Ovaj roman teško mi je ocijeniti iz više razloga. ,,Lisicu“ sam dugo čitala, čak i pauzirala par dana u nekoliko navrata.
Ovaj je roman autofikcija s nizom putopisnih elemenata, ali i svojevrstan polemički i kritički spis. Naime, spisateljica se svjesno poigava s vlastitom autobiografijom, a naravno, takvo poigravanje se odnosi na upotrebu mnogih fikcijskih detalja te je teško ustvrditi razliku između njezine nekadašnje realnosti i velike sklonosti imaginaciji. Dakle, autobiografija je samo jedan od narativnih okvira pomoću kojih spisateljica nastoji uvući čitatelja u roman te steći njegovo povjerenje u autentičnost iskazanoga. No, iako Ugrešić nastoji biti objektivna, rekla bih da čak i vjeruje da jest, ona to nikako nije. Naime, kroz mnoga poglavlja, osjeti se njezina ironična oštrica na mnoge povijesne i kulturne događaje, ali i aluzija na poznate ličnosti te se tako stječe dojam kako ponekad pretjeruje u obračunavanju sa svojim (stvarnim i nestvarnim) protivnicima. Stoga, koliko god Ugrešić nastojala prikazati pravu stvarnost, to uvijek ostaje samo njezina vizija stvarnosti.
Iako Ugrešić piše zanimljivo, jednostavno, čisto, njezina rečenica naprosto klizi, međutim s druge strane zna biti poprilično naporna ubacivanjem nepotrebnih zanimljivosti o Rusima. Ovo ne bi trebao biti roman o Nabokovu i njegovom hvatanju leptira, ili o Dojberu Levinu i sličnim. Ubacivanjem poglavlja, posebice onima o Levinu i Hardžinu, stvara se dojam kako da spisateljica ni sama ne zna gdje bi sa viškom informacija do kojih je došla pomnim istraživanjem pa ih eto ubacuje u roman.
U djelu, spisateljica kaže kako ,,prava književna zabava započinje u onom trenutku kada priča izmakne autorovoj kontroli“ odnosno ona priču uspoređuje s rotirajućim vrtnim prskalicama, koje prskaju u raznim smjerovima. I stoga se pitam je li takav slučaj i s ovim romanom. Naime, od samoga prvoga poglavlja, spisateljica kreće u potragu za načinom pisanja priča, i zatim kroz većinu poglavlja proteže pitanje o nastanku priče, što naravno u čitatelju stvara određenu dozu znatiželje i neizvjesnosti jer želi saznati odgovor. No, odgovor, koji spisateljica daje na kraju svoga romana je banalan i jednostavan, naprosto nedovoljan nakon tolikoga iščekivanja te otvara nova pitanja.