“Neočekivani pjesnik koji se iznenada pojavljuje i rešava poeziju koja dopire do kostiju, to je Ivan Ergić.” – Srećko Horvat
“Ovo je poezija u kojoj su stid i hrabrost jedno te isto.” – Branislav Trifunović
“Ovo je poezija muškarca koji svoju poziciju u svetu stalno preispituje i koji ni jednog trenutka nije zaboravio na svoj dečački stid. Andreas Sam koji ispisujući ove stihove uverava sebe da sve te mirise detinjstva, gladi i požude nije izmislio. Knjiga, koja će mi biti i sestra i ljubavnica.” – Milica Milosavljević
Kao pesnik i profesionalni fudbaler, reprezentativac Jugoslavije, SCG i Srbije, Ivan Ergić se ovom sasvim solidnom zbirkom slatko osvetio Borhesu koji je rekao da je fudbal popularan zato što je čovečanstvo glupo. Iako u ovoj zbirci gotovo da nema govora o tom sportu, pesnikovo iskustvo obogaćuje stihove – o čemu je autor veoma rečito i samosvesno govorio u više intervjua. Ergićeva levo angažovana poezija po tonu, direktnosti i prodornosti odlično korespondira sa stvaralaštvom Darka Cvijetića. Naročito je to slučaj sa pesmama koje se bave različitim posledicama raspada zemlje i ratnih sukoba. Ljubavne i erotske pesme su, iako se čine duboko iskrene i doživljene, manje uverljive.
OSVETA Ako moraš da mi staviš so na ranu, onda me pusti u more.
PATIKE sećam se tih godina bio si niko i ništa ako nisi imao dobre patike i nisi se vratio sa tenom iz budve ili sutomora sestra i ja smo spavali na vojničkom krevetu na sprat gazda je gajio limun tik pored moje glave a ja sam tek kasnije čuo za feng šui seka je tako jednom došla kući i viknula “Videla sam gomilu banana kako vise na štriku!” (to je bilo na pijaci pored autobuske stanice) majka bi zaplakala da joj stari nije rekao da mora da glumi pred decom čuo sam ga baš taj dan kada je izgubljena još jedna sveta srpska zemlja ja sam nosio njegove cipele tri broja veće u centru sela je crveni krst delio brašno šećer i marmeladu išao sam s majkom po njih sa kolicima gledajući da me ne vidi neko iz škole ko ima dobre patike
ZAVIČAJ U mom zavičaju, osušeno lišće se mrvi u šaci i oseća se na sumpor i oskoruše.
Krajolik liči na goblen ukraden u ratu, jesen je posebna jer se bere grožđe koje se kasnije taba ružnim seljačkim nogama.
Moj zavičaj je pust kao ispražnjeno srce od krvi između dve kontrakcije.
Moja jedna šaka je polovina jabuke koju želim da ti poklonim i zato bih ti pružio obe ruke, samo kad bih imao hrabrosti kao neko ko te voli manje od mene.
4⭐️, jer mi ipak, kao ženi fali malo nečega u ovim stihovima, a ne znam da li je to emocija ili nešto drugo, ne mogu da ocijenim, ali mogu da kažem da je Uputstvo za odlazak pjesma koju bih voljela da mi neko recituje prije nego što napustimo jedno drugo, a manje je bitno ko koga 💛!
Volim fudbal. To je oduvek bio jedini sport koji sam stvarno pratio. S vremenom sam ipak prestao da imam iluzije o ljudima koji čine taj sport. To nisu osobe sa kojima bih seo i popio pivo.
Prilično sam se iznenadio kad sam saznao da je jedan fudbaler postao pesnik. Imavši po svim kriterijumima vrlo dobru fudbalsku karijeru, Ergić je izbacio i vrlo dobru zbirku pesama. Nesumnjivo da mi je na dopadljivost ove knjige uticalo i to od koga je ona došla. Ne bih očekivao da iz tog miljea dođe nešto ovakvo. Miljea kojem je pored titranja lopte, vrhunac otići na splav i oženiti silikonku.
I plus da to bude sasvim dobra poezija. Ili što bi reko sam autor: "dobra poezija pisana iz nužde i neupućena nikom".
bilo je zanimljivo do pesme nerotkinje i stihova “one šire noge/da dobiju gučijevu torbicu a ne dete/što se ne ugledaju na naše bake/njima nije ništa falilo” ha lo policija ????