Matori, pripovjedačev otac, teško je bolestan, prije smrti dolazi iz Australije u Brčko vidjeti sina s kojim je cijeli život u zategnutim i kompliciranim odnosima. Njegov sin je pisac koji se iz Osla vratio u Brčko i živi u brodici na rijeci – plovi, ponekad piše i redovito se drogira. Otac mu kupuje veći, ali stari brod koji zajedno pokušavaju obnoviti, a u tome im pomaže Crnac, piščev prijatelj i riječni krijumčar.
Matori se jednog jutra nije vratio s noćnog ribolova. Sin se boji da se dogodilo najgore, pa krene obilaziti savske ade i ribičke loge, traži Matorog i istovremeno ga je strah onoga što će naći pa se neprestano puca svojim ‘koktelima’. Tijekom potrage pripovijeda nam povijest kompleksnog odnosa s ocem, ali i druge ključne trenutke svog života, kao i svoju najveću riječnu avanturu, plovidbu Savskom bubom, s Norvežaninom Petterom i Japancem Mokuom, od Brčkog do Crnog mora. Bekim Sejranović napisao je fascinantan roman o životu na rijeci, prvi takav na ovim prostorima, pa posveta Marku Twainu nije nimalo slučajna. To je istovremeno i roman o potrazi za vlastitim identitetom, roman o odrastanju odnosno odbijanju da se odraste, roman o odnosu oca i sina, ljubavni roman, i na kraju, roman o drogiranju i borbi s ovisnošću, također prvi takav na ovim prostorima.
Zadnjih godina jedan drugi Norvežanin, Karl Ove Knausgaard, postao je svjetska književna zvijezda opisavši do najsitnijih i najintimnijih detalja svoj život, pritom nimalo ne štedeći ni sebe ni svoju obitelj. Sejranović radi slično, samo što je njegov roman beskompromisniji, iskreniji, kompleksniji, uzbudljiviji, autoironičniji, duhovitiji.. (https://www.vbz.hr/knjiga/sejranovic-...)
Bekim Sejranović rođen je 1972. u Brčkom, BiH. U Rijeci, gdje živi od 1985. godine, studirao je kroatistiku na Pedagoškom fakultetu. Od 1993. živi u Oslu i magistrirao je 1999. godine na tamošnjem Povijesno-filozofskom fakultetu. Prozu je objavljivao u Rivalu, Quorumu, Sarajevskim sveskama, Politikinom Zabavniku i još ponegde. Preveo je knjigu priča „Noć prije mračnog jutra“ norveškog autora Ingvara Ambjørnsena (2000), priredio i preveo antologiju norveške kratke priče „Veliki pusti krajolik“ (2001) i preveo nekoliko dela norveškog autora Frode Gryttena i Josteina Gaardera. Objavio je studiju „Modernizam u romanu Isušena kaljuža Janka Polića Kamova“ (2001). Objavio romane: „Nigdje, niotkuda“ i „Ljepši kraj“. Za roman „Nigdje, niotkuda“ dobio je regionalnu nagradu „Meša Selimović“ za najbolji roman objavljen 2008. na području Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije.
Julijana Matanović je jednom prilikom kazala kako ponekad nema hrabrosti naglas izreći svoje misli, pa ih jednostavno stavi u usta svom književnom liku. Mislim da se svi koji pišu susreću s time samo što je Julijana imala hrabrosti to i priznati. Bekim Sejranović u ovoj knjizi odlazi daleko preko te linije hrabrosti i (ne)ugode, prosipa svoj život po stranicama kao nešto beznačajno, nešto što mu više nikad neće zatrebati, nešto što je odradio i od toga više nema koristi. A baš je suprotno, malo je toga Bekim od svoje muke odradio. Vidi se da će se vraćati na svoje traume, koje ipak bez ustručavanja dijeli s čitateljima, kao da je od svog života načinio reality show ili umjetnički performans. Rijetko viđeno iskrena knjiga.
Kakav gubitak za knjizevnost na ovim prostorima 😞. I sire. Kakva lakoca pisanja, iskrenost, hrabrost da se pogleda u sebe. Pravo, pravcato uzivanje i privilegija je citati ovu knjigu.
Definitivno jedna od depresivnijih knjiga koje sam pročitala u zadnje vrijeme. Moram priznati, na trenutke me i živcirala i došlo mi je da odustanem od čitanja, već dugo nisam imala takav osjećaj prilikom čitanja knjige. Ali svakako, pravo osvježenje u gomili dosadnjikavih pisaca s našeg područja (čast iznimkama), sirovo, iskreno i onako, baš udara ravno u glavu.
Red emigrantskog bluza, red žala za mladošću, red zamršenih porodičnih odnosa, red zajebavanja celog sveta a ponajviše samoga sebe, red veri rilejtabl ruminacija o književnosti, ljubavi i smrtnosti, red mnogo manje rilejtabl zaključaka o seksu, ženama i pornografiji, pa sve to obilato zaliveno drogama i milosrdno udavljeno u mračnim dubinama reke Save.
Pravo malo remek delo, jedna od boljih knjiga i jedan od boljih pisaca post-jugoslovenske književnosti. Dve paralelne avanture, jedna o (ne)zgodama ispunjenom putovanju i traženju sebe, druga o gledanju u sebe i bežanju od onoga što se tamo nalazi. Spaja stare avanturističke romane sa egzistencijalističkim preispitivanjima smisla života. Kao i svaki dobar roman, na nepretenciozan i nepatetičan način ispituje velike teme, (ne) mireći se na kraju sa prolaznošću svake vrste. Balkanska 'Moja Borba' ma koliko se to Bekimu ne sviđalo.
"Zamišljam čega su sve nagledala ova stabla, čega naslušala ova rijeka, a čega sve najele ove ribe. No, možda je tako i pošteno, mi jedemo njih, one jedu nas, mi seremo u njihove rijeke, one to opet jedu, pa mi opet jedemo njih, to jest vlastita govna u njima i onda ih opet vraćamo njima u rijeku. Čovjek, čini mi se, uglavnom i ne radi nešto drugo nego kusa svoja govna."
Ovo delo je omaž Marku Tvenu i njegovim najpoznatijim delima "Doživljaji Toma Sojera" i "Doživljaji Haklberija Fina" , jer se i sam junak ovog romana poistovećuje sa Haklberijem Finom, nestašnim dečakom koji ne želi da bude civilizovan. Za razliku od Tvenovog junaka, glavni junak ovog romana je isplanirao malo drugačiju vrstu bekstva, koja takođe podrazumeva plovidbu rekom, ali za razliku od Haka koji beži od svog pijanog oca, Bekimov junak na putovanje upravo vodi teško bolesnog oca, sa kojim se nikad nije slagao, u nadi da će tokom predstojećeg leta iskoristiti poslednju priliku da se konačno povežu.
U ovoj avanturi zbližavanje sa ocem nije jedini cilj, jer postoji još jedan problem koji glavni junak želi da reši, a to je zavisnost od psihoaktivnih supstanci. Izlaz iz svih svojih problema pronalazi na reci, zbog čega odlučuje da prekine vezu sa spoljnim svetom, a taj izlaz će mu takođe otvoriti još jedan put - upuštanje u avanturu koju priželjkuje od kada je pročitao Tvenove knjige, koje su mu na neki način obllikovale život. Očaranost tim knjigama je predstavio u jednom poglavlju, u kome je napisao da neki ljudi pročitaju knjigu, dok se drugi zakače za nju i polako krenu da je žive. Na taj način se i on povezao sa Haklberijem Finom, koji je uticao na njega da postane osoba kakva je sada.
Tokom plovidbe se priseća svog života u Norveškoj, oživljava daleke uspomene na stare ljubavi, ali i na one koje ima sa ocem, pa često komentariše i neke neispravne stvari poput rata i ljudskih podela, zbog kojih se i udaljio od ostatka sveta. Upravo će vas njegova zapažanja o ljudskoj gluposti i ograničenosti naterati da se zamislite i usput pustite neku suzu, dok ćete u isto vreme biti oduševljeni opisivanjem njegove ljubavi prema ocu, takođe i očeve ljubavi prema sinu, jer su obojica po tom pitanju izuzetno nespretni, što će dovesti do komičnih situacija.
Mnogi će mi zameriti, ali usudiću se da kažem da mi je draža Bekimova verzija Toma Sojera, bez obzira što je prepuna narkotika i vulgarnih pojmova. Mislim da mi je upravo ta Bekimova sloboda govora i način na koji govori o ratu, ocu i staroj ljubavi probudila emocije, jer je nekad najbolje da se surovost ne šminka veselim bojama, već da se umesto toga loše stvari zovu svojim pravim imenima. Ako volite takav ogoljen piščev pristup, ova knjiga će vam se dopasti sasvim sigurno.
Suvremeni roman u svakom smislu. Od načina pisanja, tematike, autobiografskih elementa, problematike, mnoštva žargonizama. Roman je rascjepkan fragmentarno, miješa se prošlost i sadašnjost što u velikoj mjeri pridonosi autentičnosti stanja svijesti pripovjedača koji je neprestano pod različitim utjecajima.
Ovo je roman o čovjekovoj egzistenciji kroz koji se ništa ne pravda, ne osporava, ne uljepšava jer sve prikazano je naprosto takav način života. U prvom planu je egzistencija i život u svim svojim oblicima s vrlinama i manama. Sve ostalo je nebitno. Nisu važna čak niti pojedina imena jer likovi mogu biti bilo tko. Sasvim je sporedno kako se pojedini lik zove, a bitnije je rekonstruirati događaj u kojem je taj lik sudjelovao.
Djelo problematizira i otvara brojna pitanja, koja tište suvremenoga čovjeka. Mogli bismo reći kako se problemsko-tematski raspon kreće od obiteljskih odnosa, preko ljubavnih(bračnih) brodoloma do ludih tuluma. Ukratko bih knjigu opisala kao rock and roll.
,,A ako nešto nije zapisano, nije se ni dogodilo, kažu. Ono što je zapisano je istina. I ako ste dok slušate ili čitate neku pripovijest poput mnogih danas opsjednuti time je li riječ o istinitim događajima, osjećajima i riječima, morate shvatiti da istinitost nije stvar onoga tko pripovijeda, već onoga tko sluša, odnosno čita. (...) I što su priče nego fragmenti naših života podastrti na stranicama knjige?”
Нещо не е за мене тая работа, голямо нищо неслучване пада...
Някакво безкрайно и безцелно плаване по Сава, няколко босненски чешити, описанието на 20 вида наркотици и ефектите им не те правят писател, поне според мен.
Уж бяга от клишетата познати книгата, па е тъпкана с такива - юготата още не могат да прежалят пустата му Югославия, само дето това отдавна не е новина. Войната е нещо ужасно, ама и 30 години след края ѝ, все за нея разговарят и се дърлят. И не им харесва ни Норвегия, ни която и да е приютила ги страна, ни родината им - чисто по балкански.
Язък за феноменалната корица на Лиляна Дворянова и за отличното оформление на издателство "Ерго". :(
Цитат:
"Но изглежда никога не си онова, което си реално, а си онова, което хората виждат в теб."
Nikad se nisam ovako oduševila nekom ovako dosadnom knjigom. Ako ćete da vam prepričam roman, evo ga: lik se drogira i plovi Savom. I to je to. Nema ništa više. Ali kada već na drugoj stranici pročitate samo jedan pasus koji opisuje buđenje dana na Savi, odmah znate da je ovo knjiga kojoj ćete se sigurno vraćati.
Najviše volim knjige sa puno akcije i neočekivanih zapleta. Ova je dijametralno suprotna od toga, a opet me je 100% osvojila. Ne znam da li je to jer sam i sama dete Save pa me je sve ovo tako raznežilo, ili jer su svi ti opisi neverovatno živi i upečatljivi, a život ogoljen do kosti. Serjanović se lako popeo visoko na lestvici mojih omiljenih domaćih pisaca (možda čak i na prvo mesto).
Milion puta sam se pokajala što nisam označavala sve delove koji su me pogodili, jer ih je bilo zaista mnogo, ali sam znala da ću čitati ponovo pa ću imati drugu priliku. Ali ovo sam morala da podvučem i nacrtam jedno polomljeno srce pored:
"A onda, još malo nizvodno, s mačvanske strane, tamo gdje se Sava trlja o ostatke stare turske tvrđave od glinenih cigala, nalazi se Šabac. Ta tvrđava kao da zna da neće još dugo, ali stoji i prkosi vremenu poput starog panja u raspadanju koji je nemoguće iščupati iz zemlje jer je korijenje još uvijek duboko u mačvanskom blatu."
Bekim je napisao odličan roman u kojem se prepliće nekoliko velikih tema. Tu je priča o životu na rijeci, priča o traganju za samim sobom, smislom života koji prolazi i onoga što nas čeka, a nesebično prepričava i priče drugih ljudi koji dolaze i odlaze, neki su ostavili trag, a nekih se samo sjeti u rijetkim prilikama. Stvarno iznenađujuće dobra, ma odlična priča. Osjećaj kao da sjediš sa dobrim starim jaranom, a on priča i priča, ponekad zaboravi dokle je došao pa se vrati na početak, ili nastavi sa nekom drugom pričom i tako u krug. Ja sam oduševljena!
Volim kako svojim pisanjem Bekim ne pokušava ništa. Ni da nas impresionira, ni da nas poduči, ni da probudi emocije. Kao što postoji, on tako i piše - sjebano, lično, nepretenciozno, kao da ništa drugo ni drugačije i ne može biti. On vidi sav svoj mrak i ima neke utehe u tome za nas koji u svoj samo provirujemo. Bekim je kao onaj ortak koji te neće ništa pitati kad vidi da ti je teško, ali ćeš znati da je tu i da možete da ćutite zajedno.
Ako je i moguće biti objektivan i reći da je ovo po stilu vrhunsko djelo ex-Yu književnosti, to je teško ostati i kad je riječ o glavnom liku. Nesiguran, često neodgovoran, idealista, jedino ispunjenje nalazi u besciljnom lutanju i svijetu svojih fantazija do kojeg, on to ne krije, često dolazi konzumiranjem raznih opijata koje je teško sve i nabrojiti. Takav kakav jest, ne trudeći se prikazati u boljem svjetlu i surovo iskren, on tjera i vas da u otprilike tristo stranica ovog romana preispitate sve stavove koje ste godinama gradili - kako one o naciji i pripadnosti, tako i o međuljudskim odnosima, posebno partnerskim koji se neizostavno moraju tužno završiti, "ili raskidom ili nečijom smrću", sve što nam ostaje je trenutak ili kratak period u kojem smo imali sve i bili na vrhuncu sreće. Svoje trenutke sreće on intenzivno proživljava u tri dana, koliko hronološki traje radnja romana. Zaglavljen negdje na Savi u svojoj brodici, on čeka vijesti o svom ocu, ribaru, koji ima običaj loviti u blizini tokom tog kasnog ljeta kojeg provode zajedno. Negativan osjećaj vezan za oca tjera ga da poseže za tabletama i "džointom" uz pomoć kojih ponovo proživljava mnoge lijepe ali i teške trenutke koji su ga doveli da bude tu gdje je sad, neodlučan kako o tome gdje se vratiti (saznajemo da život u Norveškoj ni blizu nije idiličan kako nam se čini), tako i o tome da li tražiti oca ili se prepustiti nekom stanju sličnom meditaciji, u kojem zaboravljamo probleme : "svo znanje koje imamo o bilo čemu nam je nametnuto", ostaju samo intenzivni doživljaji rijeke, šume, boja, ptica. Ili kako autor citira Twaina : "Kad nema rješenja, nema ni problema". Uvodeći nas polako u svoj svijet, on s nama dijeli svoje doživljaje od djetinjstva čiji ga je kraj zatekao u izbjeglištvu do sadašnjosti s kojom se ne želi suočiti, želeći ostati vječiti dječak baš kao Huckleberry Finn. A da li je taj dječak autor sam ili imaginarni lik to i nije najvažnije jer nas njegova neposrednost i otvorenost dotiče kao da njim razgovaramo, umjesto što čitamo napisane retke. Ono što se mene osobno dotaklo kao priča "iz prve ruke" je opis putovanja na relaciji Sava - Crno more, koje se završilo negdje iza Beograda. Neobičan trio: Bosanac, Japanac i Norvežanin doživljaju situacije kao iz viceva, ima tu i smijeha i suza ali se suočavaju i sa tamnom stranom inače širokogrudnih Balkanaca, ali zatrovanih nacionalizmom i predrasudama. Tako na primjer, Bosanke izbjegavaju Japanca Mokua kad je riječ o prisnijem druženju jer "šta će svijet reći", ali se s puno truda namještaju ne bi li ispale u najljepšem svjetlu kad on upali kameru da snima dokumentarac. Srbijanci su širokogrudni i gostoljubivi, osim ako zaglavite na nekom otoku gdje "caruje" četnički vojvoda. Kako se ekipa snašla u toj situaciji, zahvaljujući "kapetanovoj" moći prilagodbe suzdržat ću se da ne otkrijem. Ali kada on bude u situaciji da Japancu pokušava objasniti kako je korištenje pravih riječi (hljeb umjesto kruh) doslovce od životne važnosti, ne možemo se oteti spoznaji koliko smo kao narodi duboko zaglibili u vlastitu ograničenost i priče o naciji i herojstvu u kojem je samo naša strana ta koja zaslužuje divljenje i hvalospjeve.. Pri kraju romana saznajemo rasplet ljubavne priče između glavnog lika i njegove "drage", čijem je brodolomu možda i najviše presudila neodgovornost pa i sebičnost onoga koji nam to sve priča otvoreno, bez uljepšavanja, krajnje iskreno. I opet su možda naše predrasude razlog zbog kojeg ga (u mom slučaju) , možda i ne možemo shvatiti ili kada i to pokušamo, osjećamo ne više od sažaljenja. Ipak, eto i kada je sve izgubljeno ostaje ta ljeti bistra, na jesen mutna rijeka, mirna, spora, kao "žena u najboljim godinama". To je Sava u dijelu koji protiče kroz Bosnu. To su sve rijeke koje se nikad ne ulijevaju već spajaju, baš kao ljudi koje srećemo na ovom putu od Save do Dunava i još dalje, do Mississippija i Hackberry Finna, ovisno o tome dokle nas odvede vlastita mašta :)
„Твой син Хъкълбери Фин“ се родее не само с романа за деца и юноши на Марк Твен. Тук има по нещичко от „Дзен и изкуството да се поддържа мотоциклет“ на Робърт Пърсиг, от Керуак и „По пътя“, но в топографията на бивша Югославия, което, съгласете се, звучи като интригуваща рецепта.
Vrlo punokrvno, slikovito, neposredno i živo pripovijedanje, imate utisak da sve vrijeme zapravo sjedite pored autora/protagoniste i slušate njegove dogodovštine. Štaviše, na momente kao da i sami putujete brodicom, osjetite njeno lagano ljuljanje, zatezanje kože nakon kupanja, miris hašiša, mokro lišće i granje pod nogama nakon kiše, čujete lavež pasa u daljini ili zaškiljite gledajući udaljena svjetla s obale,.. Dakle, taj ton i stil kojim ga postiže su više nego izvanredni i, rekla bih, definitivno najjači adut Sejranovićevog pisanja. Uz sve to, ova avanturistička knjiga obiluje vrlo plastičnim opisima i prodornim zapažanjima kako same prirode (koji su pritom vrlo zanimljivi i umjereni tako da ne smaraju), tako i ljudi (posebno Japanca i Matorog), ali i veoma ozbiljnim životnim temama. Sviđa mi se i svojevrsna informativnost ovog djela kada je u pitanju norveško društvo. Generalno me zanimaju različite kulture, interkulturalna komunikacija, predrasude, a posebno te bogate skandinavske zemlje koje ujedno važe i za najsrećnije nacije. Međutim, kad malo zagrebeš naiđeš na svašta, od dvostrukih aršina preko neskrivene diskriminacije, sve do neonacizma.
Nevjerovatno je koliko se Sejranović otvorio, piše krajnje iskreno, bez pardona i autocenzure, a pokrio je mnoge teme i pitanja. Doduše, neke je tek ovlaš dotakao, budeći veliko interesovanje za njima među čitaocima (mislim na sebe), ali ih nije dodatno obradio niti zatvorio i to mi je smetalo. Osim toga, mislim da se na momente baš rasplinuo, izgubio nit. Stekla sam utisak da je pisao baš za sebe, za svoju dušu, bez namjere da to (dobar urednik) malo dotjera. Meni lično je predugačko i imao je mnogo digresija i lutanja koja ga odvuku od neke, meni "važnije" i prioritetnije teme. U jednom trenutku sam stalno čekala hoće li se već jednom nešto konkretno početi dešavati, ali to je život u svom izvornom obliku i tako funkcioniše naša svijest i misli skaču s jedne teme na drugu,.. Uostalom, i sam protagonista koji se istovremeno obraća čitaocima je prilično nesređen u tom periodu života koji opisuje, te takva je i ova knjiga.
Inače, roman je, ponoviću, pisan toliko uvjerljivo da sve djeluje autentično i bez problema povjeruješ da je sve opisano čista istina. Autor to postiže i pisanjem u prvom licu, te korišćenjem sopstvenog glasa, kao pisca koji razgovara sa čitaocima, ali i korišćenjem autobiografskog materijala. Meni je nedostajalo više tog odnosa s ocem, voljela bih da je to malo detaljnije analizirao jer na početku sam stekla utisak da će roman biti najviše upravo o tome (nije da to nedostaje u književnosti), ali kao da se u nekom trenutku predomislio i odlučio to dublje ne čačkati. Slično radi i kad počne raspetljavati priču o svojoj dragoj, ubaci milion nekih sporednih priča, površno ih dotičući,.. Sviđa mi se kako piše o seksu. Tačno ću morati guglati onog porno glumca Woodman-a. :) Takođe bi bilo interesantno čitati o odvikavanju od droge. Mislim da je onaj dio sa četnicima malo naduvan (očigledno se više dešavalo u njegovoj glavi nego na javi, doduše i sam autor priznaje koliko se neke stvari namjerno preuveličavaju zarad same priče), ali me oduševljava njegova iskrenost u tim trenucima, priznaje i svoje slabosti i predrasude i paranoju i neprijatnost, pa i strah, na kraju krajeva.
Sve u svemu, knjiga koju definitivno neću zaboraviti i voljela bih još, samo malo sređenije. Čini mi se da je nemaran prema sopstvenom pisanju, tj. svom uspjehu kao pisca, ima ogroman potencijal prema kojem je bahat. Mislim da je od ovog materijala mogao napraviti više odličnih knjiga.
Možda nije fer da ocenjujem ovu knjigu jer se nikada neću povezati sa životom na reci niti će me ikada ložiti brodići. Ovo mi je prvo upoznavanje sa Bekimom, a biću iskrena i mislim da ga nikad ne bih ni čitala da mi je nisu poklonili. Moguće da bi mi neki njegov drugi roman više legao. Ovde ima dosta tuge, prolaznosti života, avantura, možda i ljubavi – kažem „možda“ jer se ni sa tim delom nisam povezala. Njegov stil pisanja mi jeste prijao, neverovatan je način na koji opisuje prirodu, ali opet kažem, nisam ciljna grupa za reku, plovidbe, motanje džointa svaki čas...
A gle, lako ti napisat dobru knjigu, kad si imao zanimljiv život. Nije da sam zavidan, "zanimljiv život" plaća se krvlju.
Knjiga vam se mora svidjeti ako ste neki dio života proveli blizu rijeke. Ja jesam, tako da sam guštao i prežvakavao svaku riječ.
Kupa je bila moj Mississippi. Haklali smo nogomet na "našoj" obali, spušili mnogu loptu u njoj i poslali za Sisak, a navečer krali kukuruz na "njihovoj". Još da mi je bilo takvo neko čamče na Kupi...
Pisano jednostavnim, pitkim, neotesanim (kako i treba) stilom, koji tu i tamo zijevne i dubinom. Baš poput Save.
I slažem se, nabijem ti i Norvešku i Švesku i sve te zemlje mrzle ko bablja cica koje misle da su gornji dom. Vikinzi se okreću u grobu kad čuju za Ma-Pe.
Nego, Bekime, da si peglao cijeli tekst ko zadnju rečenicu, što bi to bilo? Dostojevski, Nabokov? Što?
Има нъякаква особена символика в това, че започнах този роман в деня, в който научих, че е починал неговият автор – хърватският писател Беким Сейранович. Мисълта за това не ме напусна дори за миг, докато четях. Някак през цялото време усещах обсебващото присъствие на смъртта, и то на онази по-страшната, която се долавя във въздуха още докато си жив. Не знам подробности за живота на Сейранович освен биографичните бележки на корицата, но ми се струва, че бихме могли да припознаем главния герой на романа (чието име така и не научаваме) като авторово алтер-его.
Pročitao sa zakašnjenjem prije desetak dana. I još uvijek me jede. Još uvijek se pitam zašto čitati ovakve knjige i krvariti? I onda kažem sebi, zamisli kako je tek ON iskrvario? Zašto krvari on? Zašto krvarim ja? Zato što bi inače život bio možda veseliji, ali definitivno tuplji.
Iskrena književnost je definitivno moja klopka za majmune.
Bekim Sejranović je preminuo u 48. godini, dakle bio je pisac pred kojim su vjerojatno tek dolazila najzrelija vremena, vremena kad se iskustvo i mudrost slažu u već izoštreno pero. Prije nekog vremena čitao sam "Nigdje, niotkuda", a sad započeo "Tvoj sin Huckleberry Finn" no za Bekima, baš kao i u knjizi trebate imati svo vrijeme ovog svijeta na raspolaganju, mirnoću kojom biste pecali uz rijeku, šutili i čitali. Stoga, ako mislite kombinirati malo thrillere, malo Bekima, odustanite - ne ide to. Rečenice lagano teku kao rijeka, i ne događa se skoro ništa a sve što on od vas traži je da se opustite i zaplivate skupa s njime mirnijom tokom. Ja nisam uspio, ali ne sumnjam da je mnogo čitatelja koji u knjigama traže baš to. Neću je ocijeniti, jer je nisam dovršio, no tko zna - možda jednom, u Opuzenu, uz Neretvu, ... i možda mi tamo legne baš onako kako ga mnogi hvale.
Da li ste se ikada zapitali kakav bi Haklberi Fin bio kao odrasla osoba? Ja jesam! Nikog drugog ne bih ni mogla zamisliti da napiše ovako fantastičan "nastavak". "Nigdje, niotkuda" i "Ljepši kraj" su sjajne knjige. U nastavku je zabavna plovidba, malo teških ljubavi, istorije taman toliko da se ne zaboravi i Bekimova kosmikomična teorija o tome šta se posle svega dešava sa našom dušom.
Some parts of the book are really interesting. Most of it, I was waiting for something to happen. Something that keeps me reading all night. There is nothing in this book. I am not impressed by book at all
Ako je i moguće biti objektivan i reći da je ovo po stilu vrhunsko djelo ex-Yu književnosti, to je teško ostati i kad je riječ o glavnom liku. Nesiguran, često neodgovoran, idealista, jedino ispunjenje nalazi u besciljnom lutanju i svijetu svojih fantazija do kojeg, on to ne krije, često dolazi konzumiranjem raznih opijata koje je teško sve i nabrojiti. Takav kakav jest, ne trudeći se prikazati u boljem svjetlu i surovo iskren, on tjera i vas da u otprilike tristo stranica ovog romana preispitate sve stavove koje ste godinama gradili - kako one o naciji i pripadnosti, tako i o međuljudskim odnosima, posebno partnerskim koji se neizostavno moraju tužno završiti, "ili raskidom ili nečijom smrću", sve što nam ostaje je trenutak ili kratak period u kojem smo imali sve i bili na vrhuncu sreće. Svoje trenutke sreće on intenzivno proživljava u tri dana, koliko hronološki traje radnja romana. Zaglavljen negdje na Savi u svojoj brodici, on čeka vijesti o svom ocu, ribaru, koji ima običaj loviti u blizini tokom tog kasnog ljeta kojeg provode zajedno. Negativan osjećaj vezan za oca tjera ga da poseže za tabletama i "džointom" uz pomoć kojih ponovo proživljava mnoge lijepe ali i teške trenutke koji su ga doveli da bude tu gdje je sad, neodlučan kako o tome gdje se vratiti (saznajemo da život u Norveškoj ni blizu nije idiličan kako nam se čini), tako i o tome da li tražiti oca ili se prepustiti nekom stanju sličnom meditaciji, u kojem zaboravljamo probleme : "svo znanje koje imamo o bilo čemu nam je nametnuto", ostaju samo intenzivni doživljaji rijeke, šume, boja, ptica. Ili kako autor citira Twaina : "Kad nema rješenja, nema ni problema". Uvodeći nas polako u svoj svijet, on s nama dijeli svoje doživljaje od djetinjstva čiji ga je kraj zatekao u izbjeglištvu do sadašnjosti s kojom se ne želi suočiti, želeći ostati vječiti dječak baš kao Huckleberry Finn. A da li je taj dječak autor sam ili imaginarni lik to i nije najvažnije jer nas njegova neposrednost i otvorenost dotiče kao da njim razgovaramo, umjesto što čitamo napisane retke. Ono što se mene osobno dotaklo kao priča "iz prve ruke" je opis putovanja na relaciji Sava - Crno more, koje se završilo negdje iza Beograda. Neobičan trio: Bosanac, Japanac i Norvežanin doživljaju situacije kao iz viceva, ima tu i smijeha i suza ali se suočavaju i sa tamnom stranom inače širokogrudnih Balkanaca, ali zatrovanih nacionalizmom i predrasudama. Tako na primjer, Bosanke izbjegavaju Japanca Mokua kad je riječ o prisnijem druženju jer "šta će svijet reći", ali se s puno truda namještaju ne bi li ispale u najljepšem svjetlu kad on upali kameru da snima dokumentarac. Srbijanci su širokogrudni i gostoljubivi, osim ako zaglavite na nekom otoku gdje "caruje" četnički vojvoda. Kako se ekipa snašla u toj situaciji, zahvaljujući "kapetanovoj" moći prilagodbe suzdržat ću se da ne otkrijem. Ali kada on bude u situaciji da Japancu pokušava objasniti kako je korištenje pravih riječi (hljeb umjesto kruh) doslovce od životne važnosti, ne možemo se oteti spoznaji koliko smo kao narodi duboko zaglibili u vlastitu ograničenost i priče o naciji i herojstvu u kojem je samo naša strana ta koja zaslužuje divljenje i hvalospjeve.. Pri kraju romana saznajemo rasplet ljubavne priče između glavnog lika i njegove "drage", čijem je brodolomu možda i najviše presudila neodgovornost pa i sebičnost onoga koji nam to sve priča otvoreno, bez uljepšavanja, krajnje iskreno. I opet su možda naše predrasude razlog zbog kojeg ga (u mom slučaju) , možda i ne možemo shvatiti ili kada i to pokušamo, osjećamo ne više od sažaljenja. Ipak, eto i kada je sve izgubljeno ostaje ta ljeti bistra, na jesen mutna rijeka, mirna, spora, kao "žena u najboljim godinama". To je Sava u dijelu koji protiče kroz Bosnu. To su sve rijeke koje se nikad ne ulijevaju već spajaju, baš kao ljudi koje srećemo na ovom putu od Save do Dunava i još dalje, do Mississippija i Hackberry Finna, ovisno o tome dokle nas odvede vlastita mašta :)
Dobra knjiga, jednostavno i pitko napisana, uvuče vas i obuzme tako da se osećate kao da poznajete naratora/pisca, tog savremenog Haklberija Fina od cetrdesetak godina, koji ne može i ne želi da odraste. Priča je isprekidana, rasparčana, kreće se na liniji prošlost-sadašnjost, ali je ispričana krajnje autentično, te, uprkos već vidjenim ispovestima glavnih junaka (lutanje, droga, seks, upadanje u nevolje) ovome zasita verujemo i shvatamo da su njegovi postupci duboko motivisani. Nema kod Bekima ničeg suvišnog, nategnutog ili isfoliranog, sve je u skladu jedne setne naracije, ali ima toliko tuge koja se teško da izdržati, koja se proteze kroz celo delo, dok se u svesti čitaoca pojačava činjenicom o skoroj smrti pisca.
Mnogo su mi se svideli opisi Osla, razmišljanja o Norvežanima, a naročito komentarisanje odredjenih pisaca, Marka Tvena, Knausgora, Borhesa, Kiša... Čitanje drugih autora je prošireno u sjajnoj knjizi Dnevnik jednog nomada, svojevrsnom dnevniku čitanja i putovanja, koju iskreno preporučujem.