Poštovani kukci i druge jezive priče

by Maša Kolanović

Dubrovnik koji je postao kulisa, umiveno ustaštvo na ulicama Zagreba, potrošnja koja nadomješta ljudskost, majčinstvo o kakvom nije pristojno govoriti, banke kao sablasni stupovi naših života, emocije kakve ne viđamo u reklamama, a osjećamo ih tako snažno...
To je svijet koji Maša Kolanović istražuje u svojoj maestralnoj zbirci priča Poštovani kukci. Autorica tekstom i crtežima oblikuje onaj sablasni i teško izrecivi višak materijalne strane ljudske egzistencije, dok smještanje priča u razdoblje tranzicije u Hrvatskoj dodatno pojačava njihov jezivi efekt.
Kukci i Konzum dvije su provodne metafore ove knjige. Prva je divljenje i vraćanje tekstualnog duga Kafki, velikom majstoru u kreiranju metafora egzistencijalne tjeskobe i apsurda, a druga je vraćanje metaforičkog duga stvarnosti u kojoj je Konzum od “hrvatske riječi za supermarket” postao metafora ekonomski opustošene Hrvatske.

Poštovane kukce žanrovski bi se moglo opisati kao tranzicijsku gotiku, postsocijalističku zonu sumraka, jezivo stvarnosnu prozu… Mračne i apsurdne, a opet duboko intimne, snažne i društveno osjetljive priče.

Ukratko, jezivo dobra knjiga.

Genres: Short Stories, Fiction, Book Club, Contemporary

212 pages, Paperback

First published January 1, 2019

About the author

Graduated Croatian language and comparative literature.

Reviews

[Biljana · Rating 4 out of 5]

U pričama Maše Kolanović stanuju obični ljudi.

Stariji ljudi, koji su živjeli u blagostanju bivše države, a koji su ostali zatečeni tranzicijom, napretkom tehnologije, i nešto mlađi ljudi, koji nemaju priliku za lično napredovanje, već isključivo za preživljavanje.

Likovi u ovoj zbirci presjek su jednog doba, mentaliteta ovih krajeva, oni žive još samo od sjećanja, u stanovima koji su prepuni starih predmeta, teškog tamnosmeđeg namještaja, koji nose miris uspomena i ustajalog duvana, i koji vrve od žohara skrivenih iza kuhinjskih elemenata, a tapkanje njihovih nožica odjekuje tokom noći, zajedno sa vrtlogom misli uznemirenih stanara.

Od Zagreba do Dubrovnika, svi protagonisti u svojoj svakodnevnici tragaju za boljim životom (i to ne onim iz istoimene serije, kako sama autorka kaže), pokušavaju da se prilagode kapitalističkom društvu, proživljavaju migrantsku krizu na ulicama hrvatskih gradova, vode borbe svojstvene potrošačkom društvu, dok se nad njih nadvija sjenka sveopšteg beznađa.

Iako je zbirka u cjelini veoma dobro napisana, izdvojila bih dvije priče: prva je Beskraj i govori o temi koja je kod nas skoro tabu - priča o postporođajnoj depresiji i životu žene koja nakon što rodi blizance potpuno gubi svoj identitet, gubi pravo na lične odluke, na pomoć i razumijevanje okoline, dok priča Lutke iz Černobila govori o strahu roditelja usmjeren na vaspitanje djeteta, vrtlog osjećanja koja variraju od bezuslovne ljubavi, do agresije izazvane neposlušnošću.

Postavivši različite likove u kontekst jednog vremena i društva koje nekadašnju srednju klasu danas stavlja u rang ''kukaca'', ove ''jezive priče sve su ono sa čim se u određenoj mjeri susrećemo i sami, takve iste ljude možemo prepoznati u našoj okolini, a posljedice događaja iz bliže prošlosti dočekale su tzv. millennial generaciju opterećenu neostvarivim prilikama za zaposlenje, kreditima, računima i preziru onih koji su se ''snašli'' i pod čijim cipelama krckaju poput insekata.

P.S. Maša Kolanović za ovu zbirku osvojila je Nagradu Evropske unije za književnost 2020., a prema mom skromnom mišljenju sasvim zasluženo, zbog jako konkretnog, a opet izuzetno deskriptivnog stila pisanja.

[Tihomir Babić · Rating 1 out of 5]

Ukratko, knjiga je jezivo grozna. Udugo, rečenice kvrgave, grbave, nikakve. Nije stvar u tome što su rečenice dugačke niti u tome što su kratke. Jednostavno, priče ne teku, a priče mogu teći samo ako teku rečenice. U njima, pričama i rečenicama, nikakvog ritma. Nije loš ritam, nego ga nema. Niti jedna od rečenica nije u stanju zaustaviti čitatelja ili ga ponijeti. Nijedna rečenica nije se primila zanimljivošću misli, nekom dosjetkom ili jednostavno stilom. Doslovno niti u jednom trenutku nisam osjetio potrebu da neku rečenicu zapišem, da neku misao zapamtim ili joj se divim. Ako ništa, "Kukci" su mi pomogli da shvatim da je upravo to jedno od obilježja koje tražim da bih nešto nazvao dobrom knjigom. Ovo što sam pročitao nije dobra knjiga.

Vezano uz prvo, jako je teška za čitati. Ne zato što su koncepti i misli nevjerojatno složeni, pa zato zathijevaju duboku koncentraciju i, ponekad, čitanje iste rečenice više puta za redom. Za razliku od dobre knjige koja se teško čita, težina čitanja "Kukaca" proizlazi iz toga što su jednostavno loše napisani. Zbog toga sam morao neke rečenice pročitati više puta da bih ih shvatio. To ponavljanje, za razliku od dobrih knjiga kod kojih ponovno čitanje rečenica biva nagrađeno otvaranjem očiju novim saznanjima, rezultira upravo ničime; rečenica, neovisno o tome koliko puta bila pročitana, ne donosi ništa. Težina uzrokovana banalnošću.

Uguravanje kukaca u svaku priču djeluje nevjerojatno nasilno. Toliko nasilno da sam u većini priča potpuno spontano zakolutao očima kada su spomenuti kukci. Toliko očekivano i jeftino, a opet neočekivano, jer nevjericu izaziva činjenica da netko uspijeva na svaki put besmislenijem mjestu i sve bezrazložnije ugurati kukca. Da se poslužim njezinom poetikom, da baš svugdje uspijeva ugnječiti kukca.

Kad sam već kod poetike i metaforike, one su također grozne. Opisi gotovo svega vrlo su loši i djeluju potpuno nevažni za priču. Kad Dickens na tri stranice opisuje sobu u nekoj čađavoj engleskoj vukojebini, taj opis, bez obzira što je "nepotrebno" opširan, toliko je dobro napisan da se čita u trenu, čita se kao nešto nerazdvojivo od priče i već kod prvih rečenica slika onoga što opisuje titra pred očima. Kod čitanja Maše Kolanović meni samo titra očni živac od isforsirane, prvoloptaške poetike koja zvuči kao kada se neki Lidrano-aspirant trudi prikazati većim pjesnikom nego što jest. Kao primjer grozomornosti pjesničkih slika, mogu izdvojiti "trajekt koji u svoje ralje prima automobile". Ili rečenica koja me natjerala na histeričan smijeh: "U tim našim stanovima stvari preuzimaju kontrolu nad nama kao neka nevidljiva sila." Misao kao izvučena iz nekog petparačkog pamfleta za instant vikend-revolucionare. Ne samo da stvari preuzimaju kontrolu nad nama. Bitno je kako preuzimaju kontrolu. Niste to očekivali, ali "kao nevidljiva sila". Jer, to je doista ključno. Općenito autorica forsira nekakve metafore koje su uglavnom grozne. Moguće da bi priče bile puno bolje kada bi ih autorica jednostavno - ispričala.

Zanimljivo da Olja Savičević na koricama knjige hvali Mašu da je uspjela "...pronicljivo i bez forsiranja opisati vruće društvene teme...". Moj dojam je upravo suprotan, nimalo pronicljivo. Dapače, vrlo jeftino i površno bavljenje općim mjestima (a i taj izraz je već postao opće mjesto), koje djeluje kao da je radila po nekakvoj listi tema i ključnih riječi koje je potrebno upotrijebiti da bi se smjestila među aktualne i društveno angažirane pisce. Spominje Olja i nekakvu duhovitost, niti na sekundu nisam barem za milimetar pomaknuo usne prema imitaciji osmijeha. Što je najgore, neke opisane situacije su čak i imale potencijala za tako nešto, ali šta da radim kad joj je rečenica grbava kao kozji put na Velebitu.

"Frižider" je jedina priča koja nešto vrijedi. Jedina priča gdje sam doista vidio ono što je opisivala, slike su titrale pred očima i jako lijepo je prenijela sve što je htjela. Znakovito je da se tu možda i najmanje bavi "vrućim društvenim temama", dotiče ih se samo rubno, kao i kukaca. To je doista vrlo živa priča i sve što je pisala, meni se odigralo pred očima. I, ajde, "Beskraj" o dojilji je poprilično dobra. Ostalo? Teže sranje, da se poslužim riječima žirija za dodjelu književnih nagrada, kojeg sam jedini član.

Broj dodijeljenih zvjezdica potenciran je, lako moguće, hvalospjevima koje su izazvali "Kukci". Hvali Jurica Pavičić, hvali Olja Savičević Ivančević, hvali Kristian Novak. Miljenko Jergović autoricu smješta u sam vrh naših književnosti. Ministarstvo kulture financira pisanje zbirke. Europska unija joj dodjeljuje nagradu za književnost, a ni Vladimir Nazor nije ostao ravnodušan, te joj je osobno uručio nagradu. Možda jednu zvjezdicu zaslužuju žiriji, a ne "Kukci". Ironično, knjiga koja kritizira kapitalizam od svojih čitatelja čini žrtve lažnog oglašavanja.

[Ante Vojnović · Rating 4 out of 5]

Zbirke priča u ovoj glavi nikad nisu izazivale neku značajnu reakciju. Postoje u tom polju neki časni izuzeci i oni uglavnom pripadaju nekim davnim vremenima. Možda u tim trenucima čitanja jednostavno nije uočeno ili možda autori priča nisu zapravo znali što bi s njima, ali mnoštvo pročitanih priča završavalo je tako da niti me bilo briga za likove niti što se s njima dogodilo. U zaborav bi plovili već u trenutku okretanja posljednje stranice.

Bez obzira na to što je u pitanju vrsta kraća od romana, rekao bih da za pisanje iste treba jedna malo jača doza hrabrosti. Dojma sam da, i ispravite me ako griješim, roman ne trpi toliko ograničenja koliko trpe zbirke priča. U nekoj mjeri upoznati čitatelja s likovima i situacijom u kojoj su se našli, zaokružiti priču i dati joj smisao u samo nekoliko stranica nezahvalan je posao.

Prvi kontakt s knjigom... ilustracije... naslov: Poštovani kukci i druge jezive priče. Neizbježna misao: ovo je sigurno nešto napisano u maniri Edgara Allana Poa i scenarij koji bi Tim Burton sigurno volio imati u svojim rukama.

Ne planiram romantizirati ove dojmove, baš kao što autorica nije romantizirala priče u ovoj zbirci.
Poštovani kukci sigurno su u jednom trenutku bili na putu prema deponiju mog sjećanja, baš kao mnoge zbirke priča prije nje. Trebalo je upiti priče, doživjeti ih. Na kraju je na već spomenutom deponiju završila moja pogrdna misao, ali ne i zbirka.

Jedna priča, druga priča, treća priča... preminula tetka iz grada prekrcanim turistima, škrinja sa stvarima pokojne majke, rat s teleoperaterima, rat s bankama, bezumlje u šoping centru... trenutak spoznaje! A zato su ove priče tako strašne! Ne, nije nikakav horor u pitanju... zapravo, ovisi kako gledate.

Zastrašujuće je shvatiti da, iako čitaš fiktivno djelo, u toliko situacija, negdje između redaka možeš pronaći situacije koje su ti bolno poznate. Možda neke slične si i sam proživio, možda si za njih negdje čuo, a možda si ih na svoje oči vidio i skrenuo pogled.

Svaka od priča je tako apsurdna, nadrealna a, s druge strane, savršeno opisuje kako izgleda svakodnevica nas i društva u kojem živimo. Gubimo li se u metežu informacija, ponuda, gužvi, kroz koje se bjesomučno probijamo po cijele dane? Dopuštamo li utapanje vlastitog identiteta u roju i zujanju tih nebrojenih kukaca?

Bez imalo ustručavanja i nepotrebnog uljepšavanja činjeničnog stanja, Maša Kolanović udara u samo mali fragment naše svakodnevice. Odlični uvodi, odlične radnje, odlično poentiranje. I da, nikako se ne smiju zaboraviti autoričine fantastične ilustracije kojima je obogatila i zornije dočarala svaku od priča.

Oni časni izuzeci spomenuti na početku ovog teksta? Dobili su još jedan homage. Da žive i stvaraju u današnje vrijeme, gotovo sigurno bi pisali nešto slično zbirci priča Maše Kolanović, Poštovani kukci.

[iva° · Rating 4 out of 5]

iako bi na prvi pogled djelovala kao zbirka bizarnih ili horor priča (u podnaslovu i stoji "jezive"), ovdje nema puno imaginarija. maša kolanović opisuje bolno realističan svijet u kojem mi, hrvati, živimo, pod nemilosrdnim utjecajem konzuma, zabe, ikee i lidla, pod diktatima pogrebnih i osiguravateljskih društva, telefonskih kompanija, televizije. kukci iz naslova, to smo mi, nemoćni postaviti se na vlastite noge i ići vlastitim putevima, a pojam "kukci" provlači se kroz svih 12 priča i nemoguće je izbjeći taj precizan udarac.
kao i u većini zbirki priča, neke su uspješnije, neke manje, ali sve u svemu, dopao mi se mašin stil, satiričan, beskrupulozan i kritičan prema ama baš svemu što čini ovu lijepu našu.

[Puella Sole · Rating 3 out of 5]

Maša Kolanović piše o svakodnevnom životu i svim njegovim ustaljenim jezivostima koje gotovo da percipiramo kao normalnosti ili izbjegavanjem govora o njima pokušavamo im oduzeti i stvarnu mogućnost postojanja. Teme koje je odabrala za svoje priče kreću se od opisa postporođajnog stanja žene ili nasilja u porodici, preko odnosa prema migrantima i pokušaja snalaženja u izrazito potrošačkom društvu i svijetu, pa do prikazivanja složenosti porodičnih odnosa, ali i pokušaja pojedinca da razumije svoje mjesto u opštem poretku stvari. U njenim pričama šetamo Dubrovnikom, koji ispunjava sve veća i veća gužva, ali koji istovremeno postaje i nezaustavljivo (is)prazan; srećemo junake koji postaju gotovo groteskni pokušavajući pratiti ritam savremenog života i posljednje odjeke tehnološkog razvoja; kopamo po uspomenama i škrinjama zajedno s likovima, sklapajući kockice njihovih života u neki nagovještaj cjeline; istinski osjećamo vrelinu jednog pakleno toplog zadarskog dana; pratimo ih dok hodaju po tržnim centrima, zalaze u Konzum i Ikeu, ili na njihovom putu do benzinske pumpe dok pokušavaju uz pivo iz limenke osjetiti makar trun slobode i prava na trenutak samoće. Nema ovdje potrebe za natprirodnim elementima ili atmosferom klasičnog horora. Daleko od toga. Jeza u pričama ove zbirke izbija iz onog najuobičajenijeg, najsvakodnevnijeg, najprirodnijeg. I to je samo pojačava.

Ostatak teksta možete čitati na blogu: https://puellasole.com/2020/07/05/mas...

[secret_place_of_books · Rating 4 out of 5]

Kad čujete naziv ove zbirke priča koji vam književnik prvi padne na pamet? Da, naravno - Franz Kafka. No, za razliku od Kolanovićeva književnog uzora čija djela odišu nadrealnim elementima, priče iz zbirke “Poštovani kukci” i te kako se čine realnim ljudskim sudbinama jer ih nije potrebno interpretirati metaforički. Sama priča i njezina bit može se vrlo lako pohvatati i interpretirati bez prevelikog književnog znanja (Kafka se ipak obrađuje u školama).

Čitajući ove priče smještene u razne hrvatske gradove, ponekad imenovane, a ponekad neimenovane, čitatelj suosjeća s junacima jer se u nekoj određenoj mjeri i sam pronašao u sličnim situacijama, ili barem ima prijatelja koji je nešto tako prošao. Tako se bilo tko od čitatelja može barem djelomično pronaći u suludim računima koje mu upućuju telekomunikacijski operateri ili u bizarnim pregovorima s bankarskim službenicima i ostalim predstavnicima osiguravajućih kuća, ali i u mnogim drugim situacijama koje Kolanović prikazuje:

,,Čekam. Čekam beskonačno. Svaki dan nešto u nekom redu, pred nekim uredom. Kažu, vrijeme je novac. Ja pak imam nepodnošljiv osjećaj da vrijeme i novac nemaju ama baš nikakve veze jedno s drugim. Kad imaš vremena, recimo kao ja sad nemaš vremena jer samo radiš i radiš i radiš. Nemaš onda čak ni vremena potrošiti novac koji si zaradio. Sad kad imam vremena, jako sam nervozan. Nervozniji nego ikad prije. Nervozan u prazno. (…) Sad se noću samo vrtim u krevetu i misli mi pišu crno. Ili ne zaspim uopće ili se probudim u tri ujutro pa do jutra bdijem i mučim se. Otkada ne radim, nervoza mi pili živce svaku sekundu u kojoj izgaram uzalud” (Kolanović, 2019: 185).

“Poštovani kukci” je zbirka priča koja se naizgled čini tako jednostavnom, ali kad čovjek zastane shvati koliko je truda te poznavanja svijeta i društva oko sebe potrebno da se stvore ove priče. Kolanović teme pronalazi u banalnom promatranju okoline koja grca u problemima. Nije potrebno odmaknuti se daleko od surove svakodnevnice da bi se stvorila prava djela, ali potrebno je biti veliki poznavatelj riječi da bi se pronašle one prave koje će izjedriti oštru kritiku hrvatskog društva u vrijeme tranzicije.

[Vanja Šušnjar Čanković · Rating 4 out of 5]

Odličan primjer tzv. angažovane književnosti i još bolji način kreiranja zbirke priča sa jasnom zajedničkom poveznicom i to ne samo tematikom, nego i stilom, tonom. Na momente pomalo esejistički, ali svakako vrlo britko, oštre kritike i prilično slikovito.

[Irena Pranjić · Rating 4 out of 5]

„A onda nam je jednom netko nečujno ispred vrata ostavio Ikein najnoviji katalog. Valjda greškom. Čula sam da je nešto šušnulo pred vratima i kad sam ih otvorila, bio je samo taj katalog u plastici. Gledala sam te slike, piljila u te stanove u kojima nema ničeg starijeg od 2016., u kojima nema kompleta debelih kožnatih enciklopedija, nema goblena, nema žohara, nema čipkanih tabletića ni križeva, nema crvenih enciklopedija, nema Tita, nema Tuđmana. Kako li sam samo htjela pobjeći u taj prozračni Ikea svijet.“

Zbirka „Poštovani kukci i druge jezive priče“ smještena je u samoposluge, frekventne turističke destinacije, čak i virtualne potrošačke ambijente poput E-Baya koji su u pričama obojani gotičkim prizvukom, jer se uz njih ponavljaju motivi mrtvaca i kukaca, prolaznosti i propadanja i to na vrlo neuobičajen i uvrnut način zbog kojeg na prvu podsjećaju na ambijente iz serijala Bubimir ili Obitelj Adams. Ove asocijacije dodatno su podcrtane ilustracijama veselih kostura nastalima iz pera same književnice, zbog kojih mi je moj šestogodišnji sin nekoliko puta uzimao knjigu iz ruku, jer je upravo ovih dana u fazi obožavanja svih likova vezanih uz Haloween. No, za razliku od ikonologije Haloweena, Bubimira i Obitelji Adams, u ovim pričama zagrobni svijet nije zaogrnut velom fantazije, već se postojano drži neumoljive i okrutne stvarnosti koja nosi muku mirenja sa umiranjem, krajem, nestajanjem ljudi i epoha ili mirenja sa životima kakve njihovi protagonisti nisu željeli za sebe. Iako svi oni u prvi mah djeluju kao da se nikako ne mogu uklopiti u kalup tragičnog junaka jer ne slijede uobičajen obrazac žalovanja, na kraju svi redom kapituliraju pred očajem i tugom koja ih je snašla, a kukci koji gmižu po njihovim pričama konstantno nas podsjećaju na nelagodu i užas njihovog propadanja i suočavanja s predajom. Upravo me taj aspekt predaje najviše iznenadio, jer sam očekivala da će maštovita punkerska otkačenost, koja je izbijala iz otufita autorice čija se fotografija nalazi na početku knjige, učinkovito spasiti likove u pričama, razriješiti ih muka u kojima se nalaze i njihove probleme svesti tek na epizodu nakon koje će sretno i dugo živjeti. No, da se moja pretpostavka ostvarila, vjerojatno ne bi nastao najbolji opis napada depresije koji sam ikada pročitala, a koji glasi: „Crnilo, ljepljivo i teško poput naftne mrlje, počelo ju je okruživati kao utopljenu pticu u Meksičkom zaljevu i potpunosti je odvojilo od vanjskog svijeta“. Vjerujem da ću tu rečenicu pamtiti dugo vremena i da će preživjeti u mojoj glavi i onda kada zaboravim sve ostalo što sam pročitala u knjizi.

[Nina · Rating 3 out of 5]

Hm. Moram priznati da me je opis knjige privukao, ali da sam istovremeno očekivala nešto drugo. Ovo jesu jezive priče, ali ne u smislu horora, natprirodnog i sličnog. Ovo su priče o jezivoj svakodnevnici, o mobilnim telefonima koji nas opsedaju, o bankarskim službenicima koji žele da nas prevare, o kapitalizmu koji nam ispija život na slamku.

Kao što uvek biva sa kratkim pričama, i ove variraju u svom kvalitetu. Plus imajući u vidu da sam želela nešto poput Horrorstör, jasno je što sam pomalo razočarana. Priča "Konzumiranje" je bila najsličnija tonu za kojim sam tragala i mislim da mi je ona favorit.

[Zdenko Klun]

Rijetko ne dovršim knjigu. Ne mogu reći da je ovo loše ili navesti neke argumente protiv knjige.
Maestralno, vrijedna pažnje, fantastično, tako neki epiteti su me doveli do ovoga. No ja to ne vidim. Ostavljam neocijenjeno.
Ovdje u opisu stoji "jezivo dobra knjiga"??!

[Ivana · Rating 4 out of 5]

Ponekad nam knjige služe za bijeg u druge svjetovne.
Ova nas još dublje uvlači u apsurde vremena i mjesta gdje živimo. I utjeha je da nismo jedini koji to primjećujemo.

[Nina · Rating 3 out of 5]

3.5, mislim da sam imala prevelika očekivanja :')

[Natalie · Rating 4 out of 5]

Prva priča me odmah pridobila i kraj me iznenadio,, koji završetak hahaha
Ima još par priča koje su odlične npr "Bolji život"...
Ostale su tak tak... Sve u svemu vrijedi čitati.

[Luka Prelas · Rating 2 out of 5]

Ova zbirka je samo - dobra. Nije loša, nije fantastična, samo je - ok. Likovi i priče su rijetko sjajne, većinom samo prolazne, a neke su djelomično nečitljive. Kolanović briljira u stvaranju toplih ljudskih priča koje nisu opterećene forsiranim komentiranjem raznih "establišmenta". Priče Frižider (odnos klasične hrvatske/zadarske bake i njezine unuke) i Bolji Život (odnos studentice/volonterke i izbjegličke obitelji) su najbolji primjer kvalitetnog slikanja ljudskih odnosa i onoga što Kolanović može izgraditi u formi kratke priče. Apsurdni prikaz tegoba majčinstva i dojenja u Beskraju je jedna od rijetkih priča u kojima me Kolanović uspjela iskreno nasmijati.

Sve ostale priče su ili zaboravljive ili djelomično nečitljive. Druga polovica priče Revolucija je jako loš pokušaj pisanja "ranta" u kojem ne vidim ništa idejno krivo napisano - kćer u očevo ime piše dugu žalbu na poslovanje telekomunikacijske kompanije - ali je stilski i "tonski" toliko promašeno da sam se skoro preobratila u neoliberalku. Svaki pokušaji kritike kapitalizma, korporacija, konzumerizma i klasnih odnosa koji su stavljeni u usta likova kao direktne projekcije autoričinih stavova su vrlo loše izvedeni. A može se! I u Frižideru i u Boljem životu je autorica gotovo savršeno postavila klasne odnose, odnose moći i odnose između privilegija likova i k tome kvalitetno ugradila slikanje (post-) tranzicijske Hrvatske bez "rantova" kao u drugim pričama. Također, forsiranje metafore "ljudi su kukci" je prvoloptaški. Zanimljivo je kako je Kolanović najuspješnija kad insinuira i ostavlja prostora čitatelju da stvori vlastitu atmosferu, a promašuje kad je nabija čitatelju u lice.

[Milan]

Maša Kolanović i svojoj zbirci priča „Poštovani kukci i druge jezive priče“ koristi motive jeze i strave kako bi na satiričan način prikazala lošu stranu kapitalizma kroz sudbine običnih ljudi koji su se našli u tom žrvnju. Zanimljivo i privlačno napisano. Ništa epohalno, ali obratite pažnju na ovu knjigu ako budete u prilici. Verovatno jedna od (naj)boljih zbirki priča koje nudi savremena ex-yu književna scena.
Više o pričama i samoj zbirci možete pročitati u malo dužem tekstu na ovom linku: http://www.bookvar.rs/postovani-kukci...

[Matija Penezić · Rating 5 out of 5]

Ne znam što bih pametno rekao o ovoj knjizi osim da me se jako dojmila. Lako se poistovjetiti s likovima u svakoj od priča, nekako mi se čini da sam barem jednom bio u svakoj od situacija ili pak da ih je netko blizak meni doživio. Čitam se brzo i lako što je sjajno za ljeto. Posebno su mi dobro sjele posljednje dvije priče, koje odlično ilustriraju suludost sukoba modernog, kapitalističkog, brendovskog svijeta s normalnim ljudima koji samo žele biti. Svakako preporučam.

[Nevena · Rating 3 out of 5]

...sve za ljubav što triba je žena, čovik i more, sve za srići što triba je dite iz ljubavi, sve za ljubav što triba je žena, čovik i more i jedna mala kuća od soli na obali.

[Barb]

Really well written, but I'm currently not in the mood for this type of short stories. Might try to read again later this year.

[petra · Rating 2 out of 5]

ne kužim

[Ivan Ćurić · Rating 1 out of 5]

Banalna, površna i jeftina knjiga. Čini mi se da nas je autorica htjela šokirati prikazom crnine u kojoj živimo ali u meni njen prikaz nije potaknuo nikakve emocije. Sva muka njenih likova je besmislena ako čitatelja ostavi ravnodušnim. Više empatije i razumijevanja proizvede prosječni novinski prilog o nekoj temi nego bilo koja od priča iz ove zbirke. Ma za neke teme sam bolje tekstove pročitao na forum.hr.
A problematika oko koje gradi svoje priče je stvarno teške kategorije:
- postporođajna depresija,
- smrt muža,
- samohrana majka,
- sirijske izbjeglice,
- nemoć čovjeka u okršaju s korporacijom,
- nasilje u obitelji,
- umiranje od raka,
...
Autorica bi morala moći iz toga izvući nešto. No sve te teme su obrađene bez ikakve dubine. Nema tu ničega što bi te natjeralo da se zamisliš. Da zastaneš. Da ljude ili situacije pogledaš iz druge perspektive. Banalno i površno.

[kvazimodla · Rating 3 out of 5]

Kakav simbolizam naslova. Kakva disekcija tih kukaca…

Ima psihodeličnih, no comment.
Ima nekih posle kojih pomisliš samo, “I?”
Ima i onih od kojih ti se život zacrni.

Dotakle me:
Škrinja 💔
Bolji život 💔

Ilustracije u ovom izdanju, u stilu meksičkog dana mrtvih, jezivo. Život je smrt?

Generalno, 2 (još jedna fake deep zbirka koja se ubi dokazujući da je sve crno i da nema ništa belo u ovom životu) ali zbog ove dve priče i zbog ilustracija, 3.

[Dijana · Rating 5 out of 5]

Jezivo dobre jezive priče naše jezive, prekarne svakodnevice. Bravo Mašo, maestralna proza!

[Nenad · Rating 4 out of 5]

Dobra zbirka priča je kao dobar muzički album - čak i raspored priča u celini priča priču za sebe, a pored toga nosi nit koja konceptualno spaja sve delove u celinu. "Poštovani kukci" su upravo to, odlično koncipiran album. Štaviše, cela kompozicija je toliko dobra da sam počeo da čitam predveče i nisam pustio knjigu iz ruku do posle ponoći jer nisam mogao da odem na spavanje dok je ne završim. Stil je pitak i zarazan, a sami kukci i Konzum(erizam) su uslovno rečeno sidra koja nas konstantno podsećaju da su Mašine priče utemeljene upravo u ovoj našoj realnosti, koliko god na trenutke delovale kao da gaze u svet iza neke nevidljive koprene fantastičnog. Posebno bih pohvalio direktnu snagu kojom autorka uspeva da imprintuje emocije svojih junaka na čitaoca, naročito one koje se tiču ljudi koji su nam dragi a još više izgubljeni u haosu tehnokratskog konzumerizma u kome svi živimo. Sve u svemu, vrlo dobar album kome ću se rado vratiti.

[Marina Franić · Rating 5 out of 5]

Zbirka priča "Poštovani kukci i druge jezive priče " moje drage profesorice i mentorice Maše Kolanović neobična je i nadasve zanimljiva zbirka. Teme koje obrađuje poznate su i svakodnevne - konzumerističko društvo, kapitalizam, marketing, promidžba, majčinstvo, umiranje, smrtnost, banke, lihvarski ugovori...- ali obrađene na drugačiji, mračniji način, gotovo strašan. Autorica nam donosi isječke iz života svojih likova koji su duboko osamljeni, nesretni, izgubljeni... više nisu ljudi nego kukci, nebitni pojedinci koje gnječi težina svakodnevnog života i konzumerističkog, modernog društva.
"... mračne i apsurdne, a opet duboko intimne, snažne i društveno osjetljive priče. Ukratko, jezivo dobra knjiga."

Preporučujem od srca! 😊

[Gorica Radmilović · Rating 3 out of 5]

Moram da priznam, retko kad sam se ovako "čudno" osećala kada bih pročitala knjigu. Svakako, Kolanovićeva ima odličnu ideju koja se provlači kao lutajući motiv kroz sve priče, ali uvek ostane pomalo nedorečena. Mislim da se na pričama moglo još dosta raditi. Rečenice su ponekad zamorne, ali tu su i oni detalji koji jednostavno vuku na dalje čitanje. Svakako, preporučila bih svim ljubiteljima kratke proze, kažem, zbog ideje "jezivog momenta" koji se ni u jednoj priči ne imenuje baš tako, ali je prisutan.

[Vivone Os]

Čudne, morbidne i tužne priče. Pročitala prve tri i nisam se jednostavno mogla prisiliti nastaviti. Preporučila mi ju je prijateljica, ali ja se nekako nisam pronašla u njoj. S obzirom na naslov, imala sam neke sasvim druge pogrešne ideje o tome što će biti tematika.

Globalni ciljevi: autor s neengleskog govornog područja, autor s naših prostora

[Aja · Rating 5 out of 5]

Fantastična zbirka pripovedaka! Maša opisuje savremeni život jezivo istinito.

[Anita · Rating 5 out of 5]

Ludo dobro!

[Biljana · Rating 3 out of 5]

Pokušaj se ne pronaći u bar jednoj priči iz zbirke. Anksiozni će najbolje shvatiti. Neke su priče "prenedovršene" za moj ukus, ali sve su jeziv prikaz današnjice, svakom njegove.

[Una Popović · Rating 3 out of 5]

nikad ne znam zbirkama koju ocenu da dam jer me mrzi da pišem za svaku pojedinačno