Sulla violenza, la droga, la pornografia, sa già tutto. Gli fanno schifo i professori, con i loro programmi di recupero. Odia sua madre e i tizi che fanno la fila a casa sua. Per fortuna almeno c’è Shirley. Shirley è superfica. E Johnny. Johnny Chicago. Lui ha un’opinione su tutto ed è sempre lì, nella sua testa, a dirgli cosa deve fare. E dell’aiuto di Johnny ha sempre bisogno. Perché non vuole in nessun caso finire a Dräibuer. Ed è anche stufo di tutto il resto. Tranne che di Shirley, ovviamente. Anche se Shirley è abbastanza sfasata ogni tanto. Sconvolgente, brutale, un salto nel mondo interiore di due adolescenti senza vie d’uscita. Se non una fuga scomposta, condannata in partenza, in cerca di un’illusione di felicità.
Амок је омладински роман (или, што би се модерно рекло - YA) који се бави темом малолетничке делинквенције, а заправо говори о њиховој потреби за разумевања.
Петнаестогодишњак, који живи без оца, са мајком проститутком централна је фигура. Док проводи време у „тајм-ауту“ тј. некој врсти допунске наставе за проблематичне ученике, заљубиће се у тринаестогодишњакињу, такође из дисфункционалне породице, чија је мајка умрла од предозирања хероином. Ти млади људи, још увек суштински деца, таворећи на друштвеној маргини на којој су се нашли не својом вољом, буне се против такве неправде. Побуна се огледа у (ауто)деструкцији, понашању којим желе да „казне“ друштво за све што им се у животу дешава. Осим ситнијих прекршаја, експериментисања са алкохолом и дрогама и проституције, спирала пропасти биће све дубља и дубља. Покушаји да им се помогне, оличени у виду школског и социјалног луксембуршког система, који савршено функционише на папиру, ипак неће имати много ефекта.
Амок је кратак роман који може да се прочита за један дан. Пун је сленга, псовки, кратких, испрекиданих реченица, којим Форђарини покушава да дочара језик улице и тих младих, бесперпективних људи, као и збрку која влада у њиховим главама. Углавном је све то уверљиво, с обзиром да и сам аутор ради као социјални радник који се бави адолесцентима. Сама тема и начин приповедања донекле подсећају на исповест Кристијане Ф. Ми деца са станице Зоо. Свакако, битно је да се о оваквим стварима говори и пише, а Амок је идеално штиво за тинејџере у критичним годинама, чак и за оне који и нису баш фамилијарни са књигама.
Započevši ovu knjigu bila sam jako skeptična zbog rečnika kojim se pisac koristi, pa, već u prvoj rečenici. Ali sve je to smisleno i sa svrhom. Knjiga me je do kraja zaista oduševila i ostavila gorak ukus u ustima. Jako me je podsetila na seriju The end of the f-ing world, a onda sam na kraju knjige pročitala da je po njoj i snimljen film Baby(a)lone koju ću morati da odgledam. Volela bih da je ova knjižica, tačnije novela malo opširnija jer bih zaista volela da sam još malo vremena mogla da provedem u njoj.
Ovo je jedna brutalna, teško svariva priča o svemu onome što znamo i povremeno (da ne kažem svaki dan) viđamo kod današnje omladine, ali za šta se pravimo da ne postoji i da nije naš problem.
Amok je zapravo novela od 130 strana, i kao takva može se pročitati za samo jedno popodne. Kako otvorite knjigu, videćete da nije u pitanju bilo kakav omladinski roman, prvenstveno jer je napisan u drugom licu jednine, te postoji mogućnost da će vam početak biti konfuzan jer na to možda nismo navikli. Protagonista ovog romana je neimenovan, ali njegovo pripovedanje je organizovano kao dijalog sa svojim alter egom koga ćemo polako upoznati u toku priče. On živi u Luksemburgu, koji nam je po asocijama prelepo i uređeno mesto za život, ali tu je i naš narator da nam pokaže da i ona lepa mesta imaju svoje mračne momente. On je problematičan petnaestogodišnjak, koji ima problema sa svojom majkom koju često psuje, pravi probleme u školi, tuče nastavnike, pije, puši, duva. Strahuje da ga ne pošalju u popravni dom, ali jednostavno je njegovo ponašanje jače od njega. On će se u jednom trenutku zaljubiti u trinaestogodišnju Širli, još jednu tinejdžerku sa margina društva. Kroz jednu epizodu iz njihovih života koja bi se završila njihovim putovanjem u zabavni park Fantazijalend, saznaćemo mnogo o tome šta tinejdžere natera na ovakvo ponašanje kao i pregršt skrivenih stvari koje će biti vidljive tek kad malo zagrebemo po njima.
Što se tiče same naracije, u početku može biti malo kompleksna dok se ne upoznate sa tonom samog romana i uđete u samu priču. Ona kasnije postaje vrlo interesantna, posebno zašto što nas u momente Tulio stavlja baš u poziciju naratora, govoreći nam šta to želimo, ne želimo, mislimo i osećamo. Na momente je ovaj način pripovedanja zaista snažan, jer nam upravo na taj način daje do znanja kako se to neki tinejdžeri širom sveta osećaju i šta je ono što im prolazi kroz glavu. Međutim, negde na polovini novele, naracija se menja u prvo lice jednine, iz perspektive naratora. Ovo je odličan način da se poistovetimo sa likom, jer smo prvu polovinu mi osećali njegovo prisustvo u nama, dok ga u drugoj polivini zaista razumemo. Ovakva naracija je odlično oruđe za sjajnu karakterizaciju glavnih likova.
Ipak, ono što čini ovu priču presjajnom jeste sama tematika. Amok se bavi najbitnijim tindjžerskim problemima današnjice, od lošeg ponašanja u školi pa sve do opijata koji se neretko koriste i preranog stupanja u seksualne odnose. Zapravo, tematika preranog sazrevanja i jeste najbitnija ovde, i ujedno i tema koja će vam malo slomiti srce.
La prima sensazione che ho avuto iniziando questo libro è stata di fastidio, per questo linguaggio così insistentemente scurrile. Nelle prime pagine non capivo neanche bene questo switch del narratore dalla prima alla seconda persona singolare. Ma arriva un momento preciso in cui l’obiettivo dell’autore si palesa e da allora non solo ti viene voglia di ricominciarlo da capo - e non escludo che lo farò - ma porti avanti la lettura con curiosità quasi morbosa. Pensi a Kafka e pensi ai ragazzi dello zoo di Berlino. Poi pensi a Gli angeli sopra Berlino e pensi che adesso avresti proprio voglia di vedere il film che ha preso spunto da Amok, Baby(A)lone. E pensi che questo libro è stato proprio strano e... fico.
U ovom romanu su glavni likovi tinejdžeri problematičnog ponašanja koji traže prostor gde će pripadati i željni su ljubavi, najkraće rečeno. Dečak koji nije voljen zaljubljuje se u devojčicu koja nije voljena od strane roditelja. Roditelji koji ne vole svoju ulogu i to pokazuju kroz zanemarivanje, izlaganje opasnim situacijama. Izlaganje male dece traumama i stresnim situacijama dovodi do problematičnog ponašanja, to nam je svima poznato. Njegov najbolji drug često izgovara ono što on misli ili što ne sme da izgovori (alter ego). Mama ima scenario koji ponavlja u svakoj školi iz koje ga izbace (nebriga, nezainteresovanost). U knjizi postoji i momenat fantastičnog, što daje čitanju dublju notu i mesto nad kojim možemo da se zamislimo.
Johnny e Shirley intraprendono un’avventura pericolosa all’insegna di alcol, sesso e sfrenatezza. Entrambi hanno madri problematiche, entrambi trovano un senso nel seguire il loro istinto tendenzialmente autodistruttivo.
Lo stile di Tullio Forgiarini può sembrare, all’inizio, quasi respingente, ma presto si comprende che non può essere scisso dalle vite che racconta, perché esse quasi non hanno altro strumento per muoversi in una realtà a tinte forti e univoche, senza possibilità di sfumature.
1.5 ni dve zvezdice samo zato sto je u nekim segmentima bila zanimljiva moje misljenje jeste da je ova knjiga uzasna veliki upitnik na kraju sto uopste ne volim i njih dvoje kao delikventi beze u drugi grad ubijaju ne znam ni ja,jako sam se iznervirala nista nisam razumela na kraju veliko razočarenje
This entire review has been hidden because of spoilers.
Uznemirujuća, ali realna priča o zanemarenoj i vaspitno zapuštenoj deci koja postaju delikventi i opasnost za sebe i za druge. Eksplicitni događaji i jezik kojima obiluje ovaj kratki roman neće prijati svakom čitaocu, ali će stvarnost ovakvih života ošamariti svakog, a posebno one koji rade sa decom.
Ich weiss nicht so recht, was ich von diesem Buch halten soll. Keine Ahnung ob es daran liegt, dass es auf Luxemburgisch (meine Muttersprache) geschrieben ist. Ich lese zu 99,9 % nur deutsche Bücher. Es kann sein, dass ich mich deswegen extrem schwer getan habe.
Et ass net schlecht, mee huet awer puer problemer. Et ass interessant e Buch op Lëtzebuergeg ze liesen wat an emgangssprochlecher Jugendsproch geschriwwen ass, mee heiansdo mierkt een awer dass den auteur Erwuessen ass an bessi déconnektéiert vun der Jugend. D'Enn hunn ech bessi aprubt fonnt.