Malo tko je u suvremenoj hrvatskoj poeziji s toliko ljubavi napisao cijelu zbirku pjesama posvećenu ocu, koji je mrtav, ali u viđenju koje nam nudi poezija Nade Topić taj je otac neživo živ, ili živi mrtvac. Naime, on je i prašina koju ponekad obrišu s namještaja, i paučina između zidova, i krušne mrvice, zrak koji grije papuče tijekom noći, lik koji živi u kartonskoj kutiji na vrhu ormara. Na jedinstven i rijetko viđen način, pjesnikinja komponira tu avet, sablast oca, ubacujući ga u jednostavne dnevne radnje, situacije poput gledanja televizije, jedenja večere, stvarajući tako stihove koji pršte paradoksima. (I. Matijašević)
Nada Topić (Split, 1977.) piše poeziju i kratku prozu. Objavila je zbirke pjesama Svetac u trajektnoj luci (2005.), Meteorologija tijela (2015.), Bezbroj i druge jednine (2017.), Otac (2019.), Sestra (2020.), Majka (2022.), Moji (2023.) i Soba od papira (2025.), slikovnicu Kako se rodila roda (2007.), zbirke lirskih proza Male stvari (2016.) i Stope u snijegu (2019.) te roman Morpho amathonte (2020.). Doktorirala je u području informacijskih i komunikacijskih znanosti i autorica je znanstvene monografije Knjižara Morpurgo u Splitu (1860. – 1947.) i razvoj kulture čitanja (2017.). Živi i radi u Solinu.
Dirljiva i vešta zbirka o gubitku. Kolekcija nemirenja. Život sklupčan u sećanje.
Otac je i dalje tu. Skriven u predmetima, zaglavljen u pukotinama između zida i parketa, greje se u radijatoru kao u banji, gunđa dok gleda utakmicu i čita novine, napravi pakt sa paučinom da ukrasi stan, konačno zna šta se dešava u svakoj sobi i gde su svi izgubljeni predmeti.
('Stvari koje su prošle, gde su one?' - Mileta Jakšić)
Jezivo. Otac je, kao Bog, kao Isus sa naslovnice knjige, u svemu. Propuh, prašina, kauč,radijator, sjena, televizija. Pročitavši zbirku, knjigu sam okrenula s jedne, pa s druge strane i zaključila: I knjiga je otac.