Nakon par sati čitanja bez pauze, glava me pomalo boli, vid je blago zamućen, a grč u nozi tek treba da splasne, ali zato oduševljenju Robertovim Pismima iz Južne Amerike nema granica.
Duže vrijeme pratim njegov blog o putovanjima gdje je svakako podijelio mnogo zanimljivosti, korisnih informacija i neka od svojih razmišljanja. Međutim, Pisma iz Južne Amerike nadmašuju sve što je dosad objavio na Rio pričama i pružaju nevjerovatan uvid kako u čari i egzotiku Južne Amerike, tako i u posve posebnu ličnost samog autora.
Ton knjige više je nalik kafi sa najznimljivijom i najpozitivnijom nepoznatom osobom koju možete da zamislite nego klasičnom putopisu, pri čemu osoba sa druge strane stola prenosi svoj entuzijazam tako uspješno da krajičkom uma već pišete zahtjev za godišnji i pakujete kofere jer sada i vi želite da doživite sve to!
Jedan potpuno drugačiji putopis, gdje nas autor ne zatrpava gomilom podataka i informacija, već nam prenosi svoje emocije i doživljaje na način da se svako može osjetiti kao da je i sam bio tamo i upoznao sve te divne gradove i ljude. Zbog ove knjige sam definitivno poželjela otići u Južnu Ameriku i sve to i sama vidjeti.