Schindlerov lift

by Darko Cvijetić

’’Kada je otvoren 1975. godine, Crveni soliter u Prijedoru je mirisao. Imao je trinaest spratova pa su stanari, ne bi li se zaštitili od nesreće, prvi nazvali Galerijom. To nije pomoglo – u Crvenom se uvijek smrt solidno osjećala, i nikad nije otišla bez ičega. Jedini izlaz iz stepeničkog labirinta po kojem smrt šenluči je – lift marke Schindler.

Svaki soliter je vertikalno selo, u sebi ima toliko života. Crveni soliter u sebi ima dovoljno nesreće za čitavu Bosnu i Hercegovinu, a kratki roman Schindlerov lift nosi težinu deset tomova najbolje literature.

Molim vas, ako tražite štivo za zabavu, vratite ovu knjigu na policu.’’

Selvedin Avdić

’’S urušavanjem svijeta kakvog smo poznavali, urušio se i život u dva prijedorska solitera, u gradu koji je, kako sam autor kaže, rupa svijeta poznata po ratnim zločincima, logorima i slikarima. U tim soliterima, dok nisu postali oblakoderi smrti, zajednički su se proslavljale radničke pobjede i unapređenja. Danas radnika/ca više nema, potonuli su u naciju i ostali punih pluća vode. Komšije su pogubile komšije, nakon razmjene sličica u djetinjstvu, nekadašnji drugovi mijenjali su mrtve i ranjene na liniji razdvajanja, a majke su djecu pronalazile u sekundarnim masovnim grobnicama, nakon što bi im, odbijajući da vjeruju kako su mrtvi, spremale večeru i čekale vijest o njima. Može li se u dva nebodera smjestiti ukupna tragedija Bosne i Hercegovine? Može, i Darko Cvijetić nam svjedoči o tome, potvrđujući da o užasu koji smo imali/e sreću preživjeti i čije posljedice živimo, mogu i trebaju pisati samo najbolji. Svakom rečenicom autor Schindlerovog lifta štiti nas od mrtve kiše koja pada po Prijedoru. Njegov kišobran sačinjen je od ljudske i književne čestitosti.

Kristina Ljevak

’’Ovako pišu samo oni koji se ničega i nikoga ne boje… Ovako pišu oni koji ne predstavljaju samo savest svog vremena ili mesta već koji se ne plaše da plate cenu iskupljenja – i za žrtve i za zločince. Teško je to i neshvatljivo breme koje je Darko Cvijetić delom opisao i u svom romanu Schindlerov lift… Kažem delom jer ne smemo zaboraviti na njegovu poeziju bez koje ne bi ni bilo ovog romana.’’

Zlatko Jelisavac

Genres: Fiction, War, Poetry, Novels

94 pages, Paperback

First published January 1, 2018

Reviews

[Zoran Žmirić · Rating 5 out of 5]

U ovom albumu ljudskog stradavanja, Cvijetić niže portrete stanara jednog nebodera čije sudbine predstavljaju sav besmisao (post)ratovanja na ovim prostorima. Nakon što pročitate ovu knjigu, a vrlo je izgledno da ćete to učiniti u jednom dahu, imat ćete osjećaj da vam je netko izvadio utrobu, utrpao je u lift pa je vozi gore dolje, dok vi sa strane stojite i nadate se da će sajle izdržati tu sumanutu jurnjavu. Cvijetićev roman je kratak, između korica tek je devedeset stranica, no na njima je sabijena esencija raslojavanja ljudskih vrijednosti. Schindlerov lift je prikaz poraza razuma u svoj svojoj snazi. A ako se pitate kako Darko piše.... u liftu ste, sva su dugmad pritisnuta, a vi ne želite izaći. Eto kako.

[Alex.andthebooks · Rating 4 out of 5]

Nie będę ukrywać, że ciężko ocenia się takie książki w skali, więc umówmy się, że będzie to mocno poglądowe. Ta książka była naprawdę trudna, mimo niewielkich gabarytów.

[Vanja Šušnjar Čanković · Rating 5 out of 5]

Roman „Schindlerov lift“ (u nastavku teksta koristiću fonetsku transkripciju Šindlerov) pjesnika Darka Cvijetića težak je kao sveta zemlja, surov i bespoštedan kao sam rat, nemilosrdan kao i sam život u ratu, posebno ovom našem, nesrećnom, bosanskohercegovačkom. Prošlo je već nekoliko dana kako sam pročitala ovo, obimom neveliko štivo (tek nekih 90-ak stranica) i dala sam sebi vremena da ga oćutim, da zaustavim krvarenje iz načetih rana. I sad se doslovno mučim da nađem riječi kojima bih ga predstavila. Jedan od glavnih razloga je taj što sam sigurna da je ovdje malo šta fikcija i što me zastrašujuće slike, posebno ona uznemirujuće smrti djevojčice Stojanke i dalje pohode. Opisujući sudbine stanovnika Crvenog solitera u Prijedoru, Cvijetić je, isporučujući hirurški precizne i pjesnički neumoljive slike u malim pakovanjima, predstavio sve strahote i užase stradanja tokom besmislenog ratovanja dojučerašnjih komšija.

Cvijetić predstavlja ono vrijeme, kako sam u nekoliko navrata ističe, kad su radnici preko noći postali ratnici i samo kratko nas podsjeća na neka srećnija vremena kada je „buljuk djece galamio na livadi između dva solitera, dvije rudničke građevine. Pravili su snješka od četiri metra visine, od prljavih ostataka snijega.“ I kako je „Vijeko svoj rad u snijegu oplemenio dodajući Snješku pozamašan falus, kristalno saliven, da je izlazeće radnike iz Celuloze bilo sramota pogledati u pravcu ogromnog, kuratog Snješka.“ To vrijeme kada su se radnice Borca domunđavale krišom pogledajući u obdarenog Snješka, Cvijetić ubacuje sporadično, bez nostalgične sentimentalnosti, taman toliko da nas više zapeče kad shvatimo u šta se tako naprasno pretvorilo i kako smo od ljudi postali Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali.

I u ovom (nisam pristalica kojekakvih kvalifikacija književnih djela, ali jednom sam negdje naišla na izraz stvarnosna proza koji bi u ovom slučaju, vjerujem, bio primjeren) djelu, iako svom prvom proznom, Cvijetić ostaje vjeran svojim najvećim književnim preokupacijama, ratu i smrti i servira nam ih direktno, bez okolišanja, bez prethodne pripreme, neumoljivo i vjerodostojno u svim njihovim oblicima ma koliko oni teško padali na želudac. I za razliku od neke teško svarljive hrane koja nam u glavi napravi tunel, Cvijetićev uglavnom dokumentaristički i taksativni postupak pripovijedanja ima sasvim drugačiji efekat. On rovari po najskrivenijim dijelovima naše unutrašnjosti, kopajući duboko kao prijeratni rudar iz Ljubije kojeg ne možeš obmanuti jer savršeno vidi u mraku. Boli, kao da neko pokušava da ti prereže vene i poslije svake dvije stranice (kolika je prosječna dužina poglavlja) i svake priče moraš napraviti pauzu da se oporaviš, da se zakrpiš, da nađeš tračak svjetlosti i nečeg lijepog u ruinama koje su nam ostavljene u nasljeđe.

Ne znam koliko se Cvijetić svjesno bavi onim što se u indijskoj filozofiji i uopšte istočnjačkim religijama naziva zakon karme, odnosno (pojednostavljujem) onim da svaki čovjek snosi posljedice sopstvenih djela, ali da, Cvijetić definitivno namjerno povlači izvjesne paralele. Tako, na primjer, Taibovu kćerku autom je pregazio prvi komšija Hamdija Kurtović, vlasnik automehaničarske radnje kojeg će kasnije ubiti policajac s uviđaja autom ubijene curice. Kad Šime dobije osamnaest godina mlađeg brata jedna komšinica će drugoj dati do znanja da to nije dobar znak što će se ubrzo i potvrditi kao tačno. Zatim, majstor koji će senzore za poziv lifta (marke Šindler) namjestiti na četrdeset kilograma, poletjeće u vazduh nagazivši na minu, nakon sile pritiska od tek nekoliko kilograma. Pa, Branko koji će dobiti beznogo dijete nakon što i nakon rata nije došao da obiđe oca invalida,.. Prenaglašenost ovakvih i sličnih bizarnosti nije slučajna i potvrđuje da nisu u pitanju slučajnosti, te treba da nam služi kao opomena i nauk. Nauk da se moramo suočiti sa prošlošću ma koliko mukotrpna bila i preuzeti odgovornost za sva naša zlodjela.

U završnici, jedna lična nota. Kao dijete sam od oca često slušala u preuveličane dogodovštine, tzv. lovačke priče i viceve o Čedi Lažovu ne znajući da Čedo, možda, nije bio tek izmišljeni lik. Šindlerov lift će mi otkriti jednu sasvim drugu istinu o Čedi Lažovu koji će postati „sve ozbiljniji, sve istinitiji, sve samlji, stari celulozni lažov, papirnat kao gnjili Tito kod Taiba“. Da privedem kraju. Zbog svojih uvjerljivih zapisa i vrlo autentičnog tona, Šindlerov lift nas ostavlja zabezeknute od užasa. Nakon posljednjeg paragrafa od kojeg vam se gubi dno pod nogama, imala sam samo jednu želju. Da zagrlim Darka Cvijetića.

[Uroš Đurković · Rating 4 out of 5]

Ispisao sam čitavu stranicu i sve obrisao.

Lepo je Cvijetić rekao, mi zaista živimo permanentni PTSP.

I tu se, verovatno, sažima sve ono što sam hteo da kažem.

Ovakva književnost je važna i potrebna, a mene ne brinu famozni „sukobljeni narativiˮ kojih je uvek bilo i uvek će biti, nego permanentna proizvodnja „traženih neznanjaˮ sa svih strana, koliko god strana danas uopšte bilo. 

Prijedorski soliter jeste društvo u malom, a mi svi i dalje nismo izašli iz ratova devedesetih, samo što nismo izašli na različite načine. Jedno je, ipak, neosporno – stradanje, užasno i neopravdivo stradanje nevinih i još strašniji rizik da se može ponoviti.

Cenim ono što Cvijetić radi i sa ljudske i sa književne strane – ovo je delo zanimljive kompozicije, pisano da se sebi i svojima olakša i da se, mozaično, pa i dramski podsticajno, predstavi komšiluk kroz košmare koji su, nažalost, bili java.

[Come Musica · Rating 4 out of 5]

L'ascensore di Prijedor di Darko Cvijetić è tra i libri consigliati dai librai su TuttoLibri di oggi 21 agosto 2021.
Prijedor è una città della Jugoslavia che è nota soprattutto per i crimini di guerra: "“Prijedor è un luogo sperduto del mondo, conosciuto solamente per crimini di guerra, campi di concentramento e pittori” scrive Darko Cvijetić in una sintesi della sua città natale ma anche della Bosnia ed Erzegovina intera, territorio di poeti, artisti e massacri. [...] Oggi Prijedor è Bosnia ed Erzegovina. È Repubblica Srpska (Repubblica Serba di Bosnia ed Erzegovina). Una doppia appartenenza che tiene traccia delle contorsioni della Storia e di una guerra che è finita senza vinti né vincitori. Gli accordi di Dayton, con un salto mortale firmato sotto l’egida della diplomazia internazionale, hanno riconosciuto l’indipendenza e i confini della Bosnia ed Erzegovina ma l’hanno divisa in due, una parte croato-musulmana e una serba."

Il titolo, nella traduzione, perde il gioco di significati che aveva dato l'autore nel titolo originale. Infatti, scrive la traduttrice, "Il romanzo in originale porta il titolo Schindlerov lift, ovvero L’ascensore di Schindler, per creare con un gioco di parole un’assonanza con il titolo del noto film Schindler’s list. Tale riferimento è possibile grazie al fatto che anche in bosniaco si utilizza la parola inglese lift per dire “ascensore”. Nel testo italiano questa assonanza si perde e ne resta solo questa traccia: l’ascensore (marca Schindler).”

Darko Cvijetić è prima di tutto un poeta (non lo sapevo prima di leggere questo libro) che non si stanca di dar voce agli orrori che hanno ferito profondamente la Jugoslavia degli anni novanta.

«Sì, sono stato fortunato» disse ai convenuti «io non sono morto per la patria. Solamente lei non ha avuto la mia stessa fortuna ed è morta per me!».

Protagonista di questo romanzo è il condominio rosso, costruito negli anni settanta, che si sviluppa su tredici piani, in cui vivono 104 famiglie: un villaggio in verticale, che è ubicato all'interno della cittadina di Prijedor: "Il «villaggio verticale», parafulmine mortuario, un’altezza da Icaro, con ascensori come Minotauri in un labirinto di scale."


Altro protagonista di questo romanzo è la morte: "Nel Condominio rosso la morte si è sempre sentita particolarmente, e non se n’è mai andata a mani vuote. Intorno al condominio si uccideva e si ballava il kolo, dentro è stata concepita una moltitudine di bambini, molti i morti trasportati fuori con l’ascensore grande."

Questo romanzo, alla luce anche di quello che sta accadendo a Kabul, mi sembra così attuale. Al di là dell'ambientazione storico-geografica, la guerra ha un minimo denominatore comune.

Scrive Federica Manzon nella postfazione: "Cvijetić ci racconta il prima e il dopo. Il mondo ancora integro degli anni successivi alla morte del Maresciallo, con le ville asburgiche come asili da fiaba e le vacanze dei figli degli operai al mare di Biograd, quando i bambini costruivano la sagoma di cartone di Tito e la facevano volare sul tetto come un aquilone, per poi tornare a casa e prenderle dai genitori.
Darko Cvijetić scrive e le sue parole si oppongono a ogni negazionismo, non vogliono portare giustizia o vendetta ma chiamano a ricordare, a confrontarsi con quanto è accaduto perché il futuro possa essere libero dai fantasmi dei morti, perché mai più sia invocato il culto del sangue e delle ossa sepolte per affermare l’identità di una nazione contro un’altra. Perché le differenze non diventino odio, i confini non si trasformino in muri e perché le nazioni continuino a essere terre di molti popoli, e nelle scale dei condomini si senta ancora risuonare il richiamo dei bambini che giocano."

[Željko Erceg · Rating 5 out of 5]

Uhh, kad ne znaš odakle bi počeo. Knjiga koja ima samo 90 stranica, a u nju, ne znam kojom tehnikom, utkane sve emocije i osjećaji raspada na ovim prostorima, život prije, za vrijeme i nakon 90tih stanara dvaju nebodera u Prijedoru.

Ovo je jedna od rijetkih knjiga koju bih odmah pročitao još jednom, ona koju čovjek mora imati na polici u kući. Kad dođe gost da mu daš da pročita dok spremiš ručak, pa da sjednete, šuteći se gledate par minuta, popijete i zagrlite plačući i psujući.

Cvijetić je podigao spomenik uzdizanju, življenju i krvavoj propasti jednog razdoblja, niti jednog trena ne zaboravljajući da povijest čine ljudi koje je poznavao i njihove sudbine. Svakog se sjetio po imenu.

Davno sam odselio iz zgrade s liftom, ne sjećam se ni koje je marke bio, ali se sjećam da sam mnoge susjede poznavao isključivo iz lifta. Nisam pamtio tko je gdje, no većina njih bi stala uz dugmad, pogledala sve u liftu i ispritiskala katove bez potrebe da se mi izjasnimo gdje tko ide.

Putnici iz Cvijetićevog lifta (marke Schindler) u Crvenom i Plavom soliteru nisu bili Srbi, Hrvati, Muslimani/Bošnjaci već ljudi, dok iz radnika nisu pretvoreni u ratnike.
Neki su i tijekom rata ostali ljudi, neki postali neljudi, danas iseljavaju svi. Sve je to autor zabilježio, baš kao i raspad Tita od kartona, ratne razmjene "mrtvi za mrtve".

Iz priče u priču, prateći lepezu likova i karaktera, detaljno opisanih tek u par crta, ostajao sam razrogačenih očiju kao da sam sa svakom novom stranicom udaran čekićem povijesti.

Naravno, stvarnost piše zaplete, pa završni čin nije zadnja stranica već saznanje koje je Cvijetić dobio nakon objave romana, tijekom posjete majci Stojanke K.

Ovo je roman za koji ne postoji dovoljan broj zvjezdica na Goodreadsu, što je okrunjeno i nagradom Fric 2018/19. o čemu je, ne biste vjerovali ali tako piše u intervjuu, autor saznao kad mu je zazvonio telefon u liftu (marke Schindler).

Da, nevjerojatan je odgovor književnika na ratnu dramu devedesetih, bez obzira s koje strane je pisana. Unisono su sve to antiratna remek djela, od Dežulovićeve "Jebo sad hiljadu dinara", Đikićevog "Cirkus Columbia" ili Žmirićevih "Blockbustera" i "Pacijenta iz sobe 19" do "Schindlerovog lifta".

Apsolutno je preporučujem, ali nemojte put knjižnice već knjižare, ovo se ne čita, ovo se posjeduje.

[Draganf · Rating 3 out of 5]

Dobra ideja, plodna, zahvalna. Život prijedorskog solitera i njegovih mještana prije, tokom i poslije rata. Za one koji ne znaju, Prijedor je najzapadniji grad Republike Srpske, tik uz većinski bošnjačka i hrvatska mjesta, samim tim biva poprište ratnih strahota i zločina, a onda žrtva ratnog diskursa u postratnom periodu. (Baš mi sad pada na pamet jedna suluda klasifikacija naših gradova na ratom opterećene gradove prvog, drugog, trećeg... stepena. Recimo, Srebrenica i Vukovar su u toj mjeri opterećeni balastom prošlosti, da se pominju samo po tome i ni po čemu drugom, to su gradovi prvog stepena. Gradovi drugog stepena bi bili, recimo, Knin, Višegrad, Prijedor, Foča, treći stepen - Dubrovnik, Sarajevo, Mostar. I tako dalje.)

Dakle, ideja je dobra, priča tematski svedena, zaokružena. Ali, realizacija zaostaje, mnogo toga škripi. Knjiga ima nekih 80 stranica, poglavlja knjige tek dvije ili tri. Nedovoljno da bi priča i likovi oživjeli, prodisali. Za nekog vještijeg u spisateljskom zanatu, ovo bi možda i bio izvodljiv projekat. Ovako, za prvo prozno djelo, prevelik zalogaj. Dalje, sve je nekako zbrda zdola, nabacano, nabrzano, što neko reče, treba ovdje dobra urednička ruka. A, ono što bih prvo brisao, to je definitivno motiv kartonskog Tita koji se vucara po blatu pored solitera. (Pa dobro, dokle više ti plastični motivi koji vrijeđaju inteligenciju čitalaca, dokle crtanje onog što se ne mora crtati, dokle boldovanje onog što ionako bode oči?)

Sve u svmeu, najjači utsak koji je knjiga ostavila nije priča u njoj ispričana, već jedna dobra i potentna ideja koja je manjkavom realizacijom upropaštena.

PS. Ne negiram značaj knjige, a moram priznati i da sam osjetio neko (lokalpatriotsko?) zadovoljstvo kad je Cvijetić dobio Fricovu nagradu. Ocjena je ipak subjektivna.

[Tree high · Rating 4 out of 5]

Książka upamiętnienie, ale i memento: dla wciąż niespokojnych Bałkanów i dla reszty Europy. Wystarczająco dobra proza, by wciągnąć i złamać serce.

Może to przesada, ale brakuje mi informacji, jak tamten czas przetrwał sam Autor; notabene do dziś mieszkający w jednym z dwóch wieżowców zwanych wertykalnymi wsiami.

PS
Czytelnikom tak jak ja zainteresowanym osobą Autora polecam rozmowę Michała Nogasia dostępną w aplikacji radiowej Trójki: Wszystkie książki świata z 13.05.24 r.

[Marcin · Rating 5 out of 5]

C I A R Y Z A C H W Y T U

Wydawca miał rację. W tej prozie nie ma zbędnych zdań. Gęsta, skupiona, skondensowana, zwięzła, celnie trafiająca w splot słoneczny. Szarpiąca synapsy. Uparcie dręcząca układ współczulny. Udana na poziomie konceptualnym (masywny wieżowiec, zasiedlony nacjami różnych wyznań jako metafora komunistycznej Jugosławii), genialna na poziomie wykonania. Najmocniejszą jej stroną są błyskotliwe puenty, siekące czytelniczą wyobraźnię niczym cięte riposty. Czyta się ją w godzinę, lecz godzinami będzie się przeżywać ją i wewnętrznie trawić. Nie liczy nawet 100 stron, lecz treściowo może zastąpić kilkanaście metrów bieżących gęsto wypełnionych bibliotecznych półek.

Dla nieprzekonanych – mały cytat. Komentarz pomnika Tito, wykonanego z kartonu przez dziecięcych mieszkańców wieżowca i zdmuchniętego przez poryw wiatru: Tak, miałem szczęście – powiedział do zebranych – ja nie zginąłem za ojczyznę. Tylko ona nie miała takiego szczęścia – i zginęła za mnie! Nic więcej nie trzeba. Cokolwiek więcej, niż zostało powiedziane, jest zbędne.

Wieszczę co najmniej obecność na krótkiej liście Angelusa, a może nawet główną nagrodę.

[Almir Imsirevic · Rating 5 out of 5]

Možda živite u kući i imate odlično stepenište. Vjerujte, lift vam treba! Schindlerov, naravno. Cvijetićev. Kuća vam više neće biti ista. A ni vi.

[Melita Opet Melita · Rating 5 out of 5]

Naoko mala knjiga, a prevelik tekst. Zapravo, cijeli svemir u samo 90 stranica. Ne sjećam se kada sam zadnji put bila tako snažno ganuta.

[Floyd Pepper · Rating 5 out of 5]

Kronologija i epitaf...pisano u grču...čita se u grču

[Ana Jembrek · Rating 5 out of 5]

Originalni osvrt možete pročitati na blogu Knjige su moj svijet



“U ljude koji su ubijali, kao u sobu na koju nitko ne kuca, nadire vlaga.”

O knjizi “Schindlerov lift” slušam od kada je izašla, hvalospjevi okružuju ovu malu knjigu od njezinog objavljivanja. Ne znam što me navelo da je konačno uzmem u ruke baš na taj dan (18. studenoga), ali uzela sam je. I pročitala u dahu.

Ja ne znam pisati recenziju za ovakvu knjigu. Pročitati tisuće knjiga, napisati stotine recenzija, organizirati dojmove, graditi poantu, opisivati ideje, stvarati zaključke, na kraju krajeva, suditi nečiji rad… I onda dođe ova knjiga i ja ne mogu. Osamdeset stranica odnijelo mi tlo pod nogama.

Ovo je knjiga koju sam proplakala. “Schindlerov lift” dušom je iscrtana knjiga o jednoj zgradi u jednom Prijedoru, u jednom ratu. Cvijetićevoj zgradi, Cvijetićevom Prijedoru. Ta zgrada, kao i njegov lift (marke Schindler) postaje simbol cijele jedne zemlje, i ne samo jedne.

“Liftovima, velikim (marke Schindler) izvozili su umrle i teško bolesne, liftovima su odlazile mladenke i odlazilo se u rat.”

Kratka poglavlja nelinearno opisuju periode od nekoliko desetljeća: od radosnog useljenja u Crveni soliter do turobnog postratnog raspoloženja kad prokletstvo ratnog ubijanja još uvijek visi nad zgradom, gradom, zemljom, nad dušama i sudbinama.

Raspisala bih se o stilu, koji je božanstven. Raspisala bih se o tome kako Darko ubire motive i strateški ih raspoređuje po pričama kako bi postigao maksimalni efekt kod poentiranja. Pričala bih vam o Darkovoj elokvenciji koja kao da nije s ovoga svijeta. Pričala bih vam o humoru i najprizemnijem ljudskom mraku koji se u ovoj knjizi međusobno isprepliću. O prokletstvu koje preživljava rat. O simbolici koja je sveprisutna. O Darkovoj dobroti koja se kao jutarnja rosa zadržava na stranicama.

“Svi ti mrtvi, od kojih su čahure bile vrjednije.”

Zaista, Darko je kazališnom preciznošću, pjesničkom slikovitošću, bez zareza viška i sa srcem na panju napisao veliku knjigu u bezbožno malo stranica. Rascijepala mi je unutrašnjost, preuredila bitak i sastavila u novu osobu. I ako morate pročitati jednu knjigu o ratu… neka to bude ova.

[Haris Čustović · Rating 3 out of 5]

Iako sam se izuzetno radovao čitanju Schindlerovog lifta, pogotovo kad se uzmu u obzir sve pozitivne kritike i nominacije za nagrade, moram priznati da knjiga po mom mišljenju pruža jedno vrlo nekonzistentno i nedorečeno iskustvo.

Ima poglavlja, koja na nevjerovatno moćan i kompletan način prikazuju sve tragedije koje rat donosi sa sobom i odlično su kontrastirana sa opisima harmoničnog suživota i prijateljstava između pripadnika radničke klase iz prijeratnog Prijedora.

Međutim, većina tih poglavlja također pati od izuzetno šablonske konstrukcije, za koju se čini da ima jedino za cilj da maksimalno multiplicira tragediju i ne služi nikakvu drugu svrhu osim toga. Svjestan sam naravno da su sva poglavlja blisko povezana i da je u skladu s tim normalno da se određeni likovi i simboli iz ranijih poglavlja pojavljuju u narednim također, međutim to se na momente zna činiti nekonstruktivno i suvišno.

Kad je u pitanju stil, moram pohvaliti Darkovu mogućnost da kaže vrlo mnogo u svega par stranica, koliko poglavlja u prosjeku uglavnom broje. Simbolizam u pričama je također većinski izuzetno vješto urađen, s tim da ni ovaj aspekt romana ne dolazi bez određene repetitivnosti i prigovora s moje strane (prije svega mi nije jasna stilska upotreba 'marke Schindler' kad god bi se spomenuo jedan od liftova iz solitera u bilo kakvom kontekstu).

Sve u svemu, zaključio bih ovu recenziju time što ću reći da sam izuzetno impresioniran koliko je Darko uspio čitaoca ubaciti u mini-svijet svog romana u svega nepunih 100 stranica, ali isto tako sam ostao dijelom razočaran kad sam došao do kraja knjige, jer po mom mišljenju roman gradi priču kojoj nedostaje istinski upečatljiv zaključak.

[Jelena · Rating 3 out of 5]

Neobičan prikaz tragedija koje su se dešavale u ratu i besmisao istih, ali mi je knjiga ostala nedorečena. Tragedija za tragedijom, samo očaj i smrt. Metafora na remek-djelo, ali daleko od istog.

[Lidija · Rating 5 out of 5]

Uh, Darko! Koja knjiga, koja priča! Ostala sam, zapravo, bez riječi.
Samo svima velika preporuka, posebno ljudima moje i bliskih generacija (pedesetogodišnjacima, otprilike), koji će ovo shvatiti i osjetiti vrlo bliskim. Osobnim. Eto.

[Nataša · Rating 3 out of 5]

Kocke se šećera i dalje umaču u fildžane. I kod Turaka i kod Rusa i kod Švaba. Potomaka radnika.
Priča me nije potresla.
Potreslo me je nepostojanje lektora i korektora.

[Anna Wilczyńska · Rating 4 out of 5]

Bardzo poruszająca. Historia społeczności przed i po katastrofie. A ten kartonowy Tito to jakieś metaforyczne złoto.

[Prerazmišljavanje - Katarina Kostić · Rating 3 out of 5]

Može knjiga biti važna a ostati ispod svojih mogućnosti. Umeće pisanja je tu, umeća brisanja nedostaje, pa i na 90 strana ima viškova, teatralnosti, pretpostavljanja čitaoca kojem je amputirana moć dočitavanja, kojem se svaki treptaj ironije mora objasniti i svaka zaigranost reči podvući.

[Natalia Ree]

Katalog tragedija Bosne i Hercegovine. Tragedija na tragediju kao leševi na kamion ispred Crvenog. I duhovi živih kraj svojih mrtvih. Šindlerov lift je satkan od života, od patnje radnika koji postaju ratnici i od pokrajina mog djetinjstva koje prepoznajem kao apsolutno stvarne, ali mi je nešto u njemu uprkos svemu tome nestvarno. Likovi su mi skoro previše likovi, jer ljudi u mojoj glavi ne razmišljaju baš stalno poput liričnog naratora. Možda je stvar u tome da je to moje naslijeđe, a nikad nije bilo moja stvarnost. Možda sudim iz privilegovane pozicije onih koji u Prijedor dolaze "na godišnji u prošli život", kako kaže pjesnik. Možda iz mene nesvjesno progovara ono što mi je bilo izručeno i izrečeno u djetinjstvu, a što se nije bilo (još) spremno suočiti sa prošlošću.

Kratka je to knjiga, ali oduzima dah. Da li je dobra literatura, neka cijene kritičari. Ja bih samo da sagledam odakle sam potekla.

[Blazz J · Rating 5 out of 5]

5/5. Za vsakim napisom na tipki za zvonec se kriva zgodba, tako neverjetna, da je tudi prostočasni pisci kreativnega pisanja ne bi uspeli domisliti. Cvijetić nas s Schindlerjevim liftom popelje v nadstropja rdečega bloka v Prijedoru, v katerem so se življenjske usode začele prepletati leta 1975, nato pa med 1991-1995 nadvse kruto končevale. Blok sožitja žal postane blok groze.

[Pepa Simonovska · Rating 5 out of 5]

Dusata me zabole od knigata 😢

[S · Rating 5 out of 5]

Knjiga se može pročitati za nešto više od sat vremena, ali pojedine priče će ostati u sjećanju dugo. Jako interesantan stil pisanja, na trenutke me podsjeća na Sidrana, ali opet friško, unikatno i srceparajuće. Presretna sam što pisci iz manjih sredina BiH napokon stupaju na scenu savremene bh. književnosti.

[korpetta · Rating 2 out of 5]

Miejscami naprawdę bystre i celne, ale zbyt suche i skondensowane, żeby było naprawdę poruszające. Ot, przeczytałam mnóstwo imion i nazwisk i zobaczyłam trochę bałaganu o wojnie w byłej Jugosławii. Pewnie więcej emocji wzbudza wśród osób miejscowych, które są lepiej zorientowane.

[Aleksandra Gratka · Rating 5 out of 5]

W 2001 roku Danis Tanović nakręcił film "Ziemia niczyja". W skrócie: podczas wojny w Jugosławii bośniacki oddział gubi się we mgle i trafia na tytułową ziemię niczyją tuż obok wojsk serbskich. Po walce zostaje dwóch - Bośniak i Serb, w towarzystwie leżącego na minie wyskakującej rannego żołnierza. Gdy ten się ruszy, wszystko wybuchnie. Rozmowa tych, którzy nie tak dawno mogli być sąsiadami, przyjaciółmi, niemal braćmi, a w wyniku głupiej wojny stali się wrogami, to jeden z bardziej przejmujących antywojennych manifestów.
Myślałam o tym filmie podczas lektury porażającej "Windy Schindlera".
Czerwony Wieżowiec, który tak naprawdę jest dwoma 13-piętrowymi stykającymi się budynkami, z 4 windami "znanej światowej marki", od 1975 roku zamieszkiwany stopniowo przez rodziny serbskie, boszniackie, jugosłowiańskie i chorwackie. Osiem mieszkań na każdym piętrze. Znajomości, przyjaźnie, miłości. Wspólne słuchanie płyty "Morrison Hotel" The Doors, bałwan z fallusem, Tito z kartonu, plotki i zwyczajność. Wojna zmieniła wszystko.
Strzały w tył głowy, aresztowania, egzekucje bez sądu, ukrywanie się w mieszkaniu przez 3 lata i 7 miesięcy, matki czekające na synów, którzy nie wrócą, synowie, którzy na polu bitwy osuwają się w szaleństwo, zaginieni odnajdowani w masowych grobach...
Darko Cvijetić na niespełna 80 stronach opisał całe okrucieństwo i cały absurd wojny. Poetyckie obrazy łączą się z reporterską niemal, chłodną relacją, co daje mieszankę uderzającą w emocje z siłą tajfunu.
Ta doskonała książka zostanie ze mną na długo. Stojanka Kobas, dziewczynka z windy czy chłopak, który po wojnie z nikim i nigdzie nie zamienia się na miejsca - szczególnie.

[Amabilis · Rating 5 out of 5]

Odličan kratki roman. Cvijetić je pjesnik (ovogodišnji dobitnik Kočićeva pera), a ovaj kratki roman je napisan sažetim , gustim i moćnim pjesničkim slikama. Stambena zgrada, izgrađena 70tih , kao radničko "vertikalno selo " (metafora koju je smislio jedan od likova iz romana), životi ljudi koji žive u njoj, rat koji je radnike pretvorio u ratnike,tragične, krvave , mučne priče kako su ljudi ljude ubijali i na kakve načine, ostavljaju prazninu i potvrdu koliko je okrutan bio posljednji rat u Bosni.

[Mira Margitta · Rating 4 out of 5]

Prošli rat je bio i ostao neiscrpna tema za dokumentiranje strašnih priča.
Sve u cilju da se ne zaboravi i ne ponovi.
A jesmo li postali bolji i pametniji?
Nismo.
Sad se još više obilježavamo i dijelimo, k'o ovce u torovima( ne želim uvrijediti ovce).

[Невен Паштар · Rating 3 out of 5]

3+

[Vesna · Rating 5 out of 5]

Nema više nikakvih radnika. Imaju samo Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali. Nema radnika. Radnici su potonuli u naciju i ostali punih pluća vode, na dnu.

Ova knjiga boli kao zagnojena rana koju si, iznenađen, pronašao u sebi i za koju znaš da nikada neće zacijeliti. Nema te medicine.
Osobno nisam vezana za Prijedor, ali netko moj još uvijek tamo redovito odlazi "na godišnji odmor u prošle živote". Čak i u godinama nakon rata, to čekanje na njegov povratak je istančana igra živaca; toliko nelagode u meni izaziva "grad po kojem pada mrtva kiša."

Radnici - ratnici i "mrtvi za mrtve".

Dovoljno je Darko Cvijetić rekao, na sitnom broju stranica. Sve. I još više.

[Oliwia Majda · Rating 5 out of 5]

To pierwsza książka Cvijeticia po którą sięgnęłam i na pewno nie ostatnia. To jak Darko niekonwencjonalnie opowiada historię mieszkańców Czerwonego Wieżowca, w tak nieoczywisty sposób przedstawia ból i traumy zostawione po wojnie w Bośni i Hercegowinie jest wyjątkowe. Nie mogę się doczekać, aż zostanie przetłumaczona kolejna część trylogii.