What do you think?
Rate this book
Proslava
Svojim najnovijim romanom Proslava Damir Karakaš vraća se među sjene i magle, tišinu i zvukove, boje i mirise zavičajnog krajolika i njegovih ljudi te nas vodi na napeto putovanje kroz vrijeme, prirodu i običaje, putovanje na kojemu pak kao da sve stoji.
U širokom vremenskom luku romana, kraj jednoga rata nagoviješta iskustva novih stradanja, a surovost svakodnevice u kojoj preživljavanje ne ostavlja mnogo prostora za promjenu pokazuje svu kompleksnost ljudskog postojanja, zgusnutog u pjesničkoj slici onkraj prostora i vremena.
Nakon velikog uspjeha romana Sjećanje šume, Damir Karakaš i Proslavom dokazuje da je pred nama već dugo klasik hrvatske književnosti.
U širokom vremenskom luku romana, kraj jednoga rata nagoviješta iskustva novih stradanja, a surovost svakodnevice u kojoj preživljavanje ne ostavlja mnogo prostora za promjenu pokazuje svu kompleksnost ljudskog postojanja, zgusnutog u pjesničkoj slici onkraj prostora i vremena.
Nakon velikog uspjeha romana Sjećanje šume, Damir Karakaš i Proslavom dokazuje da je pred nama već dugo klasik hrvatske književnosti.
119 pages, Hardcover
First published January 1, 2019
9 people are currently reading
585 people want to read
About the author
Damir Karakaš
17 books157 followersRođen 1967. u selu Plašćica kod Brinja u Lici. U Zagrebu je studirao agronomiju, pravo, novinarstvo, a nekoliko godina radio je i kao novinar Crne kronike Večernjeg lista, u Splitu. Od 2001. živi u Bordeauxu u Francuskoj, a od 2002. do 2007. u Parizu gdje se uzdržava sviranjem harmonike. U Parizu na Novoj Sorboni studira i francuski jezik, izvodi performanse, te izlaže konceptualne radove. Još kao tinajdžer objavljuje karikature i crteže u mnogobrojnim novinama u bivšoj Jugoslaviji, i dobio je nekoliko nagrada za karikaturu. Objavio je knjigu putopisa „Bosanci su dobri ljudi“ (1999), roman „Kombetari“ (2000), zbirku priča „Kino Lika“ (2001), roman „Kako sam ušao u Europu“ (2004) zbirku priča „Eskimi“ (2007), roman „Sjajno mjesto za nesreću“ (2009), zbirku priča „Pukovnik Beethoven“ (2012), te roman „Blue Moon“ (2014). Po knjizi „Kino Lika“ redatelj Dalibor Matanić snimio je istoimeni film, višestruko nagrađivan u Hrvatskoj i inozemstvu. Dramu „Skoro nikad ne zaključavamo“ u sklopu predstave „Zagrebački pentagram“ na scenu ZKM-a postavio redatelj Paolo Magelli (2009). Po romanu „Sjajno mjesto za nesreću“, u režiji Dalibora Matanića, na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci, postavljena je i istoimena drama (2010). Dramu „Snajper“ na scenu ZKM-a postavila je redateljica Franka Perković (2013), a u Abidjanu u Obali Bjelokosti redatelj Ivica Buljan (2013) Prevođen je na desetak jezika.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 30 of 96 reviews
November 8, 2019
Znam ja da blurbovima treba verovati koliko i pilotima u poštanskim redovima, ali moram da priznam da sam se upecao, te da glavni utisak (blagog) razočaranja u ovaj roman(čić) potiče baš odande. Elem, izvesna Gea Vlahović reče za roman da je „kratka oda humanosti, a uz to i ljubavni roman, povijesno štivo, knjiga upozorenja...“, dok Teofil Pančić, koga tako volimo a ne čitamo, da je, ovog puta ću parafrazirati, Karakaš veći mudonja od Berharda. Kao što rekoh, znam ja da blurbovima ne treba verovati, da uglavnom služe kao eho komore naših uskih i trošnih savremenih književnih krugova, ali bokte, čovek bi mislio da se ovde krije suvo zlato, a ne:
• atmosferični prikaz jednog seoskog život u vreme i posle – gle čuda – rata
• udžbenički primer kako da namakneš lirski narativ do sto strana tako što ćeš da muneš prored jeanipo i pukneš font 158
Ja jesam neko ko ne može da smisli ideju romančića od jedva sto strana, ali ako posmatramo objektivno, ili makar iskustveno, moraš da budeš mnooooogo dobar da bi u toliko stranica postigao sve ono što te ovde blurbovi navode da očekuješ. Karakaš jeste dobar – ne ide u opscenu liriku i narativna struktura koju koristi je osvežavajuća, jedinstvena, iako ne toliko potentna koliko je mogla da bude – ali nije toliko dobar. Likovi su mu mršavi, slike repetativne iako neretko upečatljive. Dakle, kao što prva teza kaže, vredi zbog interesantne atmosfere koju roman stvara, sa „jesen u mom kraju“ motivom koji nije idilične prirode, već realne, grube, surove i teške, ali nema ovde puno više od nacrta nečeg što je potencijalno mogao biti, kako kaže čovek sa najsimpatičnijim imenom koje sam skoro sreo, Denis Dark, „roman dubokog značenja“.
3+
• atmosferični prikaz jednog seoskog život u vreme i posle – gle čuda – rata
• udžbenički primer kako da namakneš lirski narativ do sto strana tako što ćeš da muneš prored jeanipo i pukneš font 158
Ja jesam neko ko ne može da smisli ideju romančića od jedva sto strana, ali ako posmatramo objektivno, ili makar iskustveno, moraš da budeš mnooooogo dobar da bi u toliko stranica postigao sve ono što te ovde blurbovi navode da očekuješ. Karakaš jeste dobar – ne ide u opscenu liriku i narativna struktura koju koristi je osvežavajuća, jedinstvena, iako ne toliko potentna koliko je mogla da bude – ali nije toliko dobar. Likovi su mu mršavi, slike repetativne iako neretko upečatljive. Dakle, kao što prva teza kaže, vredi zbog interesantne atmosfere koju roman stvara, sa „jesen u mom kraju“ motivom koji nije idilične prirode, već realne, grube, surove i teške, ali nema ovde puno više od nacrta nečeg što je potencijalno mogao biti, kako kaže čovek sa najsimpatičnijim imenom koje sam skoro sreo, Denis Dark, „roman dubokog značenja“.
3+
April 29, 2019
Novi roman Damira Karakaša pročitala sam, što bi rekli govornici engleskog jezika, in one sit(ting). I kao sa svakom njegovom knjigom, poželjela sam da ga odmah pročitam ponovo. I znam da hoću. Osim što je Karakaš svojom Proslavom nadmašio samog sebe, prevazišao je mnoge naše klasike! Danima sam već u atmosferi ovog snažnog romana koja ne popušta. Proslava je po mnogo čemu posebna, od samog izgleda knjige, prelijepog dizajna i kvalitetnih korica, papira, boja,.. Naravno, korice su krajnje nebitne kada je riječ o kvalitetu sadržaja, tj. onog unutar istih tih korica, ali ove prosto ne možete a da ne prokomentarišete jer prstima stalno prelazite preko "izvezenih" slova i ne, ne doprinosi dizajn snazi samog romana, nego usljed vaše opčinjenosti samom pričom i načinom na koji je ispričana, i ovom elementu prosto posvećujete pažnju.
Proslava je stilom potpuno drugačija od svega što je Karakaš dosad napisao, najviše podsjeća na Sjećanje šume, ali zašao je Karakaš sad mnogo dublje u šumu, u njene mračne i nepristupačne dijelove zaviriviši i u njene nepredvidive krčevine. Ovim djelom pokazao je i koliko je ozbiljan pisac, samo predan i mukotrpan rad na djelu mogli su pred čitaoce donijeti jedan ovako besprekoran, savršen tekst bez suvišnog znaka interpunkcije a kamoli riječi, ali tekst opet krcat intenzivnim emocijama. Stil je prepoznatljiv, njegov, sveden i jednostavan, ali istovremeno nevjerovatno poetičan, raskošan i prelijep, pun mirisa i slika koje se urezuju u mozak. Sa vrlo malo radnje pokrio je Karakaš živote više generacija.
Knjiga je koncipirana u četiri dijela: Kuća, Psi, Proslava, Otac koja su obrađena na svega 120 stranica koje pokrivaju dugogodišnje događaje. Dotakao je Karakaš mnoge teme, od vrlo teškog života Ličana, preko ljubavi do pitanja krize identiteta uzrokovanih nasljeđem, ratovima, promjenama državnog uređenja. Međutim, zanimljivo je da Karakaš kao pripovijedač stoji po strani, bez moralnih osuda, opisujući sudbine i odluke svojih likova bez mnogo uvida u njihove unutrašnje konflikte, stavove, dileme. Čitaoci su samo očevici ponašanja njegovih književnih junaka. Kažem da je ovo zanimljivo samo zbog osuda i prijetnji kojima je pisac u posljednje vrijeme izložen. Ovo djelo je potpuno lišeno politike i ideologije, ovo su više lične ljudske drame, a opet univerzalne. Nažalost, pisac čije bi se djelo trebalo proučavati, iščitavati i analizirati kao dio obavezne školske lektire u današnjoj Hrvatskoj se mora pravdati i pisati demantije, objašnjavati da je svaka rečenica u njegovom romanu, svaki pasus samo plod fikcije.
Očigledno je da svi oni koji mu otvoreno, javno i vrlo brutalno prijete nisu ni pročitali njegovo djelo i da su jednostavno zli i površni. Žao mi je što Karakaš i njegova porodica moraju prolaziti kroz svu tu golgotu mada takve reakcije i sva halabuka javnosti, zapravo, samo potvrđuju koliko ozbiljno i kvalitetno djelo je stvorio, djelo koje progovara iskreno, čije riječi režu. A znamo da svaka velika književnost boli i da je život tu da boli.
Proslava je stilom potpuno drugačija od svega što je Karakaš dosad napisao, najviše podsjeća na Sjećanje šume, ali zašao je Karakaš sad mnogo dublje u šumu, u njene mračne i nepristupačne dijelove zaviriviši i u njene nepredvidive krčevine. Ovim djelom pokazao je i koliko je ozbiljan pisac, samo predan i mukotrpan rad na djelu mogli su pred čitaoce donijeti jedan ovako besprekoran, savršen tekst bez suvišnog znaka interpunkcije a kamoli riječi, ali tekst opet krcat intenzivnim emocijama. Stil je prepoznatljiv, njegov, sveden i jednostavan, ali istovremeno nevjerovatno poetičan, raskošan i prelijep, pun mirisa i slika koje se urezuju u mozak. Sa vrlo malo radnje pokrio je Karakaš živote više generacija.
Knjiga je koncipirana u četiri dijela: Kuća, Psi, Proslava, Otac koja su obrađena na svega 120 stranica koje pokrivaju dugogodišnje događaje. Dotakao je Karakaš mnoge teme, od vrlo teškog života Ličana, preko ljubavi do pitanja krize identiteta uzrokovanih nasljeđem, ratovima, promjenama državnog uređenja. Međutim, zanimljivo je da Karakaš kao pripovijedač stoji po strani, bez moralnih osuda, opisujući sudbine i odluke svojih likova bez mnogo uvida u njihove unutrašnje konflikte, stavove, dileme. Čitaoci su samo očevici ponašanja njegovih književnih junaka. Kažem da je ovo zanimljivo samo zbog osuda i prijetnji kojima je pisac u posljednje vrijeme izložen. Ovo djelo je potpuno lišeno politike i ideologije, ovo su više lične ljudske drame, a opet univerzalne. Nažalost, pisac čije bi se djelo trebalo proučavati, iščitavati i analizirati kao dio obavezne školske lektire u današnjoj Hrvatskoj se mora pravdati i pisati demantije, objašnjavati da je svaka rečenica u njegovom romanu, svaki pasus samo plod fikcije.
Očigledno je da svi oni koji mu otvoreno, javno i vrlo brutalno prijete nisu ni pročitali njegovo djelo i da su jednostavno zli i površni. Žao mi je što Karakaš i njegova porodica moraju prolaziti kroz svu tu golgotu mada takve reakcije i sva halabuka javnosti, zapravo, samo potvrđuju koliko ozbiljno i kvalitetno djelo je stvorio, djelo koje progovara iskreno, čije riječi režu. A znamo da svaka velika književnost boli i da je život tu da boli.
Read
February 2, 2020Teško je jednostavno se, ili još gore brojčano, izjasniti o ovom romanu, između ostalog zbog toga što je način pripovedanja ostavio mnogo prostora za učitavanje. I dok su sudeći po komentarima na ovoj društvenoj mreži mnogi shvatili knjigu kao još jednu crticu iz teškog seljačkog života, meni se čini da ovde i te kako postoji nešto ozbiljnija namera, čak i idejna nit koja spaja poglavlja odnosno pripovedne celine tako da ni jednog trenutka nisam posumnjala u to da čitam roman.
Nema sumnje da je roman promišljen i uredan, i da, mrzim što je to toliko retko na regionalnoj književnoj sceni da zaista treba pohvaliti sve koji zapravo ulože ozbiljan trud u oblikovanje teksta. Ono što sam ja u taj dobro oblikovan tekst učitala jeste tema odgovornosti i to na više nivoa, tako da je odgovornost za živote onih koji zavise od tebe, bila to porodica ili domaće životinje, i te kako uvezana sa političkom odgovornošću. Ono što ostaje maglovito i problematično je to što deluje kao da autor nastoji da surovost života u zabiti iskoristi kao alibi za nedvosmisleno loše vrednosne pozicije. Još problematičnije, ali istovremeno vrlo aktuelno, je to kako se čitava jedna recimo klasa označava kao bezumno topovsko meso podložno manipulacijama koje god potencijalne elite.
Manje je čini mi se važno da li je u Lici (ili na kraju krajeva bilo gde na ovim prostorima) ikada bilo lapota ili je to umetnička sloboda. Važnije je da je svakako bilo partizana i partizanki, ali autor se ne izjašnjava o tome da li su i ti drugi bili samo žrtve manipulacije suprotne strane.
Moram još da spomemem paralelu kraja prvog poglavlja sa filmom Parazit (knjiga je pisana pre distribucije filma), što se, ako dobro razmislite, na kraju ispostavi sasvim logičnim zajedničkim motivom.
Nema sumnje da je roman promišljen i uredan, i da, mrzim što je to toliko retko na regionalnoj književnoj sceni da zaista treba pohvaliti sve koji zapravo ulože ozbiljan trud u oblikovanje teksta. Ono što sam ja u taj dobro oblikovan tekst učitala jeste tema odgovornosti i to na više nivoa, tako da je odgovornost za živote onih koji zavise od tebe, bila to porodica ili domaće životinje, i te kako uvezana sa političkom odgovornošću. Ono što ostaje maglovito i problematično je to što deluje kao da autor nastoji da surovost života u zabiti iskoristi kao alibi za nedvosmisleno loše vrednosne pozicije. Još problematičnije, ali istovremeno vrlo aktuelno, je to kako se čitava jedna recimo klasa označava kao bezumno topovsko meso podložno manipulacijama koje god potencijalne elite.
Manje je čini mi se važno da li je u Lici (ili na kraju krajeva bilo gde na ovim prostorima) ikada bilo lapota ili je to umetnička sloboda. Važnije je da je svakako bilo partizana i partizanki, ali autor se ne izjašnjava o tome da li su i ti drugi bili samo žrtve manipulacije suprotne strane.
Moram još da spomemem paralelu kraja prvog poglavlja sa filmom Parazit (knjiga je pisana pre distribucije filma), što se, ako dobro razmislite, na kraju ispostavi sasvim logičnim zajedničkim motivom.
September 17, 2020
"Proslava" je roman o sirotinji. Ne o siromaštvu već baš o sirotinji. Siromaštvo je stanje koje može biti promijenjeno ako se poprave neki od parametara koji ga čine. Sirotinja je dijagnoza kojoj nema lijeka. O toj i takvoj sirotinji piše Karakaš u "Proslavi". O ljudima koji generacijama ne mogu da se izvuku iz začaranog karmičkog kruga bijede i poniženja i koji se i bukvalno bore da ne umru od gladi. Roman – ili bolje reći zbirka od četiri međusobno uvezane pripovijetke – počinje pričom o Miji, vojniku u tom trenutku poražene ustaške vojske koji se u šumi nadomak svog sela negdje u Lici krije od partizana koji mu redovno obilaze kuću i traže ga. Iako nigdje nije navedeno, izvjesno je da je to mjesto iz kojeg je i sam Karakaš, koji je na banjalučkoj promociji ovog romana, rekao da je jako pretenciozno tu zabit zvati selom, jer je to nešto mnogo strašnije. Kakva je to tačno sredina najbolje je opisao on sam u jednom intervjuu kada je rekao da je do polaska u školu mislio da je Pavelić nešto kao Če Gevara. Iako se na početku zapitaš ima li išta u čemu bi se mogao saosjećati s tim ljudima, u romanu ima nekih scena koje čovjeka mogu doslovno pocijepati, kao, na primjer, priča o odvođenju psa u šumu da ga vukovi pojedu jer porodica nema da plati za metak komšiji koji bi ga ubio. U Hrvatskoj je veliku buru izazvala ona rečenica o loncu u koji bi "za zime i snjegova" noću obavljali nuždu, a danju u njemu kuvali što je na neki način paradoks i glupost koja pokazuje koliko ljudi to sve nisu ni čitali jer ta zadnja priča ili poglavlje doslovno govori o lapotu, o ljudima koji bukvalno nemaju šta jesti, o ocu koji sina nagovara da ga ostavi u šumi što on (spoiler alert) naposljetku i čini dok ga njegov sin prati i kao da mu govori da će i on na isti način skončati. Sve u svemu, kratak, predivno napisan i jako zajeban roman koji nam, kao malo koji drugi, bolno i precizno dočarava "šta je čovjek, a šta mora biti".
September 18, 2019
Moj prvi susret sa Karakašem. Moram da priznam oduvao me je. Kako Ameri vole da kažu "glas" ovog čoveka je specifičan i prepoznatljiv. Mekani, lički jezik je u funkciji pričanja svih nedaća tamošnjih života. Minimalnost radnje je dopunjena fantastičnim opisima, stapanjem sa prirodom, predvidivim ali i poznatim te i dobrim poređenjima (kojih se niko dosad nije setio)... Junaci su u stalnoj borbi sa prirodom, to je neprestana borba u kojoj je priroda nekako uvek pobednik, i to surovi... Unutrašnjosti likova su nam blizu i osećamo ih snažno. Ono što mi se naročito dopada je što Karakaš piše pametno, nema tu nikakvih najava, moralisanja, priča se gradi pisanjem, kraj je fantastičan(bukvalno), podseća me na kraj jednog filma koji mnogo volim...
Nisam ništa očekivao, a toliko sam oduševljen...
Nisam ništa očekivao, a toliko sam oduševljen...
November 8, 2019
Sudbina nekoliko generacija koje povezuje ista teritorija, zemlja krša, šume, nemilosrdne zime i još nemilosrdnijih ratova teme su kojima se Damir Karakaš bavi u romanu Proslava.
Iako ima samo 116 strana, to je bilo sasvim dovoljno da autor prenese tešku priču o beznađu, oskudici, ali i priču o ljubavi, preživljavanju i ljepoti prirode čiji detaljni opisi su možda i najljepši dio Proslave.
Ograničavajući se na kraću formu, Karakaš je sa malo riječi uspio da kaže mnogo, pa iako su njegovi likovi, vremenske odrednice i sam zaplet tek u naznakama, čitaocu je sasvim jasno o kojim periodima se radi.
Duboko tradicionalno i patrijarhalno društvo u procjepu vremena i prostora univerzalna je slika našeg podneblja, koja je u ovom slučaju donesena na informativan način, bez ičega suvišnog, a sa druge strane i veoma liričan, pa je lako zamisliti slike duboke šume, livada sa visokom travom, čuti zujanje insekata, huk potoka i fijukanje vjetra.
Prikaz složenosti vremena i ljudi koji u njemu žive na naizgled jednostavan, a zapravo izrazito slojevit način, samo je jedan od razloga zbog kojeg ovo djelo već uveliko nazivaju klasikom regionalne književnosti, lišeno autorovih upadica, stranica prepuštenih isključivo ljudskom postojanju na jednom mjestu i u jednom vremenu.
Iako ima samo 116 strana, to je bilo sasvim dovoljno da autor prenese tešku priču o beznađu, oskudici, ali i priču o ljubavi, preživljavanju i ljepoti prirode čiji detaljni opisi su možda i najljepši dio Proslave.
Ograničavajući se na kraću formu, Karakaš je sa malo riječi uspio da kaže mnogo, pa iako su njegovi likovi, vremenske odrednice i sam zaplet tek u naznakama, čitaocu je sasvim jasno o kojim periodima se radi.
Duboko tradicionalno i patrijarhalno društvo u procjepu vremena i prostora univerzalna je slika našeg podneblja, koja je u ovom slučaju donesena na informativan način, bez ičega suvišnog, a sa druge strane i veoma liričan, pa je lako zamisliti slike duboke šume, livada sa visokom travom, čuti zujanje insekata, huk potoka i fijukanje vjetra.
Prikaz složenosti vremena i ljudi koji u njemu žive na naizgled jednostavan, a zapravo izrazito slojevit način, samo je jedan od razloga zbog kojeg ovo djelo već uveliko nazivaju klasikom regionalne književnosti, lišeno autorovih upadica, stranica prepuštenih isključivo ljudskom postojanju na jednom mjestu i u jednom vremenu.
September 21, 2019
Još jedan slučaj kad zaista imam potrebu da pisanje započnem jednim - Kakva knjiga! Ali zaista. I dalje ne vjerujem koliko je toga stalo u ovu knjižicu, koliko se složenih tema i pitanja, ali i samog života u svojoj ogoljenosti, može literarno predstaviti ovako svedenim jezikom, gdje je svaka riječ tako pozicionirana da imate osjećaj da se tu jednostavno nije mogla naći nijedna druga. I sve te sjajne pojedinačne scene i opisi, od onog s psom na kraju druge cjeline, preko onog s lisicom, do onog sa zecom (koje koliko god da na prvi pogled možda izgledaju epizodično i usputno i te kako smisleno i lijepo se uvezuju u šire okvire priče), gdje naprosto morate uzeti trenutak da zaista sami sebi objasnite da je neko napisao takve rečenice. Treba ovu knjigu čitati i čitati.
September 17, 2019
ne bih rekla baš da je remek-djelo, ali ovo je jedna vrlo ozbiljna i poetična himna lici, ličanima, životinjama i prirodi, ljudskim naravima i karakterima. vrlo kratka (svega 120 stranica ukoričenih u malom formatu), mogla je biti i duža... karakaš je tečan, fin, bujnih i živopisnih slika, ritmičan i sam kraj dolazi nekako iznenada... kao da te bez upozorenja iščupa iz svoje priče i vrati natrag u tvoj –bitno drugačiji- svijet. pa ti ne preostaje ništa drugo nego da zatvoriš oči i u mislima još jednom prolaziš kroz mjesta i uz ljude s kojima te je upoznao.
October 29, 2021
Iskreno govoreći, deluje da se puno radilo, na nivou stila i rečenice, s nevelikim i jednokratnim, krajnjim rezultatom. Trud, kao, da je, na kraju, ‘zatukao’ efektnu završnicu novele. Jasna je, ali sa oslabljenom poetskom energijom, ta poveznica muke, na pakleno goloj zemlji, između dede, oca i sina. Dosta nepotrebnih opisa, kad su kontekst i atmosfera već postignuti. Iako slikovitost napisanog zaslužuje tri zvezdice, ukupan dojam je, nažalost, lošiji.
February 15, 2020
Ozbiljan pripovedač predivnog stila koji zaslužuje da jednog dana uđe u lektire (ako se ikad odlučimo da ih pametno reformišemo). Sveprisutna šuma, nespokoj i neka slutnja, neki drugi život koji mi, gradska deca, nikad nećemo moći da pojmimo, ali bismo voleli da doživimo.
February 17, 2022
“Proslava” stvara osećaj opuštene uzdržanosti ležanja u travi dok na nebu sija sunce koje teški sivi oblaci nanošeni vetrom povremeno zaklanjaju, te se u vama budi bojazan da ugodnost koju topli letnji zraci stvaraju na koži ne budu zamenjeni iznenadnim naletom hladnjikave kiše.
November 3, 2024
Stunning. This novella consists of four short chapters that each read like a stand alone story—intense, densely detailed scenes that follow the characters closely, through rural landscapes of farms, forests, meadows, and mountains over the course of no more than a day or two. Each part, dated 1945, 1935, 1941, and 1928 plays out against a broader tapestry of Croatia before, during and just at the end of the Second World War, but the politics are hinted at but never made explicit. The extreme poverty, the promise and the consequences of the reign of the fascist Ustaše regime (1929-1945) plays out in the lives of very ordinary rural citizens, especially Mijo and his family.
A longer review can be found here: https://roughghosts.com/2024/11/03/on...
A longer review can be found here: https://roughghosts.com/2024/11/03/on...
February 25, 2020
Četiri kratke celine od kojih je sačinjen ovaj roman mi bude nekoliko asocijacija.
Prvi deo donosi istančan prikaz stanja uma čoveka nad kojim se vodi hajka. Nije slučajno što mi pada na pamet Mihailo Lalić. Zarobljenost. Samoća. Nepobediva priroda. Ta neodoljiva potreba da se siđe dole, u selo, do kuće, da se omiriše balega. Ne zna se više šta je stvarnost. U isto vreme, ovo poglavlje donosi i jedan kvalitativno novi pristup temi zavičajne književnosti, bez patetike i apologetike, kritički, precizno.
Središnji deo donosi Beketa i to u njegovim romanima. Beskrajno hodanje ka cilju koji se ne dostiže, bar u samoj priči. Cilj je proslava na kojoj će se aklamacionim aplauzom utvrditi fašizam malog mesta. Normalni su ti ljudi koji su spremni da hodaju čitav dan kao Moloa ili Žak Moran, i pri tome ne ubijaju ljude, ali kolju pevca i doživljavaju niz bizarnih i naizgled nebitnih stvari. Toliko normalni i bezazleni da je zastrašujuće kako lako postaju to što postaju.
Deo poslednji nastavlja sa beketovskim hodom kroz brda pri čemu otac nosi na leđima skoro pa leš dede u nameri da ga skloni sa videla sveta i izvrši lapot, dok je sin taj koji špijunira trčakarjući za njima. Treći deo ujedno donosi i domaću prozu iz perioda realizma, što je ujedno i pohvala i kritika jer se u poslednjih nekoliko rečenica izdvaja nešto što liči na pouku o perpetuiranju užasa, o prenošenju životne bede s generacije na generaciju. To je izvedeno na pametan i visoko estetizovan način, ali opet je, čini se, postupak koji je zalutao u dvadeset prvi vek.
Još jedna celina ne postoji. A možda bi mogla. Nije da je knjiga ovako nedovršena. Dovoljno je i ovo. Ali čini mi se da bi sa još jednim delom, koji bi dao još neku perspektivu (možda post-festum, ili post-mortem, možda žensku…) i vrednost knjige još više porasla. I ovako je odlično. Sasvim odlično.
Prvi deo donosi istančan prikaz stanja uma čoveka nad kojim se vodi hajka. Nije slučajno što mi pada na pamet Mihailo Lalić. Zarobljenost. Samoća. Nepobediva priroda. Ta neodoljiva potreba da se siđe dole, u selo, do kuće, da se omiriše balega. Ne zna se više šta je stvarnost. U isto vreme, ovo poglavlje donosi i jedan kvalitativno novi pristup temi zavičajne književnosti, bez patetike i apologetike, kritički, precizno.
Središnji deo donosi Beketa i to u njegovim romanima. Beskrajno hodanje ka cilju koji se ne dostiže, bar u samoj priči. Cilj je proslava na kojoj će se aklamacionim aplauzom utvrditi fašizam malog mesta. Normalni su ti ljudi koji su spremni da hodaju čitav dan kao Moloa ili Žak Moran, i pri tome ne ubijaju ljude, ali kolju pevca i doživljavaju niz bizarnih i naizgled nebitnih stvari. Toliko normalni i bezazleni da je zastrašujuće kako lako postaju to što postaju.
Deo poslednji nastavlja sa beketovskim hodom kroz brda pri čemu otac nosi na leđima skoro pa leš dede u nameri da ga skloni sa videla sveta i izvrši lapot, dok je sin taj koji špijunira trčakarjući za njima. Treći deo ujedno donosi i domaću prozu iz perioda realizma, što je ujedno i pohvala i kritika jer se u poslednjih nekoliko rečenica izdvaja nešto što liči na pouku o perpetuiranju užasa, o prenošenju životne bede s generacije na generaciju. To je izvedeno na pametan i visoko estetizovan način, ali opet je, čini se, postupak koji je zalutao u dvadeset prvi vek.
Još jedna celina ne postoji. A možda bi mogla. Nije da je knjiga ovako nedovršena. Dovoljno je i ovo. Ali čini mi se da bi sa još jednim delom, koji bi dao još neku perspektivu (možda post-festum, ili post-mortem, možda žensku…) i vrednost knjige još više porasla. I ovako je odlično. Sasvim odlično.
July 28, 2020
TPortal je "Proslavu" odabrao za hrvatski roman godine 2020. i ja se sad bojim pročitati bilo koji drugi iz protekle godine, jer sam nakon 300-tinjak pročitanih knjiga mislio da znam razlikovati roman od zbirki pripovijedaka, i želim li vjerovati kredibilitetu i stručnosti žirija - bilo bi najbolje preskočiti navedenu godinu.
Svatko ima pravo na svoju taktiku, pa i Karakaš, koji, čini mi se, svakih nekoliko (izvrsno i vrlo slikovito napisanih) tvrdih, ruralnih, ličkih priča, proglasi romanom, ukoriči i objavi, no većina čitatelja - laika poput mene - romanom smatra nešto što ima početak i kraj i neku radnju u sredini. Ne znam kako nekome objasniti da je istu nagradu svojevremeno dobio 'Ciganin, ali najljepši', a sada 'Proslava'.
Karakašev stil je doista dobar i čitak, ali nikad kraja. Postoje rečenice koje se protežu preko cijele stranice a umjesto točki u igru ulaze točka zarez ili dvotočka, bez ikakve potrebe, bez ikakvog smisla. Same priče su vrijedne zapisa, ali nisu nimalo intrigantne, tek slike jednog teškog vremena.
Imam dojam da je cijela Proslava pisana kao "Karakaševe stilske vježbe", no radi se o samo stotinjak stranica te svatko može naći vremena i steći svoj dojam.
Svatko ima pravo na svoju taktiku, pa i Karakaš, koji, čini mi se, svakih nekoliko (izvrsno i vrlo slikovito napisanih) tvrdih, ruralnih, ličkih priča, proglasi romanom, ukoriči i objavi, no većina čitatelja - laika poput mene - romanom smatra nešto što ima početak i kraj i neku radnju u sredini. Ne znam kako nekome objasniti da je istu nagradu svojevremeno dobio 'Ciganin, ali najljepši', a sada 'Proslava'.
Karakašev stil je doista dobar i čitak, ali nikad kraja. Postoje rečenice koje se protežu preko cijele stranice a umjesto točki u igru ulaze točka zarez ili dvotočka, bez ikakve potrebe, bez ikakvog smisla. Same priče su vrijedne zapisa, ali nisu nimalo intrigantne, tek slike jednog teškog vremena.
Imam dojam da je cijela Proslava pisana kao "Karakaševe stilske vježbe", no radi se o samo stotinjak stranica te svatko može naći vremena i steći svoj dojam.
April 26, 2019
Veliki roman, velik poput šume što se probija iz njega, velik poput srca čovjeka koji živi u njoj.
September 27, 2019
Hvala Liko što si nam dala Damira Karakaša . :))
Sjećanje šume me oborilo s nogu, a i ovaj roman, Proslava samo je dokaz koliko je Karakaš izuzetan pisac. Jer nema puno pisaca koji u malo rečenica, na malo stranica mogu reći sve što je Karakaš rekao. Na manje od 120 stranica prošao je sve. Od šume do ljubavi. Od veselja do gladi.
Nisu mi samo jasni ovi dušobrižnici što su ga napali zbog knjige. Čemu? Što ih točno mući u ovom romanu? Sve u svemu, neka oni samo pričaju, a mi koji zaista čitamo, veselimo se slijedećem romanu.
Sjećanje šume me oborilo s nogu, a i ovaj roman, Proslava samo je dokaz koliko je Karakaš izuzetan pisac. Jer nema puno pisaca koji u malo rečenica, na malo stranica mogu reći sve što je Karakaš rekao. Na manje od 120 stranica prošao je sve. Od šume do ljubavi. Od veselja do gladi.
Nisu mi samo jasni ovi dušobrižnici što su ga napali zbog knjige. Čemu? Što ih točno mući u ovom romanu? Sve u svemu, neka oni samo pričaju, a mi koji zaista čitamo, veselimo se slijedećem romanu.
April 10, 2021
DNF
Knjiga se sastoji od 4 dijela. Pročitao sam prva dva i to mi je bilo dovoljno. Niti jedan lik me nije dojmio, priča je nezanimljiva. Moram priznati da se u načelu vidi potencijal priče, ali nije ostavareno. Ja sam očekivao knjigu sličnu Črna mati zemla od Novaka jer mi je to jedna od najboljih knjiga koju sam pročitao ove godine, ali ova knjiga nije bila ni blizu po kvaliteti. Šteta
Knjiga se sastoji od 4 dijela. Pročitao sam prva dva i to mi je bilo dovoljno. Niti jedan lik me nije dojmio, priča je nezanimljiva. Moram priznati da se u načelu vidi potencijal priče, ali nije ostavareno. Ja sam očekivao knjigu sličnu Črna mati zemla od Novaka jer mi je to jedna od najboljih knjiga koju sam pročitao ove godine, ali ova knjiga nije bila ni blizu po kvaliteti. Šteta
August 4, 2024
TJESKOBA u 116 stranica. Tjeskoba i nelagoda šire se mojim krvotokom, mislima, osjećajima, grudima; rade čvorove u grlu, trbuhu; ulaze u noge, ruke. Zbog te tjeskobe, koja me lupila i zbog koje sam onemoćala, dajem vrlo subjektivnu četvorku.
NEOSPORNO je da je Karakaš majstor pisma, a slike su mu snažne i užasne istovremeno. Uvjerljive. Prispodobive.
Očaj. Nemir. Nemoć.
“PREDIVNOĆA” kojom također obiluje ova knjiga:
“…pogledom je pratio pčelu, zujala je oko cvjetnih šešira; onda je gledao pticu koja je najprije pjevala na grani, pa sletjela i na kamen i brusila svoj žuti kljun, zatim čašicu cvijeta u kojoj je gorjelo sunce - kao neka točka iz koje se svaki čas ima izroditi novi dan. (24)”
“Pijetao zakukuriče; sunce virne iza nazubljena zida šume, uđe u sobu i zaglavi se u paukovoj mreži (37).” Ha? Da se raspametiš.
UF:”…noću bi u taj lonac obavljali nuždu, a danju bi u tom istom loncu kuhali.” E ova se pak rečenica vukla po medijima i samo je “jedna od” stavki koje su mu Ličani zamijerili.
LEKTIRA Nerijetko me ovaj kratki roman podsjeća i na nekadašnju lektiru osamdesetih. Baš su bile takve, lirske, teške i snažne.
FIlM Na Pulskom filmskom festivalu sam bila. Film Proslavu sam pogledala točno do kraja 59. stranice odn. do kraja poglavlja Psi - što je polovina romana. Film je odlično snimljen, baš kao da je Damir osobno nadzirao svaki kadar, zvuk, sliku…čestitke redatelju, Bruni Ankoviću.
Film je i mučan. Digla sam se s neudobne stolice i odjurila doma svom Psu (sada, nakon pročitanog romana, znam da je to bilo negdje na polovini filma). Zaslužuje li nagradu - zalsužuju i film i knjiga (ali ja bih opet, da sam žiri t portala, one 2019. godine dala nagradu Mihaeli Gašpar).
Hoću li ga ikome preporučiti, hm - pa svima vama koji volite Karakaša - svakako. Ja ga do kraja pogledati neću.
OPREMA knjige. Kakav dizajn, kakva ljepota. Tankoćutnost, grubost, čistoća. Jedinstvena cjelina. Prožimaju se s pričom te korice od platna, to tkanje, taj font, ta boja slova i listova poglavlja - da, Lana Cavar je baš majstorica dizajna (i Narcisa Vikojević).
NEOSPORNO je da je Karakaš majstor pisma, a slike su mu snažne i užasne istovremeno. Uvjerljive. Prispodobive.
Očaj. Nemir. Nemoć.
“PREDIVNOĆA” kojom također obiluje ova knjiga:
“…pogledom je pratio pčelu, zujala je oko cvjetnih šešira; onda je gledao pticu koja je najprije pjevala na grani, pa sletjela i na kamen i brusila svoj žuti kljun, zatim čašicu cvijeta u kojoj je gorjelo sunce - kao neka točka iz koje se svaki čas ima izroditi novi dan. (24)”
“Pijetao zakukuriče; sunce virne iza nazubljena zida šume, uđe u sobu i zaglavi se u paukovoj mreži (37).” Ha? Da se raspametiš.
UF:”…noću bi u taj lonac obavljali nuždu, a danju bi u tom istom loncu kuhali.” E ova se pak rečenica vukla po medijima i samo je “jedna od” stavki koje su mu Ličani zamijerili.
LEKTIRA Nerijetko me ovaj kratki roman podsjeća i na nekadašnju lektiru osamdesetih. Baš su bile takve, lirske, teške i snažne.
FIlM Na Pulskom filmskom festivalu sam bila. Film Proslavu sam pogledala točno do kraja 59. stranice odn. do kraja poglavlja Psi - što je polovina romana. Film je odlično snimljen, baš kao da je Damir osobno nadzirao svaki kadar, zvuk, sliku…čestitke redatelju, Bruni Ankoviću.
Film je i mučan. Digla sam se s neudobne stolice i odjurila doma svom Psu (sada, nakon pročitanog romana, znam da je to bilo negdje na polovini filma). Zaslužuje li nagradu - zalsužuju i film i knjiga (ali ja bih opet, da sam žiri t portala, one 2019. godine dala nagradu Mihaeli Gašpar).
Hoću li ga ikome preporučiti, hm - pa svima vama koji volite Karakaša - svakako. Ja ga do kraja pogledati neću.
OPREMA knjige. Kakav dizajn, kakva ljepota. Tankoćutnost, grubost, čistoća. Jedinstvena cjelina. Prožimaju se s pričom te korice od platna, to tkanje, taj font, ta boja slova i listova poglavlja - da, Lana Cavar je baš majstorica dizajna (i Narcisa Vikojević).
February 21, 2020
Karakaš opet u svom oprobanom elementu. Zabrinula sam se da će mi ovo biti istovetno kao Sjećanje šume ili da ću je čitati kao nastavak te knjige. Srećom, uspeo je da načini distinkciju. Vrlo lepo i jednostavno piše i stvarno imam utisak kao da su ovi tekstovi znatno stariji nego što jesu.
Pa ipak opet mi je nešto falilo da dobaci do te petice. Ne znam, kao i sa "Šumom" imam utisak da sam nešto bitno propustila. Da nešto nisam shvatila. Da mi je bilo ispred nosa i to nešto nisam videla. Ko zna, možda i jesam. A možda ove dve knjige treba opet da pročitam za nekoliko godina.
Pa ipak opet mi je nešto falilo da dobaci do te petice. Ne znam, kao i sa "Šumom" imam utisak da sam nešto bitno propustila. Da nešto nisam shvatila. Da mi je bilo ispred nosa i to nešto nisam videla. Ko zna, možda i jesam. A možda ove dve knjige treba opet da pročitam za nekoliko godina.
February 1, 2023
Poslednja celina je definitivno ostavila najveći utisak
July 7, 2019
Izbrušena poput dijamanta i mistična poput šume, Karakaševa je proza. Mada obimom nevelika, ova knjiga golema je poput planine, od siline života unutar njenih korica.
August 31, 2020
Прослава од Дамир Каракаш е можеби необичен избор на книга за мене, после читањето заклучив дека не сум погрешила 😃
Мала, кратка по број на страни, но особено интересна нова книга, годинава на македонски преведена од Ацо Пероски и издадена од Артконект.
Поделена е ��а 4 делови и тоа: Куќа, Кучиња, Прослава, Татко. Можам накратко да ви кажам дека одлично е опишана шумата и целосното опкружување на селото во делот Куќа. Кучиња пак ме погоди право во срцето и ме растажи, особено бидејќи и самата имам најдобар пријател по име Бак и не би знаела како да постапам во таква ситуација (прочитајте ја книгата за да дознаете). Прослава ни го доловува поблиску ликот на Мио, кого би сакала и лично да го запознаам, додека Татко е дел кој дефинитивно би го препрочитала одново и одново.
Што да кажам повеќе, умешно е доловен крајот на војната во изолирано планинско село, а четирите дела се всушност 4 слики, прикази на секојдневието на жители и настани во селото. Мали изолирани делови кои го доловуваат преживувањето на војната и последиците.
Ме наежија описите на шумата и сцената со криење во шумата и ќе си земам за дозвола да цитирам: „Нема војници, но има луѓе во селото кои, за да се додворат на новата власт, би можеле да го издадат секогаш, си помисли, во нашиот род имало луѓе кои се како огледала со две лица“.
Ова е мало „КНИГИШТЕ“ како што би рекла пријателката Hristina Arsova
Мала, кратка по број на страни, но особено интересна нова книга, годинава на македонски преведена од Ацо Пероски и издадена од Артконект.
Поделена е ��а 4 делови и тоа: Куќа, Кучиња, Прослава, Татко. Можам накратко да ви кажам дека одлично е опишана шумата и целосното опкружување на селото во делот Куќа. Кучиња пак ме погоди право во срцето и ме растажи, особено бидејќи и самата имам најдобар пријател по име Бак и не би знаела како да постапам во таква ситуација (прочитајте ја книгата за да дознаете). Прослава ни го доловува поблиску ликот на Мио, кого би сакала и лично да го запознаам, додека Татко е дел кој дефинитивно би го препрочитала одново и одново.
Што да кажам повеќе, умешно е доловен крајот на војната во изолирано планинско село, а четирите дела се всушност 4 слики, прикази на секојдневието на жители и настани во селото. Мали изолирани делови кои го доловуваат преживувањето на војната и последиците.
Ме наежија описите на шумата и сцената со криење во шумата и ќе си земам за дозвола да цитирам: „Нема војници, но има луѓе во селото кои, за да се додворат на новата власт, би можеле да го издадат секогаш, си помисли, во нашиот род имало луѓе кои се како огледала со две лица“.
Ова е мало „КНИГИШТЕ“ како што би рекла пријателката Hristina Arsova
May 16, 2025
Ова е првото „разочарување“ во моето патешествие низ страниците од државите од поранешна Југославија. Но, се работи за екстремно кратко романче (само 117 страници џебен формат), па така и разочарувањето ќе го опишам како „малечко“. :D
Овде станува збор за збирка од 4 раскази (бар јас така ги видов) кои ги спојува едно место, едно село, една шума, една војна и еден лик, па така заедно може да се читаат како роман. Стилот со кој Каракаш ги пишува овие раскази е (како да го опишам?) фрагментарен, крут, со не многу описи, не многу зборови, не многу реченици... Како да сака со секој збор да допре до сржта на нештата па така се труди да нема ни буква одвишок. И со тоа создава една тегобна атмосфера, баш како да успева со своето пишување и со своите симболи да ја долови атмосферата на војната, гладот, немаштијата, изолираноста, стравот... И се тоа е ОК. Она што мене најмногу ми фалеше тука е малку повеќе приказна за да ми има се ова некоја поента. Вака оставено ми делува ко книжевна верзија на некој артси источноевропски поствоен филм во кој на прво место не се приказната и ликовите, туку mood-от. И во таа насока мислам дека е благо-претенциозен.
Но, уште еднаш ќе повторам - Каракаш е особено вешт со стилот и јазикот и би сакал да му дадам уште шанси со некој негов друг роман. Ова сакав да ми се допадне, но остана само пуста желба!
Овде станува збор за збирка од 4 раскази (бар јас така ги видов) кои ги спојува едно место, едно село, една шума, една војна и еден лик, па така заедно може да се читаат како роман. Стилот со кој Каракаш ги пишува овие раскази е (како да го опишам?) фрагментарен, крут, со не многу описи, не многу зборови, не многу реченици... Како да сака со секој збор да допре до сржта на нештата па така се труди да нема ни буква одвишок. И со тоа создава една тегобна атмосфера, баш како да успева со своето пишување и со своите симболи да ја долови атмосферата на војната, гладот, немаштијата, изолираноста, стравот... И се тоа е ОК. Она што мене најмногу ми фалеше тука е малку повеќе приказна за да ми има се ова некоја поента. Вака оставено ми делува ко книжевна верзија на некој артси источноевропски поствоен филм во кој на прво место не се приказната и ликовите, туку mood-от. И во таа насока мислам дека е благо-претенциозен.
Но, уште еднаш ќе повторам - Каракаш е особено вешт со стилот и јазикот и би сакал да му дадам уште шанси со некој негов друг роман. Ова сакав да ми се допадне, но остана само пуста желба!
September 18, 2024
A subtle, disturbing, and thought-provoking look at snippets in the life of a young fascist who served in the Ustasha during WWII.
October 17, 2020
http://bit.ly/1proslava
Radnja prati glavnog lika Miju, od njegovog djetinjstva, pa sve do zrelih godina. Mijo je bio i krvnik i žrtva, a život mu se oblikovao prema onome što mu je Lika davala. Ili uzimala. „Ko ne može zaklat pijetla, taj ne može ni zemlju branit.“
Središnji dio radnje, sama Proslava, događa se na vrlo specifičan dan. „Svakog onog koji ugrozi opstanak naše države stići će smrtna kazna.“ Iako se točan datum, pa ni godina ne navode, daje se naslutiti vrijeme radnje.
Kako da vam približim ostatak knjige? Rekla bih da je siromašna radnjom, a bogata puninom riječi. Tok knjige dosta je spor, uravnotežen i dobro promišljen. Usredotočen je na malog čovjeka u surovoj zemlji.
Orijentiran je na Liku.
Liku koju sam počela gledati drugim očima. Otvorio mi je prozor u njihov način razmišljanja, uvjerenja, običaja, načina života. Dao mi je na dlanu njihovu trodimenzionalnost kako bi dočarao što je značilo (pre)živjeti u Lici.
Jeste li čitali djela Damira Karakaša?
Grickajmo knjige zajedno!
Radnja prati glavnog lika Miju, od njegovog djetinjstva, pa sve do zrelih godina. Mijo je bio i krvnik i žrtva, a život mu se oblikovao prema onome što mu je Lika davala. Ili uzimala. „Ko ne može zaklat pijetla, taj ne može ni zemlju branit.“
Središnji dio radnje, sama Proslava, događa se na vrlo specifičan dan. „Svakog onog koji ugrozi opstanak naše države stići će smrtna kazna.“ Iako se točan datum, pa ni godina ne navode, daje se naslutiti vrijeme radnje.
Kako da vam približim ostatak knjige? Rekla bih da je siromašna radnjom, a bogata puninom riječi. Tok knjige dosta je spor, uravnotežen i dobro promišljen. Usredotočen je na malog čovjeka u surovoj zemlji.
Orijentiran je na Liku.
Liku koju sam počela gledati drugim očima. Otvorio mi je prozor u njihov način razmišljanja, uvjerenja, običaja, načina života. Dao mi je na dlanu njihovu trodimenzionalnost kako bi dočarao što je značilo (pre)živjeti u Lici.
Jeste li čitali djela Damira Karakaša?
Grickajmo knjige zajedno!
May 24, 2025
Volim ambijent u koji je smeštena radnja "Proslave", šume i planine i to kako ih Karakaš opisuje. Podseća me na mesto u kojem sam provodio čitave letnje raspuste tokom devedesetih.
Isto važi i za "Sjećanje šume", koje ipak ostaje moja omiljena Karakaševa knjiga.
Isto važi i za "Sjećanje šume", koje ipak ostaje moja omiljena Karakaševa knjiga.
January 31, 2022
Pitka i jezomorna.
July 20, 2023
Ne znam šta sam očekivala, ali ovo nisam. Sigurno nije knjiga za svakoga, ali neverovatna je.
December 11, 2019
Karakaš je izazovan i darovit pisac sa retkim osećajem za sliku. Njegova Proslava je roman teskobne atmosfere, lišen narativnosti, stilski sličan Sjećanju šume, ali kraći, kompaktniji, okrenut temi ljudske prirode, a sastavljen od četiri dela koja funkcionišu kao koordinate koje se mogu različito kombinovati i iščitavati. Vrlo kratak, ali efektan i relevantan roman.
Displaying 1 - 30 of 96 reviews