What do you think?
Rate this book
Herkul
Godina je 2020-i-neka, Hrvatska je i dalje članica Europske Unije, no njezino je gospodarstvo na koljenima, turizam se urušio zbog prekomjerne gradnje i epidemije trbušnog tifusa za koji su neprovjereno optuženi islamski teroristi. Jedina svijetla točka i dalje je nogometna reprezentacija, koja žanje uspjeh za uspjehom.
General, veteran i heroj ratova u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj Anto Gavran, zvan Ćumur, u svojoj velebnoj kući na jadranskoj obali u mjestu Brižnik daje intervju upravo na dan važne nogometne utakmice između reprezentacija Hrvatske i Srbije. Istovremeno nakon više od trideset godina izbjeglištva i upornog izbjegavanja povratka u Sarajevo uspješni grafički dizajner i njegova supruga arhitektica odlučuju svojim jaguarom prvi put doći na odmor na jadransku obalu. Te večeri, na magistrali koja prolazi kroz Brižnik, dogodi se nesreća, s kojom započinje odvijanje jedne strašne, neželjene povijesti.
Herkul Miljenka Jergovića ubojita je, opominjuća satira kontra svakog, a posebno domaćeg, nacionalizma i lokalnog fašizma. Ovo je knjiga koja je i mračna i smiješna, knjiga iz koje nam iskače nevoljna budućnost svijeta.
Herkul je kratak roman o opasnosti svakog fanatizma i prelaganog baratanja velikim riječima, opomena za nas ovdašnje. Roman nad kojim ćemo plakati, smijati se i užasavati, istovremeno.
General, veteran i heroj ratova u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj Anto Gavran, zvan Ćumur, u svojoj velebnoj kući na jadranskoj obali u mjestu Brižnik daje intervju upravo na dan važne nogometne utakmice između reprezentacija Hrvatske i Srbije. Istovremeno nakon više od trideset godina izbjeglištva i upornog izbjegavanja povratka u Sarajevo uspješni grafički dizajner i njegova supruga arhitektica odlučuju svojim jaguarom prvi put doći na odmor na jadransku obalu. Te večeri, na magistrali koja prolazi kroz Brižnik, dogodi se nesreća, s kojom započinje odvijanje jedne strašne, neželjene povijesti.
Herkul Miljenka Jergovića ubojita je, opominjuća satira kontra svakog, a posebno domaćeg, nacionalizma i lokalnog fašizma. Ovo je knjiga koja je i mračna i smiješna, knjiga iz koje nam iskače nevoljna budućnost svijeta.
Herkul je kratak roman o opasnosti svakog fanatizma i prelaganog baratanja velikim riječima, opomena za nas ovdašnje. Roman nad kojim ćemo plakati, smijati se i užasavati, istovremeno.
- GenresFiction
176 pages, Hardcover
First published January 1, 2019
About the author
Miljenko Jergović
75 books583 followersMiljenko Jergović is a Bosnian born prose writer. He currently lives and works in Zagreb, Croatia.
Jergović has established himself as a regional writer across the territory of former Yugoslavia and is best known for his prolific work on Balkan history, the Bosnian war, and the Yugoslav legacy. Critics have acclaimed his capability to turn every topic into a story without changing it's core at all, hence preserving its internal logic.
His more acclaimed works include a collection of short stories Sarajevski marlboro (Sarajevo Marlboro, 1994) and widely translated novels like Kin, Ruta Tannenbaum, and The Walnut Mansion. Jergović works as a journalist and has published several collections of his articles and essays.
Jergović has established himself as a regional writer across the territory of former Yugoslavia and is best known for his prolific work on Balkan history, the Bosnian war, and the Yugoslav legacy. Critics have acclaimed his capability to turn every topic into a story without changing it's core at all, hence preserving its internal logic.
His more acclaimed works include a collection of short stories Sarajevski marlboro (Sarajevo Marlboro, 1994) and widely translated novels like Kin, Ruta Tannenbaum, and The Walnut Mansion. Jergović works as a journalist and has published several collections of his articles and essays.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 30 of 39 reviews
August 2, 2020
''Ali dok od mišljenja o drugome još i može biti nekakve koristi, premda ni to nije pravilo, misleći o sebi, čovjek nikad ništa pametno ne smisli.''
Podijeljen u četiri cjeline - Herkul, Zoran, Ćumur i Izveštaj o događaju, roman Herkul Miljenka Jergovića priča je o ljudima koji su u svojim zrelim godinama svjedočili raspadu bivše Jugoslavije, te iz njihove naracije saznajemo detalje života u predratnom Sarajevu i Zagrebu.
Zoran nam priča o skandalu na koncertu koji je slovenačka grupa Albert Fish održala u Sarajevu, a koji će prema nekima biti suptilni povod za raspad Jugoslavije, njegovom novom životu u Beču i pokušajima da zaboravi na svoj jugoslovenski identitet. Anto Gavran, zvani Ćumur nam priča o ratnim doživljajima koje je kao general hrvatske vojske doživio na ratištima u Hrvatskoj i Bosni, a najviše o njegovom najvažnijem životnom djelu - sinu Herkulu.
U poslednjoj cjelini romana, dvije hiljade dvadeset i neke godine, u noći kada fudbalsku utakmicu u Beogradu igraju Srbija i Hrvatska, jedan događaj pretvoriće tu noć u sve ono što se već dogodilo i što nad nama stoji kao opomena - činjenica da je ovo podneblje bure baruta, da fašizam uvijek čeka pogodan trenutak da se razbukta, a da mediji požar gase benzinom i stvaraju lažnu sliku sa izuzetno prisutnom netrpeljivošću.
Jergović piše oštro, bez kompromisa prema suočavanju sa prošlošću koju popularizuje desnica potpomognuta mlakim reakcijama Evropske unije, i ujedinjavanjem događaja iz prošlosti i budućnosti opominje na zamke naslijeđa naroda bivše Jugoslavije, zbog čega je ovaj roman istovremeno smiješan i strašan i podsjetnik da živimo na trusnom tlu na kojem uprkos svemu želimo izgraditi ličnu i kolektivnu budućnost.
Podijeljen u četiri cjeline - Herkul, Zoran, Ćumur i Izveštaj o događaju, roman Herkul Miljenka Jergovića priča je o ljudima koji su u svojim zrelim godinama svjedočili raspadu bivše Jugoslavije, te iz njihove naracije saznajemo detalje života u predratnom Sarajevu i Zagrebu.
Zoran nam priča o skandalu na koncertu koji je slovenačka grupa Albert Fish održala u Sarajevu, a koji će prema nekima biti suptilni povod za raspad Jugoslavije, njegovom novom životu u Beču i pokušajima da zaboravi na svoj jugoslovenski identitet. Anto Gavran, zvani Ćumur nam priča o ratnim doživljajima koje je kao general hrvatske vojske doživio na ratištima u Hrvatskoj i Bosni, a najviše o njegovom najvažnijem životnom djelu - sinu Herkulu.
U poslednjoj cjelini romana, dvije hiljade dvadeset i neke godine, u noći kada fudbalsku utakmicu u Beogradu igraju Srbija i Hrvatska, jedan događaj pretvoriće tu noć u sve ono što se već dogodilo i što nad nama stoji kao opomena - činjenica da je ovo podneblje bure baruta, da fašizam uvijek čeka pogodan trenutak da se razbukta, a da mediji požar gase benzinom i stvaraju lažnu sliku sa izuzetno prisutnom netrpeljivošću.
Jergović piše oštro, bez kompromisa prema suočavanju sa prošlošću koju popularizuje desnica potpomognuta mlakim reakcijama Evropske unije, i ujedinjavanjem događaja iz prošlosti i budućnosti opominje na zamke naslijeđa naroda bivše Jugoslavije, zbog čega je ovaj roman istovremeno smiješan i strašan i podsjetnik da živimo na trusnom tlu na kojem uprkos svemu želimo izgraditi ličnu i kolektivnu budućnost.
February 18, 2022
Zastrašujuće je koliko je balkanska stvarnost baš ovakva kao u Jergovićevom romanu. Još je strašnije što, i ono što nije, lako bi moglo biti.
May 13, 2020
„Herkul“ je roman od tri celine. Prvi deo je priča o (posle)ratnim sarajevskim emigrantima i periodičnim povratnicima, njihovom životu na i između dva jezika i onom što se zbivalo debelo pre odlaska. Možda je ovo čak najviše priča o tome od ili iz čega si otišao i čemu ili u šta se vraćaš, što nikako nije i možda ne može biti isto, iako je u pitanju ista geografska širina i dužina, isti grad, iste ulice. Druga priča je intervju sa ratnim veteranom HVO, dovoljno bizarnim likom da bude Gavran zvani Ćumur. To otprilike ide onako kako biste zamišljali anegdotska prisećanja jednog paušalnog sociopate, koji jedva dočeka prve naznake nekog pičvajza, pa da ide da sve divno i svetlo „naše“ brani od „njih“. Treći deo „Herkula“ je najosobeniji, smešten u blisku budućnost, kada lokalni javašluk uništi turističku sezonu na hrvatskom primorju i kada jedan pasivni kraj postane odgovoran za lavinu koja se iz toga pokrene. Ova završnica je vrlo specifična u svakom smislu, specifična u odnosu na prethodna dva dela i specifična u odnosu na Jergovićev dosadašnji opus.
„Herkul“ zapravo funkcioniše kao (SF filmska) trilogija stare škole: Prvi deo vrlo dobro postavlja temelje i budi interesovanje i saučešće, drugi deo predstavlja maestralni vrhunac dramskog sukoba, treći privodi kraju sve te niti, ali je zato klimav kao babini zubi (što bi rekao moj pokojni deda). Emigrantska priča je zaista dobra. Jer je i promišljena i emotivna, i poznata i vrlo realna, i lična i svačija i, eto, jednostavno stvarno dobra. Ona zahteva vrlo veštog pisca, sposobnog i da emotivno pristupi svojim likovima, ali i da oblikuje njihove emocije, koje oni pak upućuju čitaocu. Veteranova ispovest stravično žulja i najbolji je deo. Najbolji je jer žulja i žulja jer je najbolji, povratna sprega. Ta nesretna budalčina Ćumur ima neki svoj osobni život, ima ličnost, ima svoj duhovni i emotivni sadržaj. I koliko god njegov rezon bi nakaradan i nakazan, koliko god Ćumur bio (namerno) preteran u svakom smislu, on je jezivo životan i zamisliv. Iako srećom ne znaš nijednog Ćumura, možda je on čak opipljiviji od ove „obične“ porodice iz prvog dela, kakvih znaš na desetine. Tu već nije dovoljan ma koji sjajan pisac, nego je potrebna Jergovićeva veoma osobena veština da najokorelije zlikovce predstavi kao ljudska bića. Ne zato što je to neko čudno čudo, jer ovo i ovakvo zlo jeste tipično ljudsko, nego zbog one nelagode usled toga što mi (ili evo: ja) baš i ne bismo da su to ljudska bića. Na kraju dolazi distopijska farsa iz provincije, ali sa svetskim odjekom, gde meni smeta ono mi smeta kod svake satire. Ako će da bude ono što jeste, ako će jasno da prenese poruku i porugu, ako će da očigledno i otvoreno kritikuje ono što bi bilo i za mnogo više od puke kritike – satira nikako ne može da bude suptilna. Tako je i ovde sve zaoštreno i zategnuto do pucanja, sve pršti od gradivnih motiva, sve je prevršilo svaku meru, puca se iz sveg oružja. Ne može tu biti prostora za bilo kakvo tanano tkanje, ovde se ide maljem. U krajnjem slučaju, ne možeš nekome sofisticirano zabosti prst u oko. Na svu sreću, ovo nije tip satire koji pokušava uz to još da bude i zabavan, a od kojih ja obično dobijem mali nervni slom. Ovo je smrtno ozbiljno i ogrezlo u crnom, crnom cinizmu koji nastaje iz očajanja i gorčine nad društvenom i ljudskom zbiljom. Ja cinizam ne volim, iako ga razumem. Razumem ga kao (možda) malko intelektualniju reakciju na nemoć pred naopakim (dok bi emotivnima reakcija verovatno bila debela depresija), ali ga ne volim upravo kao potvrdu te krajnje nemoći. Najgore kod golog pesimizma je kada ne možeš da mu nađeš rupu u logici. Tako je nekako i ovde: Sve je grubo i gorko i gnevno, ali je previše dobro potkovano da bi tek tako mogao da ga otpišeš kao preterano.
Ako dovoljno proširimo i rastegnemo pojam, onda bi „Herkul“ imao neke odlike angažovane književnosti. Što po sebi nije ni dobro ni loše, samo je jedan od utisaka, a tu se, po pravilu, književnost povlači u stranu što je poruka snažnija. Ta poruka je ovde crnilo nijanse „blacker than the blackest black , times infinity“, a mogućeg rešenja nema ni u naznakama. Životno je jezivo što je ovakvo ogorčenje krajnje razumljivo. Književno je ogromna šteta što mu ni blizu nije potreban pisac Jergovićeve izuzetnosti i sposobnosti.
„Herkul“ zapravo funkcioniše kao (SF filmska) trilogija stare škole: Prvi deo vrlo dobro postavlja temelje i budi interesovanje i saučešće, drugi deo predstavlja maestralni vrhunac dramskog sukoba, treći privodi kraju sve te niti, ali je zato klimav kao babini zubi (što bi rekao moj pokojni deda). Emigrantska priča je zaista dobra. Jer je i promišljena i emotivna, i poznata i vrlo realna, i lična i svačija i, eto, jednostavno stvarno dobra. Ona zahteva vrlo veštog pisca, sposobnog i da emotivno pristupi svojim likovima, ali i da oblikuje njihove emocije, koje oni pak upućuju čitaocu. Veteranova ispovest stravično žulja i najbolji je deo. Najbolji je jer žulja i žulja jer je najbolji, povratna sprega. Ta nesretna budalčina Ćumur ima neki svoj osobni život, ima ličnost, ima svoj duhovni i emotivni sadržaj. I koliko god njegov rezon bi nakaradan i nakazan, koliko god Ćumur bio (namerno) preteran u svakom smislu, on je jezivo životan i zamisliv. Iako srećom ne znaš nijednog Ćumura, možda je on čak opipljiviji od ove „obične“ porodice iz prvog dela, kakvih znaš na desetine. Tu već nije dovoljan ma koji sjajan pisac, nego je potrebna Jergovićeva veoma osobena veština da najokorelije zlikovce predstavi kao ljudska bića. Ne zato što je to neko čudno čudo, jer ovo i ovakvo zlo jeste tipično ljudsko, nego zbog one nelagode usled toga što mi (ili evo: ja) baš i ne bismo da su to ljudska bića. Na kraju dolazi distopijska farsa iz provincije, ali sa svetskim odjekom, gde meni smeta ono mi smeta kod svake satire. Ako će da bude ono što jeste, ako će jasno da prenese poruku i porugu, ako će da očigledno i otvoreno kritikuje ono što bi bilo i za mnogo više od puke kritike – satira nikako ne može da bude suptilna. Tako je i ovde sve zaoštreno i zategnuto do pucanja, sve pršti od gradivnih motiva, sve je prevršilo svaku meru, puca se iz sveg oružja. Ne može tu biti prostora za bilo kakvo tanano tkanje, ovde se ide maljem. U krajnjem slučaju, ne možeš nekome sofisticirano zabosti prst u oko. Na svu sreću, ovo nije tip satire koji pokušava uz to još da bude i zabavan, a od kojih ja obično dobijem mali nervni slom. Ovo je smrtno ozbiljno i ogrezlo u crnom, crnom cinizmu koji nastaje iz očajanja i gorčine nad društvenom i ljudskom zbiljom. Ja cinizam ne volim, iako ga razumem. Razumem ga kao (možda) malko intelektualniju reakciju na nemoć pred naopakim (dok bi emotivnima reakcija verovatno bila debela depresija), ali ga ne volim upravo kao potvrdu te krajnje nemoći. Najgore kod golog pesimizma je kada ne možeš da mu nađeš rupu u logici. Tako je nekako i ovde: Sve je grubo i gorko i gnevno, ali je previše dobro potkovano da bi tek tako mogao da ga otpišeš kao preterano.
Ako dovoljno proširimo i rastegnemo pojam, onda bi „Herkul“ imao neke odlike angažovane književnosti. Što po sebi nije ni dobro ni loše, samo je jedan od utisaka, a tu se, po pravilu, književnost povlači u stranu što je poruka snažnija. Ta poruka je ovde crnilo nijanse „blacker than the blackest black , times infinity“, a mogućeg rešenja nema ni u naznakama. Životno je jezivo što je ovakvo ogorčenje krajnje razumljivo. Književno je ogromna šteta što mu ni blizu nije potreban pisac Jergovićeve izuzetnosti i sposobnosti.
August 28, 2021
Nijedan pisac sa južnoslavenskih prostora ne može bolje proniknuti u psihu napaćenog balkanskog čovjeka, od majčine utrobe zatrovanog nacionalizmom koji mu još preko pupčane vrpce majka ostavlja u amanet, kao što to može Jergović.
U romanu Herkul bavi se sveprisutnim i aktuelnim problemom nacionalizma koji nas prati gdje god da od njega pobjegnemo.
Problem psihe dijasporaca, srpske porodice koja se nakon rata '92-95'.seli u Beč tražeći utočište daleko od sukobljenog Sarajeva i nekadašnje Jugoslavije. Oni bježe, ali Jugoslavija ne bježi iz njih, prati ih na svakom koraku i oprezno vreba.
Sudbina hrvarskog domobrana iz posljednjeg rata će biti usko povezana sa smrću ovog sprskog para.
“Tih godina geleri su isplivavali iz živih tijela. Neko bi vrijeme ostajali ispod, a onda bi probijali kožu i izlazili van. Bilo je to kao kad djeci ispadaju mliječni zubi”.
U romanu Herkul bavi se sveprisutnim i aktuelnim problemom nacionalizma koji nas prati gdje god da od njega pobjegnemo.
Problem psihe dijasporaca, srpske porodice koja se nakon rata '92-95'.seli u Beč tražeći utočište daleko od sukobljenog Sarajeva i nekadašnje Jugoslavije. Oni bježe, ali Jugoslavija ne bježi iz njih, prati ih na svakom koraku i oprezno vreba.
Sudbina hrvarskog domobrana iz posljednjeg rata će biti usko povezana sa smrću ovog sprskog para.
“Tih godina geleri su isplivavali iz živih tijela. Neko bi vrijeme ostajali ispod, a onda bi probijali kožu i izlazili van. Bilo je to kao kad djeci ispadaju mliječni zubi”.
August 23, 2020
Jergoviću je teško naći manu. Ovaj romančić je drugačiji od onoga što sam od njega navikla, ali svakako odličan. Roman o mržnji, ukratko. Na nju je narod sa ovih prostora osuđen, a moglo bi se reći i zadojen. Svega smo svjesni i sve ovo gledamo skoro pa svakodnevno, ali ipak, tužno je vidjeti na papiru.
“Tih godina geleri su isplivavali iz živih tijela. Neko bi vrijeme ostajali ispod, a onda bi probijali kožu i izlazili van. Bilo je to kao kad djeci ispadaju mliječni zubi”.
"Kada je istina očigledna, nemoguće ju je izreći riječima. Ono što se riječima ne može izreći to i ne postoji."
“Tih godina geleri su isplivavali iz živih tijela. Neko bi vrijeme ostajali ispod, a onda bi probijali kožu i izlazili van. Bilo je to kao kad djeci ispadaju mliječni zubi”.
"Kada je istina očigledna, nemoguće ju je izreći riječima. Ono što se riječima ne može izreći to i ne postoji."
August 17, 2020
Ovdje su suprostavljena dva pogleda na svijet preko dva glavna lika od koji su oba "sakata", nepotpuna, uskraćena.
Prvi lik je general HVO-a, koji se borio u ratu u Bosni i izašao kao "pobjednik" ili se njemu bar tako čini, čovjek odlučne reakcije, koji ne kalkulira puno, drži se strogo svojih usađenih vrijednosti koje ne propituje dublje, krut i bezobziran. Drugi lik je intelektualac koji je nakon ratnih zbivanja u Bosni napustio svoj kraj i sad negdje vani lebdi ni na nebu ni na zemlji, u strahu i od svoj sjene,nesiguran, dozlaboga iritantan nepostojanjem u sebi one zdrave doze grow-a-pair energije.
A kad se takva dva svijeta sudare, strada onaj mekši, nježniji.
Prvi lik je general HVO-a, koji se borio u ratu u Bosni i izašao kao "pobjednik" ili se njemu bar tako čini, čovjek odlučne reakcije, koji ne kalkulira puno, drži se strogo svojih usađenih vrijednosti koje ne propituje dublje, krut i bezobziran. Drugi lik je intelektualac koji je nakon ratnih zbivanja u Bosni napustio svoj kraj i sad negdje vani lebdi ni na nebu ni na zemlji, u strahu i od svoj sjene,nesiguran, dozlaboga iritantan nepostojanjem u sebi one zdrave doze grow-a-pair energije.
A kad se takva dva svijeta sudare, strada onaj mekši, nježniji.
March 10, 2021
3.5
Врло занимљива и специфична критика, прије свега национализма, али и политике и медијске манипулације.
Подијељена у 4 цијелине(од којих први нема неки садржински значај), књига нас 2ом и 3ом цијелином упознаје са два тотално различита лика која, сплетом околности, у 4ој цијелини један другом улазе у живот и заувјек га мијењају. Међутим, нису њихови животи једино што се мијења, напротив то је можда чак и најмање значајно.
Тема је врло осјетљива, али је представљена оштро, прецизно а на неке моменте врло подругљиво и сатирично. Стил писања је шарен и не бих могао да нађем адекватан опис јер писац заиста вјешто мијења начин на који описује али и перспективу оног који описује.
Што се тиче саме радње она и није толико важна колико и сама порука која се крије иза ње. Главно дешавање се одвија уочи фудбалске утакмице између Србије и Хрватске, али много већи значај имају ствари које су се десиле прије тога, а нарочито непосредно после утакмице.
На крају, рекао бих да је писац имао генијалну замисао и да је на суптилан начин послао много порука, али и да је уједно директно дао критике национализму и свему ономе што он доноси нашем друштву. Ипак, чини ми се да је књига могла много више и да је писац поставио одличну основу за врхунско разрађивање теме, али да је није у потпуности и искористио.
Врло занимљива и специфична критика, прије свега национализма, али и политике и медијске манипулације.
Подијељена у 4 цијелине(од којих први нема неки садржински значај), књига нас 2ом и 3ом цијелином упознаје са два тотално различита лика која, сплетом околности, у 4ој цијелини један другом улазе у живот и заувјек га мијењају. Међутим, нису њихови животи једино што се мијења, напротив то је можда чак и најмање значајно.
Тема је врло осјетљива, али је представљена оштро, прецизно а на неке моменте врло подругљиво и сатирично. Стил писања је шарен и не бих могао да нађем адекватан опис јер писац заиста вјешто мијења начин на који описује али и перспективу оног који описује.
Што се тиче саме радње она и није толико важна колико и сама порука која се крије иза ње. Главно дешавање се одвија уочи фудбалске утакмице између Србије и Хрватске, али много већи значај имају ствари које су се десиле прије тога, а нарочито непосредно после утакмице.
На крају, рекао бих да је писац имао генијалну замисао и да је на суптилан начин послао много порука, али и да је уједно директно дао критике национализму и свему ономе што он доноси нашем друштву. Ипак, чини ми се да је књига могла много више и да је писац поставио одличну основу за врхунско разрађивање теме, али да је није у потпуности и искористио.
February 9, 2022
"Jesi li se ti to vratio?
Odjednom više nisam znao kako da se ponašam i kako da govorim, pa mi se učinilo da ću najbolje proći ako progovorim njemački, ako im pokažem da ja već mislim na njemačkom, da sanjam na njemačkom i da sam ovdje kao Nijemac, kao Austrijanac, i nemam nikakvih pretenzija na ovo mjesto, nisam iz Sarajeva, nikad iz Sarajeva nisam bio."
Razmišljam o tome zašto me je ovaj junakov osećaj ovoliko pogodio, o tome kako se autor zgodno ogradio od patetičnog horskog tumačenja da smo "svi mi postjugosloveni Herkul" a opet zadržao mogućnost da većinska postjugoslovenska (književna, navijačka i medijska) istina jeste, i da se vratim pisanju dnevnika.
Odjednom više nisam znao kako da se ponašam i kako da govorim, pa mi se učinilo da ću najbolje proći ako progovorim njemački, ako im pokažem da ja već mislim na njemačkom, da sanjam na njemačkom i da sam ovdje kao Nijemac, kao Austrijanac, i nemam nikakvih pretenzija na ovo mjesto, nisam iz Sarajeva, nikad iz Sarajeva nisam bio."
Razmišljam o tome zašto me je ovaj junakov osećaj ovoliko pogodio, o tome kako se autor zgodno ogradio od patetičnog horskog tumačenja da smo "svi mi postjugosloveni Herkul" a opet zadržao mogućnost da većinska postjugoslovenska (književna, navijačka i medijska) istina jeste, i da se vratim pisanju dnevnika.
July 5, 2020
Ako ste pročitali sinopsis sa kraja knjige, on opisuje samo treći deo. Knjiga počinje pričom Srbina iz Sarajeva koji se sa ženom seli u Beč i tamo započinje novi život pokušavajući da zaboravi stari. Potom dolazi intervju poznatog hrvatskog generala i heroja ratova u BiH i Hrvatskoj, prostog čoveka, Herkulovog oca. Konačno, treći deo spaja njihove živote, što deluje kao okidač lančane reakcije ludila na našim prostorima.
Kao osobi koja je sa jednim koferom došla u Beč da okuša sreću (doduše ne vođena ratom kao Jergovićev Zoran) i kao nekome ko će odgajati decu na nemačkom govornom području, meni je prvi deo knjige bio najupečatljiviji. Čitala sam ga sa knedlom u grlu. Verno je oslikana svaka misao, svaka briga, pa su i moje duboko zakopane emocije isplivale na površinu.
I Zoran i general Anto, pravi su predstavnici našeg mentaliteta. Ne Zoran srpskog a Anto hrvatskog, nego su obojica tipični predstavnici ljudi sa naših prostora, predstavnici školovanih i neškolovanih, predstavnici odbeglih i ostalih.
Treći deo knjige je satiričan prikaz naše bliske budućnosti. Kako bi ona mogla izgledati ako bismo nastavili da zalivamo taj gnev koji se još krije u ljudima, ako ne bismo ništa naučili iz svih tih prokletih ratova.
Kao osobi koja je sa jednim koferom došla u Beč da okuša sreću (doduše ne vođena ratom kao Jergovićev Zoran) i kao nekome ko će odgajati decu na nemačkom govornom području, meni je prvi deo knjige bio najupečatljiviji. Čitala sam ga sa knedlom u grlu. Verno je oslikana svaka misao, svaka briga, pa su i moje duboko zakopane emocije isplivale na površinu.
I Zoran i general Anto, pravi su predstavnici našeg mentaliteta. Ne Zoran srpskog a Anto hrvatskog, nego su obojica tipični predstavnici ljudi sa naših prostora, predstavnici školovanih i neškolovanih, predstavnici odbeglih i ostalih.
Treći deo knjige je satiričan prikaz naše bliske budućnosti. Kako bi ona mogla izgledati ako bismo nastavili da zalivamo taj gnev koji se još krije u ljudima, ako ne bismo ništa naučili iz svih tih prokletih ratova.
February 4, 2025
Това, в което ме убеди тази книга, е че не знам нищо за разпада на бивша Югославия и последвалите конфликти.
September 14, 2024
Две на пръв поглед отделни истории, които се свързват в трета - тънко книжле, което ни връща назад във времето с историите на двама от главните герои и после ни запраща в не толкова далечното бъдеще, където проблемите и решенията им са идентични и нищо не се е променило през последните 40 години.
От началото на разпада на Югославия, през Босна и Херцеговина през 90-те, до Хърватия в близокото бъдеще, три етноса, три религии, колкото различни, толкова и еднакви, оплитат съдбите на главните герои и съдбовните решения, които взимат преди, по време на и след войната в бивша Югославия ще начертаят и края им.
Йергович преплита миналата реалност с бъдеща фикция, за да разкаже една от най-жестоките си истории, която трябва да се чете като предупреждение към всички в наши дни- как един нещастен инцидент може да послужи като повод за съживяване на стари страхове и омраза, подклаждани от социалните мрежи и фалшивите новини (адски ми хареса определението "журналист-фантаст"- точно в десятката!), от политици и институции.
А кой е Херкулес? Той е любовта и надеждата, че доброто у хората е още живо. Ще оцелеят ли или ще бъдат удавени в пролятата кръв?
От началото на разпада на Югославия, през Босна и Херцеговина през 90-те, до Хърватия в близокото бъдеще, три етноса, три религии, колкото различни, толкова и еднакви, оплитат съдбите на главните герои и съдбовните решения, които взимат преди, по време на и след войната в бивша Югославия ще начертаят и края им.
Йергович преплита миналата реалност с бъдеща фикция, за да разкаже една от най-жестоките си истории, която трябва да се чете като предупреждение към всички в наши дни- как един нещастен инцидент може да послужи като повод за съживяване на стари страхове и омраза, подклаждани от социалните мрежи и фалшивите новини (адски ми хареса определението "журналист-фантаст"- точно в десятката!), от политици и институции.
А кой е Херкулес? Той е любовта и надеждата, че доброто у хората е още живо. Ще оцелеят ли или ще бъдат удавени в пролятата кръв?
September 26, 2020
Iskreno se divim Jergovićevoj inspiraciji i pisanju, ne samo u ovom romanu, već generalno. Ako govorimo konkretno o Herkulu, potresan je na toliko načina. I dok za mnoge pisce koji pišu o posledicama raspada Jugoslavije, o ratu i porastu toksičnih nacionalizama, imam utisak da ih mogu razumeti samo ljudi sa ovih prostora, Jergović je sasavim drugačiji. Osoba bilo koje nacionalnosti mogla bi da saoseća sa težinom koja se krije iza njegovih rečenica. Pored toga što Herkul ostavlja neverovatan emotivan utisak na čitaoca, Jergović u ovom romanu iskazuje apsolutnu suštinu današnjih političkih prilika u zemljama bivše Jugoslavije. I mada su predstavljeni događaji sasvim fiktivni, nije teško zbuniti se i projektovati ih u stvarnost. Ako nastavim da pišem svoje utiske i o narednim Jergovićevim romanima koje budem čitala, mislim da će moja glavna impresija biti da je on jedan od najvećih pisaca svih vremena, svakako na ovim prostorima, a verovatno i šire.
January 2, 2022
Svojim prepoznatljivim stilom, Jergovićeva satira opisuje stvarnost u kojoj smo odrasli i u kojoj živimo i iz koje nerijetko želimo izbjeći. Bez imalo susprezanja prezentira stanje uma ovih prostora i njegovu osakaćenost. Vrlo duhovit, ali i vrlo ozbiljan opominjajući roman.
February 14, 2021
Nekada imam osjećaj da o identitetu više otkrivam čitajući Jergovića, nego gledajući se u ogledalo. Tako i ovaj put.
July 2, 2026
Reading Herkul wasn't just a literary experience for me—it was like staring into a fractured family mirror. Growing up in Switzerland with parents from Sarajevo, I have spent my life surrounded by the quiet, heavy silences of exile. Jergović's novel captures that weight with devastating precision, and it fully deserves its 5 stars.
The book is a masterclass in memory and grief, but it was one specific moment that stayed with me: the Serbian protagonist's confession that he did not want his children to grow up with anything ex-Yugoslavian, raising them strictly as Austrians instead. It is a gut-wrenching line, not because it is born of hatred, but because it is born of a desperate, radical love. It is a parent's ultimate sacrifice—severing the child's tongue from the past to protect them from the bleeding wounds of ethnic nationalism. In Switzerland, I have met countless families just like this. Parents who deliberately erased the folk songs, the language, and the complicated histories from their homes, trading them for a safe, neutral, Western identity.
And yet, reading this, I felt a profound gratitude for my own parents—because they chose the opposite path. They taught me everything: the language, the layered history, the poetry, the sevdalinkas, the humor, and the pain. But they anchored it all in one unwavering principle: acceptance and respect for every person from the region. Jergović captures this dilemma so perfectly in his prose, especially in his masterful handling of the "name rhetoric"—the way a surname alone can trigger prejudice, suspicion, or instant kinship. My parents drilled into me that a name is just a name. A Croat, a Serb, a Bosniak—these labels tell you nothing about a soul. What matters is character, and how a person treats you as a human being. That lesson has been my shield against the very nationalism Jergović dissects.
Which brings me to the Croatian Ustasha rhetoric in the book. That section shocked me to my core—not because it felt foreign, but because it felt so painfully familiar. The speech he captures is surreal in its almost theatrical brutality, yet utterly real in the way it mirrors conversations I have overheard at diaspora gatherings, family dinners, or even casual community events in Switzerland. How many times have I encountered direct or indirect nationalists—people who dress up old hatreds in new, respectable clothes, or who casually drop revisionist phrases as if they were stating the weather? Jergović does not exaggerate; he simply transcribes the chilling normalcy of it.
Herkul is essential reading for anyone trying to grasp the conflicting relations in the ex-yugoslavian countries. It validates the quiet grief of letting go while mourning everything that was lost, but it also forces us to confront the uncomfortable truths our parents carried. Most importantly, for me, it reaffirmed why my parents' way—teaching memory without malice, and judging people by their character rather than their name—is the only path forward. Brutal, beautiful, and unflinchingly honest, this is the book that finally puts words to the silence I grew up with.
The book is a masterclass in memory and grief, but it was one specific moment that stayed with me: the Serbian protagonist's confession that he did not want his children to grow up with anything ex-Yugoslavian, raising them strictly as Austrians instead. It is a gut-wrenching line, not because it is born of hatred, but because it is born of a desperate, radical love. It is a parent's ultimate sacrifice—severing the child's tongue from the past to protect them from the bleeding wounds of ethnic nationalism. In Switzerland, I have met countless families just like this. Parents who deliberately erased the folk songs, the language, and the complicated histories from their homes, trading them for a safe, neutral, Western identity.
And yet, reading this, I felt a profound gratitude for my own parents—because they chose the opposite path. They taught me everything: the language, the layered history, the poetry, the sevdalinkas, the humor, and the pain. But they anchored it all in one unwavering principle: acceptance and respect for every person from the region. Jergović captures this dilemma so perfectly in his prose, especially in his masterful handling of the "name rhetoric"—the way a surname alone can trigger prejudice, suspicion, or instant kinship. My parents drilled into me that a name is just a name. A Croat, a Serb, a Bosniak—these labels tell you nothing about a soul. What matters is character, and how a person treats you as a human being. That lesson has been my shield against the very nationalism Jergović dissects.
Which brings me to the Croatian Ustasha rhetoric in the book. That section shocked me to my core—not because it felt foreign, but because it felt so painfully familiar. The speech he captures is surreal in its almost theatrical brutality, yet utterly real in the way it mirrors conversations I have overheard at diaspora gatherings, family dinners, or even casual community events in Switzerland. How many times have I encountered direct or indirect nationalists—people who dress up old hatreds in new, respectable clothes, or who casually drop revisionist phrases as if they were stating the weather? Jergović does not exaggerate; he simply transcribes the chilling normalcy of it.
Herkul is essential reading for anyone trying to grasp the conflicting relations in the ex-yugoslavian countries. It validates the quiet grief of letting go while mourning everything that was lost, but it also forces us to confront the uncomfortable truths our parents carried. Most importantly, for me, it reaffirmed why my parents' way—teaching memory without malice, and judging people by their character rather than their name—is the only path forward. Brutal, beautiful, and unflinchingly honest, this is the book that finally puts words to the silence I grew up with.
May 4, 2020
"Dobra vijest je nikakva vijest. Dobra vijest ostaje neobjavljena, ili neusporedivo slabije plasirana od loše vijesti. Vijest koja ozloglašava državu stostruko je manje atraktivna od vijesti koja na zao glas dovodi i najbeznačajnijeg pojedinca."
August 4, 2020
Sviđa mi se satirički način kroz koji Jergović obrađuje svakodnevnicu društva kao i struktura romana s dva "portreta" i završnim poglavljem. Zanimljivo bi bilo kad bi ova knjiga bila uvrštena u lektire pa da mladi malo lakše shvaćaju političke i medijske manipulacije kojima svakodnevno svjedočimo.
December 26, 2019
Prva dva dijela - ispovjesti srpskog emigranta i hrvatskog generala - zaslužuju najvišu ocjenu, tu Jergovićeva pripovjedačka sposobnost dolazi do punog izražaja. Treći dio slabiji, barem za moj ukus. Generalno, jedna solidna knjiga, ali može on i mnogo bolje.
October 15, 2023
Moram ovdje izdvojiti dva bisera od citata, po kojima ću Jergovića pamtiti i dulje od ovog, inače ne pretjerano posebnog romana. U jednom od njih, Zagreb je prozvan "savršeno nezanimljivim antipatičnim graduljkom, erektiranim palčićem među istočnoeuropskim prijestolnicama". U drugom odlomku autor je ubacio i samog sebe kao "također Bosanca, Sarajliju, nacionalnog izopćenika balzakovski opsežnog opusa, koji po Zagrebu glumi vlastitu sjenu i pretvara se da ga nema".
Dakle, ako ste mislili da je pokojni Vjenceslav Novak bio "hrvatski Balzac", kako to piše u školskim čitankama, krivo ste mislili.
Dakle, ako ste mislili da je pokojni Vjenceslav Novak bio "hrvatski Balzac", kako to piše u školskim čitankama, krivo ste mislili.
November 17, 2022
"Herkules" Jergovicia ukazuje zatrważającą wizję przyszłości, w której stare niezabliźnione rany wciąż są rozgrzebywane, co w konsekwencji doprowadza do wielu ludzkich tragedii. Portretując (głównie) chorwackie i serbskie społeczeństwo przyszłości, autor pokazuje nam, co się stanie z Bałkanami, jeśli ludziom nie miną nacjonalistyczne zapędy.
"Tu radość brzmi jak groźba".
Nieprzypadkowo punktem zapalnym wydarzeń staje się piłkarski pojedynek pomiędzy Chorwacją i Serbią. Ale zanim do tego dojdziemy – i zanim zorientujemy się, jak gęstą sieć wydarzeń tka autor – poznajemy wielu bohaterów i wiele historii naznaczonych trudną przeszłością. A gdy już się one złączą... wszystkie klocki zaczynają układać się w sensowną, acz bolesną, całość.
"Nagle widzę siebie w ich oczach jako Serba. I żeby się obronić od tego obrazu i od wszystkiego, co mógłby znaczyć, oni stają się dla mnie Chorwatami. Tymi Chorwatami z drugiej wojny światowej, tymi, którzy torturowali i zabijali ludzi w Jesenovcu, tymi, którzy w tej wojnie w Žitomisliciach zburzyli cerkiew i klasztor, i nagle ja jestem tym, komu cerkiew została zburzona, choć nie umiem się nawet przeżegnać".
Niewygodne to wszystko było, bardzo niełatwe w odbiorze, ale to ważna, interesująca pozycja, po którą warto sięgnąć.
"Zużyłem ponad pół życia na próby stania się Austriakiem, po którym nie da się poznać, że kiedykolwiek był kimkolwiek innym niż Austriakiem. I kiedy patrzę na swoje dzieci, jestem wciąż jednakowo dumny, że są Austriakami i nikt nie rozpoznaje w nich innego pochodzenia, nic ich nie zdradza, do nikogo nie należą. Mogą być w życiu kim tylko chcą, dla mnie liczy się jedynie to, że są Austriakami".
"Tu radość brzmi jak groźba".
Nieprzypadkowo punktem zapalnym wydarzeń staje się piłkarski pojedynek pomiędzy Chorwacją i Serbią. Ale zanim do tego dojdziemy – i zanim zorientujemy się, jak gęstą sieć wydarzeń tka autor – poznajemy wielu bohaterów i wiele historii naznaczonych trudną przeszłością. A gdy już się one złączą... wszystkie klocki zaczynają układać się w sensowną, acz bolesną, całość.
"Nagle widzę siebie w ich oczach jako Serba. I żeby się obronić od tego obrazu i od wszystkiego, co mógłby znaczyć, oni stają się dla mnie Chorwatami. Tymi Chorwatami z drugiej wojny światowej, tymi, którzy torturowali i zabijali ludzi w Jesenovcu, tymi, którzy w tej wojnie w Žitomisliciach zburzyli cerkiew i klasztor, i nagle ja jestem tym, komu cerkiew została zburzona, choć nie umiem się nawet przeżegnać".
Niewygodne to wszystko było, bardzo niełatwe w odbiorze, ale to ważna, interesująca pozycja, po którą warto sięgnąć.
"Zużyłem ponad pół życia na próby stania się Austriakiem, po którym nie da się poznać, że kiedykolwiek był kimkolwiek innym niż Austriakiem. I kiedy patrzę na swoje dzieci, jestem wciąż jednakowo dumny, że są Austriakami i nikt nie rozpoznaje w nich innego pochodzenia, nic ich nie zdradza, do nikogo nie należą. Mogą być w życiu kim tylko chcą, dla mnie liczy się jedynie to, że są Austriakami".
October 22, 2020
Realno, ne čitam često knjige pisaca sa ovoga područja jer nekako ne volim da se vezujem za ovu našu "situaciju" i na taj način. Jergovića, iskreno, nisam prije čitala, i vidim da je to bila graška.
Herkul je, zaista, fenomenalna knjiga na mnogo načinam. Ponajviše što je toliko relano napisana, da bih ponekad pomislila da ovo ipak nije fikcija.
Ljudi, kao što je Ćumur, znam na pretek. I ti ljudi, baš kao i on, ne mogu da objasne šta je to što ih vuče da mrze druge i zašto sve vide kao prijetnju egzistenciji njih i njihovog naroda. Mogla bih esej napisati o ovoj knjizi, ali dobro je što je i moj momak pročitao, pa barem možemo zajedno diskutovati o njoj :)))
Uglavnom, sve preporuke! A mogla sa još šta od Jergovića pročitati.
Herkul je, zaista, fenomenalna knjiga na mnogo načinam. Ponajviše što je toliko relano napisana, da bih ponekad pomislila da ovo ipak nije fikcija.
Ljudi, kao što je Ćumur, znam na pretek. I ti ljudi, baš kao i on, ne mogu da objasne šta je to što ih vuče da mrze druge i zašto sve vide kao prijetnju egzistenciji njih i njihovog naroda. Mogla bih esej napisati o ovoj knjizi, ali dobro je što je i moj momak pročitao, pa barem možemo zajedno diskutovati o njoj :)))
Uglavnom, sve preporuke! A mogla sa još šta od Jergovića pročitati.
February 20, 2026
Powieść o uniwersalnym przesłaniu: nacjonalizm, ksenofobia i nienawiść żyją wśród nas, potrzebują jedynie odpowiednich warunków, aby wzrosnąć. Z biegiem lat los uchodźców może i się zmienia, ale wniosek pozostaje ten sam – zawsze czują się obcy, nigdy nie są u siebie.
Mimo to umiarkowanie przypadł mi do gustu sposób prowadzenia narracji. Różne części, które wydawały mi się trochę osobnymi bytami.
Mimo to umiarkowanie przypadł mi do gustu sposób prowadzenia narracji. Różne części, które wydawały mi się trochę osobnymi bytami.
December 4, 2024
Genijalni Jergovic. Procitala sam ju za 2 dana i morala sam ju vratit pa ne mogu izdvojiti neke citate koje bih htjela imat negdje zapisane. Mislim da cu ju ponovno posudit samo da uhvatim par dijelova na koje sam se od srca smijala, jer me zbilja podsjeti na moj rodni grad i kao da sam tamo u birtiji i Jergovic docara svakojake profile na maestralan, a lagan nacin. Stavila bih 5, ali Andric...
December 19, 2019
Jaka, teška satira bez ijedne reči viška. Odlično izgrađeni likovi, britak jezik, humor, prepoznatljiv njegov stil, ali lišen nepotrebne patetike. Meni najbolji njegov roman dosad, mada ga nije bilo lako pročitati. Ostavlja osećaj jeze, još dugo, dugo...
July 21, 2020
Don’t be fooled by the description, wars in former Yugoslavia are again the main theme. Out of three quasi separate stories, I liked the first one best. Last one, partly dystopian partly satirical, was at the same time unfortunately too absurd and long.
August 12, 2020
Ono što je u Herkulu izmaštano zapravo bi moglo biti i realno događanje, ma koliko jezivo se činilo, nažalost. Kao što su realni i likovi i sudbine Zorana i Ćumura, kao dvije strane novčića. Mislim da niko s takvom lakoćom ne može prikazati sve te nijanse bolje od Jergovića.
August 23, 2021
U pocetku mi se knjiga jako dopala. Odlicna razdrada I prikaz likova, posebno Gorana. Medjutim ritam nije uravnotezen. Poslednji pasus smandrljan I ubrzan u poredjenju sa prva 2 koja su licila na duzi uvod .
Duhovit i interesantan pisac, to stoji.
Duhovit i interesantan pisac, to stoji.
September 13, 2024
Херкулес от Югославия е поводът за всичко: https://knigolandia.info/herkules/
Безброй истории извират от времето разделно на Югославия – наскоро писах за „Джорджич се връща“ на Горан Войнович, а сега с погрешно очакване се впуснах в тъмната изповед „Херкулес“ на Миленко Йергович. Погрешно, защото очаквах сатира с поглед към бъдещето, но получих наситена драма, в която бягството и оставането в крайна сметка се оказват с един знак, знак за изваждане, знак за деление, знак за изтриване, което си изберете. А две привидно безкрайно далечни една от друга истории се сблъскват като частици в адронния колайдер, от който се разхвърчават най-елементарните частици на балканщината – агресията, кръвожадния национализъм, жестокостта.
Издателство ЕРГО
https://knigolandia.info/herkules/
Безброй истории извират от времето разделно на Югославия – наскоро писах за „Джорджич се връща“ на Горан Войнович, а сега с погрешно очакване се впуснах в тъмната изповед „Херкулес“ на Миленко Йергович. Погрешно, защото очаквах сатира с поглед към бъдещето, но получих наситена драма, в която бягството и оставането в крайна сметка се оказват с един знак, знак за изваждане, знак за деление, знак за изтриване, което си изберете. А две привидно безкрайно далечни една от друга истории се сблъскват като частици в адронния колайдер, от който се разхвърчават най-елементарните частици на балканщината – агресията, кръвожадния национализъм, жестокостта.
Издателство ЕРГО
https://knigolandia.info/herkules/
October 10, 2026
nemas pojma sto se dogadja u ovoj knjizi. i u trenutku, kada se radnje spoje i pohvatas konce, shvatis da autor - iznimno vjesto, divnim vokabularom - pripovijeda o surovoj stvarnosti zivota na balkanu.
Displaying 1 - 30 of 39 reviews