Bit ću iskrena i odmah priznati kako nisam obožavateljica putopisa. Pokušala sam ih par puta pročitati, ali završilo bi neuspješno. Jedini putopis, koji me ugodno iznenadio jest onaj Matije Mažuranića “Pogled u Bosnu”, koji je objavljen davne 1842.
No, Boko je, ako je suditi prema ovoj knjizi, promijenio moj stav o putopisima kao o dosadnim štivima nabacanim nepovezanim pojmovima, šturim opisima i hrpom slika. Još prije par mjeseci gledala na TV-u ili na Youtubeu (nisam točno sigurna) emisiju “Na rubu znanosti”, gdje je gost bio upravo Jasen Boko te je tom prilikom predstavljao svoj putopis. Problemski i tematski aspekt djela odmah me privukao. Naime, što mi znamo o Latinskoj Americi? Ako je netko dobro pazio na satu zemljopisa i danas će nakon mnogo godina završenoga školovanja znati nabrojiti države i glavne gradove, možda se i prisjetiti neke rijeke, glavne industrijske grane... Naravno, ne trebamo zaboraviti siromaštvo i kriminal, koji će vjerovatno prvi pasti na pamat prosječnom čovjeku. Zatim kakav nogometaš i to je uglavnom to.
No, ja sam htjela znati više od nekakvih činjenica naučenih tijekom obrazovanja, i sad na kraju čitanja moram priznati kako sam iznimno zadovoljna.
Ovaj putopis nije samo priča o jednom revolucionaru, o njegovom životu i smrti, ako ga mislite čitati samo zbog Che Guevare onda ga preskočite. Naime, ovaj putopis nudi pregled povijesti Latinske Amerike odnosno spaja prošlost i sadašnjost, a možemo slobodno kazati kako je sam kraj gdje Boko iznosi svoje stavove o nekakvom tzv. idealnom društvu usmjeren na budućnost LA, koja je zapravo velika nepoznanica.
Naravno, prateći Che Guevarin put, Boko većinom prikazuje događanje iz 20. stoljeća, međutim ono što je mene posebno oduševilo jest to što pritom nije izostavio domoroce i nažalost, njihovu danas slabo poznatu povijest.
Zbog prikaza surovosti jednoga društva naspram drugoga te zbog razotkrivanja povijesnih događaja kapa do poda. Uljepšavanje činjenica ne dovodi do spoznaje, a na kraju krajeva istrebljenje nikada i ne može biti estetski lijepo ili opravdano... Nekako ispada kako mi ljudi uvijek težimo nekim višim idealima ili ciljevima, koji možda i prvobitno jesu pozitivni, ali nekako se uspiju pretvoriti u negativne i to samo zbog čovjekove nemogućnosti obuzdavanja mana poput pohlepe i zavist.
Mala zamjerka što možda kroz putopis Boko previše politizira i traži krivca u drugima. Naime, u ponekim trenutcima gubi se ona domena objektivnosti i kao da sam autor postaje isuviše subjektivan, iako ima veliku želju za objektivnim prikazom. Svatko se ponekad zanese pa eto i on. Međutim, spašava ga njegova ljubav prema narodu na prostoru LA, a ona se zaista osjeti kroz čitanje putopisa, kao i njegova briga za maloga i potlačenoga čovjeka.
No, velika zamjerka je ubacivanje hrvatskih političara... Nebitno. Na kraju krajeva, čitamo putopis da upoznamo druge države, a ne da saznamo gdje je koji hrvatski političar nedavno održao govor i o čemu...
Inače, odličan. Preporuka!