„Ne razgovaraju, ne čuju se, vide se samo tu i tamo, izdaleka. Prolaze neke godine. Ni on ni ona ne znaju koliko je vremena prošlo otkad nisu zajedno.“
„Vraćaju se Luz i Luv zagrljeni prema svom hotelčiću. Osjećaju neku vrstu međusobne intimnosti. Kao nikada ranije. Bliski su nekako i duhovno i emotivno. Kao da su se odbacili pa onda opet iznova prihvatili. Čini im se da se međusobno ne mogu više zaboljeti. Ne mogu se povrijediti, poniziti, iskoristiti, izmanipulirati. Nema straha, njih se dvoje ove noći u Veneciji zajedno osjećaju sigurno. Misle kako nemaju više što riskirati, mogu biti i u vezi i izvan veze, svejedno. Dobro im je, ničega se više ne boje. Možda bi se napokon mogli i zabavljati. Slobodni su kao ptice.“
„I kada sve skupa zbrojim, zapravo, sve to s nama je ništa, uvijek ista priča, on je čovjek mog života, a ja sam možda bila žena njegova života. To je to, samo što nikada nismo uspjeli sretno živjeti zajedno. Svejedno, moj je opći dojam kako je naš život bio doslovce urnebesan. I u isto vrijeme, doslovce stravičan. Osjećala sam se ponekad kao kraljica, ponekad kao prosjakinja. Ne mislim u materijalnom smislu, premda i u tome je bilo tako. Mislim u smislu života, onog svakodnevnog. Ponekad sam živjela život punim plućima. Ponekad sam bila sva složena od čemera. Čekala sam da se Luv vrati. S posla. S puta. Od druge žene. I sada, što?“
„Sada panično želim natrag. Želim natrag svoj život. Želim ono što je nepovratno izgubljeno. Želim ono što sam imala, bilo je tu, cijelo vrijeme je bilo tu, to je bio moj život, a ja ga nisam prepoznala. Nisam u njemu uživala koliko sam mogla. I što ću k vragu sada?“