هذا الكتاب هو ترجمة يحيى القعقاع وإخلاص القناونة لكتاب فرانز روزنتال Knowledge The Concept of Knowledge in Medieval Islam.
يتألف هذا الكتاب (416 صفحة بالقطع الوسط، موثقًا ومفهرسًا) من ثمانية فصول، ويأتي استجابةً للحاجة إلى كتابات غربية جادة عن الحضارة العربية الإسلامية، لفهم التلاقح الثقافي والحضاري بين الإسلام والغرب، مع ازدياد المشاعر السلبية والتحامل الواسع ضد الإسلام والمسلمين بسبب جهل (أو تجاهل) كثيرين للدور الريادي للحضارة العربية الإسلامية في نهضة حضارات وأمم وشعوب عديدة. كما يسعى إلى تقديم معلومات عن الإنجازات الرائدة للحضارة الإسلامية، في محاولة جادة لإنصافها وإعادة الحقائق التاريخية إلى عصرها الذهبي، حين قدمت إسهامات مشرقة في مجالات كثيرة، كالفنون والآداب والثقافة والعلوم والتقانة.
قبل العلم وبعده
في الفصل الأول، "العلم قبل العلم"، قال روزنتال إن ما يمكن أن يقال عن العلم في شبه الجزيرة العربية قبل الإسلام قليل. ففي ما يبدو، كان هناك مفهوم أولي أساس للعلم بأنه اكتساب معلومات مادية شيئًا فشيئًا. ثم استبدل به بمرور الوقت، أو اندمج فيه، مفهوم للعلم بأنه شيء ذو درجات مختلفة من الإدراك. وفي نهاية المطاف، برزت نظرة أخرى إلى العلم على أنه صورة أجل وأصدق للحقيقة. هكذا، كان العلم في شبه جزيرة العرب عندما جاء النبي محمد وصاغ المفهوم في شكل أداة أساسية، وجعل منه غاية من غايات الوحي الإلهي، فمهد الطريق بذلك إلى قدسية العلم، لتصبح في ما بعد السمة الأبرز للحضارة الإسلامية.
أكد روزنتال في الفصل الثاني، "العلم في التنزيل"، تلاشي الشبهات التي تراود العلم "حالما ندنو من القرآن. فما بين أيدينا هنا هو حقًا نور التاريخ المشرق، في الأقل في ما يتعلق بمفهوم العلم". يضيف: "لكن حتى نور التاريخ الأكثر إشراقًا، إنما يسقط على بقع صغيرة متفرقة، تاركًا جل الميادين في نور خافت منتشر فوق رقعة واسعة. وكما هي الحال دائمًا، لا تزال هناك مشكلات كثيرة تتعلق بالمنشأ والتحليل والتفسير، ولا نملك إلا الإقرار بأن حلولها القاطعة بعيدة المنال"، مشيرًا إلى أن مفهوم النبي محمد للعلم وضع الحياةَ الفكرية في الإسلام على صراطها الذي لا محيد عن جادته. وقلما تمكنت المؤثرات والتطورات اللاحقة من إضافة أفكار جديدة إلى البنية الفكرية الأساسية للنبي أو إثرائها ماديًا، كما عجزت في مجملها عن تغيير اتجاهها ووقعها.
علوم وتعريفات
في الفصل الثالث، "جمع كلمة علم"، وجد روزنتال أنه يصعب في بعض المواضع من الأدبيات الإسلامية، في كثير من الأحيان، تحديد المراد من كلمة علم؛ أهو الإشارة إلى العلم الدنيوي والديني معًا، أم الديني وحده؟ كما يصعب في الأغلب الجزم أيقصد بكلمة علم مفهوم العلم المجرد، أم مفرد كلمة علوم، أي فرعًا واحدًا من فروع العلم؟ وبحسبه، نادرًا ما تبدو هذه الفروق مهمة في عقل المسلم كما هي في أسلوب تفكيرنا نحن. وهذا في حد ذاته هو أحد الجوانب التي يمتاز بها مفهوم العلم عند المسلمين بوجه عام، وكذلك نظرتهم إلى صيغة الجمع منه، والتي تعبّر حقًا عن العلم المجرد.
رأى المؤلف في الفصل الرابع، "تعريفات العلم"، أنه كانت للتعريفات والأمثال منزلة كبيرة في الإسلام، الأمر الذي يتفق والمفهوم العربي القديم والبسيط للعلم. وكانت هناك حاجة إليهما في كل من الفلسفة وفقه اللغة. وكانت الصوفية، بانتدابها المستمر مصطلحات لمعانٍ ومعاني لمصطلحات، مولعةً بهما بصورة خاصة. وتقدم مثل هذه التعريفات على الدوام استعراضًا نافعًا للآراء المختلفة السائدة إزاء أي مسألة من المسائل. ولا بد من الشرح والتفصيل لفهم هذه التعريفات فهمًا صحيحًا، غير أنها كثيرًا ما تزيل غشاوة التشويش التي تنشأ عن الابتذال، عارضًا الكثير من التعريفات الموضوعة للعلم في الفكر الإسلامي.
بين الإسلام والتصوف
قال روزنتال في الفصل الخامس، "العلم هو الإسلام (علم الكلام والعلم الديني)"، إن معالجة المحدثين للعلم تخدم غرضين: أولهما، وهو الأهم، بيان النهج القويم وسبل التعليم التي ينبغي اتباعها في دراسة الأحاديث، وثانيهما إبراز العلاقة الجوهرية بين العلم والإيمان بالدين الحق، لأنها تعدّ العلم جزءًا أساسيًا منه. فالعلم عند علماء الحديث هو المفتاح لكل من التنظير والعمل في الإسلام. أضاف أنه سُوّي بين العلم والإيمان في القرآن، بيد أن الأجيال اللاحقة من المفكرين المسلمين لم تهمل الخوض في تلك المساواة ونقاشها، إذ كان لا بد من التحقق من تطابق العلم والإيمان من عدمه، ومن الطريقة المثلى لتعريف العلاقة بينهما. ويتعلق الأمر هنا بسجال بين أنماط العلم والفهم العقلانية أو المادية، واللاعقلانية أو الغيبية. وبحسبه، لا يمكن فصل الصفة الإلهية للعلم، وكذلك اسمَيْ "عليم" و "عالِم" من أسماء الله الحسنى، عن باقي صفاته وأسمائه.
في الفصل السادس، "العلم نور (الصوفية)"، وجد المؤلف أن من السهل تلمس ما لمفهوم العلم من سلطان في أعمال ابن عربي، كما في الصوفية كلها. وعلى الرغم من مناهضة الصوفيين لكل من الفكر الفقهي والكلامي ونظرتهما إلى العلم، وإعراضهم عن أي تعريف عقلاني للعلم، فإنهم وجدوا أنفسهم مضطرين، على مدى تاريخهم، إلى إجلالهما بصورة أو بأخرى، وكذلك إلى النظر إلى الصوفية على أنها علم منهجي في المقام الأول، بينما تأتي جوانب أخرى منها، كالمعرفة والتنوير، في المقام الثاني. ويرى الصوفيون أن علمهم هو أشرف العلوم كلها؛ إذ قال الجنيد: "لو علمت أن علمًا تحت أديم السماء أشرف من علمنا هذا لسعيت إليه وإلى أهله حتى أسمع منهم ذلك".
فلسفةً وأدبًا
في الفصل السابع، "العلم فكر (الفلسفة)"، رأى المؤلف أن علم الكلام والشريعة كانا ركيزتي الإسلام، ولهما يعود الفضل في خير المجتمع الإسلامي في الدنيا والآخرة. ويمكن أن نقول إنهما وضعا حدود بنية اجتماعية ميزت المجتمع المسلم من غيره من المجتمعات. وما يستحق الاهتمام هو أن كليهما كان يُعدّ علمًا في الأساس، وأن الناس اختاروا إضافة كلمة "علم" إلى كل منهما. وإنما كان العلماء، في نظر م...
Rosenthal was born in Berlin, Germany into a Jewish family, on August 31, 1914, and was the second son of Kurt W. Rosenthal, a flour merchant, and Elsa Rosenthal (née Kirschstein). He entered the University of Berlin in 1932, where he studied classics and oriental languages and civilizations. His teachers were Carl Becker (1876–1933), Richard Walzer (1900–75), and Hans Heinrich Schaeder (1896–1957). He received his Ph.D. in 1935 with a dissertation, supervised by Schaeder, on Palmyrenian inscriptions (Die Sprache der Palmyränischen Inschriften).
After teaching for a year in Florence, Italy, he became instructor at the Lehranstalt (formerly Hochschule) für die Wissenschaft des Judentums, a rabbinical seminary in Berlin. In 1938, he completed his history of Aramaic studies, which was awarded the Lidzbarski Medal and Prize from the Deutsche Morgenländische Gesellschaft. The prize money was withheld from him because he was Jewish, yet on Schaeder's initiative, he was given a prize medal in gold to compensate him for the loss.
Shortly after the infamous Kristallnacht, Rosenthal left Germany in December 1938 and went to Sweden, where he was invited through the offices of the Swedish historian of religions H.S. Nyberg (1889–1974). From there he went to England, where he arrived in April 1939, and eventually came to the United States in 1940, having received an invitation to join the faculty of the Hebrew Union College (HUC) in Cincinnati, Ohio. He became a US citizen in 1943 and during the war worked on translations from Arabic for the Office of Strategic Services in Washington, D.C. Following the war, he returned to academia, first at HUC and then in 1948 moved to the University of Pennsylvania. In 1956, he was appointed the Louis M. Rabinowitz Professor of Semitic Languages at Yale. He became a Sterling Professor in 1967 and emeritus in 1985.
Professor Rosenthal was a prolific and highly accomplished scholar who contributed much to the development of source-critical studies in Arabic in the US. His publications range from a monograph on Humor in Early Islam to a three-volume annotated translation of the Muqaddimah of Ibn Khaldun to a Grammar of Biblical Aramaic. For his translation of the Muqaddimah, he traveled to Istanbul and studied the manuscript there, among them Ibn Khaldun's autograph copy. His 1952 History of Muslim Historiography was the first study of this enormous subject. He wrote extensively on Islamic civilization, including The Muslim Concept of Freedom, The Classical Heritage in Islam, The Herb: Hashish versus Medieval Muslim Society, Gambling in Islam, On Suicide in Islam and Sweeter Than Hope: Complaint and Hope in Medieval Islam, as well as three volumes of collected essays and two volumes of translations from the history of the medieval Persian historian al-Tabari, Knowledge Triumphant: The Concept of Knowledge in Medieval Islam (Leiden: EJ. Brill, 1970). Rosenthal continued to publish in German and in English. His books have been translated into Arabic, Russian, and Turkish.
A monumental task to have surveyed so deeply into the annals of Medieval Islamic civilization's perspective on knowledge. Franz Rosenthal argues deftly that it was the main inspiring force behind the motivations of the different empires (which took up the banner). Quoting Plato, Jesus, Aristotle, Ghazalli, Ibn Taymiyyah, Imam Shafi'i and various other assorted prophets, imams, and teachers throughout; this work rarely becomes boring. It is interspersed with poetic anecdotes, funny stories, and wise sayings all revolving around Medieval Islam's high esteem for knowledge. Highly recommended for lover's of wisdom, history, and humanity in general.
Rosenthal fails to identify the source of Prophet Muhammad (Peace and Blessings be upon him) deep respect for knowledge, he concludes that it must be due to an "outside influence" and he failed to realise that the "outside influence" is the Quran itself.
A very interesting compilation of the several definitions of knowledge in the Islamic tradition. It makes one bedazzled on the concept of knowledge and how it has been defined across the centuries.
Čovjek ostaje znajući sve dok traga za znanjem i nastavlja učiti. Kada misli da zna, postao je neznalica.
Kao veliki poznavalac srednjovjekovlja, Franz Rosenthal u ovoj knjizi donosi vlastite učene analize, sinteze i saznanja kako je i zašto koncept 'ilma (znanja) bio osovina muslimanske/islamske civilizacije, napose u srednjovjekovnom islamu. Iako je istoimeni koncept postojao i u drugim civilizacijama, kulturama i religijama, nigdje drugo nije imao tako centralan status i tako važno mjesto kao u islamu. Dokazi koje Rosenthal prilaže i obrazlaže su nedvojbeni. Prije svega, uvrštavanje kitabu-l-'ilm (Knjige o znanju) u gotovo sve kanonske zbirke, uglavnom na početku ili na prikladnom i prigodno umetnutom mjestu. Potom, mnogobrojne rasprave iz teologije i jurisprudencije koje se uistinu bave 'ilmom (najčešće episteme), ma'rifom (koju će kasnije Rosenthal pomno obrađivati kroz poimanje znanja u sufizmu), hikmom (hagia) kao nečim od prvorazrednog značaja. Bavljenje znanjem i stjecanje istog imalo je životnu važnost za mutekellimune, fekihe, a onda i sve muslimane. Samo znanje je predstavljalo hranu za dušu i srce onako kako je to bila materijalna hrana za tijelo.
Znanje je svjetlost koju Bog pohranjuje u srce.
Ovo je samo jedna od mnogobrojnih donesenih definicija koje Rosenthal uspješno sukusira na jedno mjesto izvodeći ih iz mnoštva bogatog korpusa literature koju je konsultirao. Definicije su različito kategorizirane, te se njihova struktura i elementi mogu pratiti na više skalina, te je korisno i to što se na njih uvijek docnije može referirati i osvrnuti prilikom čitanja, ako se ukaže eventualna nejasnoća. Ujedno je ovdje spomenuta definicija vezana za poglavlje koje se u cjelini bavi percepcijom 'ilma u sufizmu.
Znanje je: islam, svjetlost, mišljenje, društvo
Kroz ove odrednice kreće se Rosenthalovo razmatranje znanja. Prije svega, nakon uvodnih napomena, on ulazi u predmnijevanja o znanju kroz poglavlja: Znanje prije znanja, Otkrovenje znanja, Mnoštva znanja. Potom nam daje jedan pregledan uvid u definicije znanja uz kratka bibliografska pojašnjenja i rekonstrukciju mogućih inspiracija i utjecaja. Potom prelazi na spomenute odrednice. Znanje je islam – značilo bi da je u periodu od Poslanikovih ashaba pa do kraja srednjeg vijeka, znanje bilo ključan termin u teologiji i pravnoj nauci, što i jeste. Argumentirano je pokazano da je sila koja je pogonila islamsku civilizaciju ka uspjehu, prosperitetu i napretku – žudnja za znanjem. Također, utvrđeno je koliku je ulogu i na koji način to znanje odigralo čak i u pravnoj nauci i šta se pod znanjem tu podrazumijevalo. Slijedi poglavlje znanje je svjetlost – što će reći, da je u simbolici sufijskog vokabulara nauka bila svjetlo (svjetlo uma, svjetlo srca), ono svjetlo koje Gazali raskriva u Niši svjetlosti, koje razumu omogućava da jasno percipira stvarnost, svjetlo koje predstavlja Objava za um. Zatim pratimo slijed poglavlja znanje je mišljenje – odnosno, koncept znanja u filozofiji, gdje je predstavljena spona helenske mudrosti i grčko-arapske prevodilačke djelatnosti koja je bila temeljna u prijenosu sve filozofije u arapski/islamski svijet. Rosenthal donosi i jednu interesantnu tabelu u kojoj prikazuje kako su prevođene pojedine riječi sa grčkog na arapski, koji su ekvivalenti pronalaženi što nam pomaže da anticipiramo razvoj pojedinih termina u ograncima teologije, a među njima i 'ilma. Na koncu, najduže poglavlje se bavi obrazovanjem (adabom). Širokopojasno, kakva je i cijela knjiga, autor zahvaća ponovno isto razdoblje sa drugim uvidima, te do kraja potvrđuje činjenicu da je muslimansko društvo napredovalo i napose trijumfiralo spram drugih, a i pojam 'ilma (znanja) je trijumfirao nad drugima, jer se nauci, knjizi, čitanju i pisanju posvećivala ogromna pažnja. Knjiga je uistinu plodonosna, pažljivom će čitatelju donijeti mnogo korisnih saznanja koja se ne mogu iznijeti niti sažeti u nekom kratkom osvrtu. Izuzetno učeno, eruditski, duboko, kompleksno a istovremeno tako važno, emfatično važno, neeluzivne naravi, lapidarnih saznanja i neizbrojivih koristi.
...ne treba zaboraviti da je istinsko etičko ponašanje u islamu predstavljeno kombiniranjem znanja i djelovanja.
Traganje za znanjem otvara put u Raj; učenjaci su odabraniji od pobožnih štovatelja za istu razinu za koju je pun mjesec odabraniji od svih drugih zvijezda...