„Herkul“ je roman od tri celine. Prvi deo je priča o (posle)ratnim sarajevskim emigrantima i periodičnim povratnicima, njihovom životu na i između dva jezika i onom što se zbivalo debelo pre odlaska. Možda je ovo čak najviše priča o tome od ili iz čega si otišao i čemu ili u šta se vraćaš, što nikako nije i možda ne može biti isto, iako je u pitanju ista geografska širina i dužina, isti grad, iste ulice. Druga priča je intervju sa ratnim veteranom HVO, dovoljno bizarnim likom da bude Gavran zvani Ćumur. To otprilike ide onako kako biste zamišljali anegdotska prisećanja jednog paušalnog sociopate, koji jedva dočeka prve naznake nekog pičvajza, pa da ide da sve divno i svetlo „naše“ brani od „njih“. Treći deo „Herkula“ je najosobeniji, smešten u blisku budućnost, kada lokalni javašluk uništi turističku sezonu na hrvatskom primorju i kada jedan pasivni kraj postane odgovoran za lavinu koja se iz toga pokrene. Ova završnica je vrlo specifična u svakom smislu, specifična u odnosu na prethodna dva dela i specifična u odnosu na Jergovićev dosadašnji opus.
„Herkul“ zapravo funkcioniše kao (SF filmska) trilogija stare škole: Prvi deo vrlo dobro postavlja temelje i budi interesovanje i saučešće, drugi deo predstavlja maestralni vrhunac dramskog sukoba, treći privodi kraju sve te niti, ali je zato klimav kao babini zubi (što bi rekao moj pokojni deda). Emigrantska priča je zaista dobra. Jer je i promišljena i emotivna, i poznata i vrlo realna, i lična i svačija i, eto, jednostavno stvarno dobra. Ona zahteva vrlo veštog pisca, sposobnog i da emotivno pristupi svojim likovima, ali i da oblikuje njihove emocije, koje oni pak upućuju čitaocu. Veteranova ispovest stravično žulja i najbolji je deo. Najbolji je jer žulja i žulja jer je najbolji, povratna sprega. Ta nesretna budalčina Ćumur ima neki svoj osobni život, ima ličnost, ima svoj duhovni i emotivni sadržaj. I koliko god njegov rezon bi nakaradan i nakazan, koliko god Ćumur bio (namerno) preteran u svakom smislu, on je jezivo životan i zamisliv. Iako srećom ne znaš nijednog Ćumura, možda je on čak opipljiviji od ove „obične“ porodice iz prvog dela, kakvih znaš na desetine. Tu već nije dovoljan ma koji sjajan pisac, nego je potrebna Jergovićeva veoma osobena veština da najokorelije zlikovce predstavi kao ljudska bića. Ne zato što je to neko čudno čudo, jer ovo i ovakvo zlo jeste tipično ljudsko, nego zbog one nelagode usled toga što mi (ili evo: ja) baš i ne bismo da su to ljudska bića. Na kraju dolazi distopijska farsa iz provincije, ali sa svetskim odjekom, gde meni smeta ono mi smeta kod svake satire. Ako će da bude ono što jeste, ako će jasno da prenese poruku i porugu, ako će da očigledno i otvoreno kritikuje ono što bi bilo i za mnogo više od puke kritike – satira nikako ne može da bude suptilna. Tako je i ovde sve zaoštreno i zategnuto do pucanja, sve pršti od gradivnih motiva, sve je prevršilo svaku meru, puca se iz sveg oružja. Ne može tu biti prostora za bilo kakvo tanano tkanje, ovde se ide maljem. U krajnjem slučaju, ne možeš nekome sofisticirano zabosti prst u oko. Na svu sreću, ovo nije tip satire koji pokušava uz to još da bude i zabavan, a od kojih ja obično dobijem mali nervni slom. Ovo je smrtno ozbiljno i ogrezlo u crnom, crnom cinizmu koji nastaje iz očajanja i gorčine nad društvenom i ljudskom zbiljom. Ja cinizam ne volim, iako ga razumem. Razumem ga kao (možda) malko intelektualniju reakciju na nemoć pred naopakim (dok bi emotivnima reakcija verovatno bila debela depresija), ali ga ne volim upravo kao potvrdu te krajnje nemoći. Najgore kod golog pesimizma je kada ne možeš da mu nađeš rupu u logici. Tako je nekako i ovde: Sve je grubo i gorko i gnevno, ali je previše dobro potkovano da bi tek tako mogao da ga otpišeš kao preterano.
Ako dovoljno proširimo i rastegnemo pojam, onda bi „Herkul“ imao neke odlike angažovane književnosti. Što po sebi nije ni dobro ni loše, samo je jedan od utisaka, a tu se, po pravilu, književnost povlači u stranu što je poruka snažnija. Ta poruka je ovde crnilo nijanse „blacker than the blackest black , times infinity“, a mogućeg rešenja nema ni u naznakama. Životno je jezivo što je ovakvo ogorčenje krajnje razumljivo. Književno je ogromna šteta što mu ni blizu nije potreban pisac Jergovićeve izuzetnosti i sposobnosti.