Upliv u nepoznato često zna da bude praćen razočaranjima, sa moje tačke gledišta i kroz pređašnja iskustva, daleko više nego oduševljenjima. Iz te perspektive Goce Smilevski predstavlja i upliv u nepoznati književni svet, ali istovremeno i jedno veoma pozitivno iznenađenje, bar kada je reč o knjizi Razgovor sa Spinozom.
Knjiga je zamišljena veoma intimno, kada je u pitanju sam čitalac, zato što je autor zamislio da razgovar sa Spinozom vodi upravo osoba koja čita. To je postignuto na taj način što je ostavljeno prazno mesto gde može da se upiše ime, s može i da se zamisli da piše vlastito ime čitaoca (kao što sam i sam uradio, naprosto mi je bilo žao da pišem po knjizi 🙂) tako da se Spinoza obraća Miroslavu, Marku, Ivani ili bilo kome ko čita delo. Na taj način malo podseća na Pavića, ali opet drugačiji je stil pisanja, kao i tematika kojom se autor bavi.
Delo je kombinacija filozofije (koja nije opterećujuća, šablonskog copy paste formata, već u duhu toka radnje), biografije, religioznog promišljanja, rekao bih i samog autora i laganog ljubavnog dela. Neobično i veoma interesantno.
"Zar je to važno, Spinoza, zar je važno što su te radnje prolazne: zašto da se sopstvena prolaznost provede u razmišljanju o večnim stvarima (koje su i tako večne), a u propuštanju prolaznih stvari, onih za koje je potrebna krajnja pažnja da bi bile primećene, budući da se rađaju i umiru iz trenutka u trenutak, (...) zašto da se uzalud ustremljuješ ka večnom i beskonačnom, kada bi mogao, iako to traje samo trenutak, da doživiš pulsiranje onoga ograničenog i prolaznog?"
Kroz odnos Spinoze i Klare Marije prožimaju se i ideali o večnim idejama i metafizici, sa prolaznošću i ograničenim elementima misli i čovečijeg života. Koja je razlika između tela i misli odnosno čovečijeg duha? Da li se kroz duh kao metafizički i beskonačan element čoveka nastavlja i nadograđuje misao samog čoveka, da li dolazi do napretka ili je i život misli ograničen jedino na ono što je putem teksta ostavljeno generacijama? Kroz ideale Spinozine misli autor nas lagano vodi kroz njegovu biografiju, ali i na zanimljiv način opisanu Evropu 17. veka. Lepo su opisani običaji tog doba, kultura, prisutne slobode, inkvizicija, zabrane i zablude. Fiktivno je opisan i mogući razlog za ekskomunikaciju Spinoze iz hebrejske zajednice, koji u istoriji nigde ne može da sigurnošću da se pronađe. Dakle ovo je kombinacija i fikcije i istorije povezane sa biografijom slavnog filozofa. A samoća kojoj Spinoza teži predstavlja samog autora, odnosno predstavlja izvor koji autoru dariva reči, koji ga čini piscem.
Veoma zanimljivo delo, napisano avangardno, ali istovremeno i u skladu sa utvrđenim književnim pravilima uz obilje elemenata za saznavanje i neizmerno uživanje. Nadam se da od Gocea dolazi još ovakvih tekstova.
"...osam dana nakon rođenja dobio sam ime Bento, a kasnije su me zvali i Baruh i Benediktus, a sva tri imena imala su isto značenje- blagosloven, iako bi mom životu možda više odgovaralo moje prezime, koje je dolazilo od portugalske reči espinosa- trn. Biti blagosloven trn, ili blagosloven među trnjem, blagosloviti trnje ili, pak, blagoslovenog baciti u trnje."