Nadohvat je prvi suvremeni književni tekst koji jasnim ženskim glasom i dokufikcionalnim prosedeom pripovijeda stvarnu priču o kontroverznim zbivanjima iz naše novije povijesti. U realističkom ključu i s čestim lirskim momentima roman uvjerljivo prikazuje seoski život Banovine, koji ljudi toga kraja nastoje voditi i u duboko tragičnim okolnostima Drugog svjetskog rata. A onda se kadar s njihova najbližeg susjedstva širi na čitavo mjesto Zrin, toponim dotad znan tek kao sjedište plemića Šubića Zrinskih, dok se epizodno oživljava i salonsko ozračje ratnog Zagreba.
Ena Katarina Haler u svom romanesknom prvijencu ratnu traumu više generacija ispisuje sigurnim rukopisom, bez politizacije, patetike i tekstualnih viškova. Njen prostorno i vremenski razveden, a opsegom i temom velik roman o ratu i zlu koje na različite načine ulazi u naš svijet, u suštini je vrlo osobna pripovijest o odrastanju i dvama naraštajima mudrih žena.
Nadohvat je dirljiv ispovjedni tekst, dobrohotan i iscjeljujuć, koji potiče na promišljanje, otvara rane, ali zauzvrat nudi i utjehu, čak lijek. Autentičan dokument ruralnog življenja banijskog kraja u neprestanom izmjenjivanju ratova i poraća, Ena Katarina Haler vještom literarizacijom usložnjava do snažnog antiratnog romana.
Za ovaj roman ne bih nikad čula da nije bilo teksta Jurice Pavičića, u kojem je napisao da je hrvatska konzervativna desnica napokon dobila svoj, povijesni roman. Bilo je još nekih kritika, autoricu prozivaju za revizionizam, ali stvari, kao ni u životu, ni u romanu nisu baš tako crno-bijele. Za početak: fascinantno je da je roman ovakvog opsega i sadržaja napisala praktički anonimna studentica arhitekture. Navodno je roman temeljen na pričama i bilješkama njezine bake, ali kako je baku izgubila u dobi od deset godina, dobar dio romana ipak je fikcija. Radnja započinje 1942., u banijskom selu Zrin, a opisuje odrastanje djevojčice Katarine, u Zrinu i kasnije u Zagrebu, snalaženje u ratnom vrtlogu i poratno preseljenje u Slavoniju, u opustjele kuće folksdojčera. Cijela radnja uokvirena je događajem iz 1996., kad već ostarjela Kata i njezina sestra Jula dolaze u Sisak podnijeti zahtjev za povratom oduzetog zemljišta u Zrinu - na koje se više ni ne mogu vratiti, jer je od sela ostala samo šuma. Pretjerano bi bilo nazvati roman desničarskim i revizionističkim jer on to nije. Logično, jer djevojčica od 13-14 godina, koja odrasta u zabitom selu, ni ne može znati puno o ratu, NDH i ratnim zločinima. Simptomatično je, ipak, da se o Srbima i partizanima od samog početka govori u vrlo negativnom kontekstu, ali i to je razumljivo sa stanovišta ljudi protjeranih iz svog sela. Socijalna razlika selo-grad i provincija-Zagreb najbolje je ocrtana u središnjem - i psihološki najsnažnijem i najboljem dijelu romana, a tu je dana i prilično jasna razlika u shvaćanju rata između te dvije sredine. Međutim, povratkom na Baniju i preseljenjem u Slavoniju motivacija likova počinje zapinjati. Slabiji momenti u romanu su povremeni skokovi u budućnost, što bi na filmu dobro izgledalo, ali u romanu se doima starmalo i docirajuće. Neki motivi kao da su preuzeti iz drugih knjiga (smrt dječaka Perice - usp. Pericu iz romana "U registraturi"; opis života u Slavoniji jako vuče na memoare Theresie Moho o Marijancima). Ipak, u cjelini se radi o začuđujuće dobro napisanom romanu koji govori o autentičnim događajima. Pa ako nam već i jest preko glave tema o partizanima i ustašama, priču iz seoskog života onog doba uvijek je zanimljivo pročitati.
U Nadohvatu Ena Katarina Haler se uhvatila u koštac sa iznimnom teškom i emocionalnom tematikom ljudskih sudbina u vihoru rata. Ovaj njen roman prvijenac je istovremeno toliko prekrasno pisan i užitak ga je čitati, a istovremeno je emocionalno iscrpljujuć i tužan. Nije ga lako čitati, ali opet ne možeš pustiti knjigu iz ruku, koliko te priča i jezik kojim je ispričana vuče da čitaš dalje. Zaista izvanredna knjiga!
Najviše mi se svidjelo što likovi pričaju u dijalektu, onako kako ljudi iz različitih mjesta zaista pričaju. Karakterizacija likova je divna, autorica je uspjela vjerno preliti u knjigu mentalitet ljudi tog doba. Uistinu odličan novi hrvatski roman kojeg treba pročitati bez obzira na emocionalno zahtjevnu tematiku.
Nisam čitajući "Nadohvat" razmišljala o politici, nego o onome što je meni sveto, o onome za što mi vrijedi umrijeti, ili, još važnije, (pre)živjeti. Izniman roman.
Predivan, težak, tužan, velik roman koji čitatelju/ici ostavlja dojam da sam/a proživljava svaki trenutak ove priče. Užasi rata i zaustavljenih života ispričani na način koji se teško zaboravlja.
Meni osobno ova knjiga nije baš sjela, iako je početak djelovao obećavajuće. Ponajprije, stilski je prilično teška za čitanje. Ima mnogo rečenica koje se protežu na 6, čak i na 10 redaka. Čitajući ih, pažnja mi je više odlazila na to gdje trebaju doći točke, nego na poruku. Osim toga, dijalozi su pisani na dijalektu, što mi također nije baš sjelo. Jednako kao ni prevelik broj likova. Usto mi je žao što više nisu potencirane neke teme koje se spominju tek površno, npr. odnos lokalnog stanovništva s kolonistima. Po mome mišljenju, to je moglo dati malo na dinamici. Naravno, ako volite grandiozne obiteljske sage ili ste osobno vezani stradanjem mjesta Zrin, onda ćete ovo čitati kao osobno svjedočanstvo te primijeniti neke druge kriterije.
Teška osobna priča ispričana bez imalo patetike. Od čitatelja traži ogroman emocionalni angažman, a zauzvrat daje puno više od dobro utrošenog vremena.
"Tako je to s pričama koje nas bole, nije čudno da ih prisvojimo i dopustimo im da srastu s nama."
Monumentalno, ali za moje estetsko-kulturne senzibilitete na trenutke ipak previše nezanimljivo. Kraj koji se proteže preko stotinjak stranica je divan u svojoj melankoličnoj sjeti i svojim daljinama.