Eksperimentalna geografija je skup naučno-umetničkih praksi koju je 2002. ustanovio Trevor Paglen i, u skladu sa svojim nazivom, predstavlja pre poziv za istraživanje nego odgovor. Objedinjujući pejzaže, laboratorije, kartografiju i analizu podataka, eksperimentalna geografija se nalazi u stalnoj međuzoni između različitih oblasti znanja koja za krajnji cilj ima novu, sveobuhvatniju interpretaciju čovekove interakcije sa zemljom. Susret poetike i didaktike, geologije i urbanizma, oslonjen na Deborovu psihogeografiju, predstavlja zanimljiv poligon za buduća teorijska ustrojstva. Jedna od ključnih ideja eksperimentalne geografije je da je kultura prostorna projekcija – naše saznanje sveta je neizbežno vremenski i prostorno uslovljeno i, zapravo, u izvesnom smislu saznanje o prostoru proizvodi sam prostor, time što ga upodobljuje ljudskoj percepciji. Oni koji se bave eksperimentalnom geografijom imaju na umu da je čitanje kulture nekad posredno, a nekad i sasvim neposredno – čitanje prostora, te da bez uvažavanja ove dimenzije kulture ostajemo uskraćeni za nešto važno i, zapravo, sasvim očigledno. Trevor Paglen navodi i da eksperimentalna geografija ima snagu da pitanje „šta je umetnost” preobrazi u „kako je umetnost (moguća)?”. Shodno tome, zaključuje Paglen nadovezujući se na Benjamina – kao što je nemoguće izmestiti se iz prostora, tako je i nemoguće izmestiti se iz politike – sva kulturna produkcija je na, ovaj ili onaj način, politička i savremena umetnost nam može pomoći u razvijanju nove subjektivnosti koja će pulsirati u odnosu na savremenost. Nešto što uzimamo zdravo za gotovo ima dalekosežne političke implikacije, kao što je karta sveta. Retko ko svima poznat raspored dovodi u pitanje, a on je samo jedan od mogućih. Potrebe za vizuelnim predstavama prostora vezane su kako za sferu praktičnog, tako i za sferu dominacije. Dobar primer za to je Grinički meridijan, čiji je poseban status jedino utemeljen prvenstveno u odnosu na politiku. Simboličke predstave, kao i samo naizgled vanpolitički naučni termini, presudno oblikuju naše živote i osvešćivanje toga nije lak, ali je podsticajan zadatak.
Bez obzira na nestalnost priloga, knjiga obiluje zanimljivim podacima i primerima koji bi bili bliski ne samo onima koji se bave ekološkom humanistikom, već i likovnim umetnostima. Posebno zanimljiv podatak je da je Ilana Halperin uvidela da se tektonske ploče pomeraju istim tempom kojim rastu nokti na nogama. Tek nakon čitanja sam shvatio odakle je Bjork uzela stihove za pesmu Mutual Core.