi govorili što je sve otac morao istrpjeti zbog svojeg sina. Oni koji su preživjeli izišli su iz logora nakon tri mjeseca. Četnici su ih poslali pješke preko minskih polja, iz kojih su izišli pukim slučajem živi. Moji roditelji nisu imali tu sreću. Ubijeni su (...) Oni koji su preživjeli rekli su da je moj otac pretrpio strašne muke. Zlostavljali su ga zbog brata, a to su mu i rekli. Tjerali su ga da pije i liže 'hrvatsku krv', krv koja je tekla iz rana i ozljeda drugih koje su mučili u logoru. (...) Sve do pada tog dijela grada, o njima je brinuo brat Marko koji ih je obilazio kad god je mogao dok ih nisu odvezli u Trpinju u logor. Tamo je ubijeno više od 70 ljudi. Ni jedno tijelo nije pronađeno. Mještani srpskog sela Trpinja uporno šute 25 godina o tom zločinu." (Kata Loznačić)