Briljantno ispripovedane četiri priče Borivoja Adaševića, koje čine zbirku Iz spiskova prećutanih stvari, vezane tematski i kompozicijski u parove, uvode čitaoca u svet paralelnih, a međusobno povezanih egzistencija likova koji su u svom vremenu i prostoru stranci, zatočenici ličnih opsesija, izvanredne nadarenosti, natčulnih iskustava, zabluda, nesrećnih projekcija sudbine, ali iznad svega žrtve i prognanici zloćudnog sistema vlasti i mehanizma nasilja nad ljudskom dušom.
Borivoje Adašević rođen je 1974. godine u Užicu. Prozu je objavljivao u Srbiji, u časopisima Letopis Matice srpske, Književni magazin, Polja, Povelja, Koraci i u Hrvatskoj, u časopisu Quorum. Objavio je knjige priča: Ekvilibrista (2000), Iz trećeg kraljevstva (2006) i romane Čovek iz kuće na bregu (2009) Krf (2011). Zastupljen je u generacijskoj knjizi šestorice pripovedača Pseći vek (2000), priređivača Saše Ilića, u panoramskom izboru Priča za kraj veka (2000), Srđana V. Tešina, kao i u tematskoj antologiji Poslastičarske priče (2008), koju su priredili David Albahari i Vladan Mijatović Živojnov. Dobitnik je nagrade za urbanu kratku priču na konkursu BAP 2000 (Balkan association of publishers), 2001. godine, u Beogradu i stipendije Fonda „Borislav Pekić“, 2007. godine, za projekat dela Krfska novela. Živi u Požegi. Adaševićeva pripovetka "Za tuđeg gospodara" iz zbirke Iz trećeg kraljevstva uvrštena je u Antologiju najbolje evropske priče 2013, objavljenu u SAD (Dalkey Archive Press), pod uredništvom Aleksandra Hemona.
Četiri priče u zbirci 'Iz spiskova prećutanih stvari' Borivoja Adaševića savršeno su uklopljene, stilski i jezički ispolirane, uglačane, dovedene do savršenstva. Nijedna reč nije suvišna. Toliko je svaka rečenica izbalansirana da se nijednog trenutka čitalac neće saplesti; povratak zbog ponovnog čitanja potreban je samo da se još jednom upije lepota naracije. Junake je nemoguće ne zavoleti. Toliko su iznijansirani, duboki, ljudski topli, da im je lako pružiti ruku i krenuti za njima, prateći njihove sudbine. Čitanje je poput onog osećaja kada negde vidite nekoga koga ne poznajete, ali ta osoba i ta scena ostanu vam zauvek u sećanju. Sudbine likova upredene su na čudnovate načine, nedokučive, setne i nezaboravne, a pripovestima o njihovim neobičnim, katkad užasnim iskustvima uvek nekako promakne i trag nade, ma koliko društveni mehanizmi odisali zlom. Ne znam odakle ta nada, uz sve te boli, ali je ima. Ne znam gde je, ali je osećam nakon čitanja. Odavno nisam čitao delo u koje je tako suptilno utkana da ne mogu da uprem prstom i kažem "tu je". Majstorski napisano.
Prateći neke posve lične sudbine, autor priča i o njihovim nerazdjeljivim vezama sa prošlim i sadašnjim vremenima i vlastima. Jasno je da se svaka nova obračunava sa onom koju je naslijedila; jasno je i da se uporedo sa mehanizmima dolaska na vlast zadržavaju i nadograđuju sistemi zadržavanja na istoj, kao i razračunavanja sa (mogućim) protivnicima. Čitajući ove priče, bolno je jasno i ono što se evo i dalje ne mijenja – da porodice prožive i cijele živote a da ne saznaju šta biva sa onima od mraka progutanima. ⠀ Priče su ovo kojima se odbijaju vjerovanja u „slučajnosti“. Čak i kada se sasvim decidno objasne putevi koji dovode do ukrštanja nekih neukrštivih priča, ostaje u čitaocu osjećanje nemraka i nesamoće. Čak i kada se sa svih strana primiču oni nevidljivi zidovi od kojih se gube i dah i pažnja i krajevi rečenica, u nekom od tkanja ovih priča naći će se i nada i sutra...
Borivoje Adašević me svakim svojim delom, a ovom zbirkom ponajviše do sada, čini srećnom i ponosnom što mi je srpski maternji jezik i što mogu u ovoj majstoriji u potpunosti da uživam! Osim briljantnog stila, ovaj čovek (bar meni) raspliće kučine razumevanja naše stvarnosti u poslednjih 30 godina. Čitajte Adaševića, nemam drugo šta reći.