What do you think?
Rate this book
Otac
Malo tko je u suvremenoj hrvatskoj poeziji s toliko ljubavi napisao cijelu zbirku pjesama posvećenu ocu, koji je mrtav, ali u viđenju koje nam nudi poezija Nade Topić taj je otac neživo živ, ili živi mrtvac. Naime, on je i prašina koju ponekad obrišu s namještaja, i paučina između zidova, i krušne mrvice, zrak koji grije papuče tijekom noći, lik koji živi u kartonskoj kutiji na vrhu ormara. Na jedinstven i rijetko viđen način, pjesnikinja komponira tu avet, sablast oca, ubacujući ga u jednostavne dnevne radnje, situacije poput gledanja televizije, jedenja večere, stvarajući tako stihove koji pršte paradoksima. (I. Matijašević)
- GenresPoetry
91 pages, Paperback
First published January 1, 2019
About the author
Nada Topić
20 books33 followersNada Topić (Split, 1977.) piše poeziju i kratku prozu. Objavila je zbirke pjesama Svetac u trajektnoj luci (2005.), Meteorologija tijela (2015.), Bezbroj i druge jednine (2017.), Otac (2019.), Sestra (2020.), Majka (2022.), Moji (2023.) i Soba od papira (2025.), slikovnicu Kako se rodila roda (2007.), zbirke lirskih proza Male stvari (2016.) i Stope u snijegu (2019.) te roman Morpho amathonte (2020.). Doktorirala je u području informacijskih i komunikacijskih znanosti i autorica je znanstvene monografije Knjižara Morpurgo u Splitu (1860. – 1947.) i razvoj kulture čitanja (2017.). Živi i radi u Solinu.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 3 of 3 reviews
August 10, 2019
Odsutno je prisustvo.
(Otac. Oca. Ocu. Oca. Oče. Ocem. Ocu.)
Dirljiva i vešta zbirka o gubitku.
Kolekcija nemirenja.
Život sklupčan u sećanje.
Otac je i dalje tu. Skriven u predmetima, zaglavljen u pukotinama između zida i parketa, greje se u radijatoru kao u banji, gunđa dok gleda utakmicu i čita novine, napravi pakt sa paučinom da ukrasi stan, konačno zna šta se dešava u svakoj sobi i gde su svi izgubljeni predmeti.
('Stvari koje su prošle, gde su one?' - Mileta Jakšić)
Prisutno je odsustvo.
(Otac. Oca. Ocu. Oca. Oče. Ocem. Ocu.)
Dirljiva i vešta zbirka o gubitku.
Kolekcija nemirenja.
Život sklupčan u sećanje.
Otac je i dalje tu. Skriven u predmetima, zaglavljen u pukotinama između zida i parketa, greje se u radijatoru kao u banji, gunđa dok gleda utakmicu i čita novine, napravi pakt sa paučinom da ukrasi stan, konačno zna šta se dešava u svakoj sobi i gde su svi izgubljeni predmeti.
('Stvari koje su prošle, gde su one?' - Mileta Jakšić)
Prisutno je odsustvo.
April 25, 2026
Nada Topić, “Otac”
Nada Topić (rođena 1977. godine) je suvremena hrvatska spisateljica i pjesnikinja, koja iza sebe ima niz objavljenih književnih radova. Topić je objavila nekoliko zbirki pjesama: “Svetac u trajektnoj luci” (2005.), “Meteorologija tijela” (2015.), “Bezbroj i druge jednine” (2017.), “Otac” (2019.) i “Sestra” (2020.), ali i dvije zbirke lirske proze: “Male stvari” (2016.) i “Stope u snijegu” (2019.). Osim toga, autorica je i slikovnice “Kako se rodila roda” (2007.). Ovom prilikom pozornost ćemo posvetiti njezinoj pjesničkoj zbirci simboličkoga naziva - “Otac”.
Odmah na samom početku važno je istaknuti kako Topić ima nevjerojatnu sposobnost pretvorbe autohtonog i intimnoga u nešto generalno i univerzalno. Cijela zbirka “Otac” odaje dojam prirodnosti, spontanosti i jednostavnosti. Naime, pjesnikinja ne traga za velikim temama ili problematikama nego naprosto polazi od onoga njoj dobro poznatoga, a opet svojstvenoga mnogim ljudima. Stoga se čini kao da joj motivi prilaze spontano jer su dio njezine, ali i naše svakodnevice odnosno naprosto su neodjeljivi od realne obiteljske životne zbilje.
Opjevane situacije su naprosto toliko čvrsto utisnute u svijest ljudi da ih je moguće prepoznati unutar mnogih obitelji kao dio njihove svakodnevice. Tako je Topić opjevavajući svoga oca, opjevala i mnoge druge očeve. Njezin otac je i moj, i tvoj, i vaš otac... On je uvijek neprežaljena osoba za kojom se čezne, a pritom protok vremena ne umanjuje tugu i bol. Vrijeme ne donosi zaborav jer otac uvijek ostaje sveprisutan član kućanstva.
Iako otac više nije fizički prisutan na ovom zemaljskom svijetu, on je i dalje svestrani promatrač svoje obitelji unutar strogo omeđenoga prostora. Očev krug djelovanja sužen je samo unutar nekadašnjega stambenoga prostora. On je poput kakvog kućnoga duha, koji neprestance pazi na svoju obitelj. Iako fizički neprisutan, otac i dalje čini sve što je u njegovoj moći kako bi olakšao život svojim voljenima. Sve su to naizgled banalne stvari, ali svojstvene funkciji roditelja:
,,Noću otac siđe s ormara
da ugasi svjetlo u banju
i zatvori vrata...” (Topic, 2019: 11).
Ili:
,,Noću otac izlazi iz zida
i gleda nas kako spavamo
(...)
Prije nego se vrati
otac nas ušuškava (...)” (Topić, 2019: 29).
Iako otac više nema sposobnost izravne komunikacije sa svojim obitelji, ipak su svi svjesni njegove prisutnosti kroz različite znakove (propuh, smetnje na televiziji, tople papuče itd.), međutim, ponekad to naprosto nije dovoljno te nastaje komunikacijski problem zbog nepotpune prisutnosti. Otac kao da je zarobljen između dva svijeta te luta pukotinama u stanu tražeći samoga sebe. Tako već trideset i šest godina ostaje i dalje stalni fizički neprisutni, ali metafizički postojani član obitelji dok transcendentno iskustvo pritom gubi na svom misticizmu jer se u svijesti ukućana stvara predodžba o njegovoj prirodnoj svakodnevnoj postojanosti:
,,Otac je uvijek s nama
U mrvicama.” (Topić, 2019: 77).
Očev lik je poput hologramskoga prikaza odnosno uspomena, koja odolijeva zubu vremena. Njegovom liku svaki dan iznova njegova obitelj udahne dah života, stoga će on trajati dok god su supruga i kćeri te koje ga uspijevaju održavati kroz svoja sjećanja. Otac je čovjek bez sjene, ,,fikus”, ,,ukras”, on živi u fotografijama, prašnjavim kutijama, u pomicanju kazaljki, ali i u mnogim sitnim ritualima njegovih ukućana. On je uvijek tu, uvijek s njima jer njegova je obitelj ta koja ne dozvoljava da ga otme vrijeme i proguta zaborav. Otac će uvijek ostati neprežaljeni i voljeni član obitelji kao što će uvijek ostati i aktualno pitanje vezano uz očev prerani odlazak:
,,(...)
otac gleda
praznu utičnicu u zidu
Pita se:
Tko me isključio?
Zbog čega?” (Topić, 2019: 23).
Otac iako fizički neprisutan i dalje je središte obitelji jer on živi dok god traje sjećanje na njega. Ova zbirka pjesama posvećenih ocu je svojevrsni produžetak njegovoga života jer objavom zbirke spoznaja o ocu širi se izvan zacrtanih granica stambenoga prostora. Otac sada živi i u pjesmama i svakim novim čitanjima on iznova barem na trenutak postaje dio zbilje, a njegova biografija postaje biografija svih očeva, koji su prerano napustili svoju djecu. Stoga je Topić pjesnikinja, koja vlastitu autobiografsku baštinu na sasvim jednostavan način bez imalo patetike uspijeva opjevati kao biografiju svih obitelji, koje su se suočile s tragičnim gubitkom oca:
,,Kad nema nikoga
otac uzme moju olovku
i piše pismo
svome ocu” (Topić, 2019: 25).
Ako promatramo vizualno njezine pjesme, mogli bismo ih pogrešno nazvati ogoljenima i surovima zbog svoje jednostavnosti, sažetosti ili nepoštivanja pravopisnih normi, međutim, ti kratki stihovi natopljeni životnom realnošću ispunjeni su metaforikom, koju svaki čitatelj može spoznati na sebi svojstven način. Veliki je pothvat uspješno konstruirati zbirku pjesama banalnih (svakodnevnih) motiva, a opet tako metaforički duboku, naizgled sirovu, a tako toplu odnosno (auto)biografsku zbirku pjesama kroz čije će stihove mnogi prepoznati vlastitu biografiju. Stoga je Nada Topić pjesnikinja s kojom se mogu poistovjetiti svi čitatelji bez obzira na dob, spol ili obrazovanje, a njezina zbirka pjesama “Otac” zahvaljujući svojoj jednostavnosti i empatiji osvaja brojne čitatelje.
Izvori:
Topić, Nada (2019) Otac, Solin: vlastita naklada.
Nada Topić (rođena 1977. godine) je suvremena hrvatska spisateljica i pjesnikinja, koja iza sebe ima niz objavljenih književnih radova. Topić je objavila nekoliko zbirki pjesama: “Svetac u trajektnoj luci” (2005.), “Meteorologija tijela” (2015.), “Bezbroj i druge jednine” (2017.), “Otac” (2019.) i “Sestra” (2020.), ali i dvije zbirke lirske proze: “Male stvari” (2016.) i “Stope u snijegu” (2019.). Osim toga, autorica je i slikovnice “Kako se rodila roda” (2007.). Ovom prilikom pozornost ćemo posvetiti njezinoj pjesničkoj zbirci simboličkoga naziva - “Otac”.
Odmah na samom početku važno je istaknuti kako Topić ima nevjerojatnu sposobnost pretvorbe autohtonog i intimnoga u nešto generalno i univerzalno. Cijela zbirka “Otac” odaje dojam prirodnosti, spontanosti i jednostavnosti. Naime, pjesnikinja ne traga za velikim temama ili problematikama nego naprosto polazi od onoga njoj dobro poznatoga, a opet svojstvenoga mnogim ljudima. Stoga se čini kao da joj motivi prilaze spontano jer su dio njezine, ali i naše svakodnevice odnosno naprosto su neodjeljivi od realne obiteljske životne zbilje.
Opjevane situacije su naprosto toliko čvrsto utisnute u svijest ljudi da ih je moguće prepoznati unutar mnogih obitelji kao dio njihove svakodnevice. Tako je Topić opjevavajući svoga oca, opjevala i mnoge druge očeve. Njezin otac je i moj, i tvoj, i vaš otac... On je uvijek neprežaljena osoba za kojom se čezne, a pritom protok vremena ne umanjuje tugu i bol. Vrijeme ne donosi zaborav jer otac uvijek ostaje sveprisutan član kućanstva.
Iako otac više nije fizički prisutan na ovom zemaljskom svijetu, on je i dalje svestrani promatrač svoje obitelji unutar strogo omeđenoga prostora. Očev krug djelovanja sužen je samo unutar nekadašnjega stambenoga prostora. On je poput kakvog kućnoga duha, koji neprestance pazi na svoju obitelj. Iako fizički neprisutan, otac i dalje čini sve što je u njegovoj moći kako bi olakšao život svojim voljenima. Sve su to naizgled banalne stvari, ali svojstvene funkciji roditelja:
,,Noću otac siđe s ormara
da ugasi svjetlo u banju
i zatvori vrata...” (Topic, 2019: 11).
Ili:
,,Noću otac izlazi iz zida
i gleda nas kako spavamo
(...)
Prije nego se vrati
otac nas ušuškava (...)” (Topić, 2019: 29).
Iako otac više nema sposobnost izravne komunikacije sa svojim obitelji, ipak su svi svjesni njegove prisutnosti kroz različite znakove (propuh, smetnje na televiziji, tople papuče itd.), međutim, ponekad to naprosto nije dovoljno te nastaje komunikacijski problem zbog nepotpune prisutnosti. Otac kao da je zarobljen između dva svijeta te luta pukotinama u stanu tražeći samoga sebe. Tako već trideset i šest godina ostaje i dalje stalni fizički neprisutni, ali metafizički postojani član obitelji dok transcendentno iskustvo pritom gubi na svom misticizmu jer se u svijesti ukućana stvara predodžba o njegovoj prirodnoj svakodnevnoj postojanosti:
,,Otac je uvijek s nama
U mrvicama.” (Topić, 2019: 77).
Očev lik je poput hologramskoga prikaza odnosno uspomena, koja odolijeva zubu vremena. Njegovom liku svaki dan iznova njegova obitelj udahne dah života, stoga će on trajati dok god su supruga i kćeri te koje ga uspijevaju održavati kroz svoja sjećanja. Otac je čovjek bez sjene, ,,fikus”, ,,ukras”, on živi u fotografijama, prašnjavim kutijama, u pomicanju kazaljki, ali i u mnogim sitnim ritualima njegovih ukućana. On je uvijek tu, uvijek s njima jer njegova je obitelj ta koja ne dozvoljava da ga otme vrijeme i proguta zaborav. Otac će uvijek ostati neprežaljeni i voljeni član obitelji kao što će uvijek ostati i aktualno pitanje vezano uz očev prerani odlazak:
,,(...)
otac gleda
praznu utičnicu u zidu
Pita se:
Tko me isključio?
Zbog čega?” (Topić, 2019: 23).
Otac iako fizički neprisutan i dalje je središte obitelji jer on živi dok god traje sjećanje na njega. Ova zbirka pjesama posvećenih ocu je svojevrsni produžetak njegovoga života jer objavom zbirke spoznaja o ocu širi se izvan zacrtanih granica stambenoga prostora. Otac sada živi i u pjesmama i svakim novim čitanjima on iznova barem na trenutak postaje dio zbilje, a njegova biografija postaje biografija svih očeva, koji su prerano napustili svoju djecu. Stoga je Topić pjesnikinja, koja vlastitu autobiografsku baštinu na sasvim jednostavan način bez imalo patetike uspijeva opjevati kao biografiju svih obitelji, koje su se suočile s tragičnim gubitkom oca:
,,Kad nema nikoga
otac uzme moju olovku
i piše pismo
svome ocu” (Topić, 2019: 25).
Ako promatramo vizualno njezine pjesme, mogli bismo ih pogrešno nazvati ogoljenima i surovima zbog svoje jednostavnosti, sažetosti ili nepoštivanja pravopisnih normi, međutim, ti kratki stihovi natopljeni životnom realnošću ispunjeni su metaforikom, koju svaki čitatelj može spoznati na sebi svojstven način. Veliki je pothvat uspješno konstruirati zbirku pjesama banalnih (svakodnevnih) motiva, a opet tako metaforički duboku, naizgled sirovu, a tako toplu odnosno (auto)biografsku zbirku pjesama kroz čije će stihove mnogi prepoznati vlastitu biografiju. Stoga je Nada Topić pjesnikinja s kojom se mogu poistovjetiti svi čitatelji bez obzira na dob, spol ili obrazovanje, a njezina zbirka pjesama “Otac” zahvaljujući svojoj jednostavnosti i empatiji osvaja brojne čitatelje.
Izvori:
Topić, Nada (2019) Otac, Solin: vlastita naklada.
December 18, 2019
Jezivo.
Otac je, kao Bog, kao Isus sa naslovnice knjige, u svemu.
Propuh, prašina, kauč,radijator, sjena, televizija.
Pročitavši zbirku, knjigu sam okrenula s jedne, pa s druge strane i zaključila:
I knjiga je otac.
Otac je, kao Bog, kao Isus sa naslovnice knjige, u svemu.
Propuh, prašina, kauč,radijator, sjena, televizija.
Pročitavši zbirku, knjigu sam okrenula s jedne, pa s druge strane i zaključila:
I knjiga je otac.
Displaying 1 - 3 of 3 reviews