Ana Vučković (udato Denčić) završila je dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, a zatim i master-studije filmologije na istom fakultetu. Objavila je nekoliko knjiga: "Epoha lipsa juče" (2003), "Lust 'n' Dust" (2004), "Plišani soliter" (2007), "Surfing Serbia" (2012), "Yugoslav" (2019). Novinarka je Radio Beograda 2 i kolumnistkinja Siti Magazina (City Magazine).
"Počela sam svaku svoju misao da govorim. Čini mi se da sve treba jedni drugima da kažemo, jer ljudi ćute, a onda umru i ta misao ode s njima."
Pametno napisan roman, ritam rečenice koji izuzetno prija, iznenadne duhovite, ironične ili čak toliko bolne opservacije da su gotovo razarajuće, koje te prodrmaju nakon neke idealizovane slike kao incident. Poput odrednice u Enciklopediji mrtvih, život i smrt jednog običnog čoveka u kojem se i rascvetalo i okamenilo kišovsko cveće. Slavlje jednog života i nasuprot tome - sve ono propušteno u rutini svakodnevice, u propasti Jugoslavije, u tranziciji, nesnađenosti, bolesti: pitanje zašto smo tako retko slavili život, ugađali sebi i častili se samo u izuzetnim prilikama, uvek sa nekim povodom kao da nam je povod bio neophodan. Život čiji su tragovi ostali samo u pričama preživelih, u ormarima preminulih u čiju se odeću umotavamo kao mala deca i preoblačimo u njih, u alkoholom zasićenom vazduhu na kraju žurke dok glumimo odrasle i rekreiramo neka bolja vremena. Oda ocu iz koje grmi Caruso, dodiruju nas jaki mirisi, fini materijali, mode i rituali, sočni ukusi, bezbrižna putovanja, slagalica sećanja iz koje naratorka sklapa sve pojedinosti koje su činile njenog oca onakvim kakav možda nije bio za druge ljude, već samo za nju. Ona ga iznova stvara, želi biti kao on. I taman kad pomislimo da će otići u sastav Zašto volim moga tatu, Ana Vučković nas protrese i pomeri sve u nama time što saznamo nešto toliko istinito i zrelo, intimno a opet tako univerzalno. Iako nema klasičnog zapleta, jasno razrađenih karaktera i dijaloga (naratorka i njen tata su jedini koje osećamo kao da smo ih upoznali kroz njihove ukuse, sklonosti i simpatične šale), romanom skokovito promiču razni likovi, događaji, razgovori, razmišljanja (asocijacije, tok svesti) tako da nam ništa u tom smislu ne nedostaje da bismo uživali u tekstu. Naratorka se čas obraća sebi (ali i nama), čas ocu, čas ljudima kojima na neki način zavidi na odnosu prema životu. Ovo nije zamerka, ne znam kako bi se ovo obraćanje na drugačiji način moglo ujednačiti. Falilo mi je eventualno da majka bude malo životnija iako ovo nije roman o njoj, kao i da malo više doživim junakinju/naratorku izvan njenog odnosa sa ocem, bez te zavisnosti njenog lika od njega, ovako mi je kao iždžikljala devojčica nad kojom stalno lebdi njegov duh gde god da krene. Sve u svemu, roman je za svaku preporuku i sa njim će se identifikovati i pripadnici te desetkovane imao-pa-nemao generacije, kao i pripadnici naše generacije koji su u Jugoslaviji proživeli samo detinjstvo, a čiji su očevi poumirali s njom, a mlađima bi svakako otkrilo jedan sasvim drugačiji svet od onog koji je za njih jedini za koji znaju danas.
Uh! Hvala Ana, što si napisala ovu knjigu za sve nas koji živimo svaku tvoju stranicu. Odavno nisam ovako "kratku" knjigu čitala duže. Nakon svakog poglavlja imala sam par dana bijega, plača, prepisivanja, preživljavanja. I to ne samo zbog gubitaka oca, i njegovog lika koji sam vidijela u svakoj rečenici. Način na koji si vratila nas, sve nas iz osamdesetih, na konkretne dane, jutra kad se jela namazana domaća marmelada, slušao radio, za sve nas koje su utišavali u 19:30 kad se gledao dnevnik. Za sve nas koji smo izgubili nekoga i kome nije dovoljno...proći se, biće lakše za ? dana, godina.. One koje ne čekaju da vrijeme izliječi sve i koji gledaju olovku na stolu koju je ostavio neko koga više nema. Čašu iz koje je pio ili kakav ukus ima omiljeno jelo "nestajućeg". Ovaj roman je mnogo više od analize stila i rečenice. Yugoslav je sav jedan život, pogotovo život naše generacije (Anine i moje), nas koji jesmo a kao da nismo bili u Jugoslaviji. Premalo da bi nam danas značilo, a dovoljno dugo da nas tih jugo fragmenti napadaju kao povratak pamćenja..
Još jedan od onih romana. Sumanuto ličnih. Veliko i pravo tužnih. Bogatih detaljima. Rečenicama koje je šteta preskakati. Lepo napisanih. Valjda je dovoljno.
"Zar ja da umrem? Koji užas A možda baš ja neću? Užas" - Nobl, Konstrakta
Izgubiti nekog bliskog nije, niti će ikada biti nešto što se lako prevazilazi. Smrt je, navodi se na kraju pogovora, najsigurniji motiv u književnosti, jer se, sasvim logično, smrt ne da izbeći. Ukratko, svemu što je lepo dolazi kraj. A život može biti tako lep.
"Bol je život. Nije gotovo dok ima šta da boli, a tamo više ništa ne boli, kažu ljudi da je to dobro kada se umre, dobro je jer ne boli."
Ali nekako ta činjenica, zvuči tako nadobudno i gordo, jer smrt se smatra za rđavog gosta, ona dođe, uglavnom nenajavljeno i iza sebe ostavi prazninu, ne mareći za to kako će domaći prevazići taj susret i nadoknaditi prazninu koju je Ona za sobom ostavila.
,,Yugoslav" se upravo, kroz jednu od svojih funkcija, bavi gubitkom i suočavanju sa bolom. Primarni motiv zbirke je gubitak autorkinog oca, koja je primorana da se suoči sa prazninom, sa bolom, sa patnjom, sa mržnjom, na kraju krajeva sa samim pojmom smrti, paralelno trudeći se da lociranjem sećanja na oca sebi možda olakša i pokuša da popuni tu prazninu koja joj je ostala. Ali, uglavnom sećanja na oca su usko povezani sa državom u kojoj su rođeni, u kojoj su živeli, on je bio ta država, a sada su oboje mrtvi. Koji užas.
Lociranje sećanja i pričanjem o tim vremenima, koji su već decenija iza nas, autorka vešto u korelaciji povezuje gubitak oca i države, jer su joj oboje značili u životu, bili su skoro pa jedno. Time vešto sublimira, da žal kao takav nije samo zbog nečeg konkretnog, već zbog osećaja koji je postojao. Osećaja sigurnosti, osećaja ljubavi, pripadanja.
Čini mi se da postajem i sam, čitajući ovakva dela blago jugonostalgičan, i ako teoretski nisam ni zapamtio njenu mutaciju od SR varijante a tek onaj sjaju SFRJ. Nostalgija u meni me ne vodi ka žali za sistemu, koliko me vodi ka samim vremenom koje je tada sporije teklo, za prostorom koji je imao sve, od sunca do neba, pa sve do samih ljudi, prostih, nevinim i nezadojeni fanatizmom.
,,Yugoslav" je kombinacija retrospektive sećanja, nostalgije i gubitka. Sva tri elementa nagone na bol ali upravo uz pomoć njih, autorka uspeva da prevaziđe bol, jer klin se klinom izbija.
Ana Vučković zaista lijepo piše. Rečenice se fino redaju, ponese vas njihov ritam i shvatite da čitate nešto čemu događajnost uopšte ne nedostaje. Jezik je ovdje i lijek i igra i borba protiv zaborava. Dok čitamo, tako, o nasumično ili ne baš tako nasumično odabranim trenucima i uspomenama koje se tiču oca kojeg više nema, čitamo o životu jedne porodice, o jednom vremenu i prostoru, o jednom novom životu koji je ostao.
U poslednje vreme pojavio se niz romana u srpskoj književnosti koji govore o ličnim gubicima. U takvim delima povod za pisanje je duboko lična, životna muka koja se izlila se na tekst. Neki pišu o neprebolu usled bolesti i smrti bračnog partnera (Oto Horvat), neki o negovanju ostarele majke, dirljivom odnosu majke i ćerke i majčinoj smrti (Ivana Dimić), a neki o smrti oca, sa kojom nestaje i univerzum zajedničkih trenutaka (Ana Vučković). Po svojoj raspričanosti, bujici utisaka i sitnica iz svakodnevice „Yugoslav” jeste najbliži Tasićevom „Oproštajnom daru”. Otac jeste umro – sve iz okoline upućuje na to – ali time ga i oživljava. I uspomene, kako to inače biva, nikad nisu vezane za svetskoistorijsko vreme, već za, bukvalno i figurativno – dom. Njegove mirise i ukuse, zvuke, suvenire, susrete. I Ana Vučković bi da ih spomene sve – sećanja u naletu formirana su u gustim monolozima koji presecaju više vremenskih ravni. I to sve je malo, nedovoljno, spram celine onoga što je bilo jedno postojanje. Nekadašnja zemlja za kojom se žali nije zemlja već drukčiji nazivi ulica, keks-kolač, najbolja džigerica na Bajlonijevoj pijaci, letovanja, lignje na žaru, kimono, cipele boje patlidžana, krastice na nogama, barbika koju je tata doneo iz Nemačke, koja u toploj vodi postaje plava, u hladnoj ljubičasta... Nekadašnja zemlja je beskrajna buvlja pijaca na kojoj je sve, na kojoj je i ono što nije, naročito ono što nije. Nekadašnja zemlja je otac.
A kako Riker mudro veli, smrt voljenog bića, uvek je prva smrt. Jedina smrt koja može da nam se dogodi nije naša smrt, već smrt bližnjih.
„Tog jutra na stanici, čekajući tramvaj, srela sam Mirjanu. Čvrsto me je zagrlila. Tatini prijatelji me grle čvršće otkad ga nema. Da li misle da mi treba podrška, ili ponovo hoće da osete njega, kao da sam babuška i da će temo negde, ako dovoljno pritisnu, naći i njega, da će moja koža napući, kao kinder jaje, i da je tamo negde on.”
Jednostavno i krajnje neposredno, kroz jedan vihor sećanja, uspomena, svakodnevnih podsećanja i referenci na popularnu kulturu i istoriju Jugoslavije (tj. detinjstva), Ana Vučković se kroz ovaj kratki ali snažni i emotivni roman suočava sa gubitkom oca, koji stoji kao predstavnik jedne generacije i nestanka Jugoslavije, što mislim da posebno rezonuje sa našom generacijom rođenom tokom 1980-tih. Dok Ana opisuje svoje lično iskustvo kroz bogati i neobični unutrašnji svet, ona nudi čitaocima i jedan primer suočavanja, kao i novog početka.
Jezik Ane Vučković golica nepca kao što to ume Vasko Popa; straši ciljanom razigranošću. Teme koje takvim jezikom boji večite su, ni troš(e)ne ni zamrznute. "Toliko se na ovakvom svetu moglo", lepo kaže Srđan Srdić.
Ovo je prvo delo Ane Vučković koje sam imala priliku da pročitam. Malo je reći da mi se veoma dopala i na moje veliko zadovoljstvo, već na polovini knjige uspela sam da se povežem sa pojedinim likovima. Delom iz razloga što autorka, kao i veliki broj nas, njenih čitalaca pripadamo približno istoj generaciji, koja je imala tu sreću da se rodi u Jugoslaviji, i veilku nesreću da doživi njen tragični kraj, raspad i rat. Moj utisak o delu "Yugoslav" jeste da je u pitanju "generacijski roman". Bez namere da redefinišem ili ulazim u definiciju žanrovnskog određenja, jer nisam kompetentna za pitanja žanra. Preciznije, mogla bih da kažem da sam ovo delo doživela kao pravo ljubavno pismo napisano pokojnim roditeljima, (koje naša generacija piše svojim roditeljima/starateljima/hraniteljima, pripadnicima generacije rođenoj, odrasloj i sazreloj u Jugoslaviji, a koji emocionalno nisu procesuirali njen tragični kraj, raspad i rat, te tu emociju, na samom kraju, odneli sa sobom). Svakako sve preporuke, (iako neko ne oseća pripadanje ovom prostoru ili jeziku), jer će kroz odnose u knjizi bolje razumeti društvo i milje u kome živimo ili iz koga dolazimo.
U poslednje vreme kada čitam pisce i spisateljice sa naših prostora, imam utisak kao da je postalo pravilo da stil pisanja mora biti potresan, mračan, grub i “natruo” kako bi nam približio teške emocije i realnosti likova (uglavnom posledica bliske istorije Balkana). Lično mi je jako iritantno da kada čitam spisateljice koje su očigledno jako inteligentne žene (to se vidi kroz samo pisanje) uočim kako naginju ka toj “čamotinji” u svojim rečenicama, a, po meni, nesvesnom kopiranju sirovog i grubog pisanja svojih kolega pisaca. Što je na kraju dana ipak možda i neminovno, ako se u obzir uzme gotovo rodno homogeni izbor trenutnog književnog stvaralaštva. Pitam se gde je nestala nota književnog dela kao poetičnog i oslobadjajućeg ma koliko ono bilo tragično i životno.
„Југослав“ е роман за загубата на таткото, а со него и загубата на детството, но и на државата во која бевме деца. За генерациите што растевме за време на распадот на Југославија, но уште повеќе, за генерацијата пред нас, онаа на нашите родители, кои имаа можност дел од младоста да им мине во Југославија каква што ја паметат југоносталгичарите. Тој кус период на спокој и на уживање, времето кога се работело од седум до три, а потем следувале семејните ручеци, попладневните дремки, дружење, двонеделни одмори на море... Ова е роман за сите ќерки што кога се гледаат во огледалото ја гледаат женската верзија од татка си. А кога ќе станеме мајки, ги бараме неговите црти и фацијални експресии во нашите деца. Роман за недостигот, за бизарноста на смртта. Роман во кој секој ќе се препознае себеси или своите блиски, напишан како интимна исповед, како роман на текот на свеста, питок и елегичен. Роман што ќе ве потсети на деталите од космосот на детството, но и на хаосот што зреењето и соочувањето со смртта го носат. Роман ‒ емоционален ролеркостер! Што ќе ве насмее и ќе ве расплаче во една единствена реченица.
Veoma topla knjiga. Kao i u svojim kolumnama, autorka uspeva da podeli veoma lične priče, ali ne sa ciljem da udovolji sebi i svojim osećanjima, već da bude ranjiva i otvorena sa čitaocem. Bilo je gorko-slatko čitalačko iskustvo, volela bih da je trajalo duže.
Ne pamtim kada mi se poslednji put dogodilo da knjigu pročitam od prve do poslednje stranice, u cugu. Upravo tako, suptilno i neočekivano, ova knjiga me je uvukla u svoj svet (ili moj svet?), potpuno porazila svojom jednostavnošću stila, ogoljenošću, iskrenošću i naravno ogromnom dozom prepoznavanja. Minijature i sećanja jednog pripovedača meni bliskog po godinama i životnom iskustvu, suočenog sa nepromenljivom činjenicom smrti roditelja. Sve su to generacijska sećanja, mirisi, boje, ukusi našeg detinjstva i uspomene naših roditelja. Jedna nostalgija i sećanja na zemlju koju sami ne znamo, ali je nikada ne možemo zaboraviti, jer je utkana u naše odrastanje, u pore naših roditelja i baka i deka. Svi ti kolektivni toponimi, ta jela, ta muzika, stavovi, ustaljene fraze i imena junaka. Moj otac je prvi zauvek obeležen imenom Jugoslav. Jedna subjektivna i lična priča koja prerasta u generacijski roman, u knjigu duboke odanosti i ljubavi, posvećenu našima. Ne mogu i ne želim biti objektivna u oceni ovog književnog dela. Mene je duboko potreslo, na mahove zasmejavalo, a duboko ganulo i dirnulo. Sličnost iskustva introspekcije i pogleda sa strane, kada je čovek daleko od roditelja i svoje zemlje i kada razmišlja o svojim korenima svodeći finalne račune sa bolesnim roditeljem mi je posebno aktuelna ovih dana. Više od prave umetnosti ne tražim, kada je uspela da ućutka profesora jezika i književnosti u meni koji uvek lovi manjkavosti stila i slične tričarije. Ostao je samo sveprožimajući utisak i atmosfera dela. Pročitajte, kako biste još bolje i više voleli i razumeli svoje roditelje. Kako biste možda osvestili još neku nijansu u njihovom ponašanju i funkcionisanju i shvatili i prihvatili sve ono što jesu ili nisu i što ih je oblikovalo i učinilo takvima.
"Почнав секоја своја мисла да ја изговарам. Ми се чини дека треба сѐ да си кажеме едни на други, затоа што луѓето молчат, а потоа умираат и таа мисла оди заедно со нив."
Книгата започнува со смрт. Иако најчесто се очекува крајот да е оној тажен момент, понекогаш потребно е да се соочиме со реалноста и да погледнеме настрана од розевите очила. Јас сум воодушевена од тоа како уште од првата реченица ме освои авторката. Зборовите си се нижат еден по друг многу убаво. Уживав од почетокот до самиот крај во ритмичните реченици. Мала книга, но многу моќна.
Како една ќерка се справува со смртта на нејзиниот татко. Потсетувајќи се на него и сите моменти што ги поминала со него. Всушност, како целото клопче мисли да го пуштила и тоа се претвори во зборови на хартија. Болна и емотивна тема која ќе го расплаче читателот, но исто така и ќе го насмее со вешто вметнатиот хумор.
Потсетувајќи се на нејзиниот татко, таа се потсеќа и на едно поинакво време, на Југославија. Иако јас тогаш не сум била ни родена, авторката пробуди некои топли чувства во мене кон тој период. Колку само поинаку размислувале и живееле луѓето во тоа време. Би сакала да имав можност барем на момент да го осетам тоа чувство.
Кога читам книга, често си бележам извадоци кои ми се допаднале, но овој пат се откажав од таа намера бидејќи секој еден збор ми се допадна. Прекрасна!
Već petnaest godina pratim rad Ane Vučković i od njenog prvog romana koji sam čitala 2005. godine ("Lust'n'Dust") sam imala utisak da ako bih ikada želela da postanem pisac da bih sigurno pisala kao Ana. To sam naročito osetila dok sam čitala "Plišani soliter", kao da čitam sopstveni tok misli. Kad sam čula da je izašao novi roman Ane Vučković pod nazivom "Yugoslav", odmah sam požurila da ga kupim, ali sam načinila grešku, ne znajući o čemu se radi, i dala prvo mom tati da ga pročita. Za njega je roman bio toliko potresan da nije uspeo da ga završi, stao je na pola i zbog toga sam i sama odlagala da počnem da ga čitam. Konačno sam se psihički pripremila i preplakala prvu polovinu romana. Kako su poglavlja odmicala i autorka/junakinja postepeno prihvatala gubitak oca i meni je bilo lakše da čitam. Kao da sam zajedno sa njom proživela taj gubitak. Kao da me je pripremila za ono neminovno, za ono što će i mene sačekati i ta svojevrsna psihodrama kroz koju sam prošla čitajući "Yugoslava" me je začuđujuće primirila i pomogla mi da se izborim sa strahom od smrti. Osim što ispituje granice čovekovog straha od smrti, neumitnog protoka vremena i suočavanje sa gubitkom voljene osobe, autorka u svom stilu bravurozno, poput ispovesti, priča o dve generacije, nas koji smo rođeni osamdesetih godina i naših roditelja rođenih pedesetih godina. Tu su naravno i naši preci i potomci, ali odnos između naše dve generacije, roditelja i dece, je maestralo opisan i mislim da će se mnogi koji pripadaju ovim generacijama u potpunosti poistovetiti. Bilo je čitavih opisa sećanja iz detinjstva (ali i kasnijih) koja su gotovo identična mojim i na momente sam osećala kao da čitam svoja sećanja i opise sopstvenih osećanja. Naročit kvalitet ovog romana leži i u brižljivo zaokruženim poglavljima. U svakom poglavlju postoji lajt motiv koji autorka provlači kroz svoja sećanja, osećanja, slikovite opise i na kraju, kad nam se čini da smo zaboravili na taj lajt motiv, maestralno s njim poentira. Ne očekujte lagano štivo za pred spavanje, već roman koji traži od vas emotivno angažovanje, ali vam i pruža mnogo toga zauzvrat.
Ponekad, kad čitate neko djelo, pogode vas tuđe priče i rasplaču vas čak — desilo mi se to par puta ove godine, nije rijetkost. Ali jeste rijetko da me nešto slomi na ovako ličnom nivou. Da hoću da kažem: ovo je moja priča. Majko, uzmi i ti da je pročitaš, jer evo već 22 godine nikad nismo pričale o tome. Uzmi ovu knjigu i upoznaj me — tu je neko drugi rekao sve što je u meni.
I biti zahvalan Ani Vučković na hrabrosti, na talentu i umijeću da ovako savršeno jezički upakuje, da sačuva od zaborava, da probudi emocije koje se dugo kriju po fiokama (ne)svijesti, da osvijesti i osvijetli ovu bol. Učini je lijepom, pobijedi smrt, da joj da smisao.
Mogla bih još mnogo i dugo da pišem o Yugoslavu. Ali dovoljno je reći: ovo je priča o ocu i o Jugoslaviji. Oboje su mrtvi.
I enjoyed reading this. Ana's style changed my way of thinking while I was reading this book. I remember this happened to me with The catcher in the rye. It also inspired me to write. When I look at my old diaries, I like the things I wrote, maybe someone else would also like it. Thanks, Ana! I am already recommending the book.
Lepota jezika, fino tkanje priče, tanano i precizno izražavanje, bez ičeg nategnutog ili pretencioznog. Jasno se prepoznaje dozivljenost priče, koja je jednako bolna za čitaoce kao i za autorku. Odnos na relaciji otac/ćerka odgovara relaciji nekad/sad, a ujedno ispituje razumevanje ili mogućnost razumevanja među različitim generacijama.
Kao da sam zaronila sa prvom rečenicom i izronila kada sam pročitala poslednju. Tako se i čita, u jednom dahu. Reči se nižu poput slobodnih asocijacija na temu smrti, ljubavi i sećanja, a onda svakim poglavljem, krug se nekako zatvori. Posle ovo knjige treba mi vreme, bila mi je baš tužna ali i živa, i dalje držim dah, ovog puta da ne zaplačem.
Jednostavan stil, licno i iskreno, kratko i nekako nedoreceno. Svi koji su izgubili nekog od roditelja (narocito oca) i oni koji su u Jugoslaviji ziveli mogu se lagano naci u ovoj knjizici. I sama sam ta. Za ostale nisam sigurna.
namerno neću da sačekam da mi se slegnu utisci i razjebu mi sneška i reći ću odmah; ovo je prava književnost. lično, potresno, inteligentno, iskreno bez nepotrebnih viškova i isticanja. i.. jebi ga, pročitajte.
Mogla sam da plačem i za svojim ocem kojeg nema 5 godina, i za Jugoslavijom, ali nisam. Sjajno uhvacen ukus jedne generacije, ali nedovoljno za odlicnu ocenu, suze ili 5 stars.