Ima u ovoj poeziji nečeg krajnje prodornog a istovremeno intimnog. Gotovo da se može osetiti dramska napetost – jer „Šar-planina” nije zbirka misaone, već iskustvene lirike. Njena snaga jeste u kapsulizaciji traume i skućavanju sećanja – nekad detinjih, nekad ulovljenih iz svakodnevice. Sviđa mi se i suptilna komunikacija sa tradicijom, kao i posebna vrsta humora. Tu su, naravno, i uspele inovacije – tako je jedna pesma sastavljena samo iz brojeva, a druga je rasparčavanje uhodanih puteva za učenje starogrčkog. (Da, vredi reći, Milica Špadijer je klasični filolog, što je u tračcima primetno u zbirci.)
Kao što je sastavni deo zbirke Maše Seničić skala jačine talasa, Milica Špadijer je u svoju zbirku uvrstila spisak uzroka smrtnosti. I čak u njemu, samom po sebi, ima nekog humora. Nizanje mogućih užasa kao da poništava same užase – a katalog je još jednom osvanuo kao poezija. Možda su ovi postupci dve pesnikinje neka vrsta poetskog redimejda, eksterna duša zbirke.
Jedva čekam da vidim šta se kod Milice sledeće sprema.
I jedan ličan detalj – i moji su preci živeli u Crmnici, tako da su me posebno dirnule te pesme – kraj jednog kraja, („У Црмници, где сам први пут видела шкорпију”) (23)
(I buduće da je ova zbirka nagrađena kao najbolji rukopis na 56. Disovom proleću, nejasno je zašto je jedini član tročlanog žirija koji nije glasao za ovu zbirku, pisao završnu reč.)
налази се дрво чудесне биљке која расте само у индији и има лепе ружичасте цветове у нашој старој кући налази се велики кревет од кованог гвожђа у којем спавају само попови о нашој старој кући круже гласине кажу да смо оставили све унутра да пропадне
"poljubac je bio savršen sam po sebi, a onda dodatno jer je prvi sve je mirisalo lepo. kiša je pomalo padala, zvona su zvonila satima, stvarno. onda nismo hteli da se razdvajamo, pa smo ostali zajedno. posle je bilo ružno, ali to je u drugim pesmama."
šar-planinu sam prvi put čitala u aprilu prošle godine, ako se ne varam, mada možda grešim mesec ali svakako sam sigurna da je bilo tokom karantina, kada je milica na svom profilu na fejsu (dok sam i ja imala tamo profil) podelila svoju zbirku u pdf formatu, i najavila novo izdanje. tad sam skinula zbirku na kindle (koji, uz dužno poštovanje uopšte ne volim - meni je potrebno da osetim papir, da sa strane na margini zapišem šta mislim ili bilo šta drugo, da čujem kako se okreće stranica, da isešem palac na oštrinu papira i da se krv prolije po samom vrhu stranice, naravno, ili negde drugde) i tad sam je čitala dosta dugo jer mi je trebalo da o svemu razmislim, a i činila me je tužnom nekako jer je baš u isto vreme intimna poezija ali i dovoljno ne-intimna da se svi malo prepoznamo u nekim sličnim situacijama, da osetimo to o čemu ona piše. meni je to bilo dovoljno da jedva čekam novo izdanje šar-planine, da je držim u ruci i prelistavam svaki dan, da "moj grob" čitam nekoliko puta, ma desetina puta, i da me svaki put nešto iz te pesme zagrcne. godinu dana kasnije, šar-planina u mojim rukama <3 bravo, špadijer.
Не сећам се кад сам почео да читам стихове. Није било давно јер се они и не читају - једу се као најсочније јагоде, оне сезонске. Нећу вам рећи ни која ми је омиљена песма, која ми је најближа срцу, а најдаља од Загреба. Толико.
'pročitala sam', mada se poezija ne završava ali pošto je poezija u formi zbirke, da, pročitala sam sve pesme u toj zbirci, nekoliko puta, neke i nekoliko desetina puta:) znam ih napamet eto:D
neću hvaliti, jasno je da je dobro;
malo ću pljuvati (ne po milici):
poezija je vid oslobađanja i nema redosled, nema formu, nema jebeni pogovor, nema imenovan žiri, pobednika i takmičenje, nema tumačenja!
ili bar ne bi trebalo da ima ali svi vole da kače svoje 'guzice' o mlade umetnike, pesnikinje baš vole jer poeziju nije lako pustiti međ ljude u vidu zbirke (ili jeste?) pa poezija po prohtevima cenjenog žirija: ima redosled ima formu ima onaj jebeni pogovor ima imenovan žiri, pobednika i takmičenje i ima tumačenja: razna, secirana, ovakva onakva - u pogovoru!
i to sve što ima a što ne bi trebalo da ima, nemojte da čitate!!
čitajte samo poeziju bilo kojim redom, bilo kako, pustite neka vas oslobodi a onda oslobodite i vi nju iz okvira forme zbirke, da kad ojača postoji samostalno i ne vucara se po žirijima, tumačenjima i pogovorima
jedan stih citiram: 'ženu sam prevario samo jednom'
Ove godine sam odlučila da više čitam poeziju, pa je u moje ruke konačno pala i Milica sa vrha Šar- planine i moram da priznam da volim naše pjesnikinje koje tako nepovezano, a zapravo sjedinjeno udaraju u dušu, čije iskrenost, tuga, radost i želja isijavaju iz svakog stiha, iznenade, pa ostave bez daha i tako u krug iz stranice u stranicu i onda je jasno da ću sigurno Milicu čitati ponovo i ponovo, otkrivati nešto novo iznova i iznova i sanjati sa njom jermenske snove od 5⭐️!
4,5 jer nisam razumela sve bas najbolje, zaokruzeno na 5 jer mi se mnogo dopalo ono sto sam razumela i mislim da je dosta kvalitetno, raznoliko, stiski vrlo vesto, volela bih da s nekim proanaliziram malo bolje kao na casu srpskog, kako bih vise usla u sustinu svih pesama
varala sam - i čitala dve pesme dnevno, po principu jedna kad se probudim i jedna pred spavanje jer čitati šar - planinu ne može tek tako da se ostavi. i baš će biti teško sad naći neku drugu zbirku da je čitam narednih meseci. kada bolje razmislim, mene su ove pesme nekako baš rastužile, još više nego što već uobičajeno jesam tužna, ali ljudi jesu konstantno tužni, i nastaviće da to budu, samo je pitanje kako će se ispoljavati. stvar je u tome što i to što te čine tužnom nije usiljeno, i zato mene pesme ognjenke lakićević npr nikad nisu mogle da dodirnu. zato što su previše želim da budu tužne i da nekoga uznemire. kod milice nije tako, već je toliko iskreno i opšte, i zato je nešto što te tera da joj se vraćaš stalno. zato što je i prošlost i sadašnjost i budućnosti, ali ne mogu sada o vremenima da pričam.
ali ipak, iz zbirke izdvajam nešto što me je malo prozvalo (zbog polomljene noge instagrama) <3
muzej različitih događaja
niko ne želi da bude donji osim mene ja sam propalica slatka pesnikinja farbana plavuša u zlatnoj jakni ja sam dovlatovljeva sijenka dakle neuništiva kao grinja ili moljac ja sam ruža puzavica ja sam svitanja najlepša polomljena noga instagrama vlasnica nežnih ruku i dubokih uzd ah a
i drugu, sa kojom se saosećam
moj grob
ovo je moj grob u njega su me oterali konkursi festivali pozorišne predstave zahtevi za prijateljstvo večere kokteli plave oči zelene oči glatka lica bradata lica niske devojke visoke devojke i devojke sa kratkim nogama sredovečne dobrodržeće žene jedno jutro u parku dve boce džina pesničke večeri ispitne prijave prijava teze lom noge peto blajhanje kose četvrta zmija dvodnevna groznica nekoliko serija par lekara i udoban kauč.
u svakom slučaju, jedva čekam da milicu čitam u papirnom izdanju, sa kindla je bilo malo teže ali sam svakako uživala i vraćam joj se ponovo još koji put sigurna sam
Milicu sam prvo čitala u svojstvu prevodioca zbirke priča "Kasandra i vuk" Margarite Karapanu. Za prevod tog dela sam joj beskrajno zahvalna. 🖤
Što se tiče ove zbirke pesama, na momente me podseća baš na stil Margarite Karapanu i u tim momentima mi se najviše i dopada, kao i onda kada šalu koristi kao coping mehanizam. Za neke pesme sam "trenutno glupa", to jest, verujem da bi mi bilo potrebno malo više predznanja da bih razumela samu suštinu. Neke mi same po sebi nisu legle jer ima momenata, možda ne čak ni samosažaljevanja, već pomirenja sa sopstvenom ljudskošću i slabošću, sa čime se ja sama nisam pomirila u potpunosti, te možda ni ne želim da prihvatim isto ni kod drugih.
Svakako, dato ne umanjuje veličinu ove zbirke koju ću sigurno čitati iznova, a do sledećeg čitanja se možda i pomirim sa svojom slabošću i do(k)učim ono što prethodno nisam.